Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1422/12 (R. G.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1422/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1422/12, rješavajući zahtjev Radenka Gajića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Radenka Gajića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Radenko Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 19. aprila 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 006921 11 Kž od 28. decembra 2011. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 006921 08 K od 8. jula 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izdržavanje izrečene mu kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 K 006921 08 K od 8. jula 2011. godine apelant je oglašen krivim za počinjeno krivično djelo-pronevjera iz člana 348. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Apelant je presudom obavezan da preduzeću AD „Žitopromet“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: oštećeni) naknadi štetu u iznosu od 47.495,58 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude te da na ime troškova postupka plati iznos od 703,03 KM također u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku pred tim sudom na osnovu dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da je apelant u periodu od 1. januara 2008. godine do 29. maja 2008. godine vršeći poslove i radne zadatke magacionera u magacinu u Donjem Crnjelovu, koji je vlasništvo oštećenog registriranog za prodaju i otkup poljoprivrednih proizvoda i prerađevina od takvih proizvoda koji su mu povjereni u radu, umjesto da u blagajnu preda novac koji je ostvaren prodajom tih proizvoda u iznosu od 47.495,58 KM, na način preciziran u presudi, novac zadržao za sebe. Sud je naveoda je na taj način apelant protivpravno prisvojio novac koji mu je bio povjeren u radu u pravnom licu pri čemu iznos protivpravno pribavljene imovinske koristi prelazi iznos od 10.000,00 KM čime su se u radnjama apelanta stekla sva obilježja krivičnog djela pronevjere iz člana 348. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ RS.

4. Navedeno je da je u toku postupka vještak odbrane kojeg je u toku istrage angažiralo tužilaštvo sačinio 24. jula 2008. godine nalaz i mišljenje na kojem je tužilac i zasnovao predmetnu optužnicu ali da je nakon što je sačinio svoj pisani nalaz, ovaj vještak 15. marta 2010. godine dostavio direktno sudu pisani podnesak naslovljen kao Dopuna-pojašnjenje njegovog ranijeg nalaza kojim je djelomično derogiran njegov raniji stav i mišljenje naveden u nalazu. Nadalje je navedeno da je iz tog razloga tužilac na glavnom pretresu odustao od ovog nalaza kao dokaza u postupku ali je onda odbrana pokušala da predmetni nalaz upotrijebi u svoju korist. Osnovni sud je naveo da je u nalazu iz 2008. godine navedeni vještak na skoro istovjetan način kao i vještak optužbe poimenično naveden u presudi, došao do zaključka da je u konkretnom slučaju postojao manjak u razduženju apelanta kao magacionera u nešto većem iznosu (47.507,26 KM) ali da je u svom pisanom podnesku kao i na pretresu pred sudom iznio određene stavove kojima dovodi u sumnju da je apelant napravio sporni manjak, navodeći da iskazani manjak zaista i postoji ali da smatra da nije do kraja rasvijetljen i uređen odnos apelanta prema poljoprivrednim proizvođačima koji su direktno apelantu predavali pšenicu na uslužno mljevenje jer je spiskove sa licima i količinama predate pšenice sam apelant sačinjavao. Navedeno je da je vještak istakao i da se oslanjao na „seoske priče“ o apelantovoj sklonosti kockanju koja, prema mišljenju tog vještaka, nije mogla uticati na permanentno uvećavanje manjka za skoro isti iznos. Osnovni sud je naveo da je odbrana angažirala još jednog vještaka koji je sačinio svoj nalaz i mišljenje i neposredno saslušan na glavnom pretresu a koji je pokušao potpuno eliminirati odgovornost apelanta za djelo koje mu je stavljeno na teret isticanjem neorganiziranosti i propusta u radu oštećenog preduzeća i koji je naveo da manjak postoji ali da je maksimalni iznos manjka 35.466,44 KM.

5. Osnovni sud je naveo da je cijeneći dokaze – saslušanje svjedoka koje je predložila optužba, prihvatio sve navedene iskaze (koji su precizirani u presudi) kao vjerodostojne iskaze o činjenicama koje su bile poznate svjedocima koji, iako su radnici ili rukovodna lica oštećenog, po ocjeni tog suda, nisu imali nikakav opravdan interes da bar protiv apelanta svjedoče na način kao što su svjedočili pred tim sudom. Osnovni sud je naveo i da je prihvatio nalaz i mišljenje novog vještaka kojeg je angažiralo Tužilaštvo, kao veoma stručan, jasan i za sud uvjerljiv nalaz koji je dat prema pravilima ekonomske struke i poštujući zakonske propise iz ekonomske oblasti tako da sud nije imao nikakvog valjanog razloga da posumnja u vjerodostojnost ovog dokaza. Obrazloženo je i da se sa nalazom i mišljenjem tog vještaka u potpunosti slaže i sud jer odbrana apelanta nije uspjela angažiranjem svojih vještaka uvjeriti sud u suprotno, kao i iz razloga što ni svi drugi izvedeni dokazi i rezultati dokaznog postupka navodima vještaka odbrane nisu uspjeli dovesti u pitanje utvrđenje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Osnovni sud je naveo i da je, po ocjeni tog suda, apelant predmetno krivično djelo počinio sa direktnim umišljajem te da je prilikom odabiranja vrste i visine sankcije taj sud uzeo u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja odnosno prije svega olakšavajuće okolnosti na strani apelanta-da je apelant skromna ličnost, da spada u siromašnija lica jer više nije zaposlen, da nema imovine i živi na granici egzistencijalne održivosti i da nije do sada kažnjavan-te mu je izrekao navedenu kaznu.

6. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 80 0 K 006921 11 Kž od 28. decembra 2011. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je neosnovan žalbeni navod apelanta da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka kada je dozvolio da tužilac odustane od nalaza i mišljenja vještaka na kojem je zasnovao optužnicu i izvede novi dokaz-vještačenje po novom vještaku finansijske struke i tako zasnuje presudu na nezakonitom dokazu te da je u tom slučaju tužilac trebao odustati i od optužnice protiv apelanta. Prema obrazloženju presude tačno je da se radi o neuobičajenoj i rijetkoj situaciji ali da niti jednom zakonskom odredbom nije propisano da u takvom slučaju novo vještačenje predstavlja nezakonit dokaz jer zakonom nije propisana zabrana strankama da u skladu sa vlastitom procjenom mogu odustati od izvođenja pojedinih dokaza. Okružni sud je naveo i da je provedenim novim vještačenjem nije prekršeno niti jedno osnovno pravo apelanta propisano važećim zakonima niti su zaključci o pojedinim odlučnim činjenicama vezanim za postojanje bitnih elemenata predmetnog krivičnog djela proizvoljni niti je odlukom prvostepenog suda da dozvoli novo vještačenje izvršena favorizacija tužioca u odnosu na apelanta.

7. Okružni sud je obrazložio i da je analizirajući činjenični osnov prvostepene presude u vezi sa navedenim prigovorima, utvrdio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je kao stručan i uvjerljiv prihvatio nalaz i mišljenje novog vještaka Tužilaštva te što je kao istinite prihvatio i iskaze u presudi poimenično navedenih svjedoka te na navedenom vještačenju i svjedočenjima zasnovao svoju odluku cijeneći ih ponaosob i u njihovoj međusobnoj vezi. Navedeno je i da je ono u čemu se slažu svi vještaci činjenica da je nesporno utvrđen manjak u poslovanju apelanta kao magacionera u magacinu oštećenog pri čemu se nalazi i jednog od vještaka odbrane i vještaka optužbe u pogledu visine manjka saglasni dok je prema nalazu drugog vještaka odbrane taj manjak manji ali da se razlikuju u rezonovanju kako je došlo do manjka. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se vještak u svom nalazu mora kretati isključivo u granicama stručnih pitanja, podataka, činjenica i zaključaka ali da se ne smije upuštati u ocjenu odbrane optuženog, iskaza svjedoka i izjašnjavati se o krivici ili nevinosti optuženog jer je to isključiva kompetencija suda zbog čega je logično da je sud, nakon što je vještačenjem utvrđeno postojanje manjka, preuzeo na sebe da utvrdi kako je taj manjak nastao pa je provedenim dokazima i utvrđeno da je manjak nastao tako što je apelant prisvajao novac iz dnevnih pazara. Okružni sud je, između ostalog, naveo i da su neosnovani i žalbeni navodi vezani za visinu i vrstu izrečene kazne jer kad se uzmu u obzir visina prisvojenog novca kao otežavajuća okolnost te sve olakšavajuće okolnosti koje je prvostepeni sud cijenio, onda je vidljivo da izrečena kazna predstavlja minimalno izrečenu kaznu za predmetno krivično djelo koja se pojavljuje kao neophodna mjera prema apelantu da se njom mogu postići svi ciljevi koji se moraju kaznama postići a koji su propisani članom 28. KZ RS.

8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da su presude zasnovane na nezakonitom dokazu-nalazu i mišljenju vještaka na osnovu kojeg je potvrđena optužnica protiv njega a od kojeg je kasnije tužilac odustao. Apelant smatra da uopće nije dokazano da je počinio djelo za koje je osuđen te da je takvim postupanjem sud dao prednost Tužilaštvu u odnosu na njega. Osim toga, apelant navodi da su svi vještaci dali različito mišljenje o načinu nastanka manjka što sudovi uopće nisu uzeli u obzir te da nisu vodili računa ni o nepropisnom poslovanju oštećenog koji nije ničim regulirao postupak knjiženja uslužnog mljevenja pšenice koje nije ni vršeno. Apelant navodi da je već pozvan na izdržavanje kazne zatvora i da mu je poznato da Ustavni sud uglavnom ne usvaja privremene mjere odlaganja izdržavanja kazne zatvora te da će pokušati da iskoristi i mogućnost datu Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija i tražiti odlaganje izvršenja ali da moli i Ustavni sud da donese privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje njegove kazne do okončanja postupka jer mu odlaskom na izdržavanje ne bi nastala samo materijalna šteta nego i nematerijalna šteta u vidu duševnog bola i patnji zbog odlaska u zatvor zbog nečeg što nije učinio.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

11. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka, imaju pravo da u skladu sa pozitivnopravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.

13. U konkretnom slučaju apelant zahtjev za izdavanje privremene mjere obrazlaže navodima da bi mu odlaskom na izdržavanje kazne nastupila ne samo materijalna šteta nego i nematerijalna šteta u vidu duševnih bolova i patnji zbog odlaska u zatvor zbog nečeg što nije učinio. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u Republici Srpskoj, postoji propis koji reguliše način i postupak za odlaganje izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u RS. Ovim zakonom je regulisano u kojim slučajevima i kojem organu osuđena osoba može podnijeti takav zahtjev. Obzirom da i sam apelant ističe da navedene mogućnosti nije iscrpio te da će pokušati da molbom odloži izvršenje kazne u smislu navedenog zakona, Ustavni sud nalazi da u tom pravcu nije neophodno djelovanje Ustavnog suda.

14. Osim toga, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koje predviđa Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u RS ili one koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, navodi koje treba cijeniti nadležni organ u postupku propisanom Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u RS, kao ni navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere pred Ustavnim sudom. Apelant kako je već navedeno, nije koristio mogućnost koju ima prema navedenom zakonu, a koja mu je na raspolaganju i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda, a nije ponudio ni odgovarajuće razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi samo donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1422/12 (R. G.) | Sudska praksa | Aktio