Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1707/09 (D. M.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1707/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1707/09, rješavajući apelaciju Džafe Muhića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džafe Muhića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000085 od 3. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-06- 000475 od 6. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj P-760-03 od 20. marta 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Džafo Muhić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Daljana, Donji Vakuf, podnio je 1. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070- 0-Rev-08-000085 od 3. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-000475 od 6. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-760-03 od 20. marta 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-760-03 od 20. marta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000475 od 6. septembra 2007. godine, obavezan je apelant da isplati F.B. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) različite vidove nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 12.790,00 KM, kako je detaljno navedeno u dispozitivu prvostepene presude, sa kamatama i troškovima postupka. Općinski sud je obrazložio da je uvidom u pravosnažnu Presudu tog suda broj K-1178/98 od 5. novembra 1998. godine utvrđeno da je apelant proglašen krivim i kažnjen za „krivično djelo silovanja uz upotrebu grube sile i prijetnju pištoljem nad [tužiteljicom]“. Općinski sud je naveo da je osnov za naknadu štete u konkretnoj pravnoj stvari nesporan, budući da je sud u parničnom postupku vezan za odluku suda u krivičnom postpuku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti. Ono što je bilo sporno među parničnim strankama je visina štete. U rješavanju tog pitanja sud je proveo vještačenje posredstvom vještaka neuropsihijatra, koji je prihvatio kao stručan i objektivan, pa je, s obzirom na sve okolnosti pod kojima je apelantica pretrpjela štetu, utvrdio iznose za pojedine vidove štete, i to za pretrpljene fizičke bolove i strah, za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti i slobode, te za pretrpljene duševne bolove u smislu člana 202. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO, za duševne bolove koje pretrpi lice koje je prevarom, prinudom ili zloupotrebom nekog odnosa podređenosti ili zavisnosti navedeno na kažnjivu obljubu ili kažnjivu bludnu radnju, kao i lice prema kome je izvršeno neko drugo krivično djelo protiv dostojanstva ličnosti i morala). Također, sud je naveo da smatra da tužiteljici pripada i pravo na buduću nematerijalnu štetu iz člana

203. ZOO, „budući da je nalazom vještaka nesporno iskazano da će tužiteljica trpjeti strah niskog intenziteta kroz postojanje psihičkog poremećaja trajno“.

3. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je prvostepeni sud pravilno proveo postupak, te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio nematerijalnu štetu kako je to navedeno u dispozitivu prvostepene presude. Kantonalni sud je naročito ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, te da je takvo utvrđenje pravilno zasnovao na pravosnažnoj krivičnoj presudi protiv apelanta za koju je sud, temeljem odredbe člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), vezan u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti. Kantonalni sud je, također, obrazložio da je, iako se apelant izričito nije žalio na visinu dosuđene nematerijalne štete, ali se žalio na primjenu materijalnog prava, „podvrgnuo ocjeni i visinu dosuđene štete“. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud dosudio za svaki vid pretrpljene nematerijalne štete adekvatnu satisfakciju, kao i da je iznos koji je, temeljem člana

203. ZOO dosuđen na ime buduće nematerijalne štete, primjeren. Također, Kantonalni sud je obrazložio da je odbio apelantove žalbene navode o tome da je tužiteljica doprinijela nastanku štete svojim ponašanjem (iskakanjem iz vozila), jer apelant takve navode nije ničim potkrijepio, a o tome ne postoje ni dokazi u spisu.

4. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-000085 od 3. marta 2009. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene presude. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju tužiteljica potraživala naknadu štete na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda donesene u krivičnom postupku protiv apelanta. Imajući u vidu odredbu člana 12. stav 3. ZPP, kako je dalje naveo Vrhovni sud, u ovoj pravnoj stvari je bio nesporan osnov tužbenog zahtjeva, a sporna je bila samo visina. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, na osnovu nalaza vještaka neuropsihijatra, utvrdili na koje vidove nematerijalne štete tužiteljica ima pravo (čl. 200 stav 1, 202. i 203. ZOO), te da su pravilnom primjenom zakona i saglasno sudskoj praksi u sličnim predmetima odlučili o visini svih vidova štete, zbog čega je neosnovan prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je proglašen krivim za krivično djelo silovanja, ali „i dalje tvrdi da djelo nije počinio“. Međutim, apelant i sam navodi da je parnični sud vezan za osuđujuću presudu u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti, pa stoga „ovom apelacijom želi ukazati na nepravilnost nižestepenih presuda u pogledu dosuđene novčane satisfakcije tužiteljici“. Apelant smatra da je tužiteljici „višekratno dosuđena naknada“ za pretrpljene duševne bolove, uključujući i naknadu buduće nematerijalne štete, tj. „za nekakve tri vrste duševnog bola premda se može raditi samo o jednom bolu u kojem su konzumirani svi duševni bolovi“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1707/09 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio