Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3678/09 (H. A.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3678/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 3678/09, rješavajući apelaciju Hasana Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Avdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001605 od 25. augusta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001 837 od 30. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-187/01 od 4. jula 2007. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hasana Avdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001605 od 25. augusta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001 837 od 30. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-187/01 od 4. jula 2007. godine u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Mensur Hodžić, advokat iz Zenice, podnio je 26. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001605 od 25. augusta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001 837 od 30. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-187/01 od 4. jula 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-187/01 od 4. jula 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001 837 od 30. jula 2008. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka tužene Osnovne škole „Skender Kulenović“ (u daljnjem tekstu: tužena) o usvajanju konačne rang-liste za raspodjelu stanova broj 2086/2001 od 25. januara 2001. godine i naloži tuženoj da sačini novu rang-listu u skladu sa odredbama Pravilnika o kriterijima za izradu rang-liste prioriteta za raspodjelu stanova od novembra 2000. godine u koju će uvrstiti apelanta i dodijeliti mu potrebne bodove koji mu po Pravilniku pripadaju, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.031,00 KM. Istom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.688,20 KM.

3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je apelant podnio tužbu ovom sudu protiv tužene radi poništenja odluke o usvajanju konačne rang-liste za raspodjelu stanova. Na temelju provedenog dokaznog postupka, uvida u odredbe Pravilnika tužene o kriterijima za izradu rang-liste prioriteta za raspodjelu stanova (u daljnjem tekstu: Pravilnik) iz novembra 2000. godine, Odluku tužene o usvajanja rang-liste za dodjelu stanova broj 2086/2001 od 25. januara 2001. godine, Općinski sud je utvrdio da je apelant prilikom podnošenja prijave od 8. decembra 2000. godine za dodjelu stana tuženoj uz prijavu dostavio krivotvorene i lažne podatke o svojoj stambenoj situaciji, tj. rješenje o dodjeli stana na privremeno korištenje. Naime, Općinski sud je utvrdio da iz prijave ne proizlazi podatak da je apelant nosilac stanarskog prava na stanu u Zenici, u Ulici Pionirska broj 9A, sprat 7, stan broj 3 (sadašnja adresa stana Mokušnica broj 9A, sprat 7, stan broj 3, u daljnjem tekstu: predmetni stan). Pošto je tuženoj kao davaocu predmetnog stana na korištenje poznata činjenica da je apelant nosilac stanarskog prava na navedenom stanu, stambena komisija je apelanta isključila iz rang-liste, jer je tužena apelantu prije rata dodijelila na korištenje predmetni stan na kojem je apelant nosilac stanarskog prava a tu činjenicu je i sam apelant potvrdio u svom iskazu u postupku pred Općinskim sudom, da je uz prijavu priložio rješenje o dodjeli na privremeno korištenje stana, jer bi na taj način, prema odredbi člana 12. Pravilnika tužene, njegov stambeni status bio ocijenjen kao status zaposlenika koji nemaju riješeno stambeno pitanje, na temelju čega bi dobio maksimalnih 120 bodova. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je apelant predmetni stan tokom trajanja rata u Bosni i Hercegovini izvjesno vrijeme napustio, tako da je predmetni stan bio proglašen napuštenim, odnosno imao je karakter napuštenog stana, nakon čega je apelant na temelju blagovremeno podnesenog zahtjeva predmetni stan vratio u posjed, te da je, isto tako, podnio i zahtjev za otkup ovog stana saglasno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 61/01, 32/02, 15/03, 54/04, 36/06 i 51/07), a koje činjenice je, takođe, i sam apelant priznao na ročištu održanom 31. maja 2007. godine. Prema tome, Općinski sud je zaključio da je apelant mogao konkurisati za dodjelu većeg stana od postojećeg u skladu sa odredbama Pravilnika tužene. na osnovu validnih dokumenata, pa je, shodno navedenom, odlučio kao u izreci presude.

4. U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant prilikom podnošenja prijave za dodjelu stana od 8. decembra 2000. godine tuženoj dao lažne i krivotvorene podatke o svojoj stambenoj situaciji, da je to utvrđenje utemeljeno, jer proizlazi iz izvedenih dokaza, te zato što apelant tuženoj nije dao tačne podatke o svojoj stambenoj situaciji, predmetnom stanu koji posjeduje u Zenici na kojem je nosilac stanarskog prava i da je za navedeni stan podnio zahtjev za otkup. Dakle, iz apelantove prijave dostavljene tuženoj od 8. decembra 2000. godine nije se moglo utvrditi da je apelant imao riješeno stambeno pitanje, da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, nego se moglo zaključiti upravo suprotno, da nema riješeno stambeno pitanje, jer je na takav zaključak upućivao sadržaj rješenja o privremenom korištenju stana koje je uz prijavu priložio. Prema tome, Kantonalni sud smatra da je apelant u prijavi prikrio činjenicu da je nosilac stanarskog prava na odgovarajućem stanu, na temelju čega je ovaj sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, u skladu sa odredbama iz čl. 3. i 34. Pravilnika tužene, a saglasno odredbi člana 24. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89), Zakona koji je Zakonom o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98 i 19/99) preuzet kao zakon Fedaracije, odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Prema tome, Kantonalni sud je primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-001605 od 25. augusta 2009. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude ovaj sud je naveo da ne stoje revizijski apelantovi navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odredaba ZPP, jer smatra da je drugostepeni sud, postupajući u smislu člana 231. ZPP, ocijenio sve odlučne činjenice i pri tome u obrazloženju svoje presude dao valjane razloge koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Dalje, iz pravno relevantnog činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova a za koja je vezan revizijski sud, proizlazi da je apelant uz prijavu na oglas za rang-listu za raspodjelu stanova koji je raspisala tužena dostavio rješenje o privremenom korištenju stana, a da je u to vrijeme bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u Zenici, pa je na taj način prilikom podnošenja prijave tuženoj dao lažne podatke o svojoj stambenoj situaciji zbog kojeg razloga ga je stambena komisija tužene isključila sa rang-liste za dodjelu stana. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, dali jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje koje kao pravilne prihvata i ovaj sud, bez potrebe da ih ponavlja. Osim toga, kako je apelant sa rang-liste isključen na temelju člana 34. Pravilnika, Vrhovni sud je odbio njegove navode da je imao više bodova od drugih kandidata, jer su ti navodi irelevantni. Dakle, Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj izjavljenoj reviziji, primjenom člana 248. ZPP tu odbio kao neosnovanu.

6. Apelant navodi da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa povredom prava na pravično suđenje, apelant se prvenstveno žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer smatra da je sve radio u skladu sa zakonom. Takođe navodi da stan koji je trebao dobiti nije dobio, jer je sve iskonstruisao direktor tužene koji je imao namjeru da se domogne stana koji je on trebao dobiti, jer bi on imao najveći broj bodova da nije isključen sa rang-liste.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glase:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Dopustivost prima facie

8. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke u vezi sa svim apelantovim žalbenim navodima u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Dopustivost ratione materiae

12. Apelant se, takođe, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu, jer sudovi nisu usvojili njegov tužbeni zahtjev, tj nije utvrđena obaveza tuženoj da poništi odluku o usvajanju konačne rang-liste za raspodjelu stanova, da sačini novu rang-listu i da ga na nju uvrsti sa odgovarajućim brojem bodova.

13. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud konstatira da se, s obzirom na to da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovom zahtjevu za poništenje konačne rang-liste tužene za raspodjelu stanova od 25. januara 2001. godine, što znači da se nije odlučivalo o apelantovom pravu na dom i pravu na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u vezi sa pravom na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae, inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić