Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2099/09 („Gradski i prigradski saobraćaj“ d.d. Tuzla)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Radni odnos
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2099/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2099/09, rješavajući apelaciju „Gradskog i prigradskog saobraćaja“ d.d. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Gradskog i prigradskog saobraćaja“ d.d. Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-08-000763 od 14. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-001042 od 29. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2435/05 od 24. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Gradski i prigradski saobraćaj“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Rifat Konjić i Nihad Konjić“ iz Tuzle, podnio je 6. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000763 od 14. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001042 od 29. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2435/05 od 24. maja 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-2435/05 od 24. maja 2007. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Jusufa Požegića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i Hanumše Jahić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i obavezan apelant da im za periode pobliže navedene u presudi isplati razlike manje isplaćenih plaća i regresa sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Presudom je odbijen dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu razlike otpremnine zbog prestanka radnog odnosa, na ime razlike regresa preko dosuđenog iznosa i razlike isplaćenog toplog obroka za periode navedene u presudi. U obrazloženju presude je navedeno da su tužitelj i tužiteljica tražili isplatu razlike plaća od po 300,00 KM za svaki mjesec i to od 1. juna 2004. godine do prestanka radnog odnosa za svakog tužitelja ponaosob, razlike isplaćenog regresa, toplog obroka i otpremnine za periode precizirane u presudi. Općinski sud je naveo da je na osnovu dokaza provedenih u toku postupka nesporno utvrđeno da je tužitelj sa apelantom imao zaključen ugovor o radu na poslovima i obavezama sekretara kod apelanta počevši od 9. januara 2004. godine i da je na tim poslovima i po osnovu tog ugovora radio do prestanka radnog odnosa zaključno sa 30. augustom 2005. godine. Također je utvrđeno i da je tužiteljica imala zaključen ugovor o radu na poslovima i radnim zadacima referenta za personalne poslove i socijalni rad i to ugovor zaključen 24. decembra 2002. godine i ugovor zaključen 29. juna 2005. godine zaključno sa 20. oktobrom 2005. godine kada joj je, kao i tužitelju, radni odnos prestao zbog ekonomskih, tehnoloških i organizacijskih razloga.

3. Dalje, navedeno je da je čl. 68. i 69. Zakona o radu propisano da se plaće zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, te da se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu utvrđuju najniža plaća i uvjeti i načini njenog usklađivanja, dok poslodavac kojeg obavezuje kolektivni ugovor ili pravilnik o radu ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću manju od plaće utvrđene kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Također je navedeno da je apelantovim Pravilnikom o radu od 23. septembra 2002. godine i to članom 40. i Pravilnikom o radu od 20. juna 2005. godine (u daljnjem tekstu: pravilnici) i to članom 41. propisano da izuzetno od odredaba ovih pravilnika poslodavac i zaposlenik prilikom zaključenja ugovora o radu mogu utvrditi plaću na drugi način pod uvjetom da ne bude niža od najniže plaće predviđene konkretnim pravilnicima. U vezi sa navedenim, Općinski sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da je tužiteljevim ugovorom o radu (članom 3) predviđena ugovorena plaća u visini dvije prosječne plaće ostvarene kod apelanta u mjesecu za koji se vrši obračun plaća, a za tužiteljicu je u ugovoru iz 2002. godine (članom 4) utvrđen koeficijent složenosti poslova za obračun plaće u iznosu od 2,70, dok je ugovorom od 2005. godine utvrđen koeficijent 2,20, koji se množi sa najnižom plaćom utvrđenom pravilnikom, a sve u visini od 5.500 bodova, kao i povećanje plaće za svaku godinu radnog staža. Općinski sud je obrazložio da je u vezi sa navedenim vještak finansijske struke izvršio vještačenje na osnovu kojeg je utvrđeno da apelant nije isplatio kompletne iznose plaća tužitelju i tužiteljici u skladu sa navedenim relevantnim propisima, te je zbog toga Općinski sud usvojio ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja i tužiteljice na način preciziran u dispozitivu.

4. U presudi je navedeno i da su tužitelj i tužiteljica potraživali i razlike isplaćenih regresa za 2003, 2004. i 2005. godinu u vezi s čim je također izvršeno vještačenje, s obzirom na to da nije bilo sporno da su tužitelj i tužiteljica koristili godišnje odmore u navedenim godinama i da im je apelant isplaćivao određene novčane iznose na ime regresa. Obrazloženo je i da prema provedenim dokazima – ugovorima o radu tužitelja i tužiteljice – nisu ugovoreni način i visina isplate naknade za godišnji odmor nego je ugovoreno da se ova naknada obračunava i isplaćuje u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i aktima društva. Dalje, obrazloženo je da je članom 52. Pravilnika iz 2002. godine propisano da se visina regresa utvrđuje prema zakonu, a u Pravilniku iz 2005. godine članom 56. je propisano da se visina regresa određuje u procentu od 70% od prosječne plaće u FBiH prema posljednjim podacima Zavoda za statistiku. Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti cestovnog prometa na teritoriji FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) propisano je da zaposlenik ima pravo na regres u visini od najmanje 80% od prosječne plaće na teritoriji FBiH prema posljednjim podacima Zavoda za statistiku. Također je navedeno i da je navedeni Kolektivni ugovor važio godinu dana od dana početka njegove primjene, te da se primjenjivao do 15. decembra 2001. godine, a da nakon toga novi kolektivni ugovor nije zaključen. Prema obrazloženju presude, vještak finansijske struke je izvršio vještačenje u pogledu iznosa regresa koji je trebao biti isplaćen tužitelju i tužiteljici i pri tom primijenio navedeni Kolektivni ugovor koji je primjenjivan do 15. decembra 2001. godine, a što, prema mišljenju Općinskog suda, nije ispravno budući da se konkretna potraživanja odnose na period nakon prestanka važenja tog Kolektivnog ugovora zbog čega se imaju primijeniti odredbe apelantovih pravilnika i Općeg kolektivnog ugovora koji predviđaju isplatu regresa u visini od 70% od prosječne plaće u FBiH. Općinski sud je obrazložio da je u tom smislu izvršio korekciju utvrđenih iznosa koji su manje isplaćeni tužitelju i tužiteljici i obavezao apelanta na isplatu iznosa preciziranih u dispozitivu presude.

5. Osim toga, Općinski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja i tužiteljice koji se odnosio na isplatu razlike toplog obroka i otpremnine jer je utvrđeno da u spornom periodu apelant nema dugovanja prema tužitelju i tužiteljici već da čak imaju i više primljenog iznosa na ime toplog obroka od onog koji im je trebao biti isplaćen, kao i da je tužitelju isplaćena otpremnina u visini koja je predviđena zakonom i drugim relevantnim propisima.

6. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 003-0-Gž-07-001042 od 29. februara 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, dok je u odbijajućem dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Presudom je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i citirao relevantne propise, te utvrdio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tužitelju i tužiteljici pripada pravo na isplatu manje isplaćene plaće za sporne periode i to u visini razlike obračunatih plaća i isplaćenih plaća, kao i regresa. Navedeno je da je odredbama člana 57, odnosno 34. stav 3. apelantovog Pravilnika propisano da najniža plaća za poslove najnižeg stepena složenosti iznosi 57% od prosječne plaće u FBiH prema posljednjim podacima Zavoda za statistiku i da predstavlja vrijednost boda za obračun osnovne plaće, te su u tom smislu neosnovani žalbeni prigovori da je apelant jedan određeni period svim zaposlenicima zbog teške ekonomske situacije morao isplaćivati najnižu plaću pa da zbog toga nije bilo osnova za utvrđivanje apelantove obaveze za isplatu razlike plaća. Naime, prema obrazloženju Kantonalnog suda, kolektivni ugovor djeluje kao pravna norma kojom se zaštićuje minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići prilikom zaključivanja ugovora o radu, odnosno prilikom zasnivanja radnog odnosa, kao i da teška finansijska situacija ne oslobađa poslodavca od obaveze plaćanja osnovne plaće i drugih primanja iz radnog odnosa koji su propisani Općim kolektivnim ugovorom.

7. Također je navedeno da su neosnovani i apelantovi žalbeni prigovori da je u međuvremenu apelant privatiziran i da se ne mogu na njega primjenjivati odredbe Općeg kolektivnog ugovora budući da je članom 2. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora propisano da je taj ugovor obavezujući i da važi za sva privredna društva bez obzira na vlasničku strukturu kapitala. Kantonalni sud je naveo da je, osim toga, apelant trebao dokazati da nije član Udruženja poslodavaca FBiH koje je potpisalo Privremeni ugovor o pristupanju tog udruženja Općem kolektivnom ugovoru, a koji se primjenjuje u svim privrednim društvima sa privatnim ili većinskim privatnim kapitalom, ali da apelant to nije dokazao. Navedeno je i da je neosnovan žalbeni prigovor vezan za dosuđene zakonske kamate na dosuđena novčana potraživanja jer su tužitelj i tužiteljica u tužbenom zahtjevu tražili isplatu predmetnih potraživanja, a činjenica da su visinu tog potraživanja precizirali tek u toku prvostepenog postupka a ne tužbi nije od utjecaja na odluku o zakonskim zateznim kamatama.

8. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 070-0-Rev-08-000763 od 14. aprila 2009. godine u odnosu na tužitelja reviziju odbacio a u odnosu na tužiteljicu odbio. U obrazloženju je navedeno da je apelant, između ostalog, dostavio dopunu predmetne revizije u odnosu na tužitelja, te da je utvrđeno da je ta dopuna neblagovremena pa je u odnosu na taj dio revizija odbačena. U odnosu na ostali dio revizije Vrhovni sud je obrazložio da je neosnovana budući da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili činjenice i pravilno primijenili materijalno pravo, te da taj sud, zbog opširnosti razloga datih u nižestepenim presudama, te razloge neće ponavljati već ih u potpunosti prihvata i upućuje apelanta na njih.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj i arbitrarnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da su sudovi zanemarili stav 5. člana 34. njegovih pravilnika prema kojim u slučajevima kada apelantovo poslovanje ne omogućava isplatu ukupne mase plaća, naknada i dodataka koji imaju karakter uvećanja ličnih primanja, apelant vrši korigiranje vrijednosti boda do iznosa kojim se osigurava isplata plaća prema raspoloživoj ukupnoj masi sredstava. Apelant smatra da uporište ovakvog reguliranja umanjenja naknada i plaća ima i u Kolektivnom ugovoru sa kojim su upravo pravilnici i usklađeni. Također, smatra da i Opći kolektivni ugovor daje ovakvu mogućnost jer je i njime utvrđeno da se, između ostalog, osnovna plaća isplaćuje uvažavajući normalne uvjete i rezultate rada, te da nije mogao isplatiti nešto što nema.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i tužiteljice u dijelu koji se odnosio na isplatu razlike manje isplaćenih plaća i regresa, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe Zakona o radu, kolektivnih ugovora i apelantovih pravilnika, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti nalazi bilo kakve elemente arbitrarnosti u takvom postupanju redovnih sudova. Osim toga, u vezi sa apelantovim navodima da su sudovi trebali primijeniti odredbu njegovih pravilnika prema kojoj se vrši umanjenje plaća u skladu sa poslovnim rezultatima i da je to u skladu sa kolektivnim ugovorima, Ustavni sud podsjeća na to da su redovni sudovi razmotrili i ove apelantove navode, te obrazložili zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, redovni sudovi su istakli da kolektivni ugovor djeluje kao pravna norma kojom se zaštićuje minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići, te da teška finansijska situacija ne oslobađa apelanta kao poslodavca od obaveze plaćanja osnovne plaće i drugih primanja iz radnog odnosa koji su propisani Općim kolektivnim ugovorom, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i sve navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 2692/06 od 14. jula 2008. godine i broj AP 2056/09 od 18. aprila 2010. godine, objavljene na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ povrede Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2099/09 („Gradski i prigradski saobraćaj“… | Sudska praksa | Aktio