Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2712/09 (I. M.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Dokazni postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2712/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2712/09, rješavajući apelaciju I. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I. M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-08-000280 od 21. maja 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-908/04 od 9. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. I. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 25. augusta 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000280 od 21. maja 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-908/04 od 9. novembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) obavezan je Husnija Abdić da apelantu temeljem stečenog prava po osnovu kupoprodajnog ugovora preda 40 m2 k.č broj 1176/2 k.o. Cazin grad iz P.L broj 1639/01 k.o. Cazin grad odnosno k.č. broj 35/21 iz z.k. ul. broj 315 k.o. Cazin (u daljnjem tekstu: sporna parcela) na način i unutar katastarskih čestica pobliže navedenih u dispozitivu presude dok ne zadovolji površinu od 40m2. Obavezan je Husnija Abdić da omogući i trpi nesmetan upis 40m2 u protivnom će se temeljem presude izvršiti smanjenje površine katastarskih čestica na način pobliže naveden u dispozitivu presude.

3. Protivtužbeni zahtjev Husnije Abdića (u daljnjem tekstu: tuženi–protivtužitelj) za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji broj OV-1955/88 od 29. septembra 1988 godine zaključenog između Muhameda Borića kao prodavca i apelanta kao kupca je odbijen. Obavezan je tuženi-protivtužitelj da apelantu u roku od 30 dana naknadi troškove postupka u iznosu od 8. 223,00 KM.

4. U toku postupka prvostepeni sud je utvrdio da su stranke zemljišni susjedi, da je spornih 40m2 zemljišna površina unutar sporne parcele zv «gradilište», da je ta sporna parcela društvena svojina površine 95m2 i da je na istoj sagrađena kuća (tijelo 2 popisnog lista «A» z.k. ul. broj 316 k.o. Cazin) upisana kao zgrada, da je u vlasničkom listu «B» kao vlasnik zgrade i korisnik zemljišta upisan tuženi-protivtužitelj sa dijelom ½ te da po novom katastarskom operatu toj parceli odgovara k.č. broj 1176/2 upisana u Pl.1639/2 k.o. Cazin grad zv. «čaršija», kuća i dvorište površine 95m2. Općinski sud je također utvrdio da je pravo posjeda sa po ½ upisano na tuženom-protivtužitelju i J.O. (ortaku tuženog-protivtužitelja) i da su ta prava u javnim zemljišnim knjigama u korist tuženog-protivtužitelja upisana na osnovu ugovora o prenosu prvenstvenog prava korištenja zemljišta radi građenja zaključenog između oca tuženog-protivtužitelja i tuženog-protivtužitelja (15. maja 1989 godine) a da je prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja ocu tuženog–protivtužitelja utvrđeno pravosnažnim rješenjem Općinske uprave za geodetske poslove, katastar nekretnina i imovinsko pravne poslove (u daljnjem tekstu (Općinski organ) broj 05-475-2/89 od 19. aprila 1989. godine i da je na osnovu građevinske dozvole tuženi-protivtužitelj sagradio kuću.

5. Dalje je na osnovu provedenog geodetskog vještačenja utvrđeno da je sporna parcela ranije 1938 godine, imala upisanu površinu od 55m2, da mijenja površinu na 95m2 (na osnovu Dn 233/88 od 5. februara 1988. godine) pri usklađivanju površina i da je greškom u radu općinskog geodeta umanjena za 40m2 susjedna parcela k.č. broj 35/4 u državnom vlasništvu upisana u zk.ul. broj 2694 K.O. Cazin na kojoj je upisan apelant sa pravom korištenja 1/1 na 218m2 te da je u vrijeme usklađivanja površina zemljište bilo podruštvljeno po osnovu nacionalizacije. Utvrđeno je i da spornih 40m2 sada čini zemljišni posjed iza kuće tuženog-protivtužitelja kao i da u gruntovnici nema traga o vlasništvu Muhameda Borića (prodavca) nad katastarskim česticama koje je prodao apelantu kao kupcu (ugovor broj Ov-1955/88 od 29. septembra 1988. godine). Općinski sud je zaključio da je površina od 40m2 nesavjesnim radom geometra pripojena spornoj parceli (k.č. broj 35/21 odnosno k.č. broj 1176/2 po novom katastarskom operatu) i da je k.č. broj 35/4 bez pristanka i znanja apelanta umanjena u korist tuženog-protivtužitelja čime je došlo do uvećanja sporne parcele za 40m2 te je tužbeni zahtjev apelanta usvojen primjenom člana 22. i 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima («Službene novine Federacije Bih»broj 23/03, u daljnjem tekstu: ZVO) u vezi čl. 19 i 39 Zakona o građevinskom zemljištu.(«Službene novine Federacije» broj 23/03, u daljnjem tekstu: ZGZ)

6. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tuženi-protivtužitelj Kantonalni sud je presudom broj Gž-908/04 od 9. novembra 2007. godine, žalbu uvažio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio i tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbio. U pogledu protivtužbenog zahtjeva prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pobijanu presudu donio na osnovu povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, prvostepeni sud je utvrdio da su nekretnine koje su predmet spora društvena svojina, da je predmet spora predaja u posjed 40m2 koja površina se nalazi unutar parcele čija je ukupna površina 95 m2 i da tuženi-protivtužitelj na ovoj parceli ima pravo korištenja zemljišta te pravo svojine na sagrađenoj zgradi. Stvarno pravo na spornoj parceli u korist tuženog-protivtužitelja upisana su na osnovu ugovora zaključenog između tuženog-protivtužitelja i njegovog oca a otac tuženog-protivtužitelja je prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi gradnje na spornoj parceli površine 95m2 stekao na osnovu pravosnažnog rješenja Općinskog organa od 21. februara 1989. godine. Obzirom na utvrđeno činjenično stanje Kantonalni sud je zaključio da je pravno neosnovan zaključak prvostepenog suda kada je obavezao tuženog-protivtužitelja da preda u posjed 40m2 sporne parcele obzirom da apelant nije dokazao da ima pravni osnov da zahtjeva predaju u posjed označenih 40m2 dok je pravni prednik tuženog-protivtužitelja sa svojim stvarnim pravima na spornoj nekretnini uknjižen na osnovu odluke nadležnog organa a tuženi-protivtužitelj na osnovu pravnog posla. Na kraju je Kantonalni sud istakao da nije bilo uslova da se dozvoli podnošenje protivtužbe jer ne postoji identitet stranaka obzirom da tuženi protivtužitelj pobija ugovor a protivtužbom nije obuhvatio sve ugovarače,

8. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-000280 od 21. maja 2009. godine, reviziju odbio u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu a u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu revizija je odbačena.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su neosnovani navodi apelanta da spornih 40m2 nije nikada bilo predmet podruštvljavanja jer ta tvrdnja ne odgovara stanju u spisu predmeta jer iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda koje je kao pravilno prihvatio drugostepeni sud proizilazi upravo da je sporna zemljišna parcela u društvenom vlasništvu (sada državnom) i da se radi o izgrađenom gradskom građevinskom zemljištu. Reinvidikacioni zahtjev apelanta na povrat sporne parcele u površini od 45m2 (član 43 ZVO) je neosnovan kod utvrđene činjenice da se radi o izgrađenom građevinskom zemljištu u državnom vlasništvu odnosno građevinskoj parceli površine 95m2 (dakle zemljištu posebnog pravnog režima regulisano ZGZ), da je tuženi-protivtužitelj prvenstveno pravo korištenja zemljišta radi građenja u toj površini stekao prenosom od svog pravnog prednika i na kojem je sagrađena kuća po odobrenoj gradnji koja je kao objekt u javnim knjigama upisana u njegovom suvlasništvu sa dijelom ½ uz pravo korištenja zemljišta. Suprotno navodima apelanta, kako je dalje istakao Vrhovni sud, tuženi-protivtužitelj ima pravo na sporno zemljište kod utvrđene činjenice da je opseg građevinske parcele u površini od 95m2 (član 19 ZGZ) a obzirom da zakoniti sticalac prava građenja stambene zgrade na gradskom građevinskom zemljištu, nakon izgradnje zgrade na kojoj stiče pravo vlasništva, stiče na zemljištu pod zgradom i koje služi za redovitu upotrebu zgrade, pravo korištenja (član 39 ZGZ i član 22 ZVO).

10. Vrhovni sud je također naveo da je neprihvatljiv prigovor apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da općina u odnosu na spornu parcelu nije donijela nikakvu odluku. Suprotno navodima apelanta, nadležni organ Općine Cazin donio je konačan i pravomoćan akt kojim je utvrdio prvenstveno pravo korištenja zemljišta na posebnoj parceli u površini od 95m2 radi građenja u korist oca tuženog-protivtužitelja (rješenje Općinskog organa od 19 aprila 1989 godine). To pravo otac tuženog-protivtužitelja prenio je tuženom-protivtužitelju pravnim poslom (ugovor od 15. maja 1989. godine). Vrhovni sud je dalje istakao da apelant kroz navedene prigovore traži ispitivanje pravosnažnog i konačnog rješenja Općine Cazin od 19. aprila 1989 godine što je nedopustivo jer je parnični sud vezan za pravomoćna akta organa uprave. Navodi apelanta, kako je zaključio sud, da je u postupku usklađivanja na njegovu štetu ustanovljena površina sporne parcele uvećanjem za 40m2 kao posljedica greške u radu geodeta u općinskom organu uprave ni sa stanovišta člana 172. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03) nisu od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane odluke..

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je opširno izložio tok postupka pred redovnim sudovima žaleći se u suštini na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, ocjenu dokaza i primjenu materijalnog prava. Redovni sudovi nisu cijenili činjenicu da je u vrijeme zaključenja pravnog posla-kupoprodaje prodavac njemu prodao i odmah predao u posjed spornu nekretninu u čijem sastavu je bilo i spornih 40m2. Apelant je istakao da spornih 40m2 nije podruštvljeno niti postoji i jedan dokaz da je Općina Cazin protiv njega vodila bilo kakav postupak u cilju izuzimanja predmetne nekretnine. Nesavjesnim radom geodetskog stručnjaka 40m2 iz privatnog vlasništva i njegovog posjeda bez bilo kakvog pravnog osnova i znanja radom na katastarskom operatu, pripojeno je spornoj parceli društvene svojine koja je tako uvećana na 95m2 sa naznakom «usklađivanje površina» pri čemu redovni sudovi nisu utvrdili da je naziv »usklađivanje površina» pokušaj prikrivanja nezakonitog i nesavjesnog uvećanja jedne parcele na račun i štetu druge te da za ovakav rad nije bilo osnova. Iz nalaza vještaka geometra, kako je dalje naveo apelant, jasno proizilazi da je opisano uvećanje površine sporne parcele nastupilo na štetu k.č. broj 45/4 i čini posjed iza zgrade koji nije pokriven objektom i koji mu se može vratiti u posjed i ponovnim upisom u zemljišnim knjigama i u katastru ispraviti nesavjestan rad geometra.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je drugostepeni sud u svojoj presudi a što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom i njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Dakle drugostepeni sud je po principu slobodne ocjene dokaza izveo drugačiji pravni zaključak i na osnovu člana 229. stav 1 točka

4. ZPP preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu na način što je tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbio dajući za to logičko i uvjerljivo obrazloženje a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doma očigledno proizvoljnom Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

15. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Apelant nije naveo u odnosu na koje pravo mu je navodno uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, pa se samo može zaključiti da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje i imovinu. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja propisanog pravnog lijeka (revizija) a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao ishodom koji bi za njega bio pozitivan ne znači da je taj pravni lijek nedjelotvoran ili da je apelantu na bilo koji način bio uskraćen. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovan.

18. Apelant se pozvao i na kršenje prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, međutim ni na koji način nije obrazložio svoje navode o kršenju ovog prava, niti je naveo u vezi sa kojim od prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom dovodi u vezu ovo pravo. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2712/09 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio