Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2762/09 (B. B.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Stečaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2762/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2762/09, rješavajući apelaciju Branka Batinara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Batinara podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Pž- 09-000 040 od 18. juna 2009. godine, Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj St-27/05 od 18. februara 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj St-27/05 od 28. jula 2008. godine zbog toga što je očito (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Batinar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 29. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pž-09-000 040 od 18. juna 2009. godine, Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj St-27/05 od 18. februara 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda broj St-27/05 od 28. jula 2008. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj St-27/05 od 26. aprila 2006. godine otvoren je stečajni postupak nad Drvnom industrijom «Vrbas» a.d. Banjaluka. Nakon unovčavanja imovine stečajni upravnik sačinio je diobeni popis u kojem je predložio način namirenja povjeritelja. Na ročištu za diobu povjeritelji su prihvatili izvještaj stečajnog upravnika kao i diobeni popis.
3. Rješenjem Osnovnog suda broj St-27/05 od 28. jula 2008. godine stečajni sudija je dao saglasnost na prijedlog diobe koji je sačinio stečajni upravnik. Na predmetno rješenje apelant je uložio prigovor u kojem je naveo da je odlukom suda od 1. decembra 2006. godine stečajni upravnik priznao njegova potraživanja u iznosu od 15.000,00 KM, ali da ovaj iznos nije u cijelosti isplaćen, zbog čega traži isplatu navedenog iznosa u cijelosti. U odgovoru na prigovor stečajni upravnik je naveo da je u predmetu broj Rs-342/00 od 1. decembra 2006. godine zaključio sudsko poravnanje u iznosu od 15.000,00 KM, koje je svrstano u opći isplatni red, da je apelant prijavio svoja potraživanja na ime zarađenih, a neisplaćenih plaća u iznosu od 6.885,90 KM od kojih je iznos od 1.482,00 KM svrstan u viši isplatni red koji je u cijelosti izmiren. Za potraživanja iz općeg isplatnog reda izvršeno je namirenje u iznosu 27,50%.
4. Osnovni sud je donio Rješenje broj St-27/05 od 18. februara 2009. godine kojim je odbio apelantov prigovor na rješenje kojim je data saglasnost na prijedlog za glavnu diobu koji je podnio stečajni upravnik. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da, u skladu sa članom 2. Zakona o stečajnom postupku, stečajni postupak se provodi radi grupnog namirenja povjeritelja stečajnog dužnika, unovčavanjem njegove imovine i podjelom prikupljenih sredstava povjeriteljima. Stečajni upravnik je izmirio potraživanje ovog povjeritelja iz višeg isplatnog reda u cijelosti, a potraživanje iz općeg isplatnog reda u procentu od 27,50%. U skladu sa članom 31. istog zakona, stečajni povjeritelji se prema vrsti svojih potraživanja svrstavaju u isplatne redove. Povjeritelji kasnijeg isplatnog reda mogu se namiriti tek kada budu u cijelosti namireni povjeritelji iz prethodnog isplatnog reda, a stečajni povjeritelji istog isplatnog reda namiruju se razmjerno visini svojih potraživanja. U konkretnom slučaju apelantovo potraživanje priznato je u cijelosti, kako je to utvrđeno sudskim poravnanjem i stečajni upravnik je to potraživanje pravilno svrstao u opći isplatni red, jer se ne može svrstati u viši isplatni red budući da se u viši isplatni red svrstavaju potraživanja radnika koji su u posljednjih šest mjeseci prije otvaranja stečajnog postupka bili u radnom odnosu, kao i potraživanja koja se odnose na plaćanje naknade štete za povrede na radu. Stečajni upravnik je predložio da se apelant namiri kao i drugi povjeritelji istog isplatnog reda, tako da apelant nije oštećen u namirenju u odnosu na druge povjeritelje istog isplatnog reda.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi i žalbi drugih povjeritelja, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-Pž-09-000 040 od 18. juna 2009. godine kojim je žalbe odbio (ovim rješenjem odlučivano je o žalbama na navedeno prvostepeno rješenje i žalbama na prvostepena rješenja koja se odnose na druge povjeritelje). U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da apelantov prigovor nije osnovan jer je u postupku utvrđeno da je stečajni upravnik apelantu priznao potraživanje na ime neisplaćenih plaća u iznosu od 6.885,90 KM, te potraživanja u iznosu od 15.000,00 KM na osnovu zaključenog sudskog poravnanja, da je taj iznos svrstan u opći isplatni red, da je od iznosa 6.885,90 KM iznos od 1.482,00 KM svrstan u viši isplatni red (iznos po osnovu neizmirenih šest plaća prije otvaranje stečajnog postupka) i taj iznos je isplaćen u cijelosti, dok je po osnovu preostalog dijela potraživanja iz općeg isplatnog reda izmiren iznos od 27,50% ukupnog iznosa. Dalje, stečajni upravnik je u konačnom prijedlogu diobe predložio da se apelant namiri u procentu kao i drugi povjeritelji istog isplatnog reda, tako da apelant nije oštećen u namirenju u odnosu na druge povjeritelje višeg i općeg isplatnog reda. S tim u vezi, apelantova žalba nije osnovana, jer se apelant namirio kako je predviđeno odredbama Zakona o stečajnom postupku. 6. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su mu priznata potraživanja u iznosu od 15.000,00 KM, da je radni spor prekinut na insistiranje stečajnog upravnika, da ga stečajni sudija nije isplatio već je njegova potraživanja prebacio u stečajni postupak u kojem je stečajni sudija osporio ta potraživanja. Tako je stečajni sudija procentualno odredio pojedinačni iznos, a nije angažirao vještaka finansijske struke. Apelant ističe da je šest mjeseci prije otvaranja stečajnog postupka bio u radnom odnosu, tako da mu pripada puni iznos.
7. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da navodi iz apelacije nisu osnovani, te između ostalog, istakao da je stečajni upravnik poštovao obaveze iz parnice tako što je u stečajnom postupku priznao potraživanje u iznosu od 15.000,00 KM koje je svrstao u opći isplatni red, te apelanta namirio kao i druge povjeritelje iz tog isplatnog reda. Apelant nije ishodio pravosnažnu presudu prije otvaranja stečajnog postupka, odnosno nije pokrenuo izvršni postupak na koji način bi ishodio zapljenu stvari i time stekao pravo na namirenje svog potraživanja iz cijene ostvarene prodajom (razlučni povjeritelj).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu apelantove navode kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očito (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić