Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4051/09 (JP «Putevi Republike Srpske»)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4051/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 4051/09, rješavajući apelaciju JP «Putevi Republike Srpske» Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP «Putevi Republike Srpske» Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 081 od 4. novembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-08-

000 265 od 22. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu broj 091-0-P-07-000 126 od 7. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JP «Putevi Republike Srpske» (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, koga zastupa Mladen Lazendić, direktor preduzeća, podnio je 21. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 081 od 4. novembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-08-000 265 od 22. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 091-0-P-07-000 126 od 7. maja 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 091-0-P-07-000 126 od 7. maja 2008. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 014-0-Gž-08-000 265 od 22. oktobra 2008. godine, obavezan je apelant da tužiocu Mirsadu Hastoru (u daljnjem tekstu: tužilac) umjesto vraćanja zauzetog zemljišta i uspostave ranijeg stanja isplati novčanu naknadu i to: za oduzeto zemljište površine 3.091miznos od 8.651,00 KM, za uništenih 25 stabala šljive iznos od 4.000,00 KM, za dva stabla trešnje iznos od 750,00 KM, za porušenu kuću iznos od 11.042,10 KM, za uništenu cijev za vodu iznos od 485,10 KM, za betonsko korito iznos od 116,30 KM i za popravak grobnice iznos od 408,93 KM, što ukupno iznosi 25.363,43 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. maja 2008. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 5.750,00 KM. Istom presudom, tužilac je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se obaveže apelant da mu vrati u posjed dio zemljišta površine oko 3.091 mzauzetog izgradnjom javnog puta i to na parcelama pobliže navedenim u izreci presude, upisane u pl.br.197/1 K.O. Hladila, Opština Goražde na ime Mirsada Hastora u dijelu 1/1 dovođenjem parcela u stanje u kom su bile prije izgradnje javnog puta tako što će izvršiti zatrpavanje puta zemljom, uklanjanje kamenog i drugog nanosa sa označenih nekretnina te sagraditi kuću dimenzija 5x5,6 m i postaviti česmu sa betonskim koritom dimenzija 1,2x0,6 m, cijev za vodu dužine 126 m i da izvrši zasađivanje voćnih stabala i to 25 stabala šljive i dva stabla trešnje. Tužitelj je odbijen i sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da kamata na dosuđeni novčani iznos teče od dana podnošenja tužbe do 7. maja 2008. godine do kada je tužiocu dosuđena kamata.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari alternativno postavljeni tužbeni zahtjev tužioca, a to je da mu se vrati u posjed zemljište navedeno u izreci presude, a koje zemljište je zauzeto izgradnjom javnog puta i to dovođenjem parcela u stanje u kome su bile prije izgradnje javnog puta ili da mu umjesto uspostavljanja ranijeg stanja isplati naknadu za zauzeto zemljište u ukupnom iznos od 25.363,43 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Osnovni sud je također naveo da je apelant tokom postupka istakao prigovor pasivne legitimacije navodeći da su putevi javna dobra u opštoj upotrebi i u vlasništvu Republike Srpske, pa da samim tim tužilac treba tužbu da upravi prema vlasniku. Međutim, Osnovni sud je istkao da je prigovor pasivne legitimacije neosnovan, prije svega istaknuvši da je odlukom Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada RS) od 22. januara 2004. godine («Službeni glasnik RS» broj 10/04) osnivan apelant [JP «Putevi RS»], koji je pravni sljednik Republičke uprave za puteve. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je članom 3. Zakona o javnim putevima («Službeni glasnik RS» broj 3/04) propisano da su javni putevi dobra u opštoj upotrebi i u svojini RS. Međutim, u članu 11. istog zakona je propisano da upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu mreže magistralnih i regionalnih puteva vrši apelant. Osnovno sud je još naveo da je Vlada RS donijela odluku o utvrđivanju opšteg interesa za izgradnju magistralnog puta Ustiprača-Srbinje broj 02-1066/97 od 15. augusta 1997. godine kojom je utvrdila da je od opšteg interesa izgradnja navedenog puta i da se u tu svrhu može izvršiti potpuna i nepotpuna eksproprijacija nekretnina koje zahvata trasa projektovanog putnog pravca a da je u članu 2. odluke je navedeno da je korisnik eksproprijacije nekretnina iz člana 1. ove odluke Republička uprava za puteve. Osnovni sud je istakao da je očigledno da je put izgrađen, a ponuđeni dokazi ukazuju da je izgradnjom puta zauzeta tužiočeva parcela.

4. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 25. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) propisano [a]ko je graditelj znao da gradi na tuđem zemljištu ili ako to nije znao a vlasnik se tome odmah usprotivio, vlasnik zemljišta može tražiti da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat ili da graditelj poruši građevinski objekat i vrati mu zemljište u prvobitno stanje ili da mu graditelj isplati prometnu cenu zemljišta. Navedeno je da izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, sud može odlučiti da se izgrađeni građevinski objekat ne poruši ako rušenje građevinskog objekta s obzirom na okolnosti slučaja, a posebno vrijednost objekta, imovinske prilike vlasnika zemljišta i graditelja, kao i njihovo ponašanje u toku izgradnje, ne bi bilo društveno opravdani. Osnovni sud je također naveo da [...]vlasnik zemljišta ima pravo i na naknadu štete. Također, Osnovni sud je dalje citirao odredbu člana 25. st. 3. i 4. kojima je propisano da [a]ko vlasnik zemljišta zahteva da mu pripadne pravo svojine na građevinski objekat, dužan je naknaditi graditelju vrednost objekta u visini prosečne građevinske cene objekta u mestu u kome se nalazi u vreme donošenja sudske odluke. Pravo izbora iz stava 1 ovog člana vlasnik zemljišta može ostvariti najkasnije u roku od tri godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta. Po proteku ovog roka vlasnik može zahtevati isplatu prometne cene zemljišta. Osnovni sud je istaknuo da u konkretnoj pravnoj stvari nema mjesta primjeni člana 37. ZOSPO-a koja se primjenjuje u zaštiti prava svojine za povraćaj individualno određene stvari. S obzirom na sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelant, izgadnjom puta, zahvatio nekretnine tužioca što je jasno naveo u svom nalaz i vještak geometar, a na koji nalaz ni jedna od stanaka nije imala primjedbi. Dakle, kako je naveo Osnovni sud, apelant je zauzeo dio parcele tužioca, a morao je znati da gradi na tuđem zemljištu.

5. Nadalje, Osnovni sud je, primjenjujući odredbu člana 25. ZOSPO-a, naveo da se ne može prihvatiti ni apelantov prigovor zastare za povrat nekretnina u pređašnje stanje, obzirom da je pravo izbora iz stava 1. člana 25. ZOSPO-a određeno u roku od 3 godine od dana završetka izgradnje građevinskog objekta, a apelant sudu nije dostavio dokaz da je predmetni put završen, niti je dostavio upotrebnu dozvolu.

6. Međutim, Osnovni sud je naveo da nije mogao udovoljiti tužbenom zahtjevu tužioca kojim je tražio povrat u pređašnje stanje jer je odlukom Vlade RS od 15. augusta 1997. godine utvrđeno da je izgradnja ovog puta u opštem interesu. Pored toga, sud je naveo da je posebno cijenio vrijednost izgrađenog puta, te je istakao da rušenje tog puta ne bi bilo društveno opravdano, pa je iz tih razloga tužbeni zahtjev tužioca odbijen kao neosnovan, jer je povrat i uspostavljanje pređašnjeg stanja po ocjeni suda nemoguće, ali je sud ocijenio da, imajući u vidu odredbu člana 25. ZOSPO-a, tužilac kao vlasnik zemljišta ima pravo na naknadu štete. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, te da je odredbom člana 376. ZOO propisano da potraživanje naknade štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Nadalje, sud je naveo da je tužilac saslušan u svojstvu stranke, te da je tek krajem 2004. godine prvi put došao u te krajeve poslije rata i dolaskom na imanje je vidio stanje na terenu, a tužbu sudu je podnio 21. decembra 2007. godine, tako da nije protekao ni subjektivni ni objektivni zastarni rok. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju treba primijeniti član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kojim je, između ostalog, propisano da niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava. Imajući u vidu da je sud odbio tužioca sa tužbenim zahtjevom za povrat parcele i dovođenje iste u stanje kakva je bila prije izgradnje puta iz razloga koji su naprijed navedeni, Osnovni sud je obavezao apelanta da tužiocu naknadi štetu, obzirom da apelant nije dokazao da je šteta nastala bez njegove krivice. Osnovni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra, vještaka poljoprivredne struke, te vještaka građevinske struke utvrdio vrijednost zauzete površine i vrijednost kuće, cijevi za vodu i vrijednost betonskog korita, kao i vrijednost na poporavci grobnice.

7. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da nisu osnovani žalbeni navodi apelanta da prvostepeni sud nije pravilno raspravio prigovor pasivne legitimacije, istaknuvši kako iz pomenute odluke Vlade RS-a jasno proizilazi da je nalogodavac, odnosno investitor izgradnje magistralnog puta Ustiprača – Srbinje, Republička direkcija za puteve RS, čiji je pravni sljednik apelant, koji je, nesporno, preuzeo sva prava i obaveze Republičke direkcije za puteve RS-a. Nadalje, Okružni sud je naveo da nije osnovan ni žalbeni navod apelanta kojim osporava zaključak prvostepenog suda da magistralni put nije završen, istaknuvši da apelant, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana

126. ZPP-a, nije dokazao da je put završen. Također, Okružni sud je naveo da nije osnovan ni žalbeni navod apelanta kojim tvrdi da je tužiočevo potraživanje za naknadu štete zastarilo, tim prije što na te okolnosti apelant nije pružio sudu niti jedan dokaz. Naime, u postupku pred prvostepenim sudom je utvrđeno da je tužilac za štetu saznao krajem decembra 2004. godine, pa samim tim nije protekao subjektivni rok iz člana 376. ZOO-a, za podnošenje tužbe za naknadu štete. Konačno, Okružni sud je naveo da je neosnovan žalbeni prigovor apelanta da je pričinjena šteta tužiocu previsoko određena, s obzirom da su sudski vještaci vršili procjenu štete na osnovu kazivanja tužioca i poređenja sa postojećim zasadima na terenu, a ne na osnovu neposrednog opažanja na licu mjesta, uz uzimanje mjera i uzoraka. Naime, prvostepeni sud je, kako je naveo Okružni sud, visinu štete koju je tužilac pretrpio na svojim parcelama izgradnjom magistralnog puta, utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja sudskog vještaka poljoprivredne struke i vještaka građevinske struke, koji su izvršili uviđaj na licu mjesta i svoje nalaze i mišljenja dali na osnovu iskaza tužioca o visini štete koja mu je pričinjena, uvidom u stanje na terenu i poređenjem sa susjednim zemljištem. Nadalje, Okružni sud je naveo da tužilac nije mogao izvršiti obezbjeđenje dokaza, jer nije ni imao saznanje da se navedeni put pravi preko njegovih parcela, što nije sporno, ali je obezbjeđenje dokaza mogao i trebao izvršiti apelant, jer je znao da se izgradnjom puta neovlašteno zauzima tuđe zemljište i vlasniku pričinjava šteta. Slijedom navedenog, Okružni sud je, na osnovu odredbe člana 226. ZPP-a odbio žalbu apelanta i potvrdio presudu Osnovnog suda.

8. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud donio je presudu broj 118-0-Rev-09-000 081 od 4. novembra 2009. godine kojom je reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije osnovan prigovor pasivne legitimacije istaknuvši da u konkretnom slučaju eksproprijacija nije ni izvršena, a da je pravni prednik apelanta (Republička direkcija za puteve) kao investitor i naručilac radova započeo radove na izgradnji predmetnog puta preko tužiočevih nepokretnosti i time mu uzrokovao predmetnu štetu, za koju je nesumljivo odgovoran – u smislu odredaba člana 207. ZOO. Vrhovni sud je istaknuo da je činjenica da su javni putevi u svojini Republike Srpske pravno irelevantna za postojanje odgovornosti, jer za štetu odgovara onaj ko je uzrokuje (član 154. stav 1. ZOO).

9. Vrhovni sud je također zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da nije nastupila ni zastara predmetnog potraživanja i pritom se pravilno pozvali na odredbe člana 25. stav 4. ZOSPO-a kojim je propisano da u slučaju građenja na tuđem zemljištu vlasnik zemljišta može da traži uspostavu prijašnjeg stanja u roku od tri godine od dana završetka građevinskog objekta, a po proteku tog roka može zahtijevati isplatu prometne cijene zemljišta. Vrhovni sud je naveo da je evidentno iz provedenih dokaza da predmetni put nije bio završen ni u vrijeme donošenja prvostepene presude (nije bio asfaltiran) ukazavši na odredbe člana 6. stav 2. tada važećeg Zakona o putevima («Službeni glasnik RS» broj 11/95) i odredbe člana 5. tačka 6. sada važećeg Zakona o javnim putevima («Službeni glasnik RS» br. 3/04, 51/04 i 73/08). Pored toga, Vrhovni sud je istaknuo da su nižestepeni sudovi to pitanje razriješili na valjan način - utvrdivši da nije izvršen tehnički prijem predmetnog puta niti je dobijena upotrebna dozvola za njegovo korištenje.

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, prema navodima apelanta sudovi su pogrešno ocijenili da je on pasivno legitimisan u ovom sudskom sporu. Nadalje, apelant u suštini ističe da su sudovi jednostrano i proizvoljno cijenili samo dokaze tužbe, a da nisu cijenili dokaze apelanta. Smatra da je pogrešno odlučeno i o prigovoru zastare.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. S obzirom na to da je apelant Javno preduzeće i kao takav nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja, Ustavni sud podsjeća na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Dakle, proizlazi da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju samo ustavna prava a ne i prava iz Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice i primijenili pozitivno-pravne propise, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

15. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

16. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja i obavezali apelanta da isplati novčanu naknadu za oduzeto zemljište, za uništena stabla šljive i trešnje, za porušenu kuću, za uništenu vodovodnu cijev, za uništeno betonsko korito i za popravku grobnice roditelja isplati tužitelju iznos od 25.363,43 KM, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnogi procesnog prava (ZOO, ZOSPO i ZPP), a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4051/09 (JP «Putevi Republike Srpske») | Sudska praksa | Aktio