Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4135/09 (MH ERS ZP «Elektrodistribucija» a.d. Pale)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4135/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 4135/09, rješavajući apelaciju MH ERS ZP «Elektrodistribucija» a.d. Pale, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija MH ERS ZP «Elektrodistribucija» a.d. Pale podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 1 P 000 027 08 GŽ od 15. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. MH ERS ZP «Elektrodistribucija» a.d. Pale (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Srđan Skoko, diplomirani pravnik, podnio je 23. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 1 P 000 027 08 GŽ od 15. oktobra 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 P 000 027 07 P od 18. jula 2008. godine obavezan je Momir Simović (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu naknadi materijalnu štetu u iznosu od 3.220,70 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. novembra 2007. godine, te naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 KM. U obrazloženju presude sud je naveo sadržaj provedenih dokaza (zapisnika o ustanovljenju neovlaštene potrošnje električne energije, računa, izvoda iz banke, dopisa Ministarstva unutrašnji poslova CJB I. Sarajevo, iskaza svjedoka) te je istakao da je ocjenom provedenih dokaza zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta osnovan. Sud je interpretirao sadržaj odredbe člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu, dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Nadalje, sud je naveo da je članom 48. Opših uslova za isporuku električne energije («Službeni glasnik RS» broj 23/94; u daljnjem tekstu: Opšti uslovi) propisano da se isporuka električne energije potrošačima vrši na osnovu ugovora o snabdjevanju električnom energijom, odnosno ugovora o pristupanju, kojim ugovorima se regulišu međusobni odnosi između isporučioca i potrošača na određeno ili neodređeno vrijeme, dok je članom 107. Opštih uslova propisano da isporučilac može izvršiti obustavu električne energije potrošaču, zbog neovlaštenog trošenja električne energije. Pored toga, sud je naveo da je odredbom člana 108. tačka 2. Opštih uslova propisano da se pod neovlaštenom potrošnjom električne energije podrazumijeva trošenje električne energije bez mjernih uređaja ili mimo njih, a odredbom člana 109. tačka 2. da se u slučaju neovlaštene potrošnje električne energije, za potrošača na niskom naponu, ako je energija uzimana ispred glavnog osigurača, obračun količine neovlašteno potrošene električne energije, vrši, tako da se obračunska snaga dobije umnoškom nominalne struje koja odgovara vrsti i presjeku provodnika unutrašnjeg priključka, sa nominalnim naponom.
3. Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su ovlašteni radnici apelanta 25. decembra 2004. godine, prilikom kontrole električnih instalacija u domaćinstvu tuženog, konstatovali neovlaštenu potrošnju električne energije jer su utvrdili da je u domaćinstvu tuženog, izvršeno priključenje trofazne utičnice ispod razvodne ploče pomoću koje je napajana TA peć, a da nije evidentirana potrošnja električne energije kojom je TA peć napajana, a što je i utvrđeno čitanjem zapisnika o ustanovljenju neovlaštene potrošnje električne energije od 25. decembra 2004. godine. Nadalje, sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelant tuženom ispostavio račun za neovlaštenu potrošnju električne energije broj 2380 od 27. decembra 2004. godine, za obračunski period od 24. decembra 2003. godine do 24. decembra 2004. godine, u iznosu od 3.736,70 KM. Sud je naveo da apelant od ukupno obračunatog iznosa neovlaštene potrošnje električne energije potražuje iznos od 3.220,70 KM, obzirom da je tuženi vršio uplatu periodičnih davanja.
4. Osnovni sud je naveo da tuženi osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe da se u konkretnom slučaju radi o zastarjelom potraživanju budući da potraživanje naknade za isporučenu električnu energiju u domaćinstvu zastarijeva za jednu godinu, te da tuženi nije vlasnik brojila koji je konstatovan na zapisniku koji su sačinili radnici apelanta prilikom kontrole neovlaštene potrošnje elektirčne energije, zbog čega nema pasivne legitimacije na strani tuženog. Prije svega, sud je naveo da su navodi tuženog da tužbeni zahtjev nije osnovan, paušalni i proizvoljni, iz razloga što tuženi nije ovlašteno trošio električnu energiju na način kako je to navedeno u tužbi. Sud je ocijenio paušalnim navod tuženog da nije imao saznanja da je u njegovom domaćinstvu izvršeno priključenje trofazne utičnice ispod razvodne ploče pomoću koje je napajana TA peć na koji način nije evidentirana potrošnja električne energije kojom je napajana TA peć iz razloga što je boravio u ljetnoj kuhinji, a da su prije toga u porodičnoj kući u kojoj je ustanovljena neovlaštena potrošnja električne energije živjele izbjeglice. U konkretnom slučaju, pored nesporno utvrđenih činjenica, te uzimajući u obzir relevantne odredbe (član 154. ZOO), Osnovni sud je istakao da tuženi nije dokazao da za nastalu štetu nije kriv, pa je ocijenjen neosnovanim njegov prigovor pasivne legitimacije zbog toga što nije vlasnik brojila preko kojeg nije evidentirana potrošnja električne energije.
5. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je članom 109. Opštih uslova propisan način obračuna i utvrđivanja mjesečne količine neovlaštene potrošnje, te je navedeno da ukoliko se ne može utvrditi početak neovlaštene potrošnje da će se uzeti da neovlaštena potrošnja električne energije traje od dana posljednjeg pregleda onog dijela priključka, odnosno mjernog mjesta, na kojem je izvršena radnja kojom se omogućava nedozvoljeno korištenje električne energije, a najduže do zastare roka potraživanja po osnovu neovlaštenog trošenja električne energije. Primjenom navedene odredbe, a imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je udovoljio tužbenom zahtjevu apelanta, jer je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant utuženi iznos u ovom postupku utemeljio na računu koji je ispostavljen tuženom za neovlaštenu potrošnju električne energije, čija potrošnja je obračunata u skladu sa navedenim odredbama Opštih uslova, za period za koji je utvrđeno trajanje neovlaštene potrošnje. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelant dokazao i visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, sud je naveo da je neosnovan i prigovor zastare istaknut od strane tuženog, istaknuvši da je odredbama člana 376. stav 1. ZOO određeno da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. S obzirom da su 25. decembra 2004. godine radnici apelanta utvrdili neovlaštenu potrošnju električne energije, a da je tužba podnesena 30. novembra 2007. godine, sud je zaključio da nije protekao rok od tri godine predviđen navedenom odredbom ZOO. Osnovni sud je odluku o zateznim kamatama donio u skladu sa čl. 277. i 324. ZOO.
6. Presudom Okružnog suda broj 89 1 P 000 027 08 GŽ od 15. oktobra 2009. godine usvojena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan, a apelant je obavezan da tuženom na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 351,00 KM. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je žalba osnovana. Obrazlažući ovakvu odluku, Okružni sud je istakao da iz stanja spisa proizilazi da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari naknada materijalne štete u utuženom iznosu, a po osnovu neovlaštene potrošnje električne energije. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon provedenog postupka, utvrdio da su ovlašteni radnici apelanta 25. decembra 2004. godine, prilikom kontrole električnih instalacija u domaćinstvu tuženog konstatovali neovlaštenu potrošnju električne energije, a što je konstatovano i zapisnikom o ustanovljenju neovlaštene potrošnje od 25. decembra 2004. godine, nakon čega je apelant tuženom ispostavio račun za neovlaštenu potrošnju u iznosu od 3.736,70 KM. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, cijeneći prigovor zastare potraživanja, našao da je isti neosnovan pozivajući se na odredbu člana 376. stav 1. ZOO kojom je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Navedeno je da je, imajući u vidu da je u konkretnom slučaju 25. decembra 2004. godine utvrđena neovlaštena potrošnja, a tužba je podnesena 30. novembra 2007. godine, prvostpeni sud zaključio da nije protekao rok od tri godine. Međutim, Okružni sud je naveo da ovakvi zaključci prvostepenog suda u pogledu prigovora zastare potraživanja nisu pravilni te je zbog toga pogrešno primijenio materijalno pravo, kako je to ispravno navedeno u žalbi tuženog. U tom kontekstu je istaknuto da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba člana 387. stav 1. tačka 3. ZOO, kojom je propisano da potraživanje naknade za isporučenu električnu energiju za potrebe domaćinstva zastarijeva za jednu godinu. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelantovo potraživanje nastalo 25. decembra 2004. godine, a tužba je podnesena 30. novembra 2007. godine, to je protekao rok predviđen citiranom odredbom člana 387. ZOO za potraživanje duga po osnovu neovlaštene potrošnje električne energije. S obzirom na navedeno, Okružni sud je primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku, žalbu usvojio kao osnovanu i prvostepenu presudu preinačio na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio.
7. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično sduđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o isporuci električne energije za potrebe domaćinstva, nego o materijalnoj šteti koju mu je tuženi pričinio, te da je Okružni sud trebao primijeniti odredbu člana 376. ZOO, a ne odredbu člana 378. ZOO, odnosno da o prigovoru zastare nije pravilno odlučeno.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom, kojom je njegov tužbeni zahtjev odbijen zbog zastare potraživanja povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Ustavni sud primjećuje, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu svodi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Okružnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge iz kojih je proizašao zaključak da je tužbeni zahtjev apelanta zastario. Naime, iz obrazloženja osporene presude se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić