Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-909/09 (M. D.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-909/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 909/09, rješavajući apelaciju Mite Danojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mite Danojevića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-

08-001478 od 16. septembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mito Danojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, podnio je 23. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 Mal 000442 09 Rev od 19. februara 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001478 od 16. septembra 2008. godine. Apelant je predložio Ustavnom sudu da odredi privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje pobijane presude Okružnog suda.

2. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 Mal 000442 05 Mal od 26. juna 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev «Kompanije Dušanić» iz Prnjavora (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati iznos od 1.670,95 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. jula 2002. godine, pa do isplate kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je na temelju provedenih dokaza koje je taj sud cijenio na način propisan odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP), kao i na temelju navoda punomoćnika tužitelja i navoda apelanta utvrđeno da je između porodice apelanta i tužitelja zaključen usmeni ugovor o kupoprodaji akcija odnosno dogovoreno je da apelant i njegova porodica prodaju tužitelju svoje akcije za šta im je tužitelj predao svoju robu. Na temelju provedenih dokaza Osnovni sud je nesporno utvrdio i to da je apelant preuzeo robu koja je navedena u nota računu broj NO 1246, a da su, sa druge strane, akcije ostale u vlasništvu apelanta odnosno da nisu prenesene ni na tužitelja, niti na bilo koje drugo fizičko ili pravno lice, odnosno da je apelant i dalje vlasnik akcija, kako to proizilazi iz potvrde izdate 31. januara 2008. godine.

3. Međutim, kako je u obrazloženju navedeno, odredbom člana 51. Zakona o hartijama od vrijednosti («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 4/02, prečišćen tekst) je propisano da se hartijama od vrijednosti koje su emitovane uz javni poziv za prodaju organizovano trguje na berzi i drugim uređenim javnim tržištima koja se osnivaju radi ostvarenja uslova za povezivanje ponude i tražnje hartija od vrijednosti, te da bliže uslove trgovanja hartijama od vrijednosti utvrđuje Komisija za hartije od vrijednosti RS (u daljnjem tekstu: Komisija) svojim propisima, te da je neposredno trgovanje javno emitovanih hartija od vrijednosti protivno odredbama citiranog zakona. Prema tome, kako je u obrazloženju još navedeno, pravni poslovi o kupovini i prodaji akcija zaključeni izvan uređenog javnog tržišta za promet hartija od vrijednosti su ništavi, te je i pravni posao po kom tužitelj potražuje da mu apelant isplati iznos od 1.670,95 KM također ništav, a na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti, kako je propisano odredbom člana 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud se u obrazloženju pozvao na odredbe člana 104. ZOO kojima je propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna da vrati drugoj strani sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je dato protivi vraćanju, treba da se isplati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje. Stavom 2. citirane odredbe je propisano da sud može odbiti u cjelini ili djelimično zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, ako je ugovor ništav odnosno protivan prinudnim propisima. S obzirom da je Osnovni sud prethodno ocijenio da je ugovor zaključen u konkretnom slučaju protivan prinudnim propisima, kako je to utvrđeno rješenjem Komisije za hartije od vrijednosti i da je tužiteljska strana u konkretnoj situaciji postupala nesavjesno, Osnovni sud je smatrao da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za vraćanje onoga što je apelant primio po osnovu takvog ugovora, odnosno za davanje naknade u novcu, te je odlučio kao u izreci presude.

4. Odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-001478 od 16. septembra 2008. godine kojom je žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako da je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 1.670,95 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. marta 2005. godine kao i da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.740,00 KM. Ujedno apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove žalbenog postupka u izosu od 900,00 KM.

5. U obrazloženju je Okružni sud istakao da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, da se prema odredbi člana 433. ZPP-a odluka ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te da je taj sud ispitao prvostepenu presudu sa stanovišta pravilne primjene materijalnog prava, na čiju primjenu pazi i po službenoj dužnosti i u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti i na povredu odredaba ZPP-a. Prema ocjeni Okružnog suda žalba tužitelja osnovano ukazuje da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbu člana 104. ZOO-a. Okružni sud je istakao da je tačno, kako je u obrazloženju prvostepne presude navedeno, da prema stanju spisa parnične stranke nisu zaključile ugovor o kupoprodaji robe (apelant je preuzimanjem robe kod tužitelja zaključio sa tužiteljem prividan ugovor o kupoprodaji robe koji saglasno odredbi člana 66. stav 1. ZOO-a nema pravno dejstvo), već ugovor o kupoprodaji akcija, koji je, kako je pravilno ocijenio i prvostepeni sud ništav pravni posao, jer je zaključen protivno odredbama Zakona o hartijama od vrijednosti RS. Budući da su ispunjeni uslovi za ništavost takvog pravnog posla, u skladu sa odredbom člana 103. ZOO-a, za Okružni sud je ostalo sporno da li je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 104. navedenog zakona koja propisuje ponašanje ugovorača u odnosu na predmet njihovog ništavog pravnog posla. U konkretnoj situaciji tužitelj nije zahtjevao utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji akcija, pa tako ni prvostepeni sud prema ocjeni Okružnog suda nije imao obavezu da odlučuje o restituciji iz kojeg razloga je i neprivalna primjena odredbe člana 104. ZOO-a. U slučaju da je tužitelj tražio od suda da utvrdi ništavost ugovora o kuporodaji akcija, onda bi i prvostepeni sud, kod činjenice da je ništav taj pravni posao, mogao da odlučuje o ispunjenosti uslova propisanih odredbom člana 104. ZOO-a koja propisuje da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, što bi u konkretnom slučaju bilo vraćanje robe koju je apelant preuzeo od tužitelja dana 13. jula 2002. godine. Međutim, s obzirom da je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 1.670,95 KM kao novčani iznos vrijednosti preuzete robe, Okružni sud je smatrao da se u tom slučaju takav pravni odnos može razriješiti samo primjenom odrebe člana 210. ZOO-a. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da su se parnične stranke zaključivši dvostrano obavezujući ugovor obavezale tako da apelant proda tužitelju svoje akcije koje posjeduje u Akcionarskom društvu «Prnjavor-ekspres», a tužitelj se sa druge strane obavezao da apelantu preda robu u vrijednosti tih akcija. Iz provednih dokaza je proizašlo da je ugovor ispunio samo tužitelj, na način da je apelantu omogućio da preuzme robu u vrijednosti od 1.670,59 KM, a da pri tome od apelanta nije dobio prenos njegovih akcija, što proizlazi iz potvrde Akcinarskog društva «Prnjavor-ekspres» broj 12-1/08 od 31. januara 2008. godine. Dakle, apelant nije izvršio svoju obavezu iz ugovora o kupoprodaji akcija, a uprkos tome je preuzeo robu na ime tih akcija, pa kako tužitelj nije tražio utvrđenje ništavim tog ugovora i povrat date robe, to se kod činjenice da apelant preuzetu robu nije platio ni akcijama ni novcem, ukazuje da je apelant povećao svoju imovinu za vrijednost te robe, a za isti iznos umanjio imovinu tužitelja. Iz tog razloga apelant je i dužan da taj iznos plati tužitelju temeljem odredbe člana 210. ZOO-a kojom je propisano da kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće-da naknadi vrijednost postignutih koristi. Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti, nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Budući da je tužitelj tražio isplatu određene svote novca, te budući da je sud dužan da kao prethodno pitanje cijeni osnov za isplatu tog potraživanja kod činjenice da je pravni posao ništav to je, prema mišljenju Okružnog suda, bilo pravilno usvojiti tužbeni zahtjev kojim je tražena isplata tog iznosa, jer je za sticanje te imovine otpao pravni osnov, iz kojeg razloga je Okružni sud odlučio da djelimično usvoji tužbeni zahtjev tužitelja i obaveže apelanta na isplatu iznosa od 1.670,95 KM, koji iznos se odnosi na vrijednost preuzete a neplaćene robe i to sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. marta 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe (zahtjeva za isplatu stečenog bez osnova), temeljem odredbe člana 214. ZOO-a, a ne od 14. jula 2002. godine, kada je roba preuzeta, jer je sticalac (apelant) bio savjestan, obzirom da u vrijeme preuzimanja robe nije mogao znati da tužitelj pribavlja akcije kroz sekundarni promet, neposrednom kupovinom od akcionara izvan berze i drugog uređenog javnog tržišta, protivno Zakonu o hartijama od vrijednosti. Odluku o troškovima postupka koji primjenom odredbe člana 386. stav 1. ZPP-a pripadaju tužitelju koji je uspio u sporu, Okružni sud je donio primjenom odredbe člana

387. ZPP-a, na način da je visina troškova odmjerena prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 68/05).

6. Apelant je 4. novembra 2008. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine protiv Presudu Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001478 od 16. septembra 2008. godine. Apelant je protiv navedene presude takođe izjavio reviziju Vrhovnom sudu.

7. Rješavajući o navedenoj apelaciji Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti broj AP 3646/08 od 15. januara 2008. godine, kojom je predmetnu apelaciju odbacio zato što je preuranjena, jer je u toku postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom.

8. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv drugostepene presude donio Rješenje broj 78 0 Mal 000442 09 Rev od 19. februara 2009. godine kojim je reviziju odbacio uz obrazloženje da nije ispunjen uslov dopuštenosti revizije iz odredbe člana 237. stav 2. ZPP, niti bi odlučivanje o reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, u smislu stava 3. citirane odredbe.

9. Apelant navodi da je osporenom drugostepenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, te pravo iz člana 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešne primjene materijalnog prava od strane okružnog suda. Ističe da Okružni sud svojom presudom štiti ugovarača koji je u trenutku zaključenja ugovora bio nesavjestan, te umjesto da ta strana trpi posljedice ništavosti, ona se i nagrađuje na štetu savjesnog ugovarača. Prema ocjeni apelanta pobijanom presudom se osnažuje jedan apsolutno ništav pravni posao i to na način da savjesna strana ostaje u obavezi da ispuni ono što duguje po osnovu ništavog pravnog posla. Nadalje, apelant ističe da je drugostepeni sud «prekoračio tužbeni zahtjev» na način što je, umjesto da riješi tužbeni zahtjev koji je glasio na isplatu duga, odlučivao o vraćanju stečenog bez osnova, odnosno o posljedicama ništavosti. Pogrešnu primjenu materijalnog prava apelant vidi i u tome što je Okružni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje (privid ugovora o kupoprodaji robe, ništavost ugovora o kupoprodaji akcija) pogrešno primijenio odredbe ZOO-a i Zakona o hartijama od vrijednosti donoseći odluku na temelju odredbi ZOO koje se odnose na sticanje bez osnova. Apelant ističe da je predao svoje akcije tužitelju i da je tužitelj odgovoran što nije stekao pravo vlasništva na akcijama, zbog zabrane koju mu je izdala Komisija za vrijednosne papire, pa je trebalo primijeniti član 138. ZOO. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM zbog povrede prava navedenih u apelaciji.

10. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je presuda Okružnog suda uručena apelantu 10. oktobra 2008. godine, a apelacija (koja je odbačena kao preuranjena) podnesena 4. novembra 2008. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije.

11. Nadalje, u odnosu na dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se isključivo zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Naime, Okružni sud je utvrdio da je tužitelj opredijelio svoj tužbeni zahtjev na način da je tražio isplatu novca za neplaćenu robu koju je apelant preuzeo, ali ne po osnovu ugovora o kupoprodaji robe (jer taj ugovor strane nisu ni zaključile), već po osnovu ugovora o kupoprodaji akcija. Okružni sud je naveo da je apelant obavezan da isplati tužitelju iznos naveden u presudi jer je otpao osnov po osnovu kojeg je preuzeo robu od tužitelja, a on nije ispunio svoj dio obaveze, te je po ocjeni suda primjenjiv član 210. ZOO. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant takođe navodi da je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno i njegovo pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 9. Evropske konvencije. U vezi sa ovom povredom.Ustavni sud zapaža da se u postupku koji apelant osporava raspravljalo pitanje isplate novčanog iznosa koji se odnosi na vrijednost robe koju je apelant preuzeo po osnovu ništavog pravnog posla, stoga imajući u vidu navedeno Ustavni sud ovaj postupak ne može dovesti u vezi sa gore navedenim pravom za koje apelant smatra da mu je povrijeđeno, pa i ove navode apelanta Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

16. U vezi sa navodom apelanta o povredi prava iz člana 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima, Ustavni su primjećuje da je apelant naveo povredu ovog prava, ne obrazlažući uopšte u čemu se ista sastoji. Obzirom da je u pitanju paušalni navod, koji ničim nije obrazložen, kao i da iz spisa predmeta ne proizilazi da se radi o eventualnim pitanjima koji se mogu pokrenuti ovim članom (koji ima generalni karakter te obavezuje države da osiguraju ostvarivanje prava garantiranih tim paktom te garantiraju uživanje tih prava prava bez diskriminacije), Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana 2. Međunarodnog pakta o ekonomskim socijalnim i kulturnim pravima očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U odnosu na zahtjev apelanta kojim traži isplatu naknade na ime nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva jer je očigledno (prima facie) neosnovana, to apelantu ne pripada pravo na naknadu štete.

19. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-909/09 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio