Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2403/09 (V. B.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2403/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2403/09, rješavajući apelaciju Viktora Brkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Viktora Brkića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Pžp-
09-000 159 od 27. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 017-0-Pr-08-000298-IV od 15. aprila 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Viktor Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa podnio je 24. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Pžp-09-000 159 od 27. maja 2009. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-
Pr-08-000298-IV od 15. aprila 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 017-0-Pr-08-000298-IV od 15. aprila 2009. godine apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 17. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima BiH. U izreci rješenja je navedeno da je apelant odgovoran za predmetni prekršaj, zato što je 29. januara 2008. godine na graničnom prelazu Užljebić upravljao vozilom marke "VW kombi", čijim pregledom su pronađene registarske tablice broj BJ-475CH (Republika Hrvatska), saobraćajna dozvola izdata u Republici Hrvatskoj broj 537-7225 i vlasnička knjižica broj 7065100 na ime Zdravka Brkića iz Bjelovara, koje se odnose na vozilo marke "mazda", proizvedeno 1991. godine. U vezi s tim je navedeno da je apelant ponio registarske tablice, saobraćajnu dozvolu i vlasničku knjižicu sa namjerom da navedeno vozilo odjavi u Republici Hrvatskoj, a koje je primio, a znao je ili je mogao znati da je uvezeno u Bosnu i Hercegovinu i da prilikom uvoza nije prijavljeno nadležnim carinskim organima. Za navedeni prekršaj apelantu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM za koju je određeno da se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mjeseci ne učini isto tako težak ili teži prekršaj. Takođe, apelantu je izrečena zaštitna mjera oduzimanja vozila marke "mazda" u korist države Bosne i Hercegovine, shodno odredbama člana 19. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima BiH. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je nakon provedenog prekršajnog postupka utvrđeno da su u vozilu kojim je apelant upravljao kritičnog dana, prilikom pregleda vozila od pripadnika Granične policije, pronađene registarske tablice, saobraćajna dozvola i vlasnička knjižica koje se odnose na vozilo marke "mazda", čiji je vlasnik Zdravko Brkić iz Bjelovara, a koje je apelant ponio s namjerom da predmetno vozilo (koje se nalazilo u Ključu) odjavi u Republici Hrvatskoj. Takođe, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je saobraćajna dozvola broj 537-7225 (RH), koja se odnosi na predmetno vozilo, važila do 27. novembra 2007. godine, što znači da je apelant primio navedeno vozilo marke "mazda", a za koje je znao ili mogao znati da prilikom uvoza u Bosnu i Hercegovinu nije prijavljeno nadležnim carinskim organima. Općinski sud je ukazao da je navedeno činjenično stanje utvrdio na osnovu zapisnika o carinskom prekršaju CRGP Užljebić od 29. januara 2008. godine, naredbe za privremeno oduzimanje predmeta Općinskog suda od 26. februara 2008. godine, zapisnika i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 4. aprila 2008. godine, kao i iskaza svjedoka Ismeta Alijagića, pripadnika Granične policije, koji je izvršio kontrolu vozila kojim je upravljao apelant i koji je pronašao navedene registarske tablice, saobraćajnu dozvolu i vlasničku knjižicu koje se odnose na predmetno vozilo marke "mazda". U vezi s tim, Općinski sud je naveo da su se u takvoj apelantovoj radnji stekla sva obilježja prekršaja iz člana 17. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima BiH, te je stoga odlučio kao u izreci rješenja.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 001-0-Pžp-09-000 159 od 27. maja 2009. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je na osnovu dokaza koji se nalaze u predmetnom spisu, a koje je izveo i pravilno ocijenio prvostepeni sud, te na osnovu odbrane koju je iznio apelant, prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant počinio radnje, bliže opisane u izreci pobijanog rješenja, koje predstavljaju obilježja bića prekršaja iz člana 17. stav 1. Zakona o carinskim prekršajima BiH. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je proglasio apelanta odgovornim za navedeni prekršaj o čemu je dao jasne i uvjerljive razloge koje prihvata i taj sud. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da nije mogao prihvatiti kao žalbeni osnov uopštene apelantove tvrdnje iznesene u žalbi. Naime, Kantonalni sud je ukazao, da bi taj sud mogao ispitati pobijano rješenje prema odredbama člana 60. stav 1. Zakona o prekršajima Federacije BiH, žalba treba sadržavati razloge zbog kojih se izjavljuje, a koji su taksativno navedeni u čl. 62. i 63. Zakona o prekršajima Federacije BiH. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da apelant u predmetnoj žalbi nije naveo žalbene razloge i osnove. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da iz sadržaja predmetne žalbe proizlazi da apelant pobija prvostepeno rješenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. S obzirom na to da taj žalbeni razlog nije propisan odredbama člana 61. Zakona o prekršajima Federacije BiH kao žalbeni osnov, te da je odredbama navedenog zakona isključena mogućnost ispitivanja prvostepenog rješenja po službenoj dužnosti, Kantonalni sud je naveo da je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, jer nije u procesnoj situaciji da ispita zakonitost pobijanog rješenja.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su prvostepeni sud i drugostepeni sud, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili procesno pravo, jer prvostepeni sud nije ocijenio njegov iskaz dat u toku prvostepenog postupka, dok drugostepeni sud nije ocijenio njegove žalbene navode. Apelant navodi da je žalbu protiv prvostepenog rješenja izjavio iz "svih zakonom dozvoljenih razloga". U vezi s tim, apelant navodi da čak i da je tačno da predmetna žalba nije sadržavala sve potrebne elemente, prema apelantovom mišljenju, prvostepeni sud je trebalo da vrati žalbu na uređenje, te da nikako nije mogla biti donesena meritorna odluka povodom neuredne žalbe. Pored toga, apelant navodi da kao lice sa dvojnim državljanstvom može imati registrovano vozilo u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj, te da je samim tim oslobođen carinskih obaveza. Takođe, apelant navodi da u konkretnom slučaju nije bilo uvoza vozila, već da je samo htio odjaviti vozilo u Republici Hrvatskoj, budući da nije bilo u voznom stanju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o "krivičnoj" optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba "krivična" u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o "krivičnoj optužbi". Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o "krivičnoj optužbi", odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07, tač. 21. i 22).
7. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, kao i prava na imovinu koji se, u suštini, odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje u predmetnom postupku, te primijenjeno materijalno i procesno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud, vezano za apelantove navode da je žalbu podnio zbog svh žalbenih razloga. prije svega zapaža da je ove navode razmotrio Kantonalni sud, te dao razloge zašto nije mogao ocijeniti uopštene apelantove tvrdnje iznesene u žalbi. U tom kontekstu Kantonalni sud je pojasnio da apelantova žalba nije sadržavala razloge zbog kojih se izjavljuje, a koji su taksativno navedeni u čl. 62. i 63. Zakona o prekršajima Federacije BiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, na osnovu provedenog dokazanog postupka, utvrdio da je apelant počinio predmetni prekršaj na način kako je to bliže navedeno u izreci prvostepenog rješenja, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud obrazložio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze, te je u cijelosti prihvatio kao valjane razloge prvostepenog suda u pogledu zaključka o apelantovoj odgovornosti za predmetni prekršaj. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić