Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3411/09 (Z. H.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Porez
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3411/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP-3411/09, rješavajući apelaciju Zahide Hafurić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zahide Hafurić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001- 0-Gž-06-000 838 od 29. septembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj P-395/05 od 5. aprila 2006.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zahida Hafurić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, a koju zastupaju Salih Hodžić i Edin Hergić, advokati iz Bihaća, podnijela je 2. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-000 838 od 29. septembra 2009. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj P-395/05 od 5. aprila 2006. godine.

2. Općinski sud je presudom broj P-395/05 od 5. aprila 2006. godine odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se „Jas commerc“ DOO Livno (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da joj plati označni novčani iznos po osnovu štete koju je pretrpila plaćanjem poreza, zatezne kamate i troškova prinudne naplate, a sve sa zakonskim zateznim kamatama, te da joj nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je konstatovano da je među strankama bilo sporno da li su u ugovoru o zakupu poslovnog prostora stranke ugovorile da sve obaveze po osnovu poreza i doprinosa iz navedenog zakupnog odnosa plaća tuženi kao zakupoprimac. Nadalje, ukazano je da član 3. stav 2. ugovora o zakupu poslovnog prostora glasi „obaveza po osnovu poreza i doprinosa po osnovu zakupnine padaju na teret zakupoprimca“. Po ocijeni Općinskog suda jezičkim tumačenjem navedene odredbe ne proizilazi da su parnične stranke, ugovorile da „sve“ obaveze po osnovu poreza i doprinosa iz navedenog ugovornog odnosa padaju na teret tuženog kao zakupoprimca jer navedena odredba govori o „obavezi“, a ne „obavezama“, odnosno u ovoj odredbi nigdje se ne navodi termin „sve“ a što je apelantica isticala i u tužbi i u toku postupka, tvrdeći da su sve obaveze po osnovu poreza i doprinosa prevaljene na tuženog. Također, zaključeno je da je u navedenoj odredbi jasna formulacija da se radi o jednom porezu. Nadalje, u tumačenju sporne odredbe Općinski sud se rukovodio i članom 99. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), istražio i zajedničku namjeru ugovarača, te tumačio ovu odredbu i u duhu osnovnih načela obligacionog prava. Apelantica je u postupku tvrdila da je tek 2005. godine, nakon usmenog razgovora sa poreskim radnikom saznala da ima obavezu plaćanja poreza na imovinu za prostorije koje su bile predmet zakupa, te da ranije nije dobijala rješenja Poreske uprave, odnosno ne prije 6. juna 2005. godine. Tuženi je u postupku tvrdio da je apelantica potraživala obavezu po ovom osnovu od njega tek pri iseljenju iz prostorija tj. 1. oktobra 2004. godine. Nadalje, Općinski sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o porezima Unsko-sanskog kantona, među kojim i član 27. shodno kom je apelantica zakonski obveznik poreza na prihod od imovine i imovinskih prava. Kao zakonski obveznik ove vrste poreza apelantica je i dobijala od nadležne Poreske uprave rješenja o razrezu ove vrste poreza i to za 2002., 2003. i 2004. godinu, pa je njena tvrdnja da rješenje nije dobijala prije 6. juna 2005. godine ocjenjena kao neargumentovana i sračunata na ostvarivanje boljeg procesnog položaja. S tim u vezi je ukazano i da je apelantica 23. juna 2005. godine pored glavnog duga na ime neplaćenog poreza, platila i označene novčane iznose na ime kamate, te troškova prinudne naplate, a notorna činjenica je da se kamate obračunavaju u dužničko-povjerilačkom odnosu, kada dužnik, u konkretnom slučaju apelantica, zakasni sa plaćanjem obaveze. Na temelju navedenog zaključeno je da je zajednička namjera stranaka bila da tuženi kao zakupoprimac plaća porez na promet usluga po osnovu zakupnine od 10% mjesečno što je on i plaćao, a ne i porez na prihod od imovine jer ova vrsta poreza predstavlja stvarne prihode vlasnika imovine.

3. Kantonalni sud je presudom broj 001-0-Gž-06-000 838 od 29. septembra 2009.

godine apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je ukazano da u razrješenju konkretne pravne stvari treba poći od bitnih elemenata ugovora o zakupu, a to su: predmet zakupa i cijena zakupa, te da eventualno drugi elementi vrijede samo ako su ih stranke ugovorile. Kao najčešći sporedni sastojci pravnog posla pojavljuju se uslov, rok i nalog. Ugovaranje da neko plati tuđu zakonsku obavezu ili ličnu obavezu je atipično i u konkretnom slučaju neprihvatljivo jer to ne proizilazi niz člana 3. Ugovora o zakupu. S tim u vezi je ukazano da je tuženi imao namjeru da za apelanticu plati porez na prihod od imovine onda bi to zasigurno i nedvosmisleno bilo uneseno i u ugovor. Nadalje, ukazano je da shodno članu 101. ZOO nejasne odredbe u teretnim ugovorima, treba tumačiti u smislu u kom se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja. Kod ugovora o zakupu, kao dvostrano obaveznog i teretnog ugovora pravičan odnos uzajamnih davanja je da zakupodavac preda predmet zakupa a zakupoprimac plaća zakupninu u primjerenom-pravičnom iznosu. U konkretnom slučaju iznos od 1.500,00 KM mjesečno za poslovni prostor u mjestu Pritoka, općina Bihać, jeste primjeren iznos obzirom na predmet zakupa i lokaciju. Shodno navedenom zaključeno je da bi, u smislu člana 101. ZOO, tumačenjem člana 3. ugovora o zakupu na način da se tuženi obavezao platiti porez za apelanticu, bio narušen pravičan odnos uzajamnih davanja. Neosnovanim je ocijenjena apelanticina tvrdnja da se u konkretnom slučaju mogla primijeniti odredba člana 100. ZOO. S tim u vezi je ukazano da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru koji je zaključen prema unaprijed odštampanom sadržaju, niti je ugovor pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane jer je pregovore u vezi sa zaključenjem ugovora vodio apelanticin sin i zakonski zastupnik tuženog, a apelantica nije dokazivala da je on to činio bez njenog odobrenja a kako bi ona samo potpisala ugovor.

4. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je odredba člana 3. ugovora o zakupu jasna i da je, shodno navedenoj odredbi, tuženi preuzeo obaveze plaćanja i poreza na prihod od imovine. Po njenom mišljenju, redovni sudovi su u tumačenju navedene odredbe pogrešno zaključili da se ne može primijeniti član 100. ZOO jer je ugovor o zakupu pripremio i sačinio tuženi, pa ako je član 3. ugovora o zakupu i bio nejasna onda se imao tumačiti u njenu korist. Apelantica tvrdi da je činjenica da je ugovor o zakupu pripremljen od strane tuženog potvrđena je kao nesporna jer je to potvrdio i zakonski zastupnik tuženog u svojoj izjavi pred prvostepenim sudom. Nadalje, apelantica ističe da je paušalan navod Kantonalnog suda da ugovaranje da neko platiti tuđu zakonsku ili ličnu obavezu kao u konkretnom predmetu je atipčno i neprihvatljivo, te s tim u vezi ukazuje na stav Vrhovnog suda u presudi broj Rev-24/99 od 24. juna 1999. godine prema kom obveznik poreza na imovinu ostaje zakupodavac koji ostvaruje prihod od te imovine i u obavezi je da poresku obavezu izvrši, a od zakupoprimca može tražiti naknadu uplaćenih iznosa ako je tako ugovoreno ugovorom o zakupu. Apelantica smatra i da je Kantonalni sud pogrešno primijenio član 101. ZOO jer ni prvostepeni ni drugostepeni sud nisu provodili niti jedna dokaz niti utvrđivali pravičan odnos uzajamnih davanja, a zbog čega smatra da je paušalan zaključak da je označeni iznos zakupnine primjereni iznos obzirom na predmet zakupa i lokaciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.Bosne i Hercegovine. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U suštini apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu svode se na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, iz obrazloženja osporene presude prvostepenog suda proizilazi da se prvostepeni sud u tumačenju spornog člana 3. ugovora o zakupu rukovodio članom 99. ZOO, te da se nije ograničio samo na jezičko tumačenje, već je ispitao i zajedničku namjeru ugovornih strana. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je zaključeno da je član 3. ugovora o zakupu jasan i određen jer govori o „obavezi“ a ne o „svim“ obavezama kako je apelantica tvrdila u postupku pred redovnim sudovima, odnosno da je jasna u formulaciji da se radi o jednom porezu. Također, iz ugovora o zakupu koji je apelantica predočila uz apelaciju proizilazi da je u članu 3. ugovora korišten termin „obaveza“, kako je i utvrdio provstepeni sud a ne „obaveze“ kako apelantica navodi u apelaciji. Nadalje, apelantica nije osporila utvrđenje redovnih sudova da je obaveza plaćanja poreza na imovinu utvrđivana na godišnjem nivou za svo vrijeme trajanja ugovora o zakupu, a da se ona obratila tuženom sa zahtjevom za plaćanje odnosno naknadu uplaćenog poreza tek prilikom iseljenja tuženog iz prostora koji je bio predmet zakupa. Na temelju naprijed navedenog utvrđeno je da je stvarna volja ugovornih strana bila da tuženi plaća porez na promet usluga po osnovu zakupnine od 10% mjesečno što je on i plaćao i što je u skladu sa članom 22. stav 2. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i bila njegova zakonska obveza, a da apelantica plaća porez na imovinu, kao svoju zakonsku obavezu. U vezi sa tvrdnjom da je u tumačenju člana 3. ugovora o zakupu trebalo primijeniti član 100. ZOO, Ustavni sud primjećuje da primjena navedene zakonske odredbe dolazi u obzir samo kad je sporna ugovorna odredba nejasna, a u konkretnom slučaju je utvrđeno da je sporna ugovorna odredba jasna i određena. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda se ne može zaključiti da su redovni sudovi odlučivali da li se obaveza plaćanja poreza može prevaliti na drugog, već da li je takva obaveza bila utvrđena kao jedan od elementa konkretnog ugovora o zakupu, te utvrdili da nije, a zbog čega je bez značaja apelanticino pozivanje na navedenu revizionu presudu Vrhovnog suda. Najzad, iz obrzaloženja osporenih presuda kao ni iz apelanticinih navoda, s obzirom na sve naprijed navedeno, nije moguće zaključiti da je, po apelanticinim navodima, pogrešno ukazivanje drugostpeneog suda na član 101. ZOO i utvrđivanje pravičnog odnosa uzajamnih davanja, doveden u pitanje zaključak da tuženi ugovorom o zakupu nije preuzeo i obavezu plaćanja poreza na imovinu. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3411/09 (Z. H.) | Sudska praksa | Aktio