Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3427/09 (B.M.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Krivično djelo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3427/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP-3427/09, rješavajući apelaciju B.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 14 0 K 000078 09 Kž od 28. jula 2009. godine i presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 K 000078 K od 10. marta 2009.
godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Novog Sarajeva, a kog zastupa Vesna Tupajić-Škiljević, advokat iz Sokoca, podnio je 31. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 14 0 K 000078 09 Kž od 28. jula 2009. godine i presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 K 000078 K od 10. marta 2009. godine.
2. Okružni sud je presudom broj 14 0 K 000078 K od 10. marta 2009. godine, a koja je u cijelini potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 14 0 K 000078 09 Kž od 28. jula 2009. godine apelanta oglasio krivim da je počinio krivično djelo silovanje iz člana 193. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i šest mjeseci. U izreci presude Okružnog suda detaljno su pobrojane pojedinačne radnje i način na koji je apelant, primjenom sile, prinudio oštećenu na detaljno opisanu polnu radnju. U utvrđivanju odlučnih činjenica Okružni sud je u cjelini poklonio vjeru iskazu oštećene. U vezi s tim je ukazano da njen iskaz u potpunosti odražava radnje optuženog i njeno držanje i ponošanje prilikom izvršenja krivičnog djela, te da ima potvrdu i u drugim provedenim dokazima. Nadalje, ukazano je da iskaz oštećene koji je dala na glavnom pretresu u svemu identičan i sa iskazima koje je davala u fazi istrage, te da protek vremena nije uticao da potpuno ili djelimično izmijeni svoj prvobitno dati iskaz, niti su njeni iskazi bili u koliziji u bilo kom djelu. U prilog navedenog ukazano je i na nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra, koji je istakao i da njena izjava djeluje uvjerljivo, autentično, bez elemenata kontradiktornosti, te da ponašanje oštećene nema elemente demonstracije ili simulacije, odnosno da je vjerodostojno. Nadalje, ukazano je da su navodi oštećene potvrđeni iskazima svjedoka V.K., J.S. i D.I., te vještaka Ž.T. koji je izvršio vještačenje (pretresanje) apelantovog mobilnog telefona koji je koristio u vrijeme događaja, te na glavnom pretresu prezentovanih video-zapisa. U vezi sa, na glavnom pretresu, prikazanim video-zapisom, ukazano je da su na snimku uočljive i da se jasno vide i prepoznaju radnje koje je apelant preduzimao prema oštećenoj, a koje su u obrazloženju presude pobrojane i opisane i koje, po ocijeni Okružnog suda, u cjelini potvrđuju iskaz oštećene i to u svim njegovim segmentima. Pri tom, posebno je ukazano da podudarnost ova dva dokaza dobija još više na značaju kad se ima u vidu da je oštećena davala svoje iskaze a da nikad prije nije pogledala sadržaj video-zapisa. Nadalje, u obrazloženju presude je ukazano da sud nije poklonio vjeru apelantovoj tvrdnji da nije imao nikakvu drugu namjeru izuzev da „pregleda“ oštećenu a zbog njenog neprimjerenog ponašanja u posljednje vrijeme odnosno u vrijeme njegove odsutnosti, jer nije imao mogućnsoti da je odvede doktoru. S tim u vezi je ukazano da aplent nije mogao odgovriti niti na jedno od logičnih pitanja postavljeno u vezi sa ovakvom tvrdnjom. Na temelju provedenih dokaza Okružni sud je zaključio da su se u opisanim radnjama koje je apelant preduzeo stekli svi bitni elementi krivičnog djela silovanje iz člana 193. stav 2. KZ RS.
3. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude još istakao i da iz činjeničnog utvrđenja prvostepene presude proizilazi da je apelant primjenom psihičke i fizičke sile, uz iskazani otpor oštećene srazmjerno situaciji u kojoj se nalazila i položaju prema apelantu, proizilazi da je apelant oštećenu prinudio na polnu radnju, a što obuhvata sve radnje koje služe zadovoljenju polnog nagona i koje su učinjene upotrebeom sile, a što sve čini bitna obilježja krivičnog djela iz člana 193. stav 2. KZ RS. Shodno navedenom, zaključeno je da su neosnovani apelantovi navodi da „pregledom“ koji je preduzeo prema oštećenoj, i ako ne uobičajenim, nije preduzeo niti jednu radnju koja je sankcionisana pozitivnim zakonodavstvom. Također, Vrhovni sud se, pored ostalog, u cjelini saglasio sa razlozima i obrazloženjima na temelju kojih je Okružni sud iskazu oštećene poklonio punu vjeru, te ukazao da je iskaz oštećene cijenjen i u vezi sa drugim provedenim dokazima, kao i da je oštećena u svojim iskazima, a suprotno apelantovim žalbenim navodima, bila dosljedna i ako su davani u različitim fazama postupka. S tim u vezi neosnovanim je ocijenjen navod da iskaz oštećene nije potkrepljen niti jednim dokazom. U prilog ovog zaključka ukazano je na prikazani video-zapis sa detaljnim opisom njegovog sadržaja, kao i na izričitu konstataciju vještaka da se nikako ne radi o snimku koji je „slučajnio“sačinjen.
4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije. Po apelantovom mišljenju redovni sudovi su propustili da utvrde odlučenu činjenicu da u radnjama koje je preduzeo nema elementa namjere a zbog čega nije ispunjen subjektivni element krivičnog djela iz člana 193. KZ RS. Nadalje, apelant smatra da osporene presude ne sadrže adekvatno obrazloženje ni u pogledu radnji izvršenja navedenog krivičnog djela. Apelant tvrdi da su provedeni dokazi cijenjeni selektivno i jednostrano na njegovu štetu, te da su osporene presude zasnovane isključivo na iskazu oštećene. Po apelantovom mišljenju sudovi nisu mogli prihvatiti i iskaz oštećene i video –zapis iz kog se jasno vidi da nije bilo primjene sile i da oštećena laže. Apelant tvrdi i da je Vrhovni sud u povodu njegove žalbe propustio da cijeni video-zapis. Nadalje, apelant je ponovio identične tvrdnje kao i u postupku pred redovnim sudovima da je radnje za koje je oglašen krivim preduzeo isključivo zbog „pregleda“ oštećene, te da iste nisu zabranjene i sankcionisane krivičnim zakonodavstvom. Stoga, apelant smatra da je osudom zbog radnji koje zakonom nisu sankcionisane kao kažnjive povrijeđeno i njegovo pravo iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije. Pri tom, apelant ukazuje i da važeći krivični zakon ne određuje precizno kvalifikaciju polnih radnji koja obuhvata inkriminaciju iz krivičnog djela silovanja a što za posljedicu ima nedoumice o tome šta se ima smatrati radnjama izvršenja ovog krivičnog djela.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.Bosne i Hercegovine. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelant smatra da mu je pravo na prvično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi pogrešno i selektivno cijenili provedene dokaze na njegovu štete, te da su presude zasnovane samo na iskazu oštećene, posebno ukazujući da je pogrešno cjenjen video-zapis jer se iz njega jasno vidi da nije bilo primjene sile i da je oštećena lagala. U vezi sa ovim dijelom navoda Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
8. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da nije izostala brižljiva i savjesna ocjena porovedenih dokaza kako pojedinačno tako i u uzajmanoj vezi, te jasni i obrazloženi razlozi iz kojih proizilazi kojim od provedenih dokaza su utvrđene činjenice odlučne za postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti. Ustavni sud primjećuje da je iskaz oštećene, kom su sudovi poklonili vjeru u cijelini, cijenjen u odnosu na njene iskaze date tokom istrage, u vezi sa nalazom i mišljenja vještaka neuropshijatra, te u vezi sa, na glavnom pretresu prikaznim video-zapisom o konretnom događaju, a koji je apelan sačinio svojim mobilnim telefonom. Na temelju navedenog zaključeno je da je oštećena u svom iskazu bila dosljedna i u istrazi i na glavnom pretresu, da je vjerodostojan, te je posebno ukazano da se podudara sa prikazanim video-snimkom kritičnog događaja i ako oštećena ovaj snimak nikad nije vidjela. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu i iskaze saslušanih svjedoka V.K. i J.S. kojim je također potvđen iskaz oštećene, te nalaz i mišljnje, kao i iskaz vještaka Ž.T. koji je izvršio vještačenje sadržaja mobilnog telefona i USB stika oduzetih od apelanta, neosnovana je i apelantova tvrdnja da su osporene presude zanovane samo na iskazu oštećene. Shondo navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvnecije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Nadalje, apelant tvrdi da su mu povrijeđene garancije ustanovljene članom 7.
Evropske konvencije jer je oglašen krivim za radnje koje nisu sankcionisane pozitivnim krivičnim zakonodavstvom, odnosno da važeći krivični zakon ne definiše koje su to polne radnje koje su obuhvaćene inkriminacijom u krivičnom djelu za koje je oglašen krivim. U vezi sa ovim djelom navoda, Ustavni sud podsjeća da član 7. stav 1. Evropske konvnecije uspostavlja princip da samo zakon može definisati kažnjivo djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege). Ovaj zahtjev je zadovoljen kada osoba u pitanju, iz sadržaja relevantne odredbe ili, ako je potrebno, uz tumačenje suda, može znati koje radnje ili propuštanja će ga učiniti krivično odgovornim (vidi, Evropski sud, Kokkinakis protiv Grčke, 25. maj 1993. godine, stav 52, Serija A, broj 260-A; Sud Fondi Srl i drugi protiv Italije, aplikacija broj 75909/01, stav 107, 20. januar 2009. godine).
10. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je oglašen krivim za krivično djelo koje je propisano KZ RS koji je bio na snazi u vrijeme njegovog izvršenja i u vrijeme donošenja osporenih odluka. Međutim, apelant tvrdi da radnje koje mu se stavljaju na teret nisu navednim krivičnim djelom sankcionisane kao kažnjive, odnosno da zakonska odredba ne sadrži preciznu definiciju koje se radnje imaju smatrati kažnjivim u smislu navedneog krivičnog djela. U vezi s ovim djelom navoda, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženjima osporenih presuda ukazano da radnja izvršenja mora biti preduzeta sa označenim ciljem, da su detaljno opisane i pobrojane radnje koje je apelant preduzeo i da je neosporno utvrđeno da su se dogodile, a na temelju čega je i zaključeno da je došlo do izvršenja radnji krivičnog djela silovanja iz člana 193. stav 2. KZ RS. Shodno navedenom, a imajući u vidu naprijed navedene principe, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi člana 7. stav 1. Evropske konvnecije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić