Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1799/09 (B. Ž.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1799/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1799/09, rješavajući apelaciju Bogdana Žigića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogdana Žigića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Kž- 09-000-020 od 16. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 84-0-K-014807-07-K od 13. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bogdan Žigić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnio je 9. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kž-09-000-020 od 16. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84-0-K-014807-07-K od 13. novembra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 84-0-K-014807-07-K od 13. novembra 2008. godine apelant je proglašen krivim da je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo – ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 2. a u vezi sa stavom 1. istog člana Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS), te mu je sud na osnovu čl. 5, 37, 46. i 47. KZRS izrekao uslovnu osudu, kojom se apelantu utvrđuje kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određuje da se ina neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka, a oštećeni Radoja Kuzmanović je na osnovu člana 108. ZKP upućen da svoj imovinskopravni zahtjev može ostvariti u parničnom postupku.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je Okružno tužilaštvo u Doboju optužnicom broj Kt-97/06 od 24. aprila 2007. godine optužilo apelanta da je iz nehata izvršio predmetno krivično djelo. U provedenom dokaznom postupku Osnovni sud je izveo dokaze saslušanjem oštećenog kao svjedoka, saslušanjem drugih svjedoka i vještaka saobraćajne i medicinske struke, zatim, uvidom u materijalne dokaze kao što su nalaz vještačenja alkohola u krvi za apelanta i oštećenog, zapisnik o uviđaju saobraćajne nezgode, foto-dokumentaciju i skicu lista mjesta, bolničku listu za apelanta i oštećenog, zapisnik o izvršenom tehničkom pregledu putničkih vozila apelanta i oštećenog. Osnovni sud je prihvatio prijedlog apelantove odbrane da vještak saobraćajne struke kojeg je apelant predložio, također, izvrši vještačenje. Nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da je 3. decembra 2005. godine oko 13.05 sati na regionalnom putu Doboj-Modriča, upravljajući putničkim motornim vozilom u pravcu Modriče, brzinom od 89,80 km/h, postupajući suprotno članu 41. Zakona o osnovama bezbjednosti na putevima, apelant propustio da kontroliše kretanje svog vozila svojom desnom kolovoznom trakom, da je prešao svojim vozilom na lijevu kolovoznu traku u momentu kada je iz suprotnog pravca dolazilo putničko vozilo kojim je upravljao oštećeni, gdje je došlo do udara lijeve prednje strane apelantovog vozila u lijevu prednju stranu vozila oštećenog. Usljed udara apelantovog vozila u vozilo oštećenog, došlo je do zanošenja i slijetanja sa kolovozne trake vozila oštećenog usljed čega je oštećeni zadobio teške tjelesne povrede. Osnovni sud je, dalje, istakao da je, prema nalazu vještačenja alkohola u krvi, utvrdio da je apelant vozilom upravljao u stanju lakog pijanstva (1,34 promila alkohola), dok je oštećeni bio u trijeznom stanju, bez alkohola u krvi. Osnovni sud je, također, istakao da je apelant profesionalni vozač i da mu je trebalo biti poznato da intenzivnim kočenjem može doći do odnošenja vozila na suprotnu stranu, zatim, budući da je apelantu put poznat, da je znao da je preticanje dozvoljeno, mogao je očekivati predmetnu radnju vozila oštećenog koje mu je dolazilo u susret (oštećeni je pretekao motokultivator i vratio se u svoju kolovoznu traku). Imajući u vidu navedene dokaze i apelantovu odbranu, Osnovni sud je zaključio da su u apelantovim radnjama i posljedicama koje proizlaze iz utvrđenog činjeničnog stanja u potpunosti ostvarena zakonska obilježja bića predmetnog krivičnog djela.
4. Protiv navedene presude Osnovnog suda apelant se žalio Okružnom sudu koji je Presudom broj 011-0-Kž-09-000-020 od 16. marta 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze na temelju kojih je, i prema ocjeni Okružnog suda, pravilno zaključio da su dokazani navodi optužbe i utvrdio da je apelant kao vozač kršenjem saobraćajnih propisa uzrokovao predmetnu saobraćajnu nesreću, pri čemu ponašanje oštećenog kao učesnika u saobraćaju nije isključilo apelantovu odgovornost za njeno uzrokovanje. U konkretnoj pravnoj situaciji pojava vozila oštećenog na regionalnom putu za apelanta nije predstavljala ni prepreku koju nije mogao očekivati na kolovozu, niti krajnje tehničko iznenađenje. Okružni sud je, dalje, istakao da je brzina kojom je apelant vozio bila znatno veća od dozvoljene, a samim tim je nesumnjivo bila potpuno neprilagođena, što, kako je dalje navedeno, apelantova žalba zanemaruje, kao i vještak saobraćajne struke kojeg je apelant angažovao kada je dao svoje zaključno mišljenje o uzroku nastanka saobraćajne nezgode. Iako brzina nije označena kao neposredan uzrok nastanka predmetne saobraćajne nezgode (već je to prelazak apelanta vozilom na lijevu stranu kolovoza), to ne znači, kako je zaključio Okružni sud, da taj nesporno dokazani navod optužbe nije važna činjenica i da nema nikakvu ulogu u dinamici predmetnog uzročno-posljedičnog događanja. Apelant u žalbi neosnovano tvrdi da brzina kojom je upravljao ne bi bila relevantna čak i da je bila znatno veća, jer nije obuhvaćena saobraćajnim propisom čija se povreda apelantu stavlja na teret i dovodi u neposrednu uzročnu vezu sa nastalim posljedicama. Pri tome se, kako je smatrao Okružni sud, u apelantovoj žalbi previđa opšta obaveza svih vozača kao učesnika u javnom saobraćaju da se pridržavaju saobraćajnih propisa i da prema principu lične odgovornosti i povjerenja učesnika u saobraćaju niko nije dužan da predviđa nepropisno ponašanje drugih učesnika u saobraćaju (niti ga može ignorisati ako ga je mogao blagovremeno uočiti), pa tako ni oštećeni nije bio obavezan da prilikom preticanja motokultivatora-freze pretpostavi da se iz suprotnog pravca nedozvoljenom brzinom kreće apelantovo vozilo, već je bilo dovoljno da se uvjeri da može izvršiti bezbjedno preticanje, što je podrazumijevalo da za preticanje ima dovoljno prostora, odnosno da tom radnjom neće omesti vozila koja se kreću iz suprotnog pravca, kako je oštećeni u konkretnom slučaju i postupio.
6. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo na apelantovu štetu. Prema apelantovom mišljenju, on je osuđen zbog toga što je naglim kočenjem reagovao na opasnu situaciju koju nije skrivio i na taj način je propustio da vozilo drži na svojoj kolovoznoj traci. U odnosu na obrazloženje prvostepenog suda da je apelant trebalo da preduzme radnju laganog kočenja, odnosno prikoči, a ne intenzivno koči i blokira točkove, apelant ističe da se radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer ne postoji zakonski blanketni propis iz Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima koji reguliše način korištenja intenziteta kočenja pri nastanku saobraćajne situacije koju apelant nije skrivio. Pored toga, naveo je da je drugostepeni sud izašao izvan okvira optužnog akta, da se ponašao kao tužitelj kada je neutemeljeno i suprotno svojim ovlaštenjima ustanovio da se brzina kretanja apelantovog vozila može dovesti u neposrednu uzročnu vezu sa nastalom posljedicom. Apelant ističe da brzina, odnosno eventualni propust iz člana 45. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima nije optužnicom stavljena na teret apelantu, već mu je bilo stavljeno na teret da je u kritično vrijeme i na kritičnom mjestu postupao suprotno članu 41. navedenog zakona, odnosno da je propustio da kontroliše kretanje svog vozila svojom desnom kolovoznom trakom.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na apelantove navode da je Okružni sud prekoračio optužnicu, Ustavni sud, polazeći od pravila krivičnog postupka da je redovni sud uvijek vezan za činjenični supstrat, a ne i pravnu kvalifikaciju iz optužnice, zapaža da je Okružni sud u obrazloženju naveo da, iako brzina nije označena kao neposredan uzrok nastanka predmetne saobraćajne nezgode (već je to apelantov prelazak vozilom na lijevu stranu kolovoza), to ne znači da taj nesporno dokazani navod optužbe nije važna činjenica i da nema nikakvu ulogu u dinamici predmetnog uzročno-posljedičnog događanja. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić