Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3070/09 (B. T.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Materijalna šteta
  • Prava iz radnog odnosa
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3070/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 3070/09, rješavajući apelaciju Bogdana Tadića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogdana Tadića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 413 od 22. jula 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-000 408 od 12. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj Rs-1239/02 od 29. januara 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bogdan Tadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 28. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 413 od 22. jula 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 408 od 12. oktobra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-1239/02 od 29. januara 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-1239/02 od 29. januara 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište odluke Institucije ombdusmena Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) od 18. jula 2002. godine i od 22. augusta 2002. godine, da se naloži tuženoj da mu uspostavi radnopravni status, odnosno vrati na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Također, istom presudom odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade materijalne štete (umanjenje plaće u periodu od 17. septembra 2002. godine do 30. juna 2006. godine) isplati ukupan iznos od 83.827,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i naknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 36. stav 1. Zakona o Ombdusmenu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 4/00; u daljnjem tekstu: Zakon o Ombdusmenu) propisano: «Savjetnici i zamjenici će biti automatski razriješeni kada novi Ombdusmen, imenovan od strane Narodne skupštine, preuzme dužnost. Oni mogu biti ponovo imenovani.» Osnovni sud je naveo da je apelant primljen u radni odnos na neodređeno vrijeme kod tužene na radno mjesto zamjenika ombdusmena, ured u Prijedoru, 1. jula 2001. godine, a da je odlukom tužene od 18. jula 2002. godine razriješen dužnosti zamjenika ombdusmena, ured u Prijedoru. Iz odluke tužene od 22. augusta 2002. godine slijedi da je apelantov prigovor na odluku od 18. jula 2002. godine odbačen kao neblagovremen. Međutim, kako je u odluci tužene od 18. jula 2002. godine u pouci o pravnom lijeku navedeno da se protiv te odluke može podnijeti prigovor ili podnijeti tužba, Osnovni sud je istakao da je prihvatio da odlučuje o tužbenom zahtjevu jer pogrešna pouka ide u prilog korisnika pravnog lijeka. Osnovni sud je istakao da je neosnovano apelantovo ukazivanje da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe člana 126. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. od 38/00 do 66/03, Prečišćeni tekst, «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 55/07), prema kojim je tužena bila obavezna prije zasnivanja radnog odnosa sa drugim uposlenicima ponuditi uposlenje njemu. Naime, apelant je izjavio da je učestvovao na konkursu za popunu radnog mjesta zamjenika ombdusmena ureda u Prijedoru, da je izabrana S. J., a da on na odluku kojom je ona izabrana nije ulagao prigovore niti pokretao spor. S tim u vezi, potpuno je bespredmetno apelantovo pozivanje na odredbe člana 126. Zakona o radu. Osnovni sud je istakao kako nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje da su odluke tužene nezakonite, to nije niti osnovan dio zahtjeva kojim je tražio naknadu štete.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Ž-07- 000408 od 12. oktobra 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova na ime sastava žalbe. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da, u smislu odredaba člana 36. stav 1. Zakona o Ombdusmenu, momentom razrješenja dolazi i do prestanka radnog odnosa tako da se državni službenici vraćaju na radna mjesta na kojim su radili do imenovanja. S tim u vezi, apelantu je radni odnos prestao po sili zakona, zbog čega nisu osnovani njegovi navodi da je on imao prioritet pri zapošljavanju u smislu odredaba člana 126. Zakona o radu. Apelant nije proglašen tehnološkim viškom niti mu je po tom osnovu prestao radni odnos.

5. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-08- 000 413 od 22. jula 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantov tužbeni zahtjev u smislu odredaba člana

36. Zakona o Ombdusmenu. Suprotno apelantovim navodima, u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 126. Zakona o radu. Naime, navedenim odredbama propisano je da ako poslodavac u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radniku u smislu odredaba člana 124. istog zakona namjerava da uposli određeni broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama koje ima radnik kojem je prestao radni odnos, dužan je prije upošljavanja ponuditi uposlenje radniku kojem se otkazuje ugovor o radu. Odredbama člana 124. Zakona o radu propisana je mogućnost prestanka radnog odnosa zbog smanjenja obima posla i drugih ekonomskih, tehnoloških i organizacionih razloga. Sasvim je jasno da apelantu nije prestao radni odnos iz razloga koje propisuju navedene odredbe.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno tumačili zakonske odredbe, primjenjujući isključivo odredbe Zakona o Ombdusmenu, a zanemarujući odredbe člana 126. Zakona o radu. Apelant navodi da je ostao bez posla, da su nakon toga primljeni novi radnici, te da mu je tužena bila dužna osigurati radno mjesto jer je ispunjavao sve zakonske uvjete. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava nije bilo pravičnog suđenja.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se isključivo zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da iz apelacije ne proizlaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji ništa ne ukazuje na «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3070/09 (B. T.) | Sudska praksa | Aktio