Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2429/09 (Jahorina osiguranje“ a.d. Pale - Filijala Prijedor)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2429/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2429/09, rješavajući apelaciju „Jahorina-osiguranja“ a.d. Pale – Filijala Prijedor, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija „Jahorina-osiguranja“ a.d. Pale – Filijala Prijedor, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 568 od 25. juna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000042 od 7. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-611/01 od 16. novembra 2007.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Jahorina-osiguranje“ a.d. Pale – Filijala Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), podnijelo je 27. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 568 od 25. juna 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000042 od 7. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-611/01 od 16. novembra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-611/01 od 16. novembra 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000042 od 7. marta 2008. godine, usvojen je tužbeni zahtjev Rajka Vujčića (u daljnjem tekstu: tužilac) i obavezani su apelant i JPŠ „Šume RS“ a.d. Sokolac – ŠG „Ribnik“ a.d. Sokolac (u daljnjem tekstu drugotuženi) da tužiocu na ime naknade materijalne štete solidarno isplate iznos od 13.914,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 16. novembra 2007. godine do isplate, te da mu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 3.940,00KM.

3. Osnovni sud je nakon sprovedenog dokaznog postupka utvrdio da je među strankama nesporno da se 30. marta 1991. godine na magistralnom putu Prijedor – Sanski Most dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su učestvovali teretno i priključno motorno vozilo FAP, sa drugim, u presudi pobliže navedenim podacima (u daljnjem tekstu: teretno vozilo), koje je bilo svojina ŠIP „Ključ“ iz Ključa i putničko motorno vozilo marke „Isuzi“, koje je bilo tužiočeva svojina. Tom prilikom je tužiočevo putničko vozilo oštećeno. Takođe, Osnovni sud je, na osnovu uvida u spis broj K-430/91, utvrdio da tužilac, koji je kao učesnik u saobraćajnoj nezgodi upravljao svojim putničkim vozilom, nije doprinio nastanku saobraćajne nezgode, te da je vozač teretnog vozila Presudom Osnovnog suda broj K-430/91 od 23. marta 1992. godine proglašen krivim za krivično djelo - teško djelo protiv bezbjednosti javnog saobraćaja i osuđen na novčanu kaznu. Dalje, navedeno je da je nesporno i da je teretno vozilo u momentu nastanka saobraćajne nezgode bilo osigurano od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima u ZOIL-u Sarajevo, kao i da je bilo u svojini pravnog prednika drugotuženog.

4. Sporno u predmetnom postupku je bilo, kako je to naveo Osnovni sud, da li su apelant i drugotuženi pasivno legitimisani u ovoj pravnoj stvari. Naime, navedeno je da je prilikom osporavanja tužbenog zahtjeva apelant istakao da se štetni događaj desio 30. marta 1991. godine, a da je on osnovan 31. jula 1992. godine i upisan u sudski registar Osnovnog suda u Sokocu 12. avgusta 1992. godine, te da on nije pravni sljednik ni ZOIL-a Sarajevo a ni d.d. „Sarajevo-osiguranja“. U vezi sa navedenim prigovorom Osnovni sud je istakao da je Odlukom Vlade Republike Srpske broj 05-262/92 od 2. oktobra 1992. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/92, 6/93 i 8/93) odlučeno da se svi dijelovi osiguravajućih društava koji posluju na teritoriji Republike Srpske, među kojima je i „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo, pripajaju Srpskom osiguravajućem društvu „Jahorina“ d.d. Sokolac. Navedeno je da je u vrijeme kada je donesena ova odluka na snazi bio Zakon o preduzećima („Službeni list SFRJ“ br. 77/88, 40/89, 46/90 i 61/90), koji je primjenjivan na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Srpske Republike BiH. Odredbom člana 187 stav 2 tog zakona je propisano da preduzeća nastala podjelom, spajanjem sa drugim preduzećima ili pripajanjem drugom preduzeću, solidarno odgovaraju za obaveze preduzeća koja su prestala da postoje. Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu, kao i činjenicu da je odlukom Vlade Republike Srpske „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo pripojeno SOD „Jahorina“ d.d. Sokolac, Osnovni sud je istakao da je apelantov prigovor o nedostatku pasivne legitimacije neosnovan.

5. Sem toga, Osnovni sud je istakao da šteta, shodno odredbi člana 155 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), predstavlja umanjenje nečije imovine, te da se tužiočevo potraživanje može smatrati imovinom, jer se odnosi na potraživanje štete nastale na putničkom automobilu koji je njegova svojina. Odredbom člana 187 stav 1 Zakona o preduzećima propisano je da odluku o statusnim promjenama preduzeća (podjeli, spajanju ili pripajanju) donosi organ upravljanja, dok je odredbom stava 3 istog člana propisano da se međusobni odnosi preduzeća koji su nastali statusnim promjenama uređuju ugovorima. U konkretnoj pravnoj stvari „Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo i SOD „Jahorina“ Sokolac su spojeni odlukom Vlade Republike Srpske iz čega proizilazi da faktičko spajanje ova dva društva u jedno nije rezultat njihove volje. Dalje, navedeno je da ni statusne promjene nisu sprovedene u skladu sa Zakonom o preduzećima koji je tada bio na snazi. Međutim, zbog toga što faktičke promjene nisu pravno regulisane, a što je bilo obavezno između ostalog i radi obezbjeđenja trećih lica, Osnovni sud je zaključio da to ne znači da se apelant može osloboditi svojih obaveza da tužiocu nadoknadi štetu. U tom smislu, Osnovni sud je ukazao i na Odluku o meritumu Ustavnog suda BiH broj AP 1115/04 od 17. novembra 2005. godine.

6. Osnovni sud je, dalje, naveo da je odredbom člana 154 ZOO-a propisano da ko drugom prouzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi, dok je odredbom člana 185 st. 1 i 2 ZOO-a propisano da je odgovorno lice dužno uspostaviti slanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, sud će odrediti da odgovorno lice oštećenom isplati odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete. Takođe, Osnovni sud je istakao da apelant odgovara po osnovu obaveznog osiguranja u smislu odredbi čl. 940 i 941 ZOO-a, budući da je odredbom člana 940 ZOO-a propisano da u slučaju osiguranja od odgovornosti osiguravač odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treće lice zahtjeva njenu naknadu, a odredbom člana 941 je propisano da u slučaju osiguranja od odgovornosti oštećeno lice može zahtijevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpio događajem za koji odgovara osiguranik. Prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je naveo da je uzeo u obzir nalaz i mišljenje kao i dopunski nalaz vještaka mašinske struke iz kog proizilazi da ukupna šteta na tužiočevom putničkom automobilu iznosi 13.914,00 KM, što je i dosudio tužiocu.

7. Okružni sud je u svojoj odluci ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te način na koji je to utvrđenje podvedeno pod odgovarajuće norme materijalnog prava. Naime, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je obavezao apelanta i drugotuženog da tužiocu solidarno nadoknade traženu materijalnu štetu, u visini navedenoj u dispozitivu presude. Sem toga, Okružni sud je naročito istakao da je pravilno prvostepeni sud raspravio istaknute prigovore nedostatka pasivne legitimacije, te osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, pri tome se pravilno pozvao na Odluku Vlade Republike Srpske broj 05-262/92 od 2. oktobra 1992. godine, te odredbe Zakona o preduzećima koji se primjenjivao na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Srpske Republike BiH, kao i odgovarajućih odredbi ZOO-a. Takođe, Okružni sud je zaključio da je neosnovan i ponovo istaknut prigovor zastare koji je apelant istakao budući da je taj prigovor paušalan i neosnovan. Okružni sud je zaključio da je i prema njegovoj ocjeni prvostepeni sud pravilno utvrdio sve relevantne činjenice za presuđivanje u ovoj parnici, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 568 od 25. juna 2009. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke zaključivši da su nižestepene odluke pravilne i zakonite. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naročito ukazao na to da je apelant osporavao svoju pasivnu legitimaciju tvrdnjom da nije izdao policu osiguranja i da nije naplatio premiju osiguranja po toj polici nego da je ona „izdata u Ključu“ i da je za područje Ključa i Sanskog Mosta osnovana Filijala Prijedor sa sjedištem u Sanskom Mostu, te da, prema mišljenju Vrhovnog suda, osporava istinitost sadržine navedene police. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 897 ZOO-a propisano da se pravni odnos osiguranja uređuje ugovorom o osiguranju koji sadrži određene elemente sa pravima i obavezama za obje ugovorne strane, a da je, prema članu 901 stav 1 ZOO-a, taj ugovor formalnopravno zaključen kada ugovarači potpišu policu osiguranja ili listu pokrića. Polica osiguranja kao pismena isprava koja se redovno izdaje pri zaključenju ugovora o osiguranju predstavlja dokaz o njegovom zaključenju i prema članu 902 ZOO-a mora sadržavati određene elemente. Polica je forma ugovora o osiguranju u slučaju kada to zakon izričito zahtijeva ali i prvenstveno sredstvo dokaza postojanja ugovora o osiguranju povodom kog je izdata. Sem police osiguranja, ugovor o osiguranju se može dokazivati i drugim dokaznim sredstvima pa i javnom ispravom, što je tužilac u konkretnom slučaju učinio. Naime, navedeno je da je tužilac postojanje ugovora o osiguranju dokazivao službenom zabilješkom Stanice javne bezbjednosti Prijedor - SMBS Prijedor kao javnom ispravom. Dalje je navedeno da se valjanost tog dokaza treba ocijeniti prema odredbi člana 132 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kako je to pravilno učinio drugostepeni sud. Naime, odredbom člana 132 stav 1 ZZP propisano je da isprava koju je u propisanom obliku izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti, kao i isprava koju je u takvom obliku izdalo pravno lice u vršenju svojih javnih ovlašćenja kome je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onog što se u njoj potvrđuje ili određuje. Navedeno je da stranka u parnici može osporavati istinitost činjenica navedenih u javnoj ispravi i dokazivati da su one neistinite ili da je javna isprava nepravilno sastavljena. Pravilo je da je u slučaju osporavanja istinitosti javne isprave teret dokazivanja na strani koja je osporava.

9. Vrhovni sud je istakao da je tužilac činjenicu da je teretno vozilo koje je učestvovalo u predmetnom štetnom događaju bilo osigurano kod apelantovog prednika a time i postojanje pasivne legitimacije dokazivao službenom zabilješkom Stanice javne bezbjednosti Prijedor sastavljenom 30. marta 1991. godine. Pomenuta zabilješka je sačinjena u propisanom obliku a iz njene sadržine proizilazi da je teretno vozilo, svojina drugotuženog, na dan saobraćajne nezgode bilo osigurano kod apelantovog prednika, čime je tužilac, kako je zaključio i Vrhovni sud, dokazao postojanje apelantove pasivne legitimacije. U skladu sa odredbom člana 132 ZPP, pravilo je da je u slučaju osporavanja istinitosti javne isprave (kakav karakter ima i službena zabilješka) teret dokazivanja na stranci koja je osporava, tj. u konkretnom slučaju apelantu, te je istaknuto da apelant izvedenim dokazima nije dokazao neistinitost činjenica utvrđenih u službenoj zabilješci niti da je nepravilno sačinjena, čime po ocjeni Vrhovnog suda nije doveo u pitanje ni istinitost onog što se u službenoj zabilješci potvrđuje, odnosno određuje. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da je na tužiocu bio teret dokazivanja ove sporne činjenice jer je, prema odredbama čl. 7 stav 1, 102 stav 1 i 123 stav 3 ZPP, dužnost svake stranke u postupku da ono što tvrdi treba i da dokaže pa je stoga i teret dokazivanja neistinitosti sadržine službene zabilješke bio na apelantu.

10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava. U suštini, apelantovi prigovori se tiču nedostatka njegove pasivne legitimacije. Kao obrazloženje svojih navoda apelant je istakao da redovni sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje, jer polica osiguranja nije izvedena kao dokaz niti je utvrđeno koja organizaciona jedinica ju je izdala. Apelant tvrdi da je evidentno da je vozilo štetnika sa područja Federacije BiH, a ne Republike Srpske, jer registarske table na vozilu štetnika nose oznaku iz Jajca. Dalje, apelant ističe da on nije mogao izdati policu osiguranja za vozilo štetnika niti naplatiti premiju, pa ne može imati ni obavezu isplate naknade štete. Apelant navodi da je osporavao i da je polica osiguranja izdata u Filijali Prijedor, a oštećeni je, prema apelantovim navodima, bio dužan da u toku postupka dokaže da jeste. Apelant zaključuje da je, zbog toga što polica osiguranja nije izvedena kao dokaz, obaveza isplate naknade konkretne štete na „Sarajevo-osiguranju“ koji je univerzalni pravni sljednik ZOIL-a Sarajevo. Apelant navodi kada je osnovan i upisan u sudski registar, te iznosi iste podatke i za „Sarajevo-osiguranje“, iz kojih proizilazi da je, prema apelantovom stavu, „Sarajevo-osiguranje„ pravni sljednik ZOIL-a Sarajevo. Takođe, apelant ističe da je tačno da je Vlada Republike Srpske donijela odluku da se neki dijelovi osiguravajućih društava na teritoriji Republike Srpske pripajaju „Jahorina-osiguranju“. Međutim, apelant navodi da to nikako ne znači, kako to pogrešno tumače nižestepeni sudovi, da je apelant pravni sljednik cjelokupnog ZOIL-a Sarajevo, odnosno da je „Sarajevo-osiguranje“ pripojeno „Jahorina-osiguranju“.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se isključivo svode na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant kršenje prava na koja se pozvao vidi u nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava zato što su, kako je naveo, sudovi pogrešno utvrdili da je on obavezan da tužiocu nadoknadi nastalu štetu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ističe da je apelant na tri redovne sudske instance isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji se, prema njegovim navodima, zasniva na činjenici da je on kao privredni subjekat osnovan nakon što se desio sporni štetni događaj, te zbog toga što u postupku pred redovnim sudovima nije izveden dokaz – polica osiguranja. Međutim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na sve tri instance pravilno zaključili iz čega proizilazi apelantova obaveza za naknadu štete tužiocu, pozvavši se na Odluku Vlade Republike Srpske broj 05- 262/92 od 2. oktobra 1992. godine, te odredbe Zakona o preduzećima i ZOO-a kao i na praksu Ustavnog suda. Sem toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud posebnu pažnju posvetio apelantovim prigovorima da polica osiguranja nije izvedena kao dokaz, te da je faktički postojanje police osiguranja iz koje proizilazi da ju je zaključio apelantov pravni prednik tužilac dokazao službenom zabilješkom. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud istakao da je predmetnu javnu ispravu sačinio nadležni javni organ prilikom vršenja uviđaja nakon saobraćajne nezgode. Budući da apelant nije, što je naglasio Vrhovni sud, ni na koji način učinio mogućim (a što je imao mogućnost u skladu sa relevantnim odredbama ZPP) da ospori vjerodostojnost te javne isprave niti njene sadržine, samim tim je, kako je to pravilno zaključio Vrhovni sud, i njegova tvrdnja da on niti njegov pravni prednik nisu obavezni da tužiocu nadoknade materijalnu štetu neosnovana. Ustavni sud ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2429/09 (Jahorina osiguranje“ a.d. Pale… | Sudska praksa | Aktio