Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2169/09 (M. Š.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nekretnina
- Dioba
- Vanparnični postupak
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2169/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2169/09, rješavajući apelaciju Mehe Šabanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mehe Šabanovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-
09-000 012 od 13. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Foči broj 094-0-V-07-000055 od 25. septembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Meho Šabanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edin Šabanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-09-000 012 od 13. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-V-07-000055 od 25. septembra 2008. godine.
2. Osnovni sud je Rješenjem broj 094-0-V-07-000055 od 25. septembra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, u vanparničnom predmetu Adema Šabanovića, Smaje Šabanovića, Džana Šabanovića i Hanije Šabanović (u daljnjem tekstu: predlagači) protiv apelanta radi diobe zajednice nekretnina, izvršio fizičku diobu zajednice nekretnina na način kao što je bliže navedeno u izreci tog rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da su predlagači podnijeli prijedlog u kojem su naveli da se zajedno sa apelantom vode kao suvlasnici na nekretninama koje su predmet diobe, te da su diobu pokušali mirnim putem, ali se apelant usprotivio. Apelant se, kako je dalje navedeno u obrazloženju, tokom cijelog postupka protivio fizičkoj diobi nekretnina zbog toga što su dva od ukupno četiri predlagača na nekretninama koje su predmet diobe napravili vikendice, te je zahtijevao da se sruše pa tek onda da se vrši fizička dioba. Prigovorio je, kako je dalje navedeno, nalazima i mišljenjima svih vještaka (geometra, agronoma i vještaka šumarske struke), te je zahtijevao da se prijedlog predlagača odbije. U dokaznom postupku Osnovni sud je dva puta izvršio uviđaj na licu mjesta u prisustvu vještaka, na drugom uviđaju je bio prisutan i apelant. Na ročištu je sud izvršio uvid u pismene nalaze i mišljenja vještaka, te su vještaci i saslušani zbog apelantovih primjedaba. Na licu mjesta je sud uz pomoć vještaka geometra identifikovao predmetne nekretnine, zatim su postavljeni međašni znaci i na licu mjesta izvršena dioba. Prilikom diobe bili su prisutni vještaci, i to vještak agronom i vještak šumarske struke koji su zajedno sa vještakom geometrom obišli sve parcele koje su predmet diobe, izvršili uvid u kvalitet zemljišta, te su sudu dostavili svoje nalaze i mišljenja na koje je prigovorio apelant, a vještaci na glavnoj raspravi dali obrazloženja na istaknute primjedbe. Osnovni sud je, kako je dalje navedeno u obrazloženju, prihvatio u cijelosti nalaze i mišljenja vještaka, kao i njihove iskaze, jer su dati na osnovu podataka i saznanja do kojih su došli na licu mjesta u skladu sa pravilima struke i nauke, zbog čega je ocijenjeno da su apelantove primjedbe u tom dijelu neargumentovane i paušalne. Osnovni sud je zaključio da je fizička dioba nekretnina izvršena na pravičan način i u interesu svih stranaka i da navedenom diobom niko nije oštećen, a pogotovu da nije oštećen apelant, jer mu je izvršenom diobom pripalo više od onog što mu pripada po idealnom dijelu na što su predlagači pristali. 3. Okružni sud je Rješenjem broj 015-0-Gž-09-000 012 od 13. maja 2009. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da iz spisa predmeta proizlazi da su predlagači i apelant suposjednici nekretnina upisanih u posjedovnom listu broj 762 k.o. Ulog, ukupne površine 10.510 m2, po kulturi oranica, šuma i pašnjak. Predlagači su svoj zahtjev utemeljili na odredbama čl. 161. i 162. Zakona o vanparničnom postupku («Službeni list SRBiH» broj 10/89; u daljnjem tekstu: ZVP). Budući da među strankama nije moglo doći do sporazumne diobe nekretnine, prvostepeni sud je na okolnost boniteta pojedinih parcela, u skladu sa odredbom člana 166. ZVP, saslušao vještake poljoprivredne struke i šumarske struke, te je odlučio kao u izreci svog rješenja. Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je uvažio nalaze i prijedloge vještaka o načinu diobe zajedničkih nekretnina, te je zadovoljio interese svih diobničara, pa pobijano rješenje, prema mišljenju Okružnog suda, sadrži sve elemente propisane u odredbi člana 167. ZVP. Ne mogu se prihvatiti apelantove tvrdnje iznesene u žalbi da je prvostepeni sud počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka, da pobijano rješenje nije provodivo u zemljišnoj knjizi, da apelant do svoje parcele nema pristupni put ili da mu je bilo onemogućeno da izvrši uvid u zk. izvadke. Ovo iz razloga što stanje spisa ukazuje suprotno od navedenog u žalbi. Osim toga, apelant u postupku nije osporavao predmet diobe i veličinu suvlasničkog dijela.
4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima Okružnog suda i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant je u okviru prava na pravično suđenje istakao povredu prava na pristup sudu koja se, prema njegovom mišljenju, ogleda u neodlučivanju povodom njegovih prigovora istaknutih tokom postupka. Povredu prava na imovinu apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer su dva predlagača prije započinjanja postupka fizičke diobe nekretnina bespravno sagradila vikendice na parceli koja je bila predmet diobe, pri čemu su znali da je i apelant jedan od suvlasnika te parcele, zbog čega smatra da je sagrađene objekte trebalo srušiti, pa tek onda pristupiti fizičkoj diobi nekretnina.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pristup sudu zbog, kako tvrdi neodlučivanja o istaknutim prigovorima tokom postupka, Ustavni sud primjećuje da je apelant u konkretnom postupku učestvovao kao protivnik predlagača, budući da je zajedno sa predlagačima suposjednik nekretnina koje su bile predmet fizičke diobe nekretnina. U navedenom postupku apelant je isticao prigovore povodom podnesenog prijedloga, provođenja odgovarajućih dokaza, izvršenih uviđaja na licu mjesta, nalaza i mišljenja vještaka, te njihovih iskaza povodom istaknutih apelantovih prigovora. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je prvostepeni sud povodom svakog apelantovog prigovora dao jasno obrazloženje u pogledu njegove neosnovanosti, a drugostepeni sud, povodom izjavljene žalbe, u cijelosti potvrdio. Iz navedenog proizlazi da je apelant, nakon podnošenja prijedloga, kao i isticanjem prigovora o kojima su sudovi odlučili, ostvario pravo na pristup sudu, kao jedan od principa iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
8. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Osnovni sud dali detaljna i logična obrazloženja svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoje odluke u kontekstu svih prigovora i navoda kojima je apelant tražio drugačije rješenje predmetnog sudskog spora. Pri tome, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su redovni sudovi, pri donošenju pobijanih odluka, proizvoljno ili nepravično primijenili materijalnopravne propise na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
9. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić