Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3306/09 (M. L.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3306/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP-3306/09, rješavajući apelaciju Milana Lazića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Lazića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 958 od 27. avgusta 2009. godine, presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 281 od 11. juna 2008. godine i presude Osnovnog suda u Derventi broj P-164/00 od 16. januara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, a kog zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 26. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 958 od 27. avgusta 2009. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 281 od 11. juna 2008. godine i presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-164/00 od 16. januara 2007. godine.

2. Osnovni sud je presudom broj P-164/00 od 16. januara 2007. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da rješenja ZDP „Energopetrol“ Banjaluka- Poslovni centar „Brod“ (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 526/99 od 5. oktobra 1999. godine i broj 274-7/00 od 9. marta 2000. godine ponište kao neosnovana jer apelant nije odgovoran za nastali manjak na benzinskoj stanici Šešlije, te da se tuženi obaveže da mu na ime kapitalizovane rente, te za pretrpljene duševne bolove isplati označene novčane iznose.

3. U obrazloženju presude je ukazano da je sud osporene odluke tuženog ispitivao s obzirom na propise koji su važili u vrijeme njihovog donošenja. S tim u vezi je ukazano na član 50. Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 25/93, 4/94, 15/96, 3/97 i 10/98) kojim je regulisnao da, ako radnik odbije da naknadi preduzeću utvrđenu štetu, preduzeće naknadu ostvaruje tužbom kod nadležnog suda, te da se na ostala pitanja u vezi sa utvrđivanjem i naknadom štete primjenjuju propisi o obligacionim odnosima. Nadalje, ukazano je da je tuženi, s obzirom da je apelant odbio da po sporazumu nadoknadi iskazani manjak pokrenuo postupak kod nadležnog suda. Sud je zauzeo stanovište da je tužena pri donošenju osporenih odluka postupala u skladu sa odredbom člana 50. Zakona o radnim odnosima i čl. 54-59. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti radnika broj 1013/00, odnosno zakonito, poštujući važeće propise, a zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev da se ponište rješenja tuženog. S tim u vezi je ukazano da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Doboju broj P-908/99 od 23. avgusta 2002. godine odlučeno o naknadi štete po rješenjima tuženog, a što između stranaka nije sporno.

4. Nadalje, ukazano je da je članom 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) predviđeno je da oštećenom, zbog povrede časti, slobode ili prava ličnosti pripada pravična novčana nakanda nematerijalne štete nezavisno od prava na naknadu materijalne štete kao i u njenom odsustvu. Sud nije poklonio vjeru apelantovim tvrdnjama da je omalovažavan i da je sažalijevan u svojoj radnoj sredini nakon što je tuženi ustanovio manjak, obzirom da su svjedoci N.K., Lj.T., M.N., B.K. i R.K. u svojim iskazima naveli da apelant nije omalovažavan u radnoj sredini zbog iskazanog manjka, a niti mu je ugled zbog toga bio manji nego prije. Izjavama ovih svjedoka je poklonjena vjera jer su iskazane jasno, nedvosmisleno i logično, te jer su bile podudarne u odlučnim činjenicama. Nadalje, provedeno je vještačenje po vještaku psihologu Lj.S. kom sud nije poklonio vjeru jer vještak nije imao medicinsku dokumentaciju o apelantovom stanju prije nego što je došlo do pokretanja postupka pred sudom radi naknade štete. Nadalje, ukazano je da u nalazu nije navedeno u čemu se ogledaju duševne patnje apelanta i na koji način su se manifestovale. Također, provedeno je vještačenje po vještaku neuropsihijatru V.K. koji je naveo da je apelant mogao imati psihičke smetnje zbog optužbe, sudskog postupka, te da je svo to vrijeme trpio psihičke smetnje zbog kojih se javljao neuropsihijatru, s tim da su medikamenti mogli uticati na njihovo smanjenje, te da su patnje smanjene kada je apelant primio odluku kojom je utvrđeno da nije odgovoran za iskazani manjak. Ovaj vještak je naveo da je imao u vidu i dokumentaciju o obraćanju psihijatru V.N., dr. F.M. i dr. S.M., te psihologu M.D. a koje sud nije posebno cijenio jer su bili obuhvaćeni nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra. Nadalje, provedeno je vještačenje po vještaku internisti S.M. koji je svoj nalaz i mišljenje i dopunio, a iz kog proizilazi da se apelant liječio od šećerne bolesti, kao nasljedne, od 1984. godine, da su problemi s kojim se suočio mogli imati uticaja na poremećaj u glikoregulaciji, ali ne isključivo, kao i da je prema medicinskoj dokumentaciji već 1997. godine nivo šećera bio visok, kao i da se nastavio povećavati. Ovaj vještak je ukazao i da nema egzaktnog pokazatelja za psihovezu između teške duševne boli i skoka glikoregulacije, s tim da je uslijed stresa kod apelanta moglo doći do pogoršanja zdravstvenog stanja samo djelimično, s obzirom da je za liječenje dijabetesa, pored drugih faktora, od uticaja i starost pacijenata.

5. Na temelju provedenih dokaza sud je zauzeo stanovište da osporene odluke i vođenje sudskog postupka u kom je donesena presuda kojom apelant nije obavezan na plaćanje štete zbog iskazanog manjka samo po sebi ne daju apelantu pravo na naknadu nematerijalne štete. Osnovni sud je najprije ukazao da pravosnažna presuda broj P-908/99 od 23. avgusta 2002. godine i presuda Vrhovnog suda predstavljaju svojevrstan vid rehabilitiacije odnosno satisfakcije za apelanta a što je i sam potvrdio u svojoj izjavi. Nadalje, ukazano je da se, na temelju provedenih dokaza, nije moglo utvrditi da je apelantu u radnoj sredini umanjen ugled i čast zbog stavljanja manjka na njegov teret, kao i ugled u široj javnosti odnosno kod porodice i korisnika usluga benzinske stanice, a kako je to apelant nastojao prikazati, s obzirom da iz izjava pojedinih svjedoka porizilazi da su upravo od apelanta saznali za nastali manjak. Nadalje, ukazano je da nije bilo moguće zaključiti da je kod tuženog postojala subjektivna komponenta koja bi se sastojala u zloupotrebi ili drugom malicioznom postupku i da je dovela do ozbiljnog poremećaja psihičke i emocionalne ravnoteže apelanta. Shodno navedenom, a u skladu sa članom 200. ZOO, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Nadalje, s obzirom da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka interniste utvrđeno da kod apelanta nije nastupilo pogoršanje zdravstvenog stanja iz razloga vođenja i stavljanja njemu na teret ostvarenog manjka, nego da je uzrokovano nizom drugih okolnosti, pa i apelantovom starosnom dobi, shodno članu 188. ZOO odbijen je apelantov tužbeni zahtjev i u ovom dijelu.

6. Okružni sud je presudom broj 013-0-Gž-07-000-281 od 11. juna 2008. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud se u cjelini saglasio sa zaključkom prvostepenog suda kojim je odbijen apelantov tuženi zahtjev da se ponište odluke tuženog od 5. oktobra 1999. godine i 9. marta 2000. godine. S tim u vezi je ukazano je i da je presuda broj P-908/99 dokaz da ne postoji materijalna odgovornost apelanta, a ne osnov za poništenje navedenih odluka tuženog. Proizvoljnim su ocijenjeni navodi da se prvostepeni sud pogrešno pozvao na Pravilnik o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti, a da nije izveden dokaz uvidom u ovaj Pravilnik. Nadalje, Okružni sud se saglasio sa zaključkom prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je donošenjem spornih odluka tuženog i vođenjem sudskog postupka došlo do umanjenja njegovog ugleda koji je uživao u istoj sredini prije njihovog donošenja. S tim u vezi je ukazano da je tuženi ne samo u odnosu na apelanta nego i druge radnike koji su se smatrali odgovornim donosio odluke da namire određene iznose kao utvrđeni manjak, tako da apelant nije šikaniran i omalovažavan odnosno doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike. Također, apelant nije osporavao navod tuženog da mu je ovaj uplatio dokup radnog staža. Pravilnim je ocijenjen i zaključak da apelantu ne pripada pravo na naknadu kapitalizovane rente jer nije dokazao da je do pogoršanja zdravstvenog stanja došlo donošenjem spornih odluka i vođenjem sudskog postupka. U vezi s tim je ukazano da apelant boluje od šećerne bolesti od 1984. godine, da ona ima nasljedni element, da na razvoj bolesti utiču i drugi faktori, kao što je starosna dob, odnos prema bolesti i sl. Također, ukazano je da je kod apelanta bio utvrđen i određeni stepen invalidnosti prije donošenja odluka tuženog, odnosno vođenja sudskog postupka. Najzad, ukazano je i da apelant nije dokazao da su njegove potrebe obzirom na izdatke za liječenje dijabetesa, te za obezbjeđenjem posebnih životnih namirnica, uzrokovane donošenjem rješenja tuženog i vođenjem sudskog postupka.

7. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-08-000-958 od 27. avgusta 2009. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U vezi sa apelantovim navodima kojim je pobijao drugostepenu presudu u odnosu na zakonitost osporenih odluka tuženog najprije je ukazano da je tužba za zaštitu prava iz radnog odnosa shodno članu 57. stav 1. Zakona o radnim odnosima mogla podnijeti u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke drugostepenog organa, odnosno po isteku roka za ulaganje prigovora. Nadalje, ukazano je da su obje odluke koje je apelant osporavao odluke prvostepenog organa. Nadalje, apelant je o odluci tuženog od 15. septembra 1999. godine imao saznanje već 10. oktobra 1999. godine, a tužbu protiv ove odluke je uložio 27. februara 2006. godine. Odluka tuženog od 9. marta 2000. godine apelantu je uručena 16. marta 2000. godine a tužba kojom je traženo njeno poništenje podnesena je 15. septembra 2000. godine. Shodno navedenom, a s obzirom da su tužbom bile obuhvaćene samo odluke prvostepenog organa, Vrhovni sud je na temelju člana 2. stav 1. ZPP ispitao blagovremenost podnesenih tužbi te na temelju naprijed navedenog zaključio da je tužba podnijeta nakon proteka zakonom utvrđenog roka. Međutim, kako su pravne posljedice odbacivanja tužbe (zbog neblagovremenosti) i odbijanja tužbe iste, te da se u postupku po reviziji raspravljalo po reviziji apelanta kao tužioca, tužba nije odbačena u ovom dijelu nego je odbijena. Također, ukazujući na ishod parničnog postupka u predmetu broj P-908/99 shodno kom apelant nije obavezan da nadoknadi štetu-utvrđeni manjak, Vrhovni sud je zaključio da su apelantovi navodi u ovom dijelu neosnovani. Nadalje, Vrhovni sud se u cjelini saglasio za zaključkom nižestepenih sudova da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je donošenje odluka tuženog i vođenjem sudskog postupka pretrpio duševne bolove zbog povrede časti i ugleda pa da mu pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. U vezi s tim je ukazano na iskaze saslušanih svjedoka N.K., Lj.P., M.N., B.K., R.K. koje je apelant predložio, te njegov iskaz, kao i da su saslušani svjedoci potvrdili da zbog utvrđenog manjka nije bilo promjene odnosa prema apelantu, da nije omalovažavan i da njegov ugled zbog toga nije bio manji. Imajući u vidu ovakve iskaze svjedoka, zaključak u nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra da je apelant trpio bolove „intenzivnog stepena“, a koji je potvrdio da je u sačinjavanju istog pošao od činjenice da je apelant vrijeđan i omalovažavan na osnovu intervjua sa apelantom, sam po sebi ne opravdava dosuđivanje naknade ovog vida štete. Imajući u vidu da svaka povreda časti i ugleda ne opravdava dosuđivanje naknade za ovaj vid štete, nego samo izuzetno teška povreda koja uzrokuje visok stepen duševnog bola, a čije postojanje provedenim dokazima apelant nije uspio i dokazati, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se nisu stekli uslovi iz člana 200. stav 1. ZOO za dosuđenje naknade za povredu časti i ugleda. Pravilnim je ocijenjen i zaključak nižestepenih sudova da se nisu stekli uslovi za dosuđivanje naknade materijalne štete. U vezi s tim je ukazano da apelant nije dokazao da je donošenjem osporenih rješenja i vođenjem sudskog postupka kod apelanta nastupilo pogoršanje zdravstvenog stanja koje bi opravdalo dosuđivanje naknade materijalne štete po osnovu povećanja potreba u vidu troškova ishrane potrebnih za održavanje bolesti pod kontrolom. S tim u vezi ukazano je na i nalaz i mišljenje vještaka interniste, te razloge pobrojane u obrazloženjima osporenih nižestepenih presuda. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da ovaj vještak nije utvrdio u kom procentu su odluke tuženog i sudski postupak uticali na pogoršanje bolesti ukazano je da apelant na ove činjenice i okolnosti nije predlagao provođenje drugog dokaza, pa je neosnovanim ocjenjena apelantova tvrdnja da su sudovi propustili da odrede novo vještačenje, a zbog čega su povrijedili član 155. stav 3. ZPP. Pri tom, ukazano je da je dužnost stranaka da ono što tvrde i dokažu, kao i da apelant, nakon odobrenog prekida ročišta za glavnu raspravu radi konsultacije sa svojim advokatom u pogledu predlaganja eventualno novog vještačenja na navedene okolnosti to nije i učinio. Najzad, osnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi da su nižestepeni sudovi počinili povredu člana 123. ZPP kada su svoje odluke zasnovali i na odredbama čl. 54.-59. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnog odgovornosti tuženog, ali da ova povreda s obzirom na sve navedeno, nije od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je pogrešan i neodrživ zaključak drugostepenog suda da su odluke tuženog iz 1999. i 2000. godine zakonite a s obzirom na presudu broj 908/99 od 28. februara 2002. godine kojom je dokazano da on nije kriv za nastali manjak. Nadalje, apelant smatra da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da prvostepeni sud nije pogriješio kada se pozvao na čl.54-59. Pravilnika tuženog jer ovaj dokaz nije provođen niti je ovaj dokument uložen u spis. Nadalje, apelant smatra da je provedenim dokazima, prije svega nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra, te vještaka psihologa dokazao da je zbog terećenja za manjak, te odluka tuženog i sudskog postupka trpio intenzivan duševni bol jer mu je bilo povrijeđeno ljudsko dostojanstvo, tj. čast i ugled. S tim u vezi apelant ističe da je pogrešno cijenjen i zanemaren njegov iskaz o tegobama s kojim se suočavao u relevantnom periodu. Apelant navodi da je tražio od tuženog da izvrši potrebna baždarenja cisterni, da njegovom zahtjevu nije udovoljeno, a da je upravo utvrđeno da je manjak koji se njemu pripasivao uzrokovan tehničkim nedostatcima na koje je ukazivao tuženom. Nadalje, apelant smatra da je pogrešan i zaključak da mu ne pripada pravo na naknadu materijalne štete zbog pogoršanja zdravstvenog stanja. S tim u vezi apelant ističe da je osporavao kao valjan nalaz i mišljenje vještaka interniste jer ovaj vještak nije udovoljio zadatku vještačenja pošto se nije izjasnio o uzročnoj vezi između njegovog terećenja za nastali manjak i pogoršanja zdravlja. U takvoj situaciji po apelantovom mišljenju sud je bio dužan da, u dogovoru sa strankama odredi novog vještaka, pa je propustom da to i učini povrijedio član 155. stav 3. ZPP. Sve navedeno, po apelantovom mišljenju imalo je za posljedicu i pogrešnu primjenu relevantnih odredbi ZOO na kojim je temeljio svoj zahtjev za naknadu nematerijalne i materijalne štete.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.Bosne i Hercegovine. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U suštini apelantovi navodi o povredi prav ana pravično suđenje se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U vezi sa apealntovim navodima da je pogrešan zaključak redovnih sudova da su odluke tuženog koje je osporavao zakonite, Ustavni sud ukazuje na razloge i obrazloženja u osporenoj presudi Vrhovnog suda u vezi sa identičnim navodima istaknutim u reviziji. Apelant u apelaciji ne osporava zaključak Vrhovnog suda da je tužba u ovom dijelu podnijeta nakon proteka zakonom utvrđenog roka, kao i da je, s obzirom na postojanje presude broj P-908/99, vođenje postupka u ovom dijelu bilo bespredmetno. Nadalje, apelant tvrdi da je provedenim dokazima, prije svega nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra i psihologa dokazao da je trpio intenzivne duševne bolove zbog povrede časti i ugleda, te da su sudovi propustili pravilno cijeniti njegov iskaz. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi provedene dokaze cijenili kako pojedinačno tako i uzajamnoj vezi, kao i da nije izostala i ocjena apelantovog iskaza. Iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda jasno proizilazi da je nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra a po kome je apelant trpio intenzivne bolove zbog povrede časti i ugleda bio zasnovan na intervjuu obavljenim sa apelantom u kom je on tvrdio da je bio izložen šikani i omalovažavanju. Međutim, iz iskaza svjedoka koje je sam apelant predložio nije bilo moguće zaključiti da je zbog utvrđenog manjka koji mu se pripisivao došlo do promijene odnosa prema njemu u radnoj sredini, da nije omalovažavan i šikaniran. Pri tom, Ustavni sud primjećuje da apelant iskaze ovih svjedoka nije dovodio u pitanje ni u postupku pred redovnim sudovima kao ni u apelaciji. Nadalje, apelant tvrdi da se nije mogao prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka interniste, te da je prekršen član 155. stav 3. ZPP. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju presude Vrhovnog suda konstatovano da je apelant upravo zbog ovog vještačenja tražio prekid ročišta za glavnu raspravu kako bi se konsultovao sa advokatom da li da traži novo vještačenje, te da nakon obavljenih konsultacija to nije i učinio, a apelant ovu konstataciju u samoj apelaciji neosporava.

13. Shodno navedenom, te imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3306/09 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio