Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2577/09 (M. M.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 3. Protokola 7 uz EK (Naknada zbog pogrešne osuđujuće presude)
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2577/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2577/09, rješavajući apelaciju Muniba Muratbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muniba Muratbegovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 003804 09 Kž od 22. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 K 003804 07 K od 10. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Munib Muratbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Abaz Omeragić, advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 11. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 003804 09 Kž od 22. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 K 003804 07 K od 10. decembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 51 0 K 003804 07 K od 10. decembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 K 003804 09 Kž od 22. maja 2009. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela krivotvorenja službene isprave iz člana 389. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa mu je primjenom odredbi čl. 42, 49. i 62. KZFBiH izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno odredio da se kazna neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Istom presudom, na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP), apelant je obavezan da sudu naknadi paušal u iznosu od 50,00 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je analizom saslušanih svjedoka optužbe, a posebno prihvatajući iskaz saslušanog svjedoka F. O., F. G. i svjedoka I. I., a čiji iskazi su dovedeni u vezu sa drugim materijalnim dokazima, prvenstveno sa zahtjevom za registraciju i priloženim saobraćajnim dozvolama, Osnovni sud nesporno zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Istaknuto je da apelant pred sudom nije iznio svoju odbranu, a što je njegovo zakonsko pravo. Također, ni apelant niti njegov branilac nisu ponudili ni jedan adekvatan dokaz koji bi opovrgnuo druge materijalne dokaze tužilaštva kao i iskaze saslušanih svjedoka optužbe.
4. Navedeno je da Osnovni sud nije mogao prihvatiti izlaganje apelantovog branioca u završnoj riječi jer su takve tvrdnje samo paušalne i nisu potkrijepljene niti jednim dokazom. Osnovni sud je naveo da je tužilaštvo ponudilo dovoljno dokaza o apelantovoj krivnji jer prihvatajući kao tačan i vjerodostojan iskaz svjedoka F. O. i F. G. nesporno proizlazi da je apelant postupao na način kako ga tereti optužba.
5. Istaknuto je da je u toku postupka utvrđena činjenica koju je iznio svjedok F. O. da je on u istrazi za predmetni slučaj preduzimao određene radnje radi utvrđivanja činjenica, te da je prilikom uzimanja izjave od prvooptuženog A. DŽ. došao do saznanja, a što mu je A. DŽ. i rekao, da predmetno vozilo nije bilo na tehničkom pregledu. Kada je od A. DŽ. zatraženo da se vozilo doveze do PU radi pregleda, eventualnog vještačenja, A. DŽ. je rekao da vozilo nije tu već da je u Novom Sadu što upućuje na zaključak da je apelant kao odgovorna osoba, kontrolor tehničkog pregleda u DD Autoservis D. Vakuf, uz zahtjev za registraciju motornog vozila i test kočnica vozila marke BMW reg. oznaka 196-J-547 vlasnika A. DŽ., unio neistinite podatke o tehničkoj ispravnosti vozila tako što je bez prisustva i tehničke kontrole vozila unio navedene podatke, potpisao svojim potpisom i ovjerio službenim pečatom. Također, apelant je unio neistinite podatke u službenu ispravu koju je potpisao svojim potpisom i ovjerio službenim pečatom.
6. Istaknuto je da je apelantov branilac u završnoj riječi naveo da je svjedok I. I. naveo da je vozilo bilo na tehničkom pregledu. Sud je analizirao čitav iskaz svjedoka I. I. i doveo ga u vezu sa ostalim iskazima svjedoka, te našao da je samo iz konteksta njegovog iskaza izvučena činjenica da je sporno vozilo bilo na tehničkom pregledu. Prema mišljenju Osnovnog suda, iskaz svjedoka I. I. je neprecizan jer je na pitanje o kojem se vozilu radi rekao da mu se čini da je BMW crne boje, a na upit da li postoji mogućnost da li je crna, bijela ili zelena boja, rekao je da je to bila neka tamnija boja zelena, crna ili tamnozelena, te da zna da se radilo o tamnijoj boji. O drugim detaljima vozila se nije izjašnjavao što je sud ocijenio i tom svjedoku nije mogao pokloniti potpunu vjeru jer je njegov iskaz bio neprecizan i do kraja nedorečen. Prema mišljenju Osnovnog suda, njegov iskaz se ni u kojem slučaju ne može ocijeniti tako da se može isključiti apelantova krivična odgovornost.
7. Osnovni sud je konstatirao da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant radio kao odgovorna osoba, kontrolor tehničkog pregleda u DD Autoservis D. Vakuf, i da je potpisao svojim potpisom, ovjerio službenim pečatom i unio neistinite podatke u službenu ispravu o tehničkoj ispravnosti vozila marke BMW reg. oznaka 196-J-547 vlasnika A. DŽ.
8. Ocjenjujući apelantov psihički odnos prema djelu, Osnovni sud je našao da je apelant krivično djelo za koje se tereti počinio sa direktnim umišljajem, djelo izvršio i bio svjestan posljedica.
9. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da se apelantovi žalbeni navodi odnose na to da provedenim dokazima nije utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret jer upravo svjedok I. I. potvrđuje apelantovu odbranu, a ostali svjedoci F. O. i F. G. da nisu bili očevici događaja već su naknadno uključeni u postupak pa se s tim u vezi tvrdi da je na apelantovu štetu pogrešno primijenjen i krivični zakon jer je proglašen krivim za krivično djelo koje nije počinio.
10. U odnosu na navedene žalbene navode, Kantonalni sud je naveo da prema stanju spisa proizlazi da se iskazi saslušanih svjedoka F. O., F. G. i I. I. u svojoj ukupnosti međusobno dopunjuju, te stvaraju sliku o događaju i apelantovom ponašanju upravo na način opisan u izreci osporene presude, te da njihovi iskazi čine jednu logičnu cjelinu, kako je to zaključio prvostepeni sud. Istaknuto je da iskazi F. O. i F. G. sasvim jasno i određeno terete apelanta, a ovi svjedoci nisu imali nikakav poseban razlog niti interes da iznose nešto što se uistinu nije dogodilo, a niti su njihova svjedočenja na ozbiljan i konkretan način dovedena u sumnju suprotnim paušalnim tvrdnjama apelantove žalbe.
11. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ono čime se pokušavaju osporiti njihovi iskazi su samo pretpostavke, ali ne i konkretni dokazi koji bi doveli u sumnju, prema ocjeni suda, ispravne zaključke prvostepenog suda iz osporene presude. Dalje je navedeno da je netačna tvrdnja iz žalbe da iskaz svjedoka I. I. potvrđuje žalbene navode. Naime, prema mišljenju Kantonalnog suda, upravo suprotno tome, kada se dovede u vezu sa ostalim dokazima, potvrđuje zaključke prvostepenog suda. Stoga je drugostepeni sud našao da su sve odlučne činjenice u odnosu na apelanta u okviru prvostepenog suda potpuno i pravilno utvrđene pa tako i one na koje se posebno ukazuje apelantovom žalbom.
12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je u predmetnom postupku pogrešno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Smatra da je u postupku stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na Kantonalno tužilaštvo. Navodi da nema «šanse» da dokaže svoju nevinost. Ističe da svjedok I. I. i materijalni dokazi govore o tome da je 10. maja 2004. godine bio tehnički pregled, da je dostavljen test kočnica, da je u odnosu na stanje iz stare saobraćajne dozvole utvrđena druga boja vozila. Ističe da se stoga postavlja pitanje da li moguće da je on osuđen za predmetno krivično djelo. Prema njegovom mišljenju, tužilaštvo nije dokazalo koje je neistinite podatke apelant unio, niti je dokazalo da je tehnički pregled vršen bez vozila.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se u svojoj suštini svode na tvrdnje o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je u predmetnom postupku apelant na bilo koji način stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu. Sve vrijeme postupka apelant je imao mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Međutim, apelant je u postupku koristio zakonsku mogućnost da ne iznese svoju odbranu, pa sudu nije ponudio ni jedan adekvatan dokaz koji bi opovrgnuo materijalne dokaze tužilaštva i iskaze saslušanih svjedoka optužbe. Prema tome, Ustavni sud ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant je, također, naveo povredu odredaba čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U pogledu ovih navoda, Ustavni sud zapaža da su navedenim članovima regulirani pravo na žalbu u krivičnim stvarima (član 2), pravo na naknadu za pogrešnu presudu (član 3) i pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu (član 4). S tim u vezi, a s obzirom na činjenice konkretnog predmeta kao i na okolnost da apelant nije objasnio u čemu se ogleda povreda ovih prava, te imajući u vidu zaključke vezane za navodnu povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji prima facie ukazuju na to da su u postupku koji je okončan osporenim presudama povrijeđena ova apelantova prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava garantiranih čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić