Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2126/09 (M. Đ.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2126/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2126/09, rješavajući apelaciju Miodraga Đorđevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Đorđevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000 276 od 27. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001 949 od 23. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj P-200/05 od 15. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miodrag Đorđević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Domžala, Republika Slovenija, podnio je 6. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000 276 od 27. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001 949 od 23. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-200/05 od 15. juna 2006. godine. Apelant je 7. februara 2012. godine dopunio apelaciju, tako što je dostavio osporenu presudu Općinskog suda.
2. Presudom Općinskog suda broj P-200/05 od 15. juna 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi IP "Krivaja" d.d. Zavidovići (u daljnjem tekstu: tuženi) da ispuni Ugovor broj 6110/16-91 od 31. januara 1991. godine, te da se slijedom toga obaveže tuženi da u roku od 60 dana od pravosnažnosti presude preda apelantu u vlasništvo montažnu kuću MK 72/S "Amira", s tim da tuženi o svom trošku isporuči materijal na lokaciji (koju bi prije isporuke apelant tačno označio na području opštine Aranđelovac), te izgradi predmetnu montažnu kuću na toj lokaciji, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili Ugovor broj 6110-16/91 od 31. januara 1991. godine, prema kojem se tuženi, kao izvođač, obavezao da apelantu, kao naručiocu, prema svom projektu izvrši pripremu, proizvodnju materijala, te izvrši montažu montažne kuće označene kao MK 72/S "Amira" na lokaciji u Aranđelovcu, Republika Srbija, dok se apelant obavezao na isplatu kupoprodajne cijene u iznosu od 195.452,00 YU dinara. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da tuženi kao izvođač radova nije izvršio isporuku i montažu ugovorene montažne kuće u skladu sa predmetnim ugovorom. Međutim, Općinski sud je naveo da je tuženi istakao prigovor zastarjelosti potraživanja, tako da je sud, prije svega, odlučivao o tom prigovoru. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz predmetnog ugovora, koji je zaključen 31. januara 1991. godine, proizlazi da je rok za montažu predmetne kuće bio 90 dana od dana potpisivanja tog ugovora. Općinski sud je ukazao da je po proteku tog roka, shodno odredbama člana 324. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tuženi došao u docnju, te da su od tog dana počeli teći rokovi zastarjelosti. Pri tome, Općinski sud se pozvao na odredbe člana
371. ZOO-a kojima je propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju zakonom nije predviđen poseban zastarni rok, što znači da se na predmetno potraživanje primjenjuje opšti zastarni rok od pet godina. S obzirom da je Ugovor broj 6110-16/91 zaključen 31. januara 1991. godine, te budući da je predmetnim ugovorom bilo predviđeno da će se isporuka i montaža predmetnog objekta vršiti po proteku roka od 90 dana, Općinski sud je naveo da je konkretnom slučaju zastarjelost počela teći od 1. maja 1991. godine. Imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 7. marta 2005. godine, Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju protekao opšti zastarni rok iz člana 371. ZOO-a u kojem je apelant mogao zahtijevati ispunjenje obaveze iz predmetnog ugovora.
3. Pored toga, Općinski sud je naveo da je neosnovano apelantovo pozivanje na Rezoluciju Savjeta bezbjednosti Organizacije ujedinjenih nacija (u daljnjem tekstu: Savjet bezbjednosti OUN) koja je zabranjivala svaku ekonomsku saradnju sa pravnim i fizičkim licima koja su imala sjedište, odnosno boravište na području Savezne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: SRJ) pod prijetnjom visokih novčanih kazni. Naime, Općinski sud je naveo da je tačno da je Savjet bezbjednosti OUN donio Rezoluciju broj 757 od 30. maja 1992. godine kojom je nametnuo ekonomske sankcije protiv tadašnje SRJ, koje su se odnosile na potpuni trgovinski embargo, zabranu letova, kao i na zabranu učešća SRJ u sportskim i kulturnim takmičenjima, te Rezoluciju 787 od 16. novembra 1992. godine kojom je nametnuo sankcije zabrane tranzicije robe preko teritorije SRJ i to nafte, uglja, čelika i ostalih proizvoda, osim u slučaju pojedinačnog odobrenja Komiteta za sankcije. Međutim, Općinski sud je ukazao da se donošenje tih pravnih akata ne može smatrati nesavladivom preprekom zbog koje je apelant bio onemogućen da podnese tužbu tom sudu kao nadležnom sudu u Bosni i Hercegovini. Općinski sud je, prije svega, ukazao da je obligacioni odnos između apelanta i tuženog nastao 31. januara 1991. godine, što znači da se ne radi obligacionim odnosu nastalom iza momenta donošenja naprijed navedenih Rezolucija. Takođe, Općinski sud je ukazao da je, bez obzira na postojanje tih Rezolucija, apelant mogao putem pošte podnijeti tužbu nadležnom sudu, te na taj način spriječiti daljnji tok zastarnih rokova, pogotovo što je apelantovo prebivalište sve vrijeme bilo u Sloveniji, te da je nebitna činjenica što se montaža predmetnog objekta trebala izvršiti u Republici Srbiji. Nadalje, Općinski sud je naveo da ratno stanje samo po sebi ne predstavlja nesavladivu prepreku, u smislu odredaba člana 383. ZOO-a, da se sudskim putem zahtijeva ispunjenje ugovorne obaveze. Naime, Općinski sud je ukazao da činjenica da je u Bosni i Hercegovini bio rat u periodu od 1992. do 1995. godine nije sprječavala apelanta da putem pošte podnese tužbu tom sudu koji je radio u tom periodu. Pri tome, Općinski sud je naveo da u slučaju da se i prihvati da je period rata i neposredne ratne opasnosti za apelanta predstavljao nesavladivu prepreku zbog koje nije mogao zahtijevati ispunjenje obaveze, tada bi se rok računao od 23. decembra 1996. godine (Odluka o prestanku primjene Odluke o neposrednoj ratnoj opasnosti), što znači da je opšti zastarni rok u tom slučaju protekao 23. decembra 2001. godine. Pored navedenog, Općinski sud je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi da se u konkretnom slučaju radi o vlasničkoj tužbi, a na koju se ne primjenjuje institut zastarjelosti potraživanje. Naime, Općinski sud je naveo da apelant nije stekao pravo vlasništva na predmetnom montažnom objektu, budući da se vlasništvo na pokretnoj stvari stiče predajom te stvari u posjed sticaoca u smislu odredaba člana 34. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakao tuženi, te je stoga odlučio kao u izreci presude.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-06-001 949 od 23. novembra 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je između parničnih stranaka, zaključivanjem predmetnog ugovora, zasnovan obligaciono-pravni odnos, što je stanovište i tog suda, te da to proizlazi ne samo iz naslova predmetnog ugovora, već i iz njegovog sadržaja tj. predmeta ugovora i svih ostalih odredaba ugovora. S obzirom da se radi o ugovoru o građenju iz člana 630. ZOO-a, Kantonalni sud je naveo da su potpuno neosnovani apelantovi žalbeni navodi da se u predmetnoj pravnoj stvari radi o vlasničkoj tužbi, te da je prvostepeni sud bio dužan primijeniti odredbe Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Naime, Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da apelant nije stupio u posjed stvari koja je predmet zaključenog ugovora, te da stoga nije stekao pravo vlasništva na predmetnoj stvari u smislu odredaba člana 34. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 371. ZOO-a propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je rok za zastarjelost u konkretnom slučaju počeo teći po proteku roka od 90 dana iz člana 3. stav 2. predmetnog ugovora tj. od 1. maja 1991. godine. Naime, Kantonalni sud je naveo da činjenica da je u Bosni i Hercegovini bilo ratno stanje u periodu od 1992. do 22. decembra 1995. godine (kada je donesena Odluka o prestanku ratnog stanja) nije sprječavala apelanta da putem pošte podnese tužbu prvostepenom sudu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ratno stanje samo po sebi nije nesavladiva prepreka iz člana 383. ZOO-a, budući da je odredbama člana 382. stav 1. tačka 1. ZOO-a propisano da zastarjevanje ne teče za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata u pogledu potraživanja lica na vojnoj službi. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ukazao da u slučaju da se i prihvate apelantovi navodi da je period rata i neposredne ratne opasnosti za apelanta predstavljao nesavladivu prepreku, te da se rok računa od 23. decembra 1996. godine (Odluka o prestanku primjene Odluke o neposrednoj ratnoj opasnosti), opet slijedi da je opšti zastarni rok protekao i to 23. decembra 2001. godine. Kantonalni sud je dalje naveo da su potpuno neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da je za vrijeme važenja Rezolucije Savjeta bezbjednosti OUN bio spriječen da pokrene predmetni postupak. Naime, Kantonalni sud je ukazao da se navedena Rezolucija odnosila na trgovinske, ekonomske i druge poslovne odnose između subjekata sa prostora bivše SRJ i drugih država, a da to nije predstavljalo, niti može predstavljati ikakvu smetnju za pokretanje postupka, odnosno za podnošenje tužbe nadležnom sudu. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji je istakao tuženi, te je stoga i odlučio kao u izreci presude.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-08-000 276 od 27. marta 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je, po mišljenju tog suda, drugostepena presuda, kojom je potvrđena prvostepena presuda, pravilna i zakonita. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi revizioni prigovori da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu vlasnika za predaju individualno određene stvari, odnosno da se radi o vlasničkoj tužbi. Naime, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o građenju iz člana 630. ZOO-a, budući da apelant nikada nije stupio u posjed stvari koja je predmet zaključenog ugovora, te da nije stekao pravo vlasništva na predmetnoj stvari u smislu odredaba člana 34. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je pravilno stajalište nižestepenih sudova da se u konkretnom slučaju radi o obligaciono-pravnom odnosu, te da je nastupila zastrajelost predmetnog potraživanja, budući da je rok za zastarjelost počeo teći 1. maja 1991. godine, a da predmetna tužba podnesena 7. marta 2005. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud dao valjano obrazloženje u tom smislu, koje u cjelosti prihvata i taj sud. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da ostali revizioni prigovori nemaju uticaja na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari, te da ih stoga taj sud nije posebno ni obrazlagao.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je pogrešan stav redovnih sudova da apelant nikada nije bio u posjedu predmetne stvari, te da stoga nije stekao pravo vlasništva na toj stvari u smislu člana 34. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Naime, apelant navodi da je nakon zaključenja predmetnog ugovora isplatio cjelokupnu kupoprodajnu cijenu za tačno (individualno) određenu stvar, da je uručenjem dokumentacije od strane tuženog koja se odnosi na montažnu kuću simbolično stekao pravo vlasništva na toj stvari, te da je stoga opravdano podnio vlasničku tužbu u smislu člana 37. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Nadalje, apelant smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova, ukoliko se prihvati da se radi o ugovoru o građenju, da je predmetno potraživanje zastarjelo. Naime, apelant navodi da zbog rata u Bosni i Hercegovini i zbog prekida svih komunikacijskih veza između Bosne i Hercegovine i Republike Slovenije nije bilo moguće do kraja rata podnijeti tužbu nadležnom sudu. Takođe, apelant navodi da je Savjet bezbjednosti OUN donio Rezoluciju o uvođenju ekonomskih sankcija tadašnjoj SRJ, tako da tuženi nije ni mogao ispuniti svoju obavezu postavljanja montažne kuće u Aranđelovcu (jer bi u suprotnom kršio navedenu Rezoluciju, te snosio posljedice). S obzirom da su sankcije prema SRJ ukinute tek 2001. godine, apelant smatra da u tom periodu zastarjevanje nije ni teklo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić