Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2722/09 (SZR Pekara «Kalifornija» Čajniče)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Aktivna legitimacija
- Stjecanje bez osnova
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2722/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2722/09, rješavajući apelaciju SZR Pekara «Kalifornija» Čajniče, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija SZR Pekara «Kalifornija» Čajniče podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-09-000 020 od 27. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-PS-08-000 076 od 28. januara 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. SZR Pekara «Kalifornija» Čajniče (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vasilije Novović, advokat iz Foče, podnijela je 25. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pž-09-000 020 od 27. maja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-PS-08-000 076 od 28. januara 2009. godine.
2. Osnovni sud je Presudom broj 095-0-PS-08-000 076 od 28. januara 2009. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, usvojio tužbeni zahtjev SZUR «Evropa», vlasništvo Božice Tanović (u daljnjem tekstu: tužitelj), protiv apelantice, radi sticanja bez osnova, na način što je obavezao apelanticu da tužitelju vrati iznos od 8.048,93 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. oktobra 2006. godine, uz troškove postupka u iznosu od 1.240,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Obrazlažući presudu, Osnovni sud je istakao da je u tužbi navedeno da je tužitelj u oktobru 2006. godine apelantici uplatio iznos od 8.048,83 KM kako bi bio izmiren dug koji je brat vlasnika tužitelja kao apelanticin uposlenik navodno imao prema apelantici. Naime, u Osnovnom sudu u Foči je vođen krivični postupak protiv tužiteljevog brata zbog krivičnog djela utaje, koji je okončan Presudom Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Kž-07-000 054 od 19. septembra 2007. godine kojom je oslobođen optužbe. Kako je apelantici plaćena obaveza za koju je tvrdila da postoji, a kasnije je u sudskom krivičnom postupku utvrđeno da dug ne postoji, predloženo je da sud zbog sticanja bez osnova usvoji tužbeni zahtjev. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan. Naime, kako je navedeno u obrazloženju presude, među parničnim strankama je nesporna činjenica da je tužitelj na apelanticin račun prebacio iznos od 8.048,93 KM, a sporno je da li se navedenim iznosom apelantica neosnovano obogatila ili ne. S tim u vezi, proveden je dokazni postupak uvidom u pismenu dokumentaciju parničnih stranaka; izvod iz računa i Presudu Okružnog suda Trebinje broj 015-0-Kž-07-000-054, saslušani su zakonski zastupnici obiju parničnih stranaka i svjedoci na okolnosti tvrdnji iz tužbe i odgovora na tužbu. Usvajajući zahtjev iz tužbe, Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 214. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da kad je dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće, da naknadi vrijednost postignutih koristi. Obaveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je tužitelj na apelanticin račun uplatio iznos iz tužbenog zahtjeva za svog brata koji je bio apelanticin uposlenik, a kako je on na osnovu presude Okružnog suda oslobođen optužbe da je kod apelantice počinio krivično djelo utaje, proizlazi da se apelantica neosnovano obogatila za iznos koji joj je tužitelj uplatio. S obzirom na činjenično stanje utvrđeno tokom postupka, Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredbe iz člana 210. ZOO-a.
3. Okružni sud je Presudom broj 015-0-Pž-09-000 020 od 27. maja 2009. godine apelanticinu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je ocijenio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita jer iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je tužitelj spornu isplatu očigledno izvršio u vrijeme kad je kod njega postojala zabluda, odnosno opravdano neznanje o plaćanju onoga što nije dužan platiti. U pogledu žalbenih navoda kojima je ukazano na povredu procesnih odredbi i primjene člana 291. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Okružni sud je naveo da stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice, a prema stavu 3. iste odredbe, izuzetno se u parnici može priznati svojstvo stranke i onim oblicima udruživanja koji nemaju stranačku sposobnost, ako se utvrdi da, s obzirom na predmet spora, u suštini ispunjavaju bitne uslove za sticanje stranačke sposobnosti, a naročito kad raspolažu imovinom na kojoj se može provesti izvršenje. U vezi s tim, Okružni sud je ocijenio da je pravilan stav prvostepenog suda da su obje stranke stekle stranačku sposobnost, zbog čega je prvostepena presuda potvrđena.
4. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava u pogledu tužiteljeve stranačke sposobnosti, budući da je samostalnoj zanatskoj radnji priznato svojstvo stranke u parničnom postupku. Prema njenom mišljenju, sudovi su pogrešno utvrdili postojanje aktivne legitimacije na osnovu kojeg su izveli pogrešan zaključak u pogledu njene obaveze da tužitelju isplati određeni novčani iznos.
5. U Zakonu o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 291. (1) Stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice. (2) Posebnim propisima može se odrediti ko osim fizičkih i pravnih lica može biti stranka u postupku. (3) Parnični sud može, izuzetno, s pravnim dejstvom u određenoj parnici, priznati svojstvo stranke i onim oblicima udruživanja koji nemaju stranačku sposobnost u smislu odredaba st. 1. i 2. ovog člana, ako utvrdi da, s obzirom na predmet spora, u suštini ispunjavaju bitne uslove za sticanje stranačke sposobnosti, a naročito ako raspolažu imovinom na kojoj se može sprovesti izvršenje. (4) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana kojim se priznaje svojstvo stranke u parnici nije dozvoljena posebna žalba.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelanticinim navodima da su joj pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu povrijeđeni zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi u suštini odnose na nedostatke u pogledu aktivne stranačke sposobnosti, odnosno da je zbog pogrešne primjene procesnog prava tužitelju priznato svojstvo stranke u postupku. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na dvije instance obrazložili neosnovanost ovog žalbenog prigovora, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Okružni sud je, razmatrajući apelanticinu žalbu u granicama žalbenih razloga kao i po službenoj dužnosti, jasno istakao da je apelanticina žalba zanemarila propis iz odredbe člana 291. stav 3. ZPP u kojem su propisani izuzeci s pravnim dejstvom u određenoj parnici, kako se i postupilo u konkretnom slučaju, budući da obje parnične stranke raspolažu imovinom na kojoj se može provesti izvršenje.
10. Ustavni sud ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić