Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2475/09 (S. S.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2475/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2475/09, rješavajući apelaciju Slobodanke Stajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodanke Stajić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-08- 000258 od 20. maja 2009. godine, Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-P-06-000 198 od 17. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-P-06-000 198 od 29. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodanka Stajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja podnijela je 31. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-08-000258 od 20. maja 2009. godine, Rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-P-06- 000 198 od 17. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda broj 085-0-P-06-000 198 od 29. februara 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 085-0-P-06-000 198 od 29. februara 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-08-000258 od 20. maja 2009. godine, obavezana je Danijela Štulić (u daljnjem tekstu: prvotužena) da apelantici isplati iznos od 3.962,12 KM na ime neisplaćenog duga za izvršene pravne usluge pred Osnovnim sudom u predmetima broj I. 1053/03 i P. 220/03, sa zakonskom zateznom kamatom od 2. maja 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate (stav I izreke presude), dok je dio apelanticinog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa u odnosu na prvotuženu odbijen (stav II izreke presude). Dalje, Osnovni sud je odbio u cijelosti apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na Jelenu Štulić (u daljnjem tekstu: drugotužena) kao neosnovan (stav III izreke presude). Osnovni sud je obavezao apelanticu da prvotuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 302,00 KM, a drugotuženoj u iznosu od 500,00 KM (stav IV izreke presude).

3. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je nesporno da je apelantica zastupala prvotuženu u predmetima koji su vođeni pod br. P. 220/03 i I. 304/04, na osnovu punomoći koju je potpisala prvotužena. Također je nesporno da je prvotužena sa apelanticom postigla sporazum o otkazu punomoći pri čemu je potpisala izjavu i potvrdu o preuzimanju spisa i visini duga na ime zastupanja. Navedeno je da je prema ispostavljenim troškovnicima u predmetima br. P. 220/03 i I. 304/04 prvotužena dugovala apelantici ukupan iznos od 3.960,12 KM, što je konstatovano u izjavi i potvrdi o preuzimanju spisa. Navedeno je da ovaj iznos duga prvotužena ne osporava, što je konstatovano i u potpisanoj izjavi prilikom preuzimanja spisa, u kojoj je navedeno da će ga isplatiti apelantici na dan naplate alimentacije.

4. Ono što je sporno, kako je naveo Osnovni sud, jeste činjenica dospijeća roka za isplatu duga, prema sačinjenom sporazumu stranaka za isplatu, i visina naknade na ime zastupanja, odnosno duga. Osnovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o djelu koji je zaključen između apelantice i prvotužene kojim se apelantica obavezala da za prvotuženu izvrši intelektualni rad, tj. zastupanje, a prvotužena kao naručilac se obavezala da joj za to plati određenu naknadu. Utvrđeno je da između apelantice i prvotužene nije zaključen pismeni ugovor, ali je Osnovni sud istakao da takvu obavezu zaključivanja ugovora u pismenom obliku ne predviđaju odredbe čl. 600. i 601. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, navedeno je da je apelantica tužbom od 2. maja 2006. godine i u tužbenom zahtjevu tražila da se obavežu prvotužena i drugotužena da joj solidarno isplate na ime duga za zastupanje iznos od 3.960,12 KM, koji je obračunat prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: «stara» Advokatska tarifa), koja je bila u primjeni u vrijeme ispostavljanja troškovnika kao i u vrijeme kada su apelantica i prvotužena izjavom i potvrdom o preuzimanju spisa postigle sporazum o visini duga i isplati duga, iako je u vrijeme podnošenja predmetne tužbe bila na snazi Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 68/05; u daljnjem tekstu: Advokatska tarifa).

5. Također, navedeno je da je apelantica 25. jula 2006. godine preinačila tužbu na način da je povećala tužbeni zahtjev i tražila isplatu duga prema troškovnicima koje je obračunala u skladu sa Advokatskom tarifom, te da je tražila da Osnovni sud obaveže prvotuženu i drugotuženu da joj na ime duga solidarno isplate ukupan iznos od 10.445,50 KM. Međutim, prema stavu Osnovnog suda, apelantica je neosnovano preinačila tužbu. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da se apelantica pogrešno pozvala na naknade za zastupanje predviđene Advokatskom tarifom, imajući u vidu da je i u vrijeme podnošenja tužbe ova tarifa bila na snazi, ali i da su u predmetima br. P. 220/03 i I. 304/04 ispostavljeni troškovnici i utvrđena visina duga o kojoj su stranke postigle i sporazum 5. maja 2005. godine. Osim toga, Osnovni sud je naveo da iz navoda apelantice datih prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke proizlazi da je tužbu preinačila nakon što je prvotužena protiv nje podnijela disciplinsku prijavu Advokatskoj komori Republike Srpske, što, prema mišljenju suda, ne može biti osnov za preinačenje tužbe i primjenu Advokatske tarife. Također, Osnovni sud je istakao da se apelantica pogrešno poziva na odredbu člana 13. Advokatske tarife, imajući u vidu da su stranke postigle sporazum o visini naknade za zastupanje izjavom i potvrdom za preuzimanje spisa od 5. maja 2005. godine, tako da se može uzeti u obzir samo visina duga koju su stranke sporazumno utvrdile a u smislu odredbe člana 12. stav 1. Advokatske tarife. Osnovni sud je djelimično usvojio apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu, u iznosu od 3.960,12 KM, navodeći da je taj iznos prvotužena priznala i pristala da ga plati izjavom i potvrdom o preuzimanju spisa, a koju visinu duga nije osporavala ni tokom postupka. Nasuprot tome, Osnovni sud je preko dosuđenog iznosa apelanticin tužbeni zahtjev odbio jer je utvrdio da je neosnovan.

6. U odnosu na tužbeni zahtjev za obavezivanje drugotužene, Osnovni sud je naglasio da je utvrdio da apelantica nije bila ni u kakvom ugovornom odnosu sa drugotuženom, izuzev što je drugotužena kao majka prvotužene, a imajući u vidu da je od ranije poznavala apelanticu, učestvovala u pregovorima za zastupanje. Osnovni sud je istakao da činjenica da je drugotužena potpisala garanciju za isplatu na izjavi i potvrdi o preuzimanju spisa ne podrazumijeva da se obavezala za isplatu a navedena garancija, ukoliko je data u skladu sa zakonskim odredbama, može biti predmet nekog drugog postupka prilikom naplate duga. Osnovni sud je naveo da je odluku o troškovima donio na osnovu odredbi čl. 386, 387. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), imajući u vidu apelanticin uspjeh u postupku od 38%.

7. Nakon donošenja prvostepene presude, budući da apelantica nije platila taksu na tužbu i presudu, Osnovni sud ju je pozvao da ih plati, a apelantica je Osnovnom sudu potom uputila zahtjev za «prebijanje dugovanja». Naime, apelantica je tražila da se izvrši prebijanje njenog duga po osnovu neplaćene sudske takse sa njenim potraživanjima od Budžeta Republike Srpske, po osnovu zastupanja-odbrane okrivljenog Jelenka Jošića po službenoj dužnosti prema Rješenju Osnovnog suda. Osnovni sud je Rješenjem broj 085-0-P-06-000 198 od 17. marta 2008. godine odbio kao neosnovan apelanticin prijedlog.

8. Odlučujući o apelanticinim žalbama protiv Presude broj 085-0-P-06-000 198 od 29. februara 2008. godine i Rješenja broj 085-0-P-06-000 198 od 17. marta 2008. godine, Okružni sud je u svojoj presudi apelanticine žalbe odbio i ožalbene odluke potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je ispitao osporenu presudu u smislu odredbe člana 221. u vezi sa članom 236. ZPP i utvrdio da su apelanticine žalbe neosnovane. Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne zaključke Osnovnog suda, te je istakao da i prema njegovoj ocjeni, žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost osporene presude i rješenja, jer su u obrazloženjima odluka dati jasni činjenični i pravni razlozi za donošenje odluka kao u njihovoj izreci, a koji se ni žalbenim navodima ne dovode u pitanje. Okružni sud je utvrdio da je Osnovni sud ocjenom izvedenih dokaza, na osnovu kojih su raspravljene sve pravno relevantne činjenice odlučne za ishod postupka povodom podnesene tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, utvrdio potpuno činjenično stanje i pravilno primijenjene važeće odredbe materijalnog prava. Također, Okružni sud je istakao da je apelanticino pozivanje na odredbe čl. 56. i 57. ZPP, te člana 16. stav 2. Advokatske tarife neosnovano zbog razloga navedenih u ožalbenoj odluci. Također, Okružni sud je, u vezi sa preinačenjem apelanticinog tužbenog zahtjeva od 25. jula 2006. godine, naglasio da smatra da je pravilna odluka prvostepenog suda i da se apelantica ne može pozivati na osnovanost tužbenog zahtjeva u iznosu od 10.445.00 KM. Naime, kako je naveo Okružni sud, u vrijeme zastupanja prvotužene u predmetima P-220/03 i 1-304/04, prvotuženoj je apelantica ispostavila troškovnik prema tada važećoj Advokatskoj tarifi, što su stranke potvrdile i potvrdom od 5. maja 2005. godine kada je izvršeno preuzimanje spisa od apelantice i priznat dug u iznosu od 3.962,12 KM. Kako je među strankama postignut sporazum o visini naknade za zastupanje u navedenim predmetima prvostepenog suda i utvrđen iznos duga koji su stranke u spomenutoj potvrdi svojim potpisom i potvrdile, to je, i prema mišljenju Okružnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda kojim je usvojio samo tužbeni zahtjev do dosuđenog iznosa.

9. Također, Okružni sud je utvrdio da su proizvoljni žalbeni navodi da je Osnovni sud povrijedio odredbu člana 396. ZPP, te da nije odlučio o apelanticinom opredijeljenom zahtjevu za naknadu troškova postupka a koji se odnose na takse na tužbu i presudu. Naime, Okružni sud je istakao da su u obrazloženju prvostepene presude dati jasni razlozi za donošenje odluke o troškovima postupka kao u izreci osporene presude i upravo iz tih razloga proizlazi da je Osnovni sud uzeo u obzir i troškove postupka koje je apelantica imala u ovom predmetu i to u iznosu od 1.000,00 KM, na ime takse na tužbu i presudu. Prema stavu Okružnog suda, Osnovni sud je pravilno ocijenio uspjeh svih stranaka u ovom postupku, te da je shodno važećim odredbama ZPP, s obzirom na postignuti uspjeh, pravilno odlučio kao u izreci osporene presude.

10. U odnosu na apelanticinu žalbu na Rješenje broj 085-0-P-06-000 198 od 17. marta 2008. godine, Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak Osnovnog suda da Zakonom o sudskim taksama nije propisano da se apelanticino potraživanja u predmetu K-185/02 u iznosu od 2.180,00 KM, a koji apelantici pripada za zastupanje po službenoj dužnosti okrivljenog Jelenka Jošića, mogu prebiti sa apelanticinim dugom u konkretnom predmetu u iznosu od 1.000,00 KM na ime obaveze plaćanja takse na tužbu i presudu. Također, navedeno je da je pravilan zaključak Osnovnog suda da se ne mogu u ovom predmetu primijeniti ni odredbe čl. 336. i 337. ZOO-a, a u smislu kojih apelantica traži da se izvrše prebijanja njenog dugovanja zbog neplaćene sudske takse sa potraživanjima po osnovu zastupanja po službenoj dužnosti u drugom predmetu.

11. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je do povrede navedenih prava došlo isključivo zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, odnosno što je u predmetnoj pravnoj stvari postupak vođen na nepravičan način jer je, kako to apelantica tvrdi, primjena materijalnog prava izvršena tako da su primijenjene one zakonske odredbe koje se u konkretnom slučaju «očigledno ne mogu primijeniti». Naime, apelantica smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu trebali primijeniti odredbe «stare» Advokatske tarife, nego upravo zbog okolnosti predmetnog slučaja odredbe Advokatske tarife. Apelantica ističe da je članom 16. stav 2. Advokatske tarife utvrđeno da stupanjem na snagu ove tarife prestaje da važi «stara» Advokatska tarifa i da je članom 13. Advokatske tarife utvrđeno da se, kada sud ili drugi organ odlučuje o naknadi troškova za zastupanje na teret protivne strane, pa i u slučaju spora između advokata i klijenta, primjenjuje Advokatska tarifa koja je na snazi u vrijeme donošenja meritorne odluke, zbog čega apelantica smatra da je sud trebao udovoljiti njenom tužbenom zahtjevu u cijelosti. Dalje, u vezi sa dosuđenim iznosom, apelantica ističe da je, nakon predaje tužbe, provjerom u Osnovnom sudu utvrdila da za dio izvršenih pravnih usluga «nije izvršen obračun troškova iz razloga što su se dokazi za njih nalazili u spisu suda i da na ukupan dug zarade nije izvršen obračun 10% obaveznih poreza», te da je stoga «izvršila ispravku utvrđene greške» tako što je neobračunate pravne usluge obračunala po staroj Advokatskoj tarifi i na ukupan dug izvršila obračun 10% obaveznih poreza po kom osnovu se dug povećao za 579.75 KM tako da umjesto 3.960.12 KM iznosi 4.539.87 KM. Dalje, apelantica ističe da redovni sudovi u svojim odlukama «uopšte nisu ocijenili povećanje tuženog zahtjeva apelantice po osnovu ispravljene greške» za iznos od 579,75 KM. Apelantica navodi da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i kada su je obavezali na plaćanje sudske takse, te kada su odbili njen zahtjev za prebijanje duga ističući da je redovnim sudovima poznato da ona obavlja advokatsku djelatnost kao osnovno zanimanje i da je mjesečna zarada po osnovu izvršenih pravnih usluga jedini prihod za njeno izdržavanje i izdržavanje članova porodičnog domaćinstva. Budući da je predmet spora naplata zarade za izvršene pravne usluge, apelantica smatra da redovni sudovi nisu imali osnov da dostavljaju nalog za plaćanje takse jer Zakonom o sudskim taksama nije utvrđena obaveza plaćanja takse u radnim sporovima. Osim iznesenog, apelantica tvrdi da su redovni sudovi mogli primijeniti čl. 336. i 337. ZOO-a, kojim je regulisan način prebijanja duga, te usvojiti i zahtjev za prebijanje njenog duga za plaćanje sudskih taksi sa dugom koji Budžet Republike Srpske ima prema njoj na ime obavljenog zastupanja po službenoj dužnosti, jer Zakonom o sudskim taksama Republike Srpske nije isključena primjena odredbi čl. 336. i 337. ZOO-a.

12. Dalje, apelantica ističe da je u provedenom postupku pred Osnovnim sudom utvrđeno da je prvotužena kćerka drugotužene, da je nezaposlena i da osim mjesečne alimentacije za mldb. M. M. nema drugih primanja, ne posjeduje bilo kakvu svoju imovinu i živi u zajedničkom domaćinstvu sa majkom, zbog čega je presuda bez obaveze solidarnog dužnika objektivno neizvršiva. Stoga je apelantica sa drugotuženom ugovorila zastupanje i način plaćanja, što je ona priznala i pismeno 5. maja 2005. godine jamčila isplatu duga, pa je apelantica imala osnov da osim prvotužene tuži i drugotuženu kao solidarnog dužnika, a njen zahtjev je sud neosnovano odbio.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Vezano za apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose na način na koji je su redovni sudovi primijenili pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu dovela do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje ili prava na imovinu. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe «nove» Advokatske tarife, uzimajući u obzir ključnu činjenicu da je apelantica sa prvotuženom 5. maja 2005. godine sačinila obračun troškova zastupanja do raskida ugovora, dakle ispostavila troškovnike i potpisala potvrdu od kada je izvršeno preuzimanje spisa od apelantice i priznat dug u iznosu od 3.962,12 KM pa Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u situaciji kad su redovni sudovi, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, samo djelimično udovoljili postavljenom tužbenom zahtjevu. Osim toga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili i zašto u konkretnom postupku nisu usvojili apelanticin zahtjev usmjeren ka obavezivanju drugotužene, zaključivši da ona nije bila stranka u postupcima u kojima je apelantica prvotuženoj pružala pravne (intelektualne usluge), zbog čega ne može ni biti obavezana da naknadi troškove zastupanja prvotužene. Ustavni sud naglašava da apelanticini navodi o imovnom stanju prvotužene i «neprovedivosti» presude, zbog te činjenice ni u kom slučaju ne mogu biti osnov za obavezivanje drugotužene u konkretnom predmetu. Također, u pogledu apelanticinih navoda da su redovni sudovi kod odlučivanja o plaćanje sudske takse trebali primijeniti odredbe ZOO-a o prebijanju duga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili zašto se u konkretnom slučaju te odredbe ne mogu primijeniti, budući da takav vid plaćanja sudske takse nije predviđen u Zakonu o sudskim taksama. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge za svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova, odnosno u primjeni materijalnog prava. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, te da su stoga apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U pogledu apelanticinih navoda da ona nije trebala biti obavezana da plati sudsku taksu jer se radilo o «radnom sporu», te njenih navoda o grešci u obračunu duga i ispravci greške koju je «dostavila Osnovnom sudu», Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, gdje je iskazano stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom. Ustavni sud primjećuje da ove navode apelantica ističe prvi put pred Ustavnim sudom, te da ih je imala mogućnost istaći u podnesenim žalbama, što prema stanju spisa nije učinila. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelantica na ovaj način propustila iskoristiti priliku da putem redovnog pravnog sredstva koje je imala na raspolaganju istakne navedene prigovore i na taj način pruži mogućnost drugostepenom sudu da se o tim prigovorima izjasni. Imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da su i ovi apelanticini navodi očigledno (prima facie) neosnovani, te neće ulaziti u njihovo daljnje ispitivanje.

18. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2475/09 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio