Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2897/09 (H. Z.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2897/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2897/09, rješavajući apelaciju Hanumke Zlatić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hanumke Zlatić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-

001467 od 12. juna 2009. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-3255/04 od 21. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hanumka Zlatić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čelića, koju zastupa Amir Omerćehajić advokat iz Tuzle, podnijela je 11. septembra 2009 godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001467 od 12. juna 2009. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3255/04 od 21. juna 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-3255/04 od 21. juna 2006. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001467 od 12. juna 2009. godine, apelantica je obavezana da trpi da se u KKU 533/01 KO Ratkovići na k.č. broj 305 zvana Kamenčica» (u daljnjem tekstu: sporna parcela) izvrši brisanje prethodnog upisa na njeno ime i izvrši novi upis na ime posjednika Ajeta Beganovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) sa dijelom 1/1 te je dosljedno tome naloženo apelantici da tužitelju preda u posjed predmetnu parcelu i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.297,50 KM.

3. Na osnovu dokaza provedenih tokom prvostepenog postupka Općinski sud je utvrdio da je sporna parcela u naravi nekategorisani put u površini od 225 m2, da je tužitelj u posjed sporne parcele došao 1977. godine po osnovu nasljeđa iza umrlog oca i nakon izvršene sporazumne diobe među nasljednicima stekao pravo vlasništva na predmetnoj parceli tako što je na osnovu prijavnog lista broj 3/77 po starom katastarskom operatu predmetna parcela upisana na tužitelja sa dijelom 1/1. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da među strankama nije bilo sporno da je apelantica u jedinstvenoj evidenciji nekretnina upisana na spornoj parceli sa pravom svojine sa dijelom 1/1 u postupku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama. Međutim i pored toga što je apelantica upisana kao vlasnik sporne parcele, Općinski sud je zaključio da nije ničim dokazala da je za takav upis imala valjan pravni osnov. Općinski sud je smatrao neosnovanim navode apelantice da je njen muž kao njen pravni prednik spornu parcelu kupio od porodice Beganović i da je kao nasljednik svoga muža postala vlasnik i sporne parcele-puta jer u toku postupka nije pružila niti jedan valjan dokaz. Općinski sud je dalje istakao da apelantica u toku postupka nije sporila činjenicu da je vođen spor između njenog supruga i oca tužitelja oko korištenja sporne parcele-puta i da je u toku tog postupka utvrđeno da ona ima pravo da koristi predmetni put. Također je utvrđeno da je između supruga apelantice i oca tužitelja vođen postupak radi uvođenja u posjed služnosti puta (predmetne parcele) radi prolaska kolima, pješice a za ulazak na parcelu k.č. broj 97/1 zvana «Kamenčica». Općinski sud je zaključio da i ovi navodi apelantice potvrđuju navode tužitelja da ni prednik apelantice nije stekao pravo vlasništva na spornoj parceli jer na vlastitoj nekretnini se ne može steći pravo služnosti.

4. Općinski sud dalje navodi da su netačne tvrdnje apelantice da je ona na spornoj parceli postala vlasnik kupovinom nekretnina po kupoprodajnom ugovoru iz 1963. godine jer iz tog ugovora u koji je izvršen uvid proizilazi da su predmet ugovora bile nekretnine označene kao k.č. broj 97/1 a ne i sporna parcela. Općinski sud je također istakao da nije od uticaja ni to što tužitelj u postupku izlaganja nekretnina shodno članu 82. stav 1. Zakona o premjeru i katastru nekretnina («Službeni list SRBiH» br. 22/84, 12/87 i 29/90 i «Službeni list» RBiH br. 4/93 i 13/94) nije osporavao rješenje na osnovu kojeg je apelantica upisana kao vlasnik sporne parcele. Naime članom 82 stav 1. Zakona o premjeru i katastru nekretnina propisano je da treća lica koja smatraju da su izvršenim upisom prava na nekretninama u katastru nekretnina povrijeđena njihova prava mogu tužbom kod nadležnog suda osporavati izvršeni upis u roku od tri godine od dana stupanja na snagu katastra nekretnina a stavom 2 navedenog člana je propisano da pravo iz stava 1 pripada i licu koje je propustilo rok od 30 dana iz člana 78 stav 1 Zakona o premjeru i katastru nekretnina da pokrene upravni spor protiv rješenja Komisije donesenog u postupku izlaganja. Obzirom da je katastar nekretnina na području Općine Čelić a kome pripadaju i sporne nekretnina stupio na snagu 9. decembra 2002. godine a tužba tužitelja je podnesena 3. decembra 2004. godine tužitelj je imao pravo na sudsku zaštitu jer je tužba podnesena u roku od tri godine nakon stupanja na snagu katastra nekretnina na području gdje se nalaze sporna parcela. Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u smislu člana 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina i u smislu člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» br. 6/98 i 29/03) jer je tužitelj dokazao da je valjanim pravnim osnovom postao vlasnik sporne parcele i da je upis sporne parcele na ime apelantice bez valjanog pravnog osnova.

5. Kantonalni sud je prihvatio kao pravilno činjenično utvrđenje prvostepenog suda te primjenu materijalnog prava navodeći da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi apelantice da spornoj parceli koja je prema novom premjeru označena kao k.č. broj 305 zv.»Kamenčica» upisana u KKU 533/01 KO Ratkovići ne odgovara po starom premjeru dio parcele označene kao k.č. broj 868 KO Čelić. Naime iz nalaza i mišljenja vještaka geometra te pojašnjenog nalaza vještaka datog na glavnoj raspravi a koji je prvostepeni sud pravilno cijenio jasno proizilazi da je sporna parcela dio nekretnine označene kao k.č. broj 868 (stari premjer). Kantonalni sud je istakao da je nalaz vještaka geometra jasan, potpun, da je nalaz sačinjen nakon obavljenog uviđaja na licu mjesta na kojem su stranke prisustvovale a koji je urađen u skladu sa predmetom i obimom vještačenja koji je predložio tužitelj a čemu se apelantica nije protivila. Vještak geometar je dao nalaz i mišljenje u okviru predmeta i obima vještačenja koje je naznačio tužitelj, te izvršio identifikaciju sporne parcele i dao istorijat njenog upisa uzimajući u obzir sve promjene na terenu i u katastru te je neosnovan navod apelantice da u konkretnoj pravnoj stvari vještak nije izvršio mjerenje na terenu i obilježavanje međnog biljega jer za tim nije ni postojala potreba imajući u vidu da se radi o zahtjevu za brisanje upisa prava posjeda.

6. Kantonalni sud je dalje istakao da je u toku postupka tužitelj dokazao da je postao vlasnik sporne parcele po osnovu nasljeđa iza svoga oca u smislu člana 23. i 42. Zakona o vlasničko pravnim odnosima i nakon izvršene diobe između nasljednika njegovog oca dok apelantica nije dokazala svoje navode da je postala vlasnik sporne parcele na osnovu pravnog posla odluke državnog organa ili nasljeđa u smislu člana 23. istog zakona. To što se apelantica upisala kao vlasnik i posjednik prilikom izlaganja podataka na javni uvid nije dovoljno za osnovanost njenih žalbenih navoda da je ona vlasnik sporne parcele jer nije dokazala da je postojao osnov za upis njenog vlasništva na spornoj parceli tako da se radi samo o upisu u navedenu KKU. Na kraju je Kantonalni sud istakao da su neosnovani žalbeni navodi da je izvedenim dokazima saslušanja svjedoka A.N. i R.M. dokazala da je vlasnik sporne parcele jer iz izjava ovih svjedoka a koje je prvostepeni sud pravilno cijenio i interpretirao slijedi da su spornu parcelu-put koristili svi koji su kupovali zemlju pa i apelantica kada je kupila zemlju od Beganovića, ali ni jedan svjedok nije izjavio da je apelantica vlasnica sporne parcele. Kantonalni sud je na kraju istakao da je apelantica po prvi put u žalbi dostavila kao dokaz nalaz vještaka geometra Luke Simikić ne pružajući dokaz da to nije mogla bez svoje krivice iznijeti do zaključenja glavne rasprave pa se ne može smatrati savjesnim žaliteljem u smislu člana 207 Zakona o parničnom postupku.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da je apelantica nezadovoljna utvrđenim činjeničnim stanjem, ocjenom dokaza i primjenom materijalnog prava. Apelantica je navela da sporna parcela ne vodi do parcele niti tužitelja niti drugih nasljednika prednika tužitelja, da su nepokretnosti pravnog prednika tužitelja isparcelisane na takav način da je pristupni put na sasvim drugoj strani tih nepokretnosti, da tužitelj nema niti potrebu niti materijalni ili pravni interes da koristi predmetni put i da je jedino ona mogla imati pravo vlasništva i posjeda na navedenoj parceli. Istakla je da ima sve uslove za sticanje vlasništva kako ugovorom o kupoprodaji tako i sticanjem prava vlasništva održajem. Dalje je navela da iz svih dokaza proizilazi da je predmetna parcela sastavni dio parcele označene kao k.č. broj 97/1 koju je njen prednik kupio, da ona jedina koristi spornu parcelu te je jedini ispravan zaključak do kojeg je došla Komisija za izlaganje podataka o nekretninama a to je da je ona jedini vlasnik sporne parcele. Apelantica je također navela da je vještak geometar u svom nalazu potpuno neosnovano poistovjetio parcelu koju je identifikovao kao «dvorište sa gradilištem i zgradom veličine 300m2» sa spornom parcelom-putem označenoj kao k.č. 305 veličine 225 m2 i na osnovu toga označio spornu parcelu-put kao vlasništvo tužitelja. Istakla je da je predlagala vještačenje po drugom vještaku koje je i provela o svom trošku a koje je jasno ukazalo na sve sporne okolnosti u ovoj pravnoj stvari a posebno na način korištenja puta i pravo stanje stvari na terenu. Predložila je da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu navedenih prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U odnosu na navode apelantice koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 44/05). Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi, što je potvrdio sud na sljedećoj instanci, u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Općinski sud je analizirajući sve predložene i provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i zbog čega je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Prvostepeni sud je omogućio apelantici jednako kao i tužitelju da izvede sve dokaze, ocijenio ih po principu slobodne ocjene dokaza, a Ustavnom sudu se takva ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

11. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2897/09 (H. Z.) | Sudska praksa | Aktio