Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2265/09 (I.Č.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nekretnina
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2265/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2265/09, rješavajući apelaciju I. Č., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I. Č. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001857 07 U od 22.

juna 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. I. Č. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 15. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 001857 07 U od 22. juna 2009. godine.

2. Kantonalni sud je u upravnom sporu protiv tuženog Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), radi poništenja Rješenja broj UP-II-06-23-17196/07 od 14. septembra 2007. godine, Presudom broj 09 0 U 001857 07 U od 22. juna 2009. godine odbio apelantovu tužbu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Ministarstvo aktom broj 06-23-17196/07 od 23. augusta 2007. godine obavijestilo apelanta da on kao ratni vojni invalid – amputirac, koji je proglašen radno nesposobnim, između ostalog i po osnovu zadobijene rane – povrede u vršenju službe u Oružanim snagama Armije RBiH, ne ispunjava uvjete za rješavanje stambenog pitanja – dodjele stana u vlasništvo. Dalje je navedeno da je apelant protiv donesene obavijesti podnio žalbu, koju je Ministarstvo Rješenjem broj UP-II-06-23-17196/07 od 14. septembra 2007. godine odbilo kao neosnovanu. Ministarstvo je navelo da na osnovu odredbe člana

39. Zakona o dopunskim pravima boraca/branitelja Bosne i Hercegovine («Službene novine Kantona Sarajevo» broj 9/07 – Prečišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Zakon o dopunskim pravima) apelant ne ispunjava propisane uvjete za dodjelu stana u vlasništvo.

3. Kantonalni sud je naveo da je ispitao zakonitost osporenog rješenja, u smislu odredbe člana

34. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05; u daljnjem tekstu: ZUP), te da je zaključio da je osporeno rješenje pravilno i zakonito. Naime, Kantonalni sud je istakao da je utvrdio da je u osporenom rješenju navedeno da apelant nije proglašen radno nesposobnim isključivo zbog rane koju je zadobio kao pripadnik Armije BiH, nego da je uzrok njegove radne nesposobnosti i bolest koja nije nastala kao posljedica učešća u Armiji BiH. Navedeno je da je odredbom člana 39. stav 1. Zakona o dopunskim pravima propisano da pravo na stan u vlasništvu mogu ostvariti ratni vojni invalidi I grupe i ratni vojni invalidi koji su radno nesposobni po osnovu rane, povrede ili bolesti zadobijene u vrijeme službe u Oružanim snagama u RBiH, pod uvjetom da nemaju riješeno stambeno pitanje i da prebivalište, odnosno boravište na području Kantona Sarajevo imaju neprekidno od 6. februara 1999. godine.

4. U konkretnom slučaju Kantonalni sud je istakao da je Rješenjem Službe za boračka pitanja Kantona Sarajevo broj 09-41-5490/04 od 22. decembra 2004. godine apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida IV grupe, sa 80% vojnog invaliditeta i pravo na ortopedski dodatak III stepena, po osnovu ranjavanja koje je zadobio 13. juna 1992. godine. Dalje je navedeno da je Rješenjem Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar, matični broj 0002009552010, od 15. juna 2006. godine, apelantu priznata I kategorija invalidnosti i pravo na invalidsku penziju, a da je na ukupnu invalidnost utjecala povreda nastala 13. juna 1992. godine pri službi u Armiji BiH, i to u procentu od 50%. Također, navedeno je da je na nastanak invalidnosti u procentu od ostalih 50% utjecala i apelantova bolest koja je nastala poslije službe u Oružanim snagama BiH, a što proizlazi iz obrazloženja navedenog rješenja, kao i nalaza Instituta za ocjenu apelantove radne sposobnosti broj ST-RVI -813/07 od 18. decembra 2007. godine.

5. Kantonalni sud je naglasio da odredbom člana 39. stav 1. Zakona o dopunskim pravima nije predviđena mogućnost da ratni vojni invalid ispunjava uvjete za rješavanje stambenog pitanja dodjelom stana u vlasništvo ako je njegova radna nesposobnost nastala zbog invalidnosti, čiji je uzrok posljedica bolesti koju je zadobio izvan službe u Oružanim snagama BiH. Budući da je kod apelanta upravo takav slučaj, stoga su, i po zaključku Kantonalnog suda, upravni organi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo.

6. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je njegov zahtjev za dodjelu stana u vlasništvo odbijen uz obrazloženje da ne ispunjava uvjete za dodjelu stana jer je ratni vojni invalid po osnovu ranjavanja a radno nesposoban po osnovu ranjavanja i PTSP-a, te da mu nisu «iste dijagnoze po osnovu kojih je stekao invaliditet i radnu nesposobnost i da je to utvrdila ljekarska komisija ali da nije utvrdio sud». Apelant ističe da je on osporio rad ljekarske komisije, a da tu činjenicu Kantonalni sud nije uzeo u obzir i nije je ocijenio, niti mu je «omogućio medicinsko vještačenje» čime mu je onemogućen i pristup sudu. Dalje, apelant ističe da je presuda donesena bez javne rasprave tako da on nije mogao iznijeti sve činjenice i provesti dokaze koji bi išli u «korist istini». Također, apelant navodi da je presuda neustavna jer su «njegove kolege RVI koji su radno nesposobni po osnovu ranjavanja dobili stan», zbog čega smatra da je diskriminiran.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U vezi sa apelantovim navodima da Kantonalni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je on osporio rad ljekarske komisije, te da «apelantu nije omogućio medicinsko vještačenje», Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u postupku povodom apelantove tužbe u cijelosti ispitao osporeno rješenje upravnog organa, kako činjenično, tako i pravno, te odlučio o apelantovoj tužbi uzevši u obzir relevantne propise, o čemu je dao dovoljno jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog upravnog spora bilo ispitivanje zakonitosti Rješenja broj UP-II-06-23-17196/07 od 14. septembra 2007. godine, kojim je odbijena apelantova žalba na obavijest da ne ispunjava uvjete za dodjelu stana u vlasništvo jer ne ispunjava zakonom propisane uvjete za to (član 39. Zakona o dopunskim pravima). Također, zapaža i da je Kantonalni sud istakao da je u osporenom rješenju navedeno da je apelantu, na osnovu Rješenja Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar, matični broj 0002009552010, od 15. juna 2006. godine, priznata I kategorija invalidnosti i pravo na invalidsku penziju, a da je na ukupnu invalidnost utjecala povreda nastala 13. juna 1992. godine pri službi u Armiji BiH, i to u procentu od 50%, a da je na nastanak invalidnosti u procentu od ostalih 50% utjecala i apelantova bolest koja je nastala poslije službe u Oružanim snagama BiH, a što proizlazi, kako je to navedeno u obrazloženju presude Kantonalnog suda, i iz obrazloženja navedenog rješenja, kao i nalaza Instituta za ocjenu apelantove radne sposobnosti broj ST-RVI -813/07 od 18. decembra 2007. godine. Dovodeći u vezu navedeno sa apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud ističe da predmet konkretnog upravnog spora nije ni mogla biti ocjena rada ljekarske komisije kojom je apelantu priznata invalidnost niti određivanje novog medicinskog vještačenja, te da je apelant mogao da, ukoliko je bio nezadovoljan donesenim rješenjem Federalnog zavoda PIO/MIO Mostar kojim je određena njegova invalidnost, protiv njega pokrene upravni spor radi utvrđivanja zakonitosti, te da je u tom eventualnom postupku mogao isticati prigovor na rad ljekarske komisije. Stoga, Ustavni sud smatra da su u ovom segmentu apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Dalje, u vezi sa apelantovim navodom da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu jer ga sud nije pozvao na javnu raspravu, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku donio na nejavnoj sjednici, a iz odredbi člana 30. ZUS-a proizlazi da je usmena rasprava izuzetak i da sud u upravnom sporu, prema članu 33. navedenog zakona, rješava na nejavnim sjednicama i to na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. U vezi s tim, Ustavi sud podsjeća na praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vilho Eskelinen i drugi protiv Finske, presuda od 19. aprila 2006. godine, broj 63235/00, stav 73-76), u kojoj je sud utvrdio da, budući da su aplikanti imali mogućnost da izlože predmet u pismenoj formi i da prezentiraju svoje odgovore na komentare druge strane, javna rasprava nije bila potrebna, pa je zaključio da u pogledu neodržavanja javne rasprave član 6. stav 1. Evropske konvencije nije povrijeđen. Imajući u vidu stav Evropskog suda, kao i činjenicu da je apelant u postupku pred Kantonalnim sudom iznio sve relevantne navode, koje je isticao i pred upravnim organom, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi upućivali na to da je zbog donošenja odluke na nejavnoj sjednici Kantonalni sud povrijedio apelantovo pravo na raspravu pred sudom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 873/08 od 21. jula 2010. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 97/10). Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.

12. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava i paušalnog pozivanja na drugačije postupanje u odnosu na «druge kolege» nije ponudio bilo kakve argumente i dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2265/09 (I.Č.) | Sudska praksa | Aktio