Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2946/09 (A. M.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Vještak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2946/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2946/09, rješavajući apelaciju Aleksandra Mirkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Mirkovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-07-000 563 od 24. juna 2009. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-07-000 059 od 14. marta 2007. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu broj P-74/05 od 3. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksandar Mirković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubogošta-Pale, kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnio je 12. septembra 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 563 od 24. juna 2009. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-07-000 059 od 14. marta 2007. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-
74/05 od 3. novembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-74/05 od 3. novembra 2006. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 014-0-Gž-07-000 059 od 14. marta 2007. godine, obavezan je Saša Petronić (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu plati ukupan iznos od 13.500,00 KM na ime nematerijalne štete (pojedinačni iznosi pobliže navedeni u dispozitivu presude) sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe. Tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.398,60 KM. Istom presudom obavezan je apelant da tuženom isplati troškove postupka u iznosu od 3.235,00 KM. Sa viškom tužbenog zahtjeva apelant je odbijen.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je predmet spora zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne i materijalne štete koju mu je prouzrokovao tuženi u izvršenju krivičnog djela nanošenjem teške tjelesne povrede uslijed koje je, kako navodi apelant, trpio fizičku i duševnu bol i strah te materijalnu štetu. Osnovni sud je u toku postupka utvrdio da je tuženi presudom tog suda broj K-276/04 od 6. oktobra 2004. godine oglašen krivim za počinjeno krivično djelo–teška tjelesna povreda iz člana 156. stav 1. KZ RS. U izvršenju krivičnog djela tuženi je apelanta 1. novembra 2003. godine teško tjelesno povrijedio, jakim udarom slomio mu kost lijeve potkoljenice zbog čega je apelant trpio fizičku bol, duševnu bol zbog umanjenja životne aktivnosti i naruženosti te strah. Osnovni sud je dalje utvrdio da se apelant liječio u bolnici u Beogradu i Šapcu i da je liječenje trajalo oko godinu dana za koje vrijeme nije bio radno sposoban. Medicinskim vještačenjem je utvrđeno da za nastanak ove povrede nije od uticaja ranija povreda iste noge od 21. oktobra 1995. godine.
4. Cijeneći nalaze ljekara-vještaka hirurga ortopeda i neuropsihijatara koji su se izjasnili o dužini trpljenja fizičkog bola i straha, stepenu umanjenja životne aktivnosti i naruženosti kao i o drugim okolnostima štetnog događaja, Osnovni sud je pozivom na člana 154. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, i 57/89 te «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 17/93, 3/96, 39/03, i 74/04, u daljnjem tekstu ZOO) u vezi sa članom 200. ZOO dosudio naknadu za sve oblike nematerijalne štete kao u izreci presude. Osnovni sud je odbio prijedlog apelanta da se nakon obavljena dva vještačenja po vještacima neuropsihijatrima na okolnost duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne sposobnosti obavi treće «super vještačenje». Naime, Osnovni sud je pojasnio da su provedena dva vještačenja (jer je apelant imao primjedbe na prvo provedeno vještačenje po vještaku neuropsihijatru) i da su se vještaci izjasnili na predložene okolnosti, obavili ispitivanje i pregled apelanta i na osnovu tih rezultata sačinili objektivne i stručne nalaze kojim je poklonio vjeru. Također je sud istakao da apelant na glavnoj raspravi, prilikom obrazlaganja nalaza od strane vještaka, nije od vještaka tražio razrješenje određenih okolnosti iz nalaza niti je tražio da se nalaz dopuni niti je naveo koje su to životne aktivnosti na koje su se vještaci trebali izjasniti a vezano za posljedice koje je pretrpio u štetnom događaju te je sud zaključio da je apelant prihvatio nalaz i mišljenje. Osnovni sud je na kraju istakao da je tužbeni zahtjev apelanta za naknadu materijalne štete, koja se ogleda u gubitku zarade koju bi apelant ostvario mimo redovnog posla angažovanjem na izgradnji građevinskog objekta koji je gradio njegov brat, odbio jer apelant nije dokazao da bi tu zaradu zaista i ostvario.
5. Obrazlažući presudu Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i na osnovu dokaza koje su stranke u toku postupka predložile i izvele te pravilno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je naveo da je tuženi priznao krivicu za krivično djelo-teške tjelesne povrede čime je odgovoran i za štetu koju je nanio apelantu u vezi sa tim krivičnim djelom. Okružni sud je dalje istakao da smatra neosnovanim žalbeni prigovor koji se odnosi na visinu dosuđene naknade za pojedine vidove nematerijalne štete jer je prvostepeni sud proveo vještačenja i nakon ocjene provedenih dokaza pravilno utvrdio da je zahtjev apelanta za naknadu nematerijalne štete osnovan u iznosima kako su i dosuđeni prvostepenom presudom. Prvostepeni sud je osnovano prihvatio nalaz vještaka Dr. Marka Vukovića i Dr. Zorice Lazarević koji se međusobno dopunjuju i koji su opisali kakve je povrede zadobio apelant, zbog čega je njegova opšta životna sposobnost umanjena za 15%, detaljno je opisan intenzitet i dužina trajanja bolova i straha te naruženost za koju su našli da je blažeg stepena. Okružni sud je na kraju istakao da su neosnovani navodi apelantove žalbe da je prvostepeni sud nepravilno odlučio o tužbenom zahtjevu za naknadu materijalne štete-izgubljene zarade koja je nastala povređivanjem i zbog koje nije mogao obavljati radove na izgradnji poslovne zgrade na Palama a po usmenom dogovoru sa bratom. Naime Okružni sud je prihvatio ocjenu svjedoka i razloge koje je u vezi s tim dao prvostepeni sud navodeći da se ne mogu prihvatiti žalbene tvrdnje apelanta da iskaze saslušanih svjedoka na ove okolnosti prvostepeni sud nije prihvatio samo zbog toga što su isti u bliskom srodstvu sa apelantom.
6. Odlučujući o reviziji koju je protiv presude drugostepenog suda izjavio apelant Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-07-000 563 od 24. juna 2009. godine reviziju odbio.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud u obrazlaganju pravnog odnosa između apelanta i njegovog brata povodom izgradnje zgrade a na kojoj činjenici apelant temelji zahtjev za izgubljenom zaradom, ovaj odnos svestrano i jasno obrazložio. Analizirao je i cijenio iskaze svjedoka oca i brata apelanta te opravdano zaključio da apelant nije dokazao da je po ovom osnovu pretrpio štetu. Naime, do kraja je ostalo nejasno da li je brat apelantu isplaćivao određeni mjesečni iznos od 1.200,00 KM ili 1.500,00 KM jer iskaz apelanta i saslušanih svjedoka ni u pogledu ove činjenice nisu saglasni kao i vezano za okolnost radnog angažmana apelanta na gradnji zgrade (kao radni angažman ili kao pomoć u okviru porodice). U smislu člana 189. stav 3 ZOO ovaj vid štete (izmakla korist) može se dosuditi samo kada se nesumnjivo dokaže da je oštećeni tu korist mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Dokazi koje je proveo apelant u cilju dokazivanja ovih okolnosti i po ocjeni Vrhovnog suda ne predstavljaju valjanu i dovoljnu činjeničnu osnovu na kojoj bi se moglo temeljiti dosuđenje materijalne štete u vidu izmakle koristi.
8. Vrhovni sud je dalje istkao da je naknada koja je dosuđena apelantu za pretrpljeni fizički bol, duševnu bol zbog umanjenja životne aktivnosti (15%) i naruženosti (blažeg stepena) te za pretrpljeni strah rezultata sagledavanja svih okolnosti koje su od značaja za ovaj vid štete kao što je dob povrijeđenog okolnost štetnog događaja, dužina i obim liječenja broj operativnih zahvata i drugih medicinskih tretmana. Nižestepeni sud je svestrano analizirao nalaze ljekara vještaka pa je imajući u vidu i stav sudske prakse u primjeni odredbe člana 200. ZOO dosudio iznose koji su primjereni fizičkom i duševnom bolu te strahu koje je trpio uslijed povređivanja koje je uzrokovao tuženi. U ovom postupku, kako je dalje naveo Vrhovni sud, vještačila su trojica ljekara vještaka odgovarajuće specijalnosti i njihovi nalazi u pogledu odlučnih činjenica nisu se bitno razlikovali pa je prvostepeni sud, rukovodeće se principom ekonomičnosti i načelom zabrane zloupotrebe prava suprotno navodima žalbe i revizije s pravom odbio zahtjev za novim vještačenjem. Razloge prvostepenog suda u svemu je prihvatio drugostepeni sud uz ocjenu da žalbeni navodi nisu doveli u sumnju zaključke i pravna shvatanja prvostepenog sud.
9. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni odredbi materijalnog prava. Apelant je dalje istako da je prvostepeni sud uvažio njegovu primjedbu o nedostatcima prvog vještačenja te naložio drugo vještačenje koje također nije bilo sveobuhvatno jer se vještak nije izjasnio o eventualnim ograničenjima u njegovim životnim aktivnostima pa je predložio «super vještačenje» koje je sud odbio. Apelant smatra da odbijanje da dođe do potpunog vještačenja o pretrpljenoj nematerijalnoj šteti predstavlja «onemogućavanje parnične stranke da u postupku učestvuje i izvodi dokaze na okolnost koje su ključne za donošenje odluke o njegovim zahtjevima». Apelant je također istakao da je nezadovoljan obrazloženjem osporene odluke obzirom da je prilikom obrazlaganja dosuđene nematerijalne štete prvostepeni sud naveo da je odluku o visini štete donio «u skladu sa praksom sudova u RS» ne navodeći konkretne sudske odluke u sličnim slučajevima. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovno suđenje.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U odnosu na navode apelanta da je prvostepeni sud odbio njegov prijedlog da se provede «super vještačenje» po timu vještaka koji bi imao za cilj da se dođe «do potpunog vještačenja o pretrpljenoj nematerijalnoj šteti», Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, odluka broj U-6/02, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02).
13. U tom smislu Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi argumente i dokaze iz kojih bi se mogao izvući zaključak da je princip ravnopravnosti stranaka pred sudom na bilo koji način prekršen niti je kršenje tog principa očigledno u konkretnom predmetu. Ustavni sud smatra da je redovni sud imao razumno opravdanje što je odbio zahtjev apelanta za provođenjem novog «super vještačenja» po vještaku medicinske struke na okolnost duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne sposobnosti. Odbijanje suda da provodi predloženi dokaz, u okolnostima kada su prilikom medicinskog vještačenja svoj nalaz i mišljenje dali trojica vještaka odgovarajuće specijalnosti i kada su njihovi nalazi usaglašeni je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije. Član 6. Evropske konvencije zahtjeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34) Prvostepeni sud je dovoljno jasno obrazložio iz kojih razloga nije prihvatio prijedlog apelanta za provođenjem dodatnog «super vještačenja» istakavši «da su provedena dva vještačenja i da su se vještaci izjasnili na predložene okolnosti, obavili ispitivanje i pregled i na osnovu tih rezultata sačinili objektivne i stručne nalaze kojim je poklonio vjeru» Također je prvostepeni sud istakao «da apelant na glavnoj raspravi, prilikom obrazlaganja nalaza od strane vještaka, nije od vještaka tražio razrješenje određenih okolnosti iz nalaza niti je tražio da se nalaz dopuni niti je naveo koje su to životne aktivnosti na koje su se vještaci trebali izjasniti a vezano za posljedice koje je pretrpio u štetnom događaju». Apelant ničim nije dokazao da bi novo vještačenje dalo drugačije rezultate odnosno takve da utiču na presuđenje i visinu dosuđene naknade. Stoga, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
14. U vezi prigovora apelanta koji se odnose na nedostatke u obrazloženju osporenih presuda, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora.
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama za svoje stanovište dali valjane, jasne i logičke razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1 Evropske konvencije. Osnovni sud je naveo razloge i dokaze za djelomično usvajanje tužbenog zahtjeva kojim je apelant potraživao naknadu nematerijalne i materijalne štete koju mu je prouzrokovao tuženi u izvršenju krivičnog djela nanošenjem teške tjelesne povrede. Naime, Osnovni sud je obrazložio da je u smislu člana 154. ZOO u vezi sa članom 200. ZOO imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke te uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja i svojstva apelanta kao oštećenog dosudio apelantu na ime naknade za fizičku bol i strah, te za trpljenje duševne boli zbog naruženosti (lakog stepena) i umanjenja životne aktivnosti (15%) iznose pobliže navedene u dispozitivu presude koje smatra primjerenim novčanom satisfakcijom. Osnovni sud je također obrazložio zašto apelantu nije dosudio naknadu materijalne štete-izgubljene zarade, navodeći da apelant nije ponudio dokaze koji bi predstavljali valjanu i dovoljnu činjeničnu osnovu na kojoj bi se moglo temeljiti dosuđenje naknade materijalne štete u vidu izmakle koristi. Sud se pozvao na odredbu člana 189. stav 3. ZOO prema kojoj se ovaj vid štete (izmakla korist) može dosuditi samo kada se nesumnjivo dokaže da je oštećeni tu korist mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. Također Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud u obrazloženju presude cijeneći žalbene odnosno revizione navode apelanta dali detaljna obrazloženja iz kojih razloga je žalba odnosno revizija neosnovana i zašto je potvrđena prvostepena odluka. Iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene u spis predmeta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su sudovi propustili obrazložiti osporene presude ili da je obrazloženje proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić