Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2578/09 (A. D.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Član 3. Protokola 7 uz EK (Naknada zbog pogrešne osuđujuće presude)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2578/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2578/09, rješavajući apelaciju Admira Džambasa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Admira Džambasa podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 K 003804 09 Kž od 22. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 K 003804 07 K od 10. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Admir Džambas (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Abaz Omeragić, advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 11. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 K 003804 09 Kž od 22. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 K 003804 07 K od 10. decembra 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 51 0 K 003804 07 K od 10. decembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 K 003804 09 Kž od 22. maja 2009. godine, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Istom presudom na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je obavezan da sudu naknadi paušal u iznosu od 50,00 KM u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je kantonalni tužitelj u završnoj riječi istakao da je apelant počinio predmetno krivično djelo tako što je lažnu punomoć 10. maja 2004. godine upotrijebio prilikom sačinjavanja kupoprodajnog ugovora sa firmom «Micron» d.o.o. u mjestu Dolac na Lašvi.
4. Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant predmetnu punomoć ovjerio u Općini Novi Travnik 28. aprila 2004. godine, broj 7701/99, sa naznakom potpisa vlastodavca E. H., za koju se tokom postupka utvrdilo da se radi o lažnoj punomoći-ispravi koju je apelant upotrijebio kao pravu. Istaknuto je da je iz iskaza saslušanog svjedoka E. H., kojem je sud poklonio vjeru, utvrđeno da on nije nikada sačinio predmetnu punomoć niti je on predmetnu punomoć potpisao. Općinski sud je istakao da nije imao niti jedan razlog da sumnja u iskaz svjedoka E. H. jer on nema razloga da, prema mišljenju suda, iznosi neistine, a Općinski sud je stekao utisak da se radi o pouzdanom svjedoku, te je njegov iskaz prihvatio kao tačan i vjerodostojan. Dalje je utvrđeno da je apelant tako sačinjenu lažnu punomoć upotrijebio kao pravu jer je na osnovu takve lažne punomoći zaključio kao komitent kupoprodajni ugovor 10. maja 2004. godine sa komisionarom «Microm» d.o.o. Dolac na Lašvi-Travnik. Istaknuto je da je analizom iskaza svjedoka F. H., vlasnika firme «Microm» d.o.o., utvrđeno da je navedeni svjedok potvrdio da je zaključio kupoprodajni ugovor sa apelantom na osnovu punomoći koju je apelant dostavio, a koja je za njega bila validna i bila je ovjerena.
5. Općinski sud je naveo da je, prihvatajući iskaze saslušanih svjedoka i dovodeći ih u vezu sa materijalnim dokazima u koje je sud izvršio uvid, utvrđeno da je apelant znao da do predmetne punomoći nije došao na zakonit način jer je nesporno utvrđeno da E. H. predmetnu punomoć nikad nije sačinio niti potpisao na mjestu vlastodavca, a apelant je takvu lažnu punomoć dostavio u Općinu Novi Travnik radi ovjere.
6. S obzirom na to da je nesporno utvrđeno da je apelant tako lažnu punomoć upotrijebio kao pravu jer je sa takvom lažnom punomoći zaključio kupoprodajni ugovor sa firmom «Microm» d.o.o., iako je bio svjestan da se radi o lažnoj punomoći, prema mišljenju Općinskog suda, proizlazi da je postupao sa direktnim umišljajem.
7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je Kantonalni sud ispitujući apelantove žalbene navode uzeo u obzir i ocijenio njegovo djelimično priznanje određenih odlučnih činjenica koji ne spori da je navedena punomoć potpisana sa imenom vlastodavca E. H., te da je kritičnog dana upotrijebljena kao prava s ciljem kupovine putničkog motornog vozila marke BMW, reg. oznaka 196-
J-547, sa komisionarom «Micron» d.o.o. kada je zaključen kupoprodajni ugovor broj 107-05/04. Istaknuto je da iz iskaza saslušanog svjedoka E. H. nesporno proizlazi da on nije sačinio navedenu punomoć niti je ovjerio u Općini Novi Travnik 28. aprila 2004. godine, te da on nije njen vlastodavac kako to paušalno pokušava da prikaže apelant.
8. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je s razlogom poklonio povjerenje iskazu svjedoka E. H. Dalje, apelant je tako sačinjenu lažnu punomoć upotrijebio kao pravu jer je na osnovu nje zaključio kao komitent kupoprodajni ugovor 10. maja 2004. godine pod brojem 107-05/2004 sa komisionarom «Micron» d.o.o. Dolac na Lašvi, koju činjenicu ne spori ni sam apelant. Navedeno je potvrdio i svjedok F. H., vlasnik firme «Micron». Činjenicu da je upravo apelant dolazio ovjeriti navedenu punomoć u Općini Novi Travnik svojim iskazom je potvrdila svjedokinja M. J. koja je potvrdila da je ovjerila predmetnu punomoć i između ostalog tvrdi da zna da je jedna od osoba bila upravo apelant. Prema mišljenju Kantonalnog suda, nije od odlučnog značaja činjenica kada u žalbi apelant navodi da se u optužnici tvrdi da je on izradio navedenu punomoć kada to sasvim jasno potvrđuju izvedeni dokazi, a uostalom i sama činjenica da je upotrijebio tu punomoć kao pravu je radnja koja sama za sebe ostvaruje sve bitne elemente navedenog krivičnog djela za koje je apelant prvostepenom presudom proglašen krivim.
9. Kantonalni sud je naveo da se, prihvatajući saglasnost izvedenih dokaza, paušalnim ukazuju apelantove tvrdnje iz žalbe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer analiza izvedenih dokaza kao i materijalni dokazi u spisu upućuju na zaključak kakav je izveo prvostepeni sud. Prema tome, po mišljenju Kantonalnog suda, sve odlučne činjenice predmetnog slučaja prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio pa tako i one na koje se posebno ukazuje apelantovom žalbom. Zbog toga, po mišljenju drugostepenog suda, nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.
10. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ispravno je prvostepeni sud apelantove radnje okvalificirao kao izvršenje krivičnog djela krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 1. KZFBiH, te da je stoga neosnovan apelantov prigovor u pogledu pogrešne primjene KZFBiH.
11. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je u predmetnom postupku pogrešno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Smatra da je u postupku stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na Kantonalno tužilaštvo. Ističe da je u prvostepenom postupku nesporno dokazano da je ispravu-punomoć sačinio nadležni općinski organ, a ne apelant. Istaknuto je da je u optužnici navedeno da se apelant lažno predstavio što u dokaznom postupku ničim nije dokazano. Smatra da se drugostepeni sud nije osvrnuo na apelantove žalbene navode niti ih je obrazložio već je naveo nebitne činjenice u vezi sa upotrebom lažne isprave-punomoći. Navodi da je sud prihvatio konstataciju da se apelant lažno predstavio kao E. H. iako pravosnažnom presudom nije osuđen za krivično djelo lažnog predstavljanja. Također, sud je prihvatio konstataciju tužilaštva da se apelant potpisao kao E. H. iako ni grafološkim vještačenjem niti bilo čim drugim nije dokazano da se apelant potpisao kao E. H.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se u suštini svode na tvrdnje o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, suprotno apelantovim navodima, Kantonalni sud je dao dovoljno argumenata zbog čega je apelantove žalbene navode smatrao neosnovanim, a odlučivanje prvostepenog suda pravilnim. Ustavni sud ne može zaključiti da je u predmetnom postupku apelant na bilo koji način stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu. Sve vrijeme postupka apelant je imao mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Prema tome, Ustavni sud ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant je, također, naveo povredu odredaba čl. 2-4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U pogledu ovih navoda, Ustavni sud zapaža da su navedenim članovima regulirani pravo na žalbu u krivičnim stvarima (član 2), pravo na naknadu za pogrešnu presudu (član 3) i pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu (član 4). S tim u vezi, a s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, kao i na okolnost da apelant nije objasnio u čemu se ogleda povreda ovih prava, te imajući u vidu zaključke vezane za navodnu povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji prima facie ukazuju na to da su u postupku koji je okončan osporenim presudama povrijeđena ova apelantova prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava garantiranih čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić