Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2747/09 (S. L.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2747/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2747/09, rješavajući apelaciju Slavka Lulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Lulića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 002181 09 Gž od 12. juna 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Lulić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnio je, 27. avgusta 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 002181 09 Gž od 12. juna 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 002181 05 P od 2. oktobra 2008. godine apelant je obavezan da Vesni Goergnes r. Duran (u daljnjem tekstu: tužiteljica) isplati iznos od 7.869,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. oktobra 2001. godine pa do isplate a koji iznos se odnosi na ime neosnovanog obogaćenja a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U odnosu na Velibora Lajića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) tužbeni zahtjev tužiteljice je odbijen kao neosnovan. Određeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
3. Protiv prvostepene presude apelant i drugotuženi su podnijeli žalbu. Okružni sud je presudom broj 72 0 P 002181 09 Gž od 12. juna 2009. godine žalbu drugotuženog uvažio i presudu Osnovnog suda ukinuo u dijelu odluke o troškovima postupka i u tom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Apelantova žalba je djelimično uvažena i presuda Osnovnog suda preinačena u usvajajućem dijelu odluke o glavnoj stvari tako što je apelant obavezan da tužiteljici isplati iznos od 7.000,00 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 7.869,30 KM dok je apelantova žalba u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu odluke o pripadajućoj zakonskoj zateznoj kamati.
4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je predmet spora zahtjev tužiteljice da se apelant i drugotuženi solidarno obavežu da joj isplate iznos od 7.869,30 KM sa pripadajućom kamatom i troškovima postupka.
5. Okružni sud je naveo da je na osnovu dokaza provedenih pred prvostrepenim sudom utvrđeno da su tužiteljica i drugotuženi u prisustvu svjedoka I.P. i G.S. potpisali pismenu izjavu od 23. avgusta 2001. godine o kupovini nekretnina upisanih u PL. 992 k.o. Čatrnja, koje čini zemljište sa kućom, da je „kod navedenog“ drugotuženi postupao kao punomoćnik apelanta na osnovu punomoći od 19. septembra 2001. godine, da je tada tužiteljica drugotuženom isplatila iznos od 7.000,00 KM koji je drugotuženi predao apelantu, te je dana 30. oktobra 2001. godine tužiteljica na žiro račun Poreske uprave na ime poreza na promet nekretnina uplatila iznos od 869,30 KM, da su u vrijeme potpisivanja navedene izjave u kući bile izbjeglice i da tužiteljica nikad nije ušla u posjed predmetnih nekretnina, da je između stranaka sporno da li je drugotuženi preuzeo obavezu da u odgovarajućem roku iz kuće iseli pomenute izbjeglice, da tužiteljica do 23. oktobra 2001. godine nije isplatila ostatak kupoprodajne cijene, te da je drugotuženi postupajući kao punomoćnik apelanta u 2002. godini prodao zemljište, a 2004. godine kuću trećim licima. Istaknuto je da je kod takvog činjeničnog osnova prvostepeni sud zaključio da tužiteljici ne pripada pravo da od drugotuženog kao punomoćnika prvotuženog, koji je primljeni iznos predao prvotuženom, zahtijeva isplatu datog iznosa pozivom na odredbu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je prvostepeni sud presudio tako što u odnosu na drugotuženog odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, ali tužbeni zahtjev u cjelosti usvaja u odnosu na apelanta.
6. Istaknuto je da se ne može uzeti utvrđenim da je prilikom potpisivanja pismene izjave od 23. avgusta 2001. godine koja bi u suštini imala karakter predugovora o kupoprodaji nekretnina drugotuženi postupao kao punomoćnik apelanta jer je drugotuženi punomoć od apelanta dobio tek 19. septembra 2001. godine da u njegovo ime može prodati predmetne nekretnine. Po mišljenju Okružnog suda za drugačiji zaključak nije od uticaja ugovor o posredovanju od 30. avgusta 1999. godine na koji se apelant poziva (ugovor zaključen između PUTP „Velitirs“ i apelanta). Navedeno iz razloga što po ocjeni Okružnog suda navedeni ugovor ne ispunjava uslove propisane odredbom člana 90. ZOO za zaključenje kupoprodajnog ugovora, a niti uopšte ima karakter punomoći za zaključenje ugovora o kupoprodaji nekretnina (u vezi sa odredbom člana 45. stav 2. ZOO). Na osnovu navedenog po mišljenju Okružnog suda ne može se zaključiti da je 23. avgusta 2001. godine između tužiteljice i drugotuženog kao punomoćnika apelanta došlo do zaključivanja predugovora a niti do zaključenja kupoprodajnog ugovora.
7. Zbog navedenog po mišljenju Okružnog suda ne stoje navodi žalbe da pomenuta izjava ima karakter kupoprodajnog ugovora jer zbog nedostatka odgovarajuće punomoći u konkretnom slučaju se ne može raditi o zaključenju kupoprodajnog ugovora u smislu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nepokretnosti bez obzira što je isti potpisan u prisustvu dva svjedoka a nesporno je da isti nije realizovan kako u pogledu isplate kupoprodajne cijene tako i u pogledu predaje u posjed. Zbog toga dati iznos od 7.000,00 KM nema karakter kapare zbog čega nije primjenjiva odredba člana 80. ZOO o vraćanju odnosno zadržavanju kapare kod neizvršenja ugovora.
8. S obzirom na navedeno po mišljenju Okružnog suda pravilan je zaključak prvostepenog suda da je iznos od 7.000,00 KM bez pravnog osnova (s obzirom da je izjava od 23. avgusta 2002. godine nije pravno valjan) prešao u imovinu apelanta pa je isti u smislu člana 210. ZOO u obavezi da tako primljen novac vrati sa zakonskom zateznom kamtom od 30. oktobra 2001. godine (s obzirom da je tako postavljen zahtjev iako bi tužiteljici pripadalo pravo na kamatu od dana sticanja).
9. Dalje je navedeno da kod nesporne činjenice da je tužiteljica platila porez na promet u iznosu od 869,30 KM na žiro račun Poreske uprave, to za navedeni iznos nije ni došlo do uvećanja imovine apelanta, pa stoga on nije u obavezi da ovaj iznos vrati. Obaveza vraćanja ovog iznosa ne proizlazi ni iz osnova naknade štete jer nema uzročne veze između umanjenja imovine tužiteljice za navedeni iznos i radnji apelanta. Zbog toga a s obzirom da sud u smislu člana 211. Zakona o parničnom postupku po službenoj dužnosti vodi računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava to je prvostepenu presudu valjalo preinačiti i prvotuženog obavezati da tužiteljici isplati iznos od 7.000,00 KM umjesto iznosa od 7.869,30 KM.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelant navodi da je drugostepeni sud proizvoljno primjenio materijalno pravo. Navedeno se po mišljenju apelanta ogleda u pogrešnoj primjeni odredbe člana 90. ZOO u smislu da drugotuženi nije imao propisanu punomoć za zaključenje bilo kog pravnog posla u ime i za račun apelanta obrazlažući da je drugotuženi dobio punomoć 19. septembra 2001. godine a da je izjava koja ima sve elemente kupoprodajnog ugovora potpisana je 23. avgusta 2001. godine. Istakao je da je nesporno da je apelant naknadno odobrio sve radnje drugotuženog koji je i primio kaparu i predao je apelantu što je nesporno za tužiteljicu. Po mišljenju apelanta to znači da je primjenom člana 88. stav 1. ZOO drugotuženi potpisao izjavu od 23. avgusta 2001. godine, da je prodavac naknadno svojom punomoćju od 19. septembra 2001. godine odobrio sve radnje tj. odobrio ugovor. Nesporno je utvrđeno da je kapara od 7.000,00 KM predata apelantu kao prodavcu pa prema tome ne može se smatrati da je u pitanju neosnovano obogaćenje na strani prodavca odnosno apelanta nego da se radi o datoj kapari, a prema izjavi od 23. avgusta 2001. godine ako ne dođe do realizacije ugovora od strane kupca kapara propada. Smatra da se u konkretnom slučaju radi o kapari, a ne o neosnovanom obogaćenju.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Razmatrajući apelantove navode koji se u suštini odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud zapaža da je Okružni sud sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić