Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3461/09 (Opština Breza)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3461/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP-3461/09, rješavajući apelaciju Općine Breza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st.1. i 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Breza podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000697 od 17. septembra 2009.
godine u odnosu na član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i član II/4. u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Breza podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000697 od 17. septembra 2009.
godine u odnosu na član 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Breza (u daljnjem tekstu: apelant), a kog zastupa Općinsko pravobranilaštvo Breza, podnio je 6. novembra 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000697 od 17. septembra 2009. godine.
2. Općinski sud u Viskom je presudom broj P-375/2005 od 25. septembra 2006. godine obavezao apelanta da K.P. i B.P. (u daljnjem tekstu: tužioci) na ime naknade materijalne štete nastale na stambenom objektu tužioca isplati iznos od 21.080,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom te da im nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je istaknuto da je tužbeni zahtjev tužilaca osnovan u smislu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi je ukazano da su tužioci, na osnovu tripartitnog sporazuma zaključenog 18. marta 1998. godine između tužioca, apelanta i GECONSFOR (L) CIMIC (u daljnjem tekstu: donator), svoj stambeni objekat ustupili apelantu na period od pet godina za smještaj izbjeglica. Nadalje, ukazano je da su članom VII sporazuma tužioci preuzeli obavezu da sva eventualna postojeća ili buduća jemstva ili zahtjeve za naknadu štete budu prenesena na apelanta sa predajom objekta. Oštećenja na objektu za koje su tužioci tražili naknadu štete nastala su nakon obnavljanja objekta sredstvima donatora, a što su potvrdili i saslušani svjedoci saglasnim izjavama da su stanari po napuštanju objekta tužilaca sve odnijeli (prozore, vrata, portale) a da su oštećenja na krovu nastala uslijed neodržavanja. Visina nastale štete utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, a na koji apelant nije imao primjedbi. Neosnovanim je ocijenjen prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi. U vezi s tim je ukazano da je objekat tužilaca u toku rata bio napušten i pod upravom apelanta, te da je zaključivanjem tripartitnog sporazuma 18. marta 1998. godine apelant preuzeo odgovornost za sve eventualne zahtjeve za naknadu štete nastale na objektu u vremenu od pet godina na koliko su mu tužioci po sporazumu ustupili objekat.
3. Kantonalni sud u Zenici je presudom broj 004-0-Gž-07-000 881 od 11. marta 2008. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelanta obavezao da tužiocima na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 2.540,00 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužioca odbio. U obrazloženju presude je ukazano da je u toku postupka nesporno utvrđeno da su za štetu nastalu na stanovima u kući tužilaca odgovorna lica koja su tu i stanovala, pa da je zbog toga prvostepeni sud pogrešno primijenio član 154. ZOO. U prilog ovakvog zaključka ukazano je da štetu nije pričinio apelant pa da zbog toga ne može biti ni obavezan na njenu naknadu. Nadalje, ukazano je da obaveza apelanta da nadoknadi štetu pričinjenu od strane poznatih učinilaca ne proizilazi ni iz člana VII sporazuma od 18. marta 1998. godine, te da se ova odredba i ne može primjeniti jer je njom regulisana naknada štete u slučaju nedostatka građevine ili za nedostatke u izradi građevine od izvođača odnosno vlasnika. Najzad, u prilog zaključka da su za nastalu štetu odgovorna lica koja su koristila objekat tužilaca ukazano je i na član V stav 4. sporazuma prema kom je stanar dužan prijaviti apelantu promjenu prava korištenja ili prava raspolaganja, a ukoliko ne izvrši prijavu, dužan je apelantu nadoknaditi eventualno nastalu štetu na objektu. Nadalje, ukazano je da sporazumom od 18. marta 1998. godine i aneksom nije dogovorena popravka podruma u objektu tužilaca, pa da zbog toga ne postoji odgovornost apelanta za naknadu štete u ovom dijelu. Najzad, apelantova žalba je ocijenjena neosnovanom u odnosu na usvajanje tužbenog zahtjeva tužilaca u dijelu kojim su tražili naknadu štete na krovu i fasadi. U vezi s tim je ukazano da u postupku nije utvrđeno da su tu štetu pričinila lica koja su u objektu tužilaca stanovali, te da je sporazumom od 18. marta 1998. godine bilo predviđeno da se na objektu tužilaca izvrši hitna popravka, pored ostalog, krova i zidova, te članom IV. stav 2. da će apelant savjesno upravljati sredstvima dobijenim od stanara i da se ta sredstva moraju upotrijebiti za stvaranje kapitala za održavanje i popravku objekta.
4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-000697 od 17. septembra 2009. godine reviziju tužilaca uvažio, te drugostepenu presudu preinačio tako da je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrzaloženju presude je istaknuto da je osnovan revizioni navod tužilaca da je drugostepeni sud izveo pravno neutemeljen zaključak da apelant nije odgovoran za nastalu štetu u smislu člana 154. ZOO. U vezi s tim je ukazano da kod utvrđene činjenice: da su tužioci i apelant bili u obligacionom odnosu potpisivanjem tripartitnog sporazuma, da su se tužioci članom VII sporazuma obavezali da će sva eventualna postojeća ili buduća jemstva ili zahtjevi za naknadu štete biti prenesena na apelanta sa cjelokupnom predajom kuće, te da će, u skladu sa članom IV. stav 2. sporazuma, apelant do isteka prava raspolaganja savjesno upravljati sredstvima dobijenim od stanarine i da će ukupno naplaćeni godišnji prihod upotrijebiti za stvaranje kapitala za održavanje i opravku objekata i njime savjesno upravljati, pravilnim je ocijenjen zaključak prvostepenog suda da je apelant postupao suprotno sporazumu zbog čega je, u smislu člana 154. ZOO, odgovoran za naknadu nastale štete. Nadalje, osnovanim je ocijenjen revizioni navod tužioca da je apelant imao pravo da regresnim zahtjevom potražuje naknadu štete od lica kojim je izdavao stambene jedinice jer je s njima imao zaključene ugovore o stanovanju, a na osnovu kojih su korisnici stanova i apelant preuzeli određena prava i obaveze. U vezi s tim je ukazano i da je, a u skladu sa članom V. stav 4. sporazuma stanar bio dužan prijaviti apelantu promjenu prava korištenja ili prava raspolaganja, a ukoliko nije postupao na takav način, onda je apelantu bio dužan nadoknaditi eventualno nastalu štetu na objektu koji je koristio.
5. Apelant smatra da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je osporena presuda zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, prvenstveno zbog pogrešnog tumačenja sporazuma od 18. marta 1998. godine, te proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, prvenstveno člana 154. ZOO. Apelant tvrdi da je za štetu na podrumskim prostorijama odgovorna općina Ilijaš, za štetu na stambenim jedinicama privremeni stanari, te da u postupku nije utvrđeno koje odgovoran za štetu nastalu na krovu i fasadi. Nadalje, apelant tvrdi da je Vrhovni sud pogrešno tumačio i odredbu člana VII sporazuma od 18. marta 1998. godine, te da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se ova odredba ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Po apelantovom mišljenju proizvoljno postupanje Vrhovnog suda se ogleda i u stavu da je apelant imao pravo da regresnim zahtjevom potražuje naknadu štete od lica kojim je izdavao objekat jer je po članu IV. stav 4. sporazuma stanar bio dužan prijaviti apelantu promjenu prava korištenja ili raspolaganja. Apelant smatra da je Vrhovni sud za ovakvu ocjenu propustio dati obrazloženje odnosno da navede odredbe ZOO koje ovo pitanje regulišu. Najzad, apelant smatra da iz člana V. stav 4. sporazuma koji glasi: „vlasnik/stanar je dužan prijaviti apelantu promjenu prava korištenja ili raspolaganja …“ proizilazi da je bila obaveza tužilaca da prijave promjenu prava korištenja ili raspolaganja, a ne stanara kako to, po njegovom mišljenju, proizvoljno tumači Vrhovni sud.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda.Bosne i Hercegovine. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Dopustivost prima facie
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa apelantovim navodima da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da su apelant i tužioci bili u obligacionom odnosu na temelju tripartitnog sporazuma od 18. marta 1998. godine, a što apelant i neosporava. Na temelju navedenog sporazuma tužiocu su apelantu predali svoj objekat koji je apelant koristio za smještaj izbjeglih i raseljenih lica uz naplatu odgovarajuće stanarine. Nadalje, navedenim sporazumom tužioci su preuzeli obavezu da će sva eventualna postojeća ili buduća jemstva ili zahtjevi za naknadu štete biti prenesena na apelanta sa cjelokupnom predajom kuće, a apelant da će do isteka prava raspolaganja savjesno upravljati sredstvima dobijenim od stanarine i da će ukupno naplaćeni godišnji prihod upotrijebiti za stvaranje kapitala za održavanje i opravku objekata i njime savjesno upravljati. Shodno navedenom, a u skladu sa članom 154. ZOO kojim je regulisano da ko drugom štetu prouzrokuje dužan je nadoknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, apelant je obavezan da tužiocima nadoknadi štetu na njihovom objektu. Naime, apelant ne osporava da su mu tužioci po navedenom sporazumu ustupili svoj objekat koji je uz odgovarajuću naknadu u vidu stanarine ustupao na korištenje izbjeglim ili raseljenim licima u periodu od pet godina. Na temelju iskaza saslušanih svjedoka, te nalaza i mišljenja vještaka, a koji apelant nije osporavao, utvrđeno je da su štetu na objektu pričinili korisnici objekta kojim je apelant izdavao isti, te njen obim i visina, pa je apelant obavezan da je i nadoknadi. Shodno navedenom, bez značaja je da u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda nije navedena zakonska odredba na temelju koje je apelant mogao regresnim zahtjevom tražiti naknadu štete od korisnika koji su je i prouzrokovali jer se u konkretnom postupku nije ni odlučivalo o pravu apelanta da eventulano istakne takav zahtjev već o njegovoj odgovornosti da tužiocima, s kojim je bio u ugovornom odnosu, naknadi prouzrokovanu štetu. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U odnosu na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Međutim u konkretnom slučaju apelant osim pozivanja na povredu ovog prava nije dostavio dokaze i iznio bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da je u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druga lica. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati, te zaključuje da su i ovi navodi apelanta također očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost ratione materiae U vezi s dijelom apelacije u kojem apelant navodi povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant nosilac javne vlasti, te da ne uživa zaštitu prava garantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Činjenica je da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. god zaključio da Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, pa su i u konkretnom slučaju navodi o povredi prava na pravično suđenje već ispitani u prethodnim tačkama ove odluke. Budući da iz navedenog proizlazi da organi javne vlasti ne uživaju zaštitu prava po Evropskoj konvenciji, a koji stav je Ustavni sud zauzeo u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3044/07 od 16. jula 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) to se navodi apelanta o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić