Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2534/09 (H. B.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2534/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2534/09, rješavajući apelaciju Hajrudina Babajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajrudina Babajića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Mal 006433 09 Gž od 29. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Mal 006433 08 Mal od 23. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrudin Babajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica podnio je 7. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Mal 006433 09 Gž od 29. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Mal 006433 08 Mal od 23. marta 2009. godine. Apelant je dopunio apelaciju 6. jula 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Mal 006433 08 Mal od 23. marta 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Mal 006433 09 Gž od 29. maja 2009. godine, apelant je obavezan da tužitelju JP Hrvatske telekomunikacije d.o.o. Mostar-Direkcija za pokretnu mrežu (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga isplati iznos od 497,28 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. jula 2008. godine kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 360,800 KM.

3. Općinski sud je u obrazloženju svoje presude konstatovao da iz zahtjeva-ugovora za zasnivanje pretplatničkog odnosa od 8. oktobra 2007. godine proizlazi da su tužitelj i apelant zasnovali pretplatnički odnos i da je apelantu dodijeljen korisnički broj mobilnog telefona 063792855, primijetivši da to nije bilo ni sporno među parničnim strankama. Zatim, utvrdio je da iz tog ugovora također proizlazi da je apelant kupio mobilni aparat marke „samsung“, da ugovorni odnos traje minimalno 12 mjeseci, kao i da je apelant zaključenjem takvog ugovora u cijelosti prihvatio odredbe općih uvjeta i uvjeta posebnog pretplatničkog odnosa Eroneta d.o.o., koji su mu uručeni tim ugovorom. Dalje, Općinski sud je utvrdio da iz računa za oktobar 2007. godine proizlazi da je apelantov dug po osnovu mjesečne pretplate i pruženih usluga mobilne telefonije iznosio 37,01, KM; za novembar 2007. godine 58,50 KM, za decembar 2007. godine 51,60 KM; za januar 2008. godine 46,80 KM, te da iz računa za februar i april 2008. godine. Proizlazi da je apelantov dug po osnovu mjesečne pretplate iznosio po 46,80 KM, kao i da iz računa za maj 2008. godine proizlazi da je apelantov dug po osnovu mjesečne pretplate i naplate kršenja uvjeta iz posebne ponude iznosio 162,97 KM. Općinski sud je također zaključio da iz navedenih računa proizlazi da je apelant za oktobar, novembar i decembar 2007. godine, te januar 2008. godine, koristio telefonske usluge koje mu je pružao tužitelj, a da je u odnosu na februar, mart, april i maj 2008. godine tužitelj apelantu ispostavljao samo račune za mjesečnu pretplatu-kupljeni telefon, te u maju 2008. godine, pored duga po osnovu mjesečne pretplate i naplatu kršenja posebne ponude u iznosu od 104,45 KM. Općinski sud je utvrdio da, po ispostavljenim računima, apelantovo ukupno dugovanje za utuženi period iznosi 497,28 KM, te da taj iznos proizlazi i iz izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja od 30. juna 2008. godine. Općinski sud je dalje naveo da iz takvog činjeničnog utvrđenja proizlazi da je apelant, potpisivanjem ugovora za zasnivanje pretplatničkog odnosa, stupio u pretplatnički odnos s tužiteljem u skladu s članom 5. Općih uvjeta, koje je prihvatio potpisivanjem naprijed navedenog ugovora. Prema tome, zaključio je da tužitelj osnovano potražuje predmetni dug od apelanta u skladu s odredbama člana 8. Općih uvjeta, zbog čega je temeljem odredbe člana 262. («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/93, te «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) apelanta obavezao na izmirenje tog duga.

4. Općinski sud je ocijenio da su paušalni apelantovi navodi da mu je tužitelj samo mjesec dana nakon zaključenja ugovora o zasnivanju pretplatničkog odnosa pružao usluge mobilne telefonije, zbog toga što je iz računa koje je tužitelj u toku postupka proveo kao dokaze vidljivo da je tužitelj pružao apelantu navedene usluge sve do januara 2008. godine, te da mu je kasnije ispostavljao samo račune za mjesečnu pretplatu i naplatu zbog kršenja uvjeta iz posebne ponude, a da apelant s ciljem da dokaže te svoje navode nije predložio bilo kakve dokaze, što je bio dužan u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku. Općinski sud nije prihvatio ni apelantove navode da mu tužitelj nije ispostavljao račune i da se zbog toga obraćao tužitelju preko telefona i usmeno, smatrajući da je apelant zaključenjem ugovora o zasnivanju pretplatničkog odnosa znao da ga zaključuje na period od najmanje 12 mjeseci, zbog čega mu je ta obaveza bila poznata. Odluku o zakonskim zateznim kamatama Općinski sud je donio na osnovu člana 277. stav 1. ZOO, dok je odluku u troškovima parničnog postupka donio na osnovu člana 386. Zakona o parničnom postupku.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi koji su se odnosili na osporavanje pravilnosti činjeničnog utvrđenja Općinskog suda, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti u skladu s članom 429. stav 1. Zakona o parničnom postupku, te da se prema odredbi člana 433. tog zakona presuda u sporovima male vrijednosti ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao žalbenog razloga propisanog članom 208. stav 1. tačka 2. i članom 210. Zakona o parničnom postupku. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da bi, i u slučaju kada bi stajale apelantove tvrdnje da mu tužitelj nije dostavljao račune, ta okolnost bila relevantna samo za pitanje apelantovog kašnjenja, pa time i kamate na potraživani iznos. Međutim, konstatujući da je tužitelj potraživao kamatu od dana podnošenja tužbe, Kantonalni sud je zaključio da se odluka Općinskog suda o udovoljenju tog potraživanja zasniva na pravilnoj primjeni člana 277. u vezi s članom 324. ZOO.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U vezi sa tim, apelant navodi na nije zaprimio tužiteljeve račune i da ne zna koliko je njegovo stvarno potraživanje, te da to tužitelj nije ni dokazao tokom postupka, što i proizlazi iz presude Kantonalnog suda, već da je osporena presuda donesena na osnovu zbirnog računa tužitelja i Općih uvjeta, koji su nečitki i nepotpuni i za koje nije znao do momenta prijema tužbe. Dalje, tvrdi da navedeni dokazi nisu mogli biti prihvaćeni kao materijalni dokazi jer tokom postupka nije dokazano da je primio ijedan račun, iako ih je trebao uredno primati. Apelant smatra da su osporene presude nepravične, neosnovane i neutemeljene u zakonu, odnosno da se tim presudama nanosi šteta njegovoj imovini, te traži od Ustavnog suda da ih poništi. Također, smatra da su „neutemeljena i potpuno proizvoljna i sporedna potraživanja za kamatu i troškove“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi s apelantovim navodima koji se u suštini svode na tvrdnju da mu je osporenim odlukama pravo na imovinu povrijeđeno zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. Također, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i logične razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant, izuzev navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2534/09 (H. B.) | Sudska praksa | Aktio