Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2730/09 (Privredna banka Sarajevo d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2730/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2730/09, rješavajući apelaciju Privredne banke Sarajevo d.d. Sarajevo na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Privredne banke Sarajevo d.d. Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000629 od 4. juna 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-PŽ-06-

000263 od 5. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj PS-365/03-A od 21. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Privredna banka Sarajevo d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa direktorica Azra Čolić, podnio je 28. augusta 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000629 od 4, juna 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-PŽ-06-000263 od 5. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PS-365/03-A od 21. aprila 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj PS-365/03-A od 21. aprila 2006. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 009-0-PŽ-06-000263 od 5. novembra 2007. godine odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da sud obaveže Rudnike boksita Jajce-Društveno rudarsko proizvodno poduzeće d.o.o. Jajce (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime duga isplati iznos od 18.733,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od 10. januara 1996. godine pa do isplate te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant u svoje ime a za račun tuženog 30. jula 1984. godine izdao neopozivu garanciju broj 73412036 u korist firme Centrotecnica s.p.a. Milano-Italija na iznos od 1.200.000,00 USA dolara na ime glavnice i iznos od 363.000,00 USA dolara na ime kamata, da se tom garancijom apelant obavezao da će iznos garancije ili odgovarajući neplaćeni iznos isplatiti na pismeni zahtjev bez ikakve primjedbe prema datumu dospijeća u slučaju da pravni prednik tuženog ne plati rate na dan dospijeća. Općinski sud je dalje utvrdio da je pravni prednik tuženog uredno servisirao dug sve do 22. novembra 1991. godine, da je dana 27. aprila 1992. godine ADRIA Bank AG Wien (u daljnjem tekstu: INO banka) obavijestila apelanta da 22. maja 1992. godine dospijeva za naplatu njegova mjenica na iznos od 11.683,42 USA dolara te ga je pozvala na plaćanje po osnovu izdate garancije kao i da pravni prednik tuženog nije izvršio uplatu sredstava na ime otplate duga u iznosu od 11.683,42 USA dolara i da je iz tog razloga INO banka za navedeni iznos zadužila račun apelanta. Općinski sud je također utvrdio da je apelant 28. jula 1994 godine sačinio nalog za izvršenje doznake u inostranstvu za već izvršeno plaćanje a da je tužba podnesena 10. januara 1996. godine.

4. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja koji je istakao tuženi Općinski sud se pozvao na odredbu člana 374. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03, u daljnje tekstu: ZOO) prema kojoj međusobna potraživanja društveno pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga zastarijevaju u roku od tri godine. U konkretnom slučaju, kako je dalje naveo sud, ugovorne strane su bile društveno pravna lica u vrijeme zaključenja ugovora 1984. godine. Općinski sud je dalje istakao da je nesporno zadnja rata dospjela 22. maja 1992. godine te je istekom tri godine od tog dana, potraživanje apelanta zastarjelo, jer se zahtjevom za isplatu apelant tuženom obratio podnošenjem tužbe 10. januara 1996. godine. Općinski sud nije prihvatio navode apelanta da je tek 1994 godine saznao za ovu činjenicu obzirom da nije sudu ponudio dokaze na te okolnosti.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je za naplatu potraživanju saznao tek 1994. godine. Naime, apelant je spornu garanciju izdao 1984. godine i istom se obavezao da će naplaćeni iznos duga isplatiti na pismeni zahtjev bez ikakve primjedbe a prema datumu dospijeća. Apelant je saznao da tuženi nije isplatio posljednju ratu u iznosu od 11.683,42 USD koja je dospjela za plaćanje 22. maja 1992. godine jer ga je INO banka o tome obavijestila 27. aprila 1992 godine kada ga je pozvala na plaćanje po osnovu izdate garancije. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelantu moralo biti poznato i iz razloga što je tuženi svoje obaveze prema povjeriocu-firmi Centrotehnica s.p.a. Milano-Italija ispunjavao tako što je uplaćivao dinarsku protivvrijednost na račun apelanta koji je zatim iz tih sredstava vršio plaćanje u inostranstvu. Dakle, kako je zaključio Kantonalni sud apelant je znao da tuženi nije uplatio sredstva odnosno da njegove obaveze prema povjeriocu nisu ispunjene po dospjelosti kao i za postojanje svoje obaveze po osnovu izdate garancije i mjenice i zahtjev povjerioca za plaćanje. Apelant nije dokazao da je za realizaciju mjenice saznao tek 28. jula 1994. godine jer iz dostavljenih dokaza proizilazi da je to dan kada je apelant sačinio nalog za izvršenje doznake u inostranstvo za već izvršeno plaćanje a ne dan kada je obaviješten o realizaciji mjenice. Na kraju je Kantonalni sud istakao da se u konkretnom slučaju radi o obavljanju poslova koji predstavljaju registrovanu djelatnost apelanta pri čemu se zahtjeva viši standard pažnje prilikom postupanja kao i činjenicu da je bez obzira na ratno stanje apelantu sud bio dostupan odnosno nisu postojale nesavladive prepreke da apelant sudskim putem zahtjeva ispunjenje obaveze u okviru zastarnog roka.

6. Odlučujući o reviziji koju je protiv presude drugostepenog suda izjavio apelant Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-000629 od 4, juna 2009. godine, reviziju odbio.

7. Obrazlažući presudu Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odlučujući o istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja od strane tuženog isti usvojili kao osnovan i odbili tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naveo da je opštepoznata činjenica da je cijelo vrijeme rata sud u Sarajevu radio i da je apelant bio u mogućnosti i u tom periodu podnijeti tužbu protiv tuženog radi naplate duga, međutim apelant i pored toga što je njegovo sjedište u Sarajevu tužbu podnosi 10. januara 1996. godine. Vrhovni sud smatra neosnovanim navode revizije kojim se poziva na član 1013 ZOO. Naime, nije sporno da u situaciji kada je apelant isplatio trećem licu kao povjeriocu njegovo potraživanje koje je imao prema tuženom kao dužniku, da ima pravo zahtijevati od tuženog kao dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun kao i kamate od dana isplate, međutim ovo pravo apelant može sa uspjehom realizovati sudskim putem samo pod uslovom da je tužbu podnio prije isteka roka zastarjelosti potraživanja iz člana 374. ZOO. U konkretnom slučaju tužba je podnesena nakon proteka roka iz člana 374. ZOO a tuženi je istakao prigovor zastare potraživanja koji je osnovan.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj ocjenu dokaza i primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da je korisnik garancije preko Ino banke kod koje je imao otvoren račun 6. juna 1992. godine realizovao mjenicu koju je posjedovao a na kojoj je kao datum dospijeća bio upisan 22. maj 1992. godine. Zbog notorne činjenice da je u periodu od 1992. godine do 1995. godine bio rat u Bosni i Hercegovini i da se dio grada nalazio u potpunoj blokadi nije imao saznanja sve do jula 1994. godine da je ino partner kao korisnik garancije i posjednik mjenice sa njegovog računa otvorenog kod Ino banke realizovao–naplatio mjenicu i to u iznosu utuženog potraživanja te mu u skladu sa odredbom člana 1013. u vezi sa članom 376. ZOO od tog datuma počinje teći zastrani rokovi. Apelant je dalje naveo da redovni sudovi nisu vršili ocjenu dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku već su paušalno ocijenili činjenicu da je za realizaciju mjenice saznao krajem maja 1992. godine od kog dana računaju rok zastare iako je «notorna činjenica da korisnik garancije kao ni INO banka objektivno u tom periodu nije mogla obavijestiti apelanta o realizaciji mjenice radi čega su presude neodržive». Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene presude.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što je su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Dakle, prvostepeni sud je, što su potvrdili sudovi na sljedeće dvije instance, po principu slobodne ocjene dokaza izveo zaključak da je apelantovo potraživanje u smislu člana 374. ZOO zastarjelo dajući za to logičko i uvjerljivo obrazloženje a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

12. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan iz kojeg razloga je i odbijen. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je spornu garanciju apelant izdao 1984. godine i istom se obavezao da će naplaćeni iznos duga isplatiti na pismeni zahtjev a prema datumu dospijeća. Sudovi su obrazložili da je apelant znao da tuženi nije isplatio posljednju ratu koja je dospjela za plaćanje 22. maja 1992. godine jer ga je INO banka o tome obavijestila 27. aprila 1992. godine kada ga je pozvala na plaćanje po osnovu izdate garancije. Kako je nesporno da je zadnja rata dospjela 22. maja 1992. godine to je u smislu člana 374. ZOO istekom tri godine od tog dana potraživanje apelanta zastarjelo jer se zahtjevom za isplatu apelant obratio tuženom podnošenjem tužbe (10. januara 1996. godine). U vezi navoda apelanta da je njegovo potraživanje dospjelo tek 28. jula 1994. godine jer je tog dana saznao za realizaciju izdate mjenice, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženju odluka istakli da su ovi navodi neosnovani jer apelant nije dokazao da je za realizaciju izdate mjenice saznao tek 28. jula 1994. godine jer iz dostavljenih dokaza proizilazi da je to dan kada je apelant sačinio nalog za izvršenje doznake u inostranstvu za već izvršeno plaćanje a ne dan kada je obaviješten o mjenici. Također su redovni sudovi obrazložili da bez obzira na ratno stanje nisu postojale nesavladive prepreke da apelant sudskim putem zahtjeva ispunjenje obaveze u okviru zastarnog roka obzirom da je opštepoznata činjenica da je sud u Sarajevu u kojem apelant ima sjedište cijelo vrijeme rata radio. Za svoje odluke, sudovi su dali detaljna i logična obrazloženja, pozivajući se na važeće odredbe materijalnog prava, iz kojih Ustavni sud ne može zaključiti da postoje bilo kakve naznake koje bi mogle ukazivati na postojanje vjerovatnoće da su redovni sudovi postupili proizvoljno prilikom primjene materijalnog prava. Suština apelantovog nezadovoljstva u ovom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, jeste njegov neuspjeh u parnici zbog propuštanja da u zakonskom roku podnese tužbu. Također Ustavni sud podsjeća da je relevantno pravno pitanje već razmatrao u odlukama o dopustivosti AP 1127/09 od 14. marta 2012. godine, AP 897/07 od 17. septembra 2009. godine AP 1548/05 od 20. septembra 2006. godine. (dostupne na http://www.ustavnisud.ba/). Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na primjenu materijalnog prava, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić