Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2314/09 (D. H.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Posjed
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2314/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2314/09, rješavajući apelaciju Dragutina Hrkača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragutina Hrkača podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 000007 09 Gž od 18. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 000007 07 P od 6. februara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragutin Hrkač (u daljnjem tekstu: apelant) iz Makljenovca, kojeg zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnio je 20. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 000007 09 Gž od 18. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 000007 07 P od 6. februara 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 000007 07 P od 6. februara 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Miodrag Šljuka (u daljnjem tekstu: tuženi), kako je naveo: „[…] preda u posjed dio nekretnine označene kao k.č. br. 1381/2, dužine 3 metra, širine 0,60 m ukupne površine 2,84 m², upisane u p.l. br. 535 k.o. Makljenovac, što odgovara dijelu parcele po starom premjeru označene kao k.č. br. 167/9 'Hendek', oranica dimenzija 3 m 2 x 0,60 m ukupne površine 2,84 m² upisane u zk. ul. br. 62 k.o. Makljenovac M, te da sa tog dijela parcele o svom trošku ukloni dograđeni dio objekta-dio stepenica koji je u putu istih dimenzija kao prethodno navedene, sve u roku od trideset dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja“. Presudom je obavezan apelant da tuženom na ime troškova postupka naknadi ukupan iznos od 1.480,00 KM, sve u roku od trideset dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant podnio tužbu kojom je tražio da mu tuženi vrati u posjed dio navedenih nekretnina i da o svom trošku ukloni nezakonito dograđene stepenice. Navedeno je da je apelant u tužbi istakao da je vlasnik predmetnih nekretnina koje graniče sa nekretninom tuženog; da je prednik tuženog pred rat u BiH bez odobrenja za dogradnju (za čije je dobijanje bio pokrenut postupak ali je obustavljen) nezakonito dogradio dio svog objekta-napravio stepenice na dijelu apelantove parcele koju apelant koristi kao pristupni put svojoj porodičnoj kući i tako smanjio parcelu na šta ga je upozoravala apelantova supruga; da je prednik tuženog obećao da će kupiti zemljište sa suprotne strane i tako obeštetiti apelanta, što nije učinio; da je dogradnja objekta dovršena neposredno pred rat ali da su i apelant i prednik tuženog u toku rata napustili svoje kuće, a vratili su se nakon prestanka ratnih djelovanja, zbog čega je tek tada apelant pokrenuo postupke suprotstavljanja nedopuštenoj gradnji, iako ne na pravi način. Osnovni sud je naveo da je tuženi, između ostalog, u odgovoru na tužbu i u toku postupka tvrdio da je predmetnu nekretninu stekao ugovorom o zamjeni nekretnina sa apelantovim bratom tako što je svoju nekretninu, pobliže navedenu u presudi, koja se nalazila u mjestu Vir u Republici Hrvatskoj, 2000. godine zamijenio za predmetnu nekretninu. Tuženi je tvrdio da nije znao da je dogradnjom objekta-stepenica zauzet dio apelantove parcele, te da mu je bez bilo kakvih problema izdata upotrebna dozvola i dozvola za promjenu namjene objekta i izvršena legalizacija objekta, zbog čega smatra da je tužba neosnovana jer je apelant znao za gradnju spornog objekta i nije joj se usprotivio sve do podnošenja tužbe.

4. Osnovni sud je obrazložio da je nakon provedenog dokaznog postupka u kojem su izvedeni dokazi precizirani u presudi između ostalog utvrdio da je apelantov brat (koji je prednik tuženog) u toku 1988. godine započeo dogradnju i nadogradnju svog stambenog objekta na dijelu parcele koja je u apelantovom vlasništvu i posjedu, bez odobrenja nadležnog organa, i da ju je dovršio krajem 1991. godine, te da su i apelant i njegov brat svoje kuće napustili u toku rata i da u kućama nisu boravili sve do izvršenog povrata tih nekretnina poslije rata, nakon čega je apelantov brat 2000. godine svoju kuću zamijenio sa tuženim, te da apelant sve do 2007. godine, kada je podnio predmetnu tužbu, nije osporavao navedenu gradnju. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je istakao da je članom 24. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/806/80 i 36/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03, koji se primjenjuje na konkretan slučaj; u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da vlasnik zemljišta na kojem je izvršena bespravna izgradnja ima pravo da za vrijeme od tri godine od dana saznanja za završenu gradnju, ali najkasnije za vrijeme od deset godina od završene izgradnje, traži da mu graditelj naknadi vrijednost zemljišta u visini njegove prometne cijene u vrijeme donošenja sudske odluke. Kako je u konkretnom slučaju nesporno da je gradnja spornih stepenica započela 1988. godine i završena 1991. godine, da se apelant toj gradnji nije protivio sve do 2007. godine kada je podnio tužbu (iako je tužbu mogao podnijeti već od 19. juna 1996. godine kao od datuma prestanka rata i neposredne opasnosti u BiH, ukoliko su ga ratno stanje i rat sprječavali da to prije učini), te imajući u vidu navedene relevantne odredbe Zakona, Osnovni sud je zaključio da je predmetna tužba podnesena nakon proteka rokova propisanih Zakonom pa ju je odbio kao neosnovanu.

5. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 85 0 P 000007 09 Gž od 18. juna 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je ponovljeno činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku i citirane odredbe člana 24. stav 1. Zakona, te istaknuto da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant znao za izgradnju stepenica na svom dijelu zemljišta i da zbog toga nije podnosio nikakvu tužbu sve do 2007. godine; istaknuto je da je prvostepeni sud, uzimajući u obzir i zastoj zastarijevanja zbog ratnih okolnosti, pravilno zaključio da su u konkretnom slučaju protekli zakonski rokovi za podnošenje tužbe. Okružni sud je naveo da je potrebno ukazati i na to da apelant i nije podnio tužbu u smislu navedene odredbe člana 24. Zakona nego u smislu odredbe člana 25. istog zakona. Navedeno je da je odredbom člana 24. Zakona u stavu 1. propisano da ako je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili to nije znao, a vlasnik se tome nije odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo vlasništva na građevinskom objektu ili da graditelj poruši objekt i vrati zemljište u prvobitno stanje, ili da mu isplati prometnu vrijednost zemljišta, dok je stavom 5. tog člana propisano da pravo izbora iz stava 1. tog člana vlasnik može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka gradnje, a po isteku tog roka može tražiti isplatu prometne cijene zemljišta. U vezi sa navedenim, Okružni sud je istakao da je apelant 1. jula 2007. godine podnio tužbu kojom je tražio rušenje stepenica i vraćanje zemljišta u posjed, te imajući u vidu utvrđenja vezana za početak i završetak gradnje, kao i činjenice da je tuženi u posjed i vlasništvo nekretnine stupio tek 2000. godine nakon zamjene nekretnina, a da apelant od tuženog nije do 2007. godine tražio rušenje stepenica i vraćanje zemljišta u posjed, prema zaključku Okružnog suda, nesporno je da je protekao rok od tri godine iz člana 25. stav 5. Zakona u kojem je apelant mogao podnijeti tužbu.

6. Okružni sud je, između ostalog, obrazložio i da je neosnovan žalbeni navod kojim je apelant ukazivao na odredbe čl. 61. i 62. Zakona o obligacionim odnosima jer se navedene odredbe ne mogu primijeniti na konkretan slučaj sve i da je postojala apelantova zabluda u odnosu na postupanje njegovog brata prilikom gradnje stepenica jer je tužba podnesena protiv tuženog a ne protiv tužiteljevog brata.

7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer smatra da nisu protekli rokovi za podnošenje predmetne tužbe. Kršenje prava na dom apelant vidi i u činjenici da ne može nesmetano koristiti svoj posjed jer smanjenjem pristupnog puta ne može se opskrbiti za zimu, zatim ističe da je tuženi od kuće njegovog brata načinio ugostiteljski objekt-prenoćište i da vrlo često dođe u situaciju da korisnici prenoćišta vozila parkiraju na pristupnom putu a ne mogu mu zbog visine stepenica pristupiti ni veća vozila, što nedvojbeno remeti njegov porodični mir.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe Zakona kojim je reguliran protek rokova za podnošenje predmetne tužbe, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već smatra da je u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud, također, primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi da je gradnja spornog objekta dovršena 1991. godine, a da je apelant predmetnu tužbu podnio tek 2007. godine, dakle, nakon 16 godina od dana saznanja za izgradnju spornog objekta. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da su nadležni sudovi, odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, uzeli u obzir i zastoj proteka roka uzrokovan ratnim zbivanjima, te da su i pored toga, shodno zakonskim odredbama, morali odbiti apelantov tužbeni zahtjev zbog proteka roka od tri godine iz člana 25. stav 5. Zakona u kojem je apelant mogao podnijeti tužbu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud apelantove navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na dom zasnivaju se na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega je, kako apelant između ostalog navodi, smanjen pristupni put do njegove kuće. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije.

13. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na dom nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ povrede Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2314/09 (D. H.) | Sudska praksa | Aktio