Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2770/09 (B. J.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2770/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. lipnja 2012. godine, u predmetu broj AP 2770/09, rješavajući apelaciju Boška Jaraka, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boška Jaraka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 002303 08 Rev od 9. lipnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 002303 07 Gž od 31. siječnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P 002303 05 od 9. listopada 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Boško Jarak (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Zajednički odvjetnički ured «Sesar-

Ćurić-Miletić» iz Mostara, podnio je 31. kolovoza 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 002303 08 Rev od 9. lipnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 002303 07 Gž od 31. siječnja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 002303 05 od 9. listopada 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P 002303 05 od 9. listopada 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 002303 07 Gž od 31. siječnja 2008. godine, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu SOKO AIR d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime neisplaćenih plaća isplati ukupan iznos od 36.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom izvršenja. Apelant je obvezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.178,89 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju presude Kantonalnog suda se navodi da među parničnim strankama nije sporno da je apelant obavljao dužnost ravnatelja tuženog od 7. svibnja do 7. studenoga 2002. godine. U predmetnoj pravnoj stvari apelant traži da mu tuženi isplati plaće prema ugovoru jer je obavljao dužnost ravnatelja kod tuženog i to za dva mjeseca 2002. godine, za 10 mjeseci 2003. godine i za cijelu 2004. godinu. Da bi apelant imao pravnu osnovu za ovakav zahtjev, kako je istaknuto, morao je, prije svega, dokazati da je u spornom razdoblju bio imenovan za ravnatelja tuženog. Naime, prema članku 269. Zakona o gospodarskim društvima, nadzorni odbor dioničarskog društva nadležan je, između ostalog, imenovati upravu društva koju čine ravnatelj i izvršni ravnatelj (članak 275). Dalje, člankom 276. stavak 3. spomenutog zakona propisano je da se položaj, ovlasti, odgovornosti i prava ravnatelja uređuju ugovorom između nadzornog odbora i ravnatelja. S obzirom na to da takav ugovor apelant nije imao za sporno razdoblje, prema mišljenju drugostupanjskog suda, ne može tražiti ni isplatu traženih plaća.

4. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud zaključio da odlučivanje o apelantovom zahtjevu ovisi o utvrđivanju njegovog prava za položaj ravnatelja tako da je tužitelj mogao ostvariti svoja prava u roku od jedne godine računajući od dana donošenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od povrede prava iz radnog odnosa.

5. Prema mišljenju Kantonalnog suda, bez obzira na zastaru apelantovog potraživanja u predmetnoj pravnoj stvari, on nije uopće dokazao svoje pravo na isplatu traženih plaća. Kantonalni sud se pozvao na odredbu članka 276. stavak 3. Zakona o gospodarskim društvima, kojim je propisano da se položaj, ovlasti, odgovornosti i prava ravnatelja uređuju ugovorom između nadzornog odbora i ravnatelja. Navedeno je da apelant nije pružio sudu dokaz da je takav ugovor zaključio s nadzornim odborom tuženog, te da stoga nije ni dokazao opravdanost svog tužbenog zahtjeva. Konstatirano je da apelant u žalbi tvrdi da je dužnost ravnatelja u spornom razdoblju faktički obavljao. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, takva dužnost se ne može obavljati bez ugovora s nadzornim odborom kojim se uređuju prava i odgovornosti ravnatelja. Osim navedenog, prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant nije pružio dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da je zaista i obavljao dužnost ravnatelja u vremenu za koje traži da mu se isplate tražene plaće.

6. Protiv drugostupanjske presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 58 0 P 002303 08 Rev od 9. lipnja 2009. godine odbio kao neutemeljenu. Odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju u iznosu od 767,52 KM.

7. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se navodi da je prvostupanjski sud presudu donio na temelju pravila o teretu dokazivanja iz članka 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključivši da apelant tijekom dokaznog postupka nije izvan svake razumne sumnje dokazao da je nakon 7. studenoga 2002. godine obavljao dužnost ravnatelja tuženog jer suprotno raspravnom načelu (članak 7. stavak 1. u vezi sa člankom 123. ZPP) nije sudu prezentirao rješenje o imenovanju na ravnateljsku poziciju u spornom razdoblju. Također, nije sudu prezentirao druge relevantne dokaze (izvod iz sudskog registra, radna knjižica, prijava-odjava osiguranja, svjedoci) na temelju kojih bi sud na pouzdan način mogao steći uvjerenje o postojanju te pravno-relevantne činjenice, kao što sudu nije prezentirao ni dokaze na temelju kojih bi sud mogao steći uvjerenje o visini njegove plaće u spornom razdoblju.

8. Prema mišljenju Vrhovnog suda, neprihvatljiv je apelantov prigovor da su nižestupanjski sudovi nepravilno primijenili odredbu članka 8. u vezi sa člankom 7. stavak 1. i člankom 123. stavak

1. ZPP kada su zaključili da apelant tijekom postupka nije pružio dokaze na temelju kojih bi se moglo stvoriti uvjerenje o istinitosti njegovih činjeničnih tvrdnji. Vrhovni sud je našao da su nižestupanjski sudovi za obrazloženje svojih odluka dali potpune i pravilne razloge koje prihvaća i Vrhovni sud.

9. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nije prihvatljiv apelantov prigovor da sadržaj nalaza vještaka financijske struke potvrđuje istinitost njegove tvrdnje da je on u spornom razdoblju faktički obavljao dužnost ravnatelja tuženog jer iz navedenog nalaza proizlazi da vještak u dokumentaciji tuženog nije pronašao niti jedan dokument na temelju kojeg bi se moglo utvrditi da je apelant u spornom razdoblju obavljao dužnost ravnatelja tuženog i da je u tom razdoblju njegova mjesečna plaća iznosila 1.500,00 KM. Na neuvjerljivost apelantovih tvrdnji ukazuje i činjenica da je on u prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu potraživao na ime neisplaćene 24 plaće iznos od 24.000,00 KM iz čega bi proizlazilo da je on u vrijeme podnošenja tužbe smatrao da je njegova plaća iznosila 1.000,00 KM.

10. Također, Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelantovom prigovoru, naše zakonodavstvo ne poznaje faktički radni odnos niti faktički status ravnatelja gospodarskog društva jer se radnopravni status uspostavlja samo na temelju zakonom predviđene pravne osnove (ugovor o radu, odnosno rješenje o prijemu u radni odnos, ugovor o imenovanju zaključen između nadzornog odbora i ravnatelja), kako je to pravilno u razlozima svoje odluke naveo i drugostupanjski sud. S tim u vezi, istaknuto je da je nesporno da slučajevi faktičkog rada ili upošljavanja mogu da nastupe u praksi, pa se stoga može postaviti pitanje prava osoba koje su u «faktičkom radnom odnosu» ili za konkretan slučaj u «faktičkom položaju ravnatelja gospodarskog društva». Prema mišljenju Vrhovnog suda, osnovno polazište za rješenje tog pitanja mora da bude utvrđivanje činjenice je li takva osoba obavljala određeni rad i ispunjavala svoje dužnosti tako da bi trebalo prihvatiti pravnu fikciju da se pravna osnova nalazi u stalnom vršenju rada ili dužnosti. Međutim, u konkretnoj pravnoj stvari apelant nije dokazao pravno relevantne činjenice koje stvaraju njegovo pravo da osnovano zahtijeva isplatu predmetnih plaća.

11. Apelant smatra da su mu pobijanim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Također, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pristup sudu. Povredu ovih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP o pravilima dokazivanja. Prema njegovom mišljenju, redoviti sudovi su pogrešno izveli zaključak da apelant nije dokazao da je u razdoblju od 7. svibnja 2002. godine pa nadalje obavljao dužnost ravnatelja kod tuženog jer je, prema mišljenju sudova, apelant to trebao dokazati drugim dokazima od onih koje je ponudio. Dalje je naveo da je prema Zakonu o radu nesporno da je faktički rad izjednačen sa radom na temelju ugovora ili rješenja, te da je u parničnom postupku bitno dokazati je li osoba koja želi ostvariti svoja prava zaista i obavljala određene poslove u određenom razdoblju za koji radniku pripada naknada. Prema apelantovom mišljenju, on je dokazao sve odlučne činjenice na glavnoj raspravi pa je bilo dovoljno razloga da sud usvoji njegov tužbeni zahtjev u cijelosti.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. rujna 2005. godine i Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant sudjelovao u predmetnom postupku i to na tri sudske instance, te da je imao efikasan pristup sudu u smislu prava na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

16. Također, apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnost da je diskriminiran u predmetnom postupku, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u identičnoj situaciji, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz članka 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravom na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljenim.

17. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2770/09 (B. J.) | Sudska praksa | Aktio