Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2693/09 (DOO «Plin promet» Prijedor)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2693/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2693/09 , rješavajući apelaciju DOO «Plin promet» Prijedor, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija DOO «Plin promet» Prijedor podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 112 od 15. maja 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-PŽ-06-000 242 od 24. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. DOO «Plin promet» (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kog zastupa Branislav Rakić, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 112 od 15. maja 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pž-06-000 242 od 24. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-355/04 od 21. marta 2005. godine obavezan je ODP «Jelšingrad» Livnica čelika iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu po osnovu kupoprodajnog odnosa isplati iznos od 62.220,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 30. marta 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te naknadi parnične troškove u iznosu od 3.640,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U drugom stavu izreke presude odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati iznos od 12.119,89 KM po osnovu obaveze namirenja plaćenog poreza sa pripadajućom zakonskom kamatom počevši od 21. decembra 2004. godine pa do isplate.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da su u periodu od 1999. do 2003. godine bili u poslovnom odnosu, da je apelant tuženom isporučivao robu za koju je tuženi vršio određene uplate, te da dug nije u cijelosti izmiren. Među strankama je, kako je dalje navedeno, nesporan dug u iznosu od 50.429,77 KM, a sporan je dio duga preko navedenog iznosa, odnosno do iznosa od 62.220,73 KM. U tom smislu, Osnovni sud je sproveo dokaze uvidom u knjigovodstvene kartice. Sem toga, radi utvrđivanja visine glavnog duga po osnovu kupoprodajnog odnosa kao i kamata na glavni dug, sproveden je dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke. Osnovni sud je prihvatio navedeni nalaz i mišljenje kao pouzdan, budući da parnične stranke nisu prigovorile datom nalazu i mišljenju, a i prema ocjeni suda, sačinjen je u skladu sa pravilima nauke i u skladu sa važećim zakonskim propisima. Vještak je utvrdio da ukupna potraživanja po osnovu isporučene robe zaključno sa 31. decembrom 2003. godine iznose 38.540,00 KM uz kamatu u iznosu od 22.036,26 KM, dakle ukupno 67.145,71 KM. Međutim, kako je dalje navedeno, budući da je sud obavezan da se kreće u granicama postavljenog zahtjeva iz tužbe, apelantu je dosuđen iznos koji je tužbenim zahtjevom tražio, dakle 62.220,73 KM. Dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant zahtijevao isplatu iznosa od 12.119,89 KM po osnovu obaveze namirenja plaćenog poreza sa pripadajućom zakonskom kamatom Osnovni sud je odbio kao neosnovan jer je plaćanjem fakturisane cijene robe tuženi prihvatio ponudu za kupovinu robe i izvršavao je svoju ugovorenu obavezu u jednom dijelu. Ukoliko u ovu cijenu nije bio uračunat i porez na promet, apelant kao prodavac taj porez ne može naknadno zahtijevati od tuženog kao kupca. Cijena kao bitan elemenat ugovora o kupoprodaji je u načelu u slobodnoj dispoziciji volje stranaka, a apelant nije pružio dokaze na okolnost da porez na promet robe koja je bila predmet kupoprodaje nije bio uračunat u iznos kupoprodajne cijene.

4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-PŽ-06-000 242 od 24. oktobra 2007. godine žalba tuženog je uvažena i presuda Osnovnog suda od 21. marta 2005. godine preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je dosuđeni iznos glavnog duga od 62.220,73 KM umanjen na iznos od 38.540,00 KM i ukinuta u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati na iznos glavnog duga i u odluci o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Istom presudom odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude i osporena presuda u tom dijelu potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelant u toku prvostepenog postupka predložio i izveo dokaz vještačenjem vještaka finansijske struke, na kom je zasnovao svoj zahtjev za isplatu glavnog duga i kamate po osnovu isporučene robe. Tuženi je osporio visinu duga i istakao prigovor zastare potraživanja. Budući da iz nalaza vještaka proizilazi da stranke nisu povezivale ispostavljene račune sa uplatama nego su vršile knjiženje duga i na kraju godine sve sravnjivale, to je Okružni sud odlučio da u konkretnom predmetu zakaže raspravu radi ponovnog izvođenja dokaza vještačenjem finansijske struke. Nakon što je vještak finansijske struke na raspravi obrazložio svoj nalaz i mišljenje, te na osnovu rezultata cjelokupnog raspravljanja, Okružni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan za iznos glavnog duga od 38.540,00 KM. Međutim, u pogledu dijela presude kojim se uz glavni dug dosuđuje i iznos kamate pa na tako dosuđeni iznos i zakonska zatezna kamata, prema ocjeni Okružnog suda, nije pravilan. Naime, prvostepeni sud je pored glavnog duga u kom je sadržana kamata dosudio zakonsku zateznu kamatu, čime je u stvari dosudio kamatu na kamatu, što je suprotno odredbi člana 279 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sem toga, kako je dalje navedeno, protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude žalbu je izjavio apelant smatrajući da mu po osnovu plaćenog poreza pripadaju iznos koji je opredijelio u toku postupka i zakonska zatezna kamata na ovaj iznos, smatrajući da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, posebno odredbe Zakona o akcizama i porezu na promet. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da je odredbom člana 25 stav 1 tačka 2 Zakona o akcizama i porezu na promet («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 25/02) propisano da se porez na promet proizvoda ne plaća pod uslovima propisanim tim zakonom i to između ostalog u slučajevima prodaje proizvoda koji imaju karakter reprodukcionog materijala. Iz dokaza koje je dostavio apelant, i to Rješenja za plaćanje poreskih obaveza Poreske uprave područnog centra Prijedor broj 03.0702.45.489/04 od 17. novembra 2004. godine, utvrđeno je da je obračun poreza na promet proizvoda kod apelanta vršen bez poreza na promet, pa se stoga ne radi o propustu tuženog već eventualno apelantovom propustu. Apelant je kao prodavac mogao u cijenu proizvoda uračunati i porez na promet, a kako to nije učinio, taj propust ne može teretiti tuženog kao kupca već ga snosi sam apelant kao prodavac, zbog čega je prvostepena presuda u ovom dijelu potvrđena.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 112 od 15. maja 2009. godine odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv odbijajućeg dijela drugostepene presude. U obrazloženju presude je navedeno da je drugostepeni sud, prihvatajući činjenična utvrđenja i pravne zaključke u pogledu odluke o zahtjevu za namirenje plaćenog poreza u iznosu od 12.119,89 KM, ali ne i pravne zaključke prvostepenog suda u pogledu odluke o zateznoj kamati, otvorio raspravu u kojoj je vještak ekonomske struke obrazložio svoj nalaz i mišljenje u pogledu načina obračuna zateznih kamata. Nakon toga je zaključeno da je prvostepeni sud odluku o zateznoj kamati donio pogrešnom primjenom materijalnog prava, s obzirom na to da je odlukom Ustavnog suda Republike Srpske od 27. februara 2006. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 27/06) utvrđeno da Uredba o načinu obračuna zateznih kamata nije u saglasnosti s Ustavom i zakonom. Prema ocjeni Vrhovnog suda, odluka drugostepenog suda je pravilna. Naime, u smislu odredbi Zakona o akcizama i porezu na promet, apelant je u konkretnom slučaju kao prodavac i poreski obveznik mogao u cijenu proizvoda uračunati i porez na promet, a posljedicu propuštanja da to učini snosi on sam a ne tuženi.

6. Apelant u apelaciji ukazuje na to da su mu presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, smatrajući da se na konkretan slučaj trebao primijeniti ZOO i to odredbe o naknadi štete, a ne Zakon o akcizama i porezu na promet. Naime, kako je dalje navedeno, tužbu je zasnovao na činjenici da tuženi kao kupac nije izmirio dug, zahtijevajući iznos cijene bez obračunatog poreza na promet i bez zakonskih zateznih kamata. U postupku je, nakon izvršenog vještačenja, opredijelio svoj zahtjev za isplatu poreza i zateznih kamata a redovni sudovi su, zanemarujući njegov interes, pogrešnom primjenom materijalnog prava taj dio zahtjeva odbili.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini. Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant smatra da su osporene presude donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što je dovelo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu.

10. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije , odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Razmatrajući apelantove navode koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi argumente i dokaze koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2693/09 (DOO «Plin promet» Prijedor) | Sudska praksa | Aktio