Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1713/12 (J. C.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
Predmeti (1)
AP-1713/12
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine u predmetu broj AP 1713/12, rješavajući zahtjev Joze Cigića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Joze Cigića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Jozo Cigić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Širokog Brijega, koga zastupa ZOU Josip Muselimovića i Ana Primorac iz Mostara, podnio je 10. maja 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 0032280 12 Kž od 20. marta 2012. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 K 0032280 10 K od 30. decembra 2011. godine. Apelant je također u apelaciji postavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 0032280 10 K od 30. decembra 2011. godine apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine zbog učinjenog krivičnog djela krivotvorenje novca iz člana 205. stav 1 u vezi sa članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH). Kako je utvrdio Sud BiH, apelant je 8. februara 2007. godine oko 18,00 časova u Biljnoj apoteci u Međugorju, Općina Čitluk, račun za kupljenu robu osobi P. F platio novčanicom apoena od 1.000,00 Hrvatskih kuna, preciznije označena u presudi (u daljnjem tekstu: sporna novčanica), za koji je znao da je krivotvorena čime je počinio navedeno krivično djelo. Ovakvo utvrđenje Suda BiH temelji na provedenim dokazima optužbe subjektivne i objektivne prirode, koji, u toku glavnog pretresa, nisu dovedeni u sumnju od strane odbrane. Prije svega, nesporno je utvrđeno da je sporna novčanica, krivotvorena te da je ista, od strane apelanta, stavljena u promet na opisani način. Odluka Suda BiH u pogledu ovog utvrđenja zasnovana je prvenstveno na iskazu svjedokinje F. P koji je, u odlučnim činjenicama, potkrijepljen iskazom svjedoka M. Ć.-ovlaštenog službenog lica PU Čapljina, kao i materijalnim dokazima provedenim na prijedlog Tužilaštva Bosne i Hercegovine, prije svega Zapisnikom o zaprimanju usmene prijave od građanina, Policijske stanice Čitluk broj 02-
02/5-1- 100/07 od 2007. godine i Zapisnikom o prepoznavanju osobe broj 02-02/5-7-04/07 od 14. februara 2007. godine. Iz iskaza svjedokinje F. P. proizilazi da je ista, kritične prilike, radila u apoteci, kada je za prodatu robu primila spornu novčanicu. Kako je naveo Sud BiH, da je svjedokinja F. P. bila sigurnija i određenija toku njenog saslušanja od strane pripadnika MUP-a HNK, kada je detaljno opisala sam događaj i osobu koja je navedene prilike obavila kupovinu u apoteci, dok je, prilikom davanja iskaza na glavnom pretresu, istakla da se uopšte ne sjeća u kom mjesecu se dogodio kritični događaj, koje godine je to bilo i koje doba dana. Navedene okolnosti, ipak, po ocjeni Suda BiH, nisu upitne obzirom da su iste objektivizirane kroz materijalne dokaze provedene na glavnom pretresu, odnosno naprijed navedene zapisnike. Iz zapisnika o zaprimanju usmene prijave od građanina proizilazi da je F. P. pristupila u prostorije PS Čitluk 10. februara 2007. godine, kada je prijavila počinjenje predmetnog krivičnog djela od strane muške osobe koju je te prilike opisala, što je konstatovano i u Zapisniku o prepoznavanju osobe od 14. februara 2007. godine. Za svjedokinju F. P ni tada, ni prilikom njenog svjedočenja pred Sudom, nije bilo sporno da je kritične prilike primila spornu novčanicu, koja joj se učinila sumnjivom, zbog čega je slučaj prijavila policiji. Naime, kako je naveo Sud BiH, nesporna je činjenica da je imenovana svjedokinja uporno pokušavala da izbjegne pristup ovom Sudu i tako izvrši svoju obavezu svjedočenja, zbog čega se Sud BiH odlučio na prinudno dovođenje svjedokinje, kao i da je evidentno kako je svjedokinja pokušala svjesno i voljno neopravdano dovesti u pitanje zakonitost radnje prepoznavanja, iz čega Sud BiH zaključuje kako je imenovana svjedokinja ili bila pod određenim neprihvatljivim uticajem apelanta da ne svjedoči protiv njega odnosno ukoliko svjedoči da ga ozbiljno ne tereti, ili se na ovako nešto imenovana sama odlučila iz njoj poznatih nezakonitih razloga, uprkos činjenici da je za Sud BiH jasno dokazano kako je upravo apelant počinitelj opisanog djela na štetu imenovane oštećene. Dakle, kako je zaključio Sud BiH, nije bila sporna činjenica da su navedene novčanice u apoenu od po 1.000,00 Hrvatskih kuna, a među kojima i sporna novčanica, koja je predata oštećenoj F. P, krivotvorena. Po ocjeni Suda BiH, na ovakav zaključak nesporno ukazuje zapisnik vještačenja sumnjivih novčanica, broj 02/2-505/2007-
392/07 od 24. aprila 2007. godine, Centralne Banke Bosne i Hercegovine, u kojem je konstatovano da je svih šest novčanica u apoenu od 1.000,00 HRK krivotvoreno, dok iz sadržaja navedenog zapisnika jasno proizilazi da je jedna od vještačenih novčanica i sporna novčanica koja je privremeno oduzeta od oštećene. Navedeno vještačenje je obavio stalni sudski vještak finansijske struke M. H., koji je potom, i saslušan na glavnom pretresu dana 30. juna 2011. godine. Imenovani vještak je, prilikom postavljanja pitanja od strane tužioca Tužilaštva BIH, kategorično ustvrdio da svih šest krivotvortenih novčanica, imaju tri različita serijska broja, odnosno da po dvije novčanice imaju isti serijski broj, a kao elemente na osnovu kojih je utvrđeno da se radi o krivotvorinama, vještak je naveo da su iste vjerovatno samo isprintane preko printera digitalnom tehnikom, ili možda skenirane preko interneta i da ne sadrže zaštitne elemente koji postoje na pravim novčanicama, kao što su mikro štampa, tzv. podudarajući žig, vodeni žig, sigurnosna traka, fluorescentna vlakna i dr. Osim toga, Sud BiH je i neposrednim uvidom u fotodokumentaciju PU Čapljina broj Ku 10/07 od 18. februara 2007. godine, utvrdio da se radi o spornoj novčanici a što , takođe, proizilazi iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta PU Čitluk, broj 17/07 od 10. februara 2007. godine, kojom je konstatovano da je predmetna novčanica privemeno oduzeta od F. P. Oslanjajući se na zaključak vještaka M. H., u dijelu u kojem je konstatovano se radi o lošoj krivotvorini, Sud BiH je na nesumnjiv način našao utvrđenim da je apelant sasvim sigurno znao da je sporna novčanica u apoenu od 1.000,00 HRK krivotvorena. S obzirom na iskaz vještaka da se radi o lošoj krivotvorini, kao i o mogućem „prostom“ načinu nastanka iste, za Sud BiH je sasvim izvjesno da je apelant u momentu stavljanja u promet predmetne novčanice znao da je ista lažna, imajući u vidu da apelant u svakodnevnom životu koristi novac kao sredstvo plaćanja i da je pažnjom prosječnog čovjeka prvenstveno na osnovu kvaliteta papira od kojeg je novčanica izrađena mogao uočiti da se radi o kriviovorini Dakle, za Sud BiH ne postoji niti najmanji stepen sumnje da je apelant u momentu stavljanja u promet premetne novčanice imao svijest o tome da se radi o falsifikatu, posebno iz razloga što je isti spornu novčanicu u posjedu držao duže vrijeme od oštećene F. P. koja je u kratkom periodu posumnjala u ispravnost iste. S obzirom da je u pitanju novčanica veće vrijednosti, logično je bilo da je apelant, kada je došao u posjed iste, obratio pažnju na njenu ispravnost, tako da je mogao uočiti ili bar posumnjati da je u pitanju falsifikat. Sud BiH je dokaze provedene u toku krivičnog postupka ocijenio kao pouzdane, objektivne i nepristrasne, zbog čega je iste prihvatio kao pouzdan osnov za utvrđenje pravno relevantnih činjenica. To se, prije svega, odnosi na naprijed navedene materijalne dokaze, čija objektivnost nije dovedena u sumnju tokom cijelog postupka, uz ocjenu da se svi navedeni dokazi međusobno nadopunjuju i čine jednu logičnu cjelinu. U cjelosti je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka grafološke struke, koji je, po ocjeni Suda BiH, stručan i dat u skladu sa pravilima struke, a sam način izlaganja vještaka na glavnom pretresu, po ocjeni suda, predstavlja objektivnu i razložnu argumentaciju pismenog datog nalaza i mišljenja. U cjelosti je prihvaćen i iskaz svjedoka M. Ć, koji je ocijenjen kao logičan, istinit i uvjerljiv, te konačno, i potkrijepljen objektivnim dokazima u spisu. Naprijed navedene činjenice, koje je Sud BiH je ocijenio kao utvrđene, navode na nesporan zaključak da su se u radnjama apelanta ostvarili bitni elementi bića krivičnog djela Krivotvorenje novca iz člana 205. stav 1. KZ BiH. Prije izbora vrste i odmjeravanja krivičnopravne sankcije Sud BiH je konstatovao da je za predmetno krivično djelo propisana kazna zatvora od jedne do deset godina. Sud BiH je izvršio izbor i odmjerio krivičnopravne sankciju u propisanim granicama kazne, imajući u vidu svrhu krivično-pravnih sankcija i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, a naročito stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove osobne prilike i njegovo držanje nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnostr koje se odnose na osobu učinioca). Imajući u vidu sve naprijed navedene okolnosti, kao i raspon zaprijećene kazne za predmetno krivično djelo, Sud BiH je ocjenio da je izrečena bezuvjetna kazna zatvora u trajanju od 1(jedne) godine, srazmjerna težini počinjenog krivičnog djela i stepenu krivične odgovonosti optuženog, uz uvjerenje da će se istom postići svrha generalne i specijalne prevencije, odnosno da će se uticati na svijest građana o opasnosti i štetnosti počinjenog krivičnog djela i opravdanosti kažnjavanja učinioca.
3. Presudom Suda BiH broj S1 3 K 0032280 12 Kž od 20. marta 2012. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva BiH i branioca optuženog apelanta i prvostepena presuda potvrđena Polazeći od zakonske definicije krivičnog djela krivotvorenje novca propisanog članom 205. stav 1. KZ BiH, Apelaciono vijeće Suda BiH je utvrdilo da iz provedenih dokaza tokom prvostepenog postupka jasno proizilaze svi bitni elementi bića ovog krivičnog djela, a u pogledu kojih je prvostepeni sud dao potpuno jasno i logično obrazloženje. Dakle, krivično djelo Krivotvorenje novca je u konkretnom slučaju ostvareno kroz dva glavna elementa i to: stavljanje lažnog novca u opticaj, odnosno preduzimanje radnje kojom takav novac postaje dostupan drugim osobama u prometu i znanje optuženog da je novac lažan i da ga kao takvog stavlja u opticaj, što je jasno opisano u činjeničnom supstratu izreke pobijane presude, za koje činjenične zaključke je data valjana i na dokazima zasnovana argumentacija. Nadalje, u pogledu dokaznog postupka i žalbenih prigovora apelanta, Sud BiH je utvrdio da je prvostepeni sud dao valjanu i prihvatljivu argumentaciju prilikom ocjene dokaza - zapisnika o prepoznavanju lica za koji su odbrana ali i sama oštećena F. P. tvrdili da je nezakonit. Naime, i Apelaciono vijeće Suda BiH je zaključilo da je radnja prepoznavanja apelanta izvršena po pravilima predviđenim u odredbi člana 85. stav 3. i članom 152. stav 3. ZKP BiH. Iz sadržaja predočenih dokaza, najprije Zapisnika o prepoznavanju lica broj 02- 02/5-7-04/07 od 14. februara 2007. godine, proizilazi da je isti sastavljen po zakonitoj proceduri i da isti sadrži naziv organa pred kojim se obavlja radnja, mjesto gdje se obavlja radnja, dan i sat kad je radnja započeta i završena, imena i prezimena prisutnih osoba i u kojem svojstvu prisustvuju, kao i naznačenje krivičnog predmeta u kojem se radnja preduzima, zatim bitne podatke o toku i sadržaju poduzete radnje, i na kraju potpis od strane svih lica koja treba da ga potpišu. Takođe, Apelaciono vijeće Suda BiH podsjeća da Sud BiH prilikom ocjene dokaza, a u skladu sa članom 15. ZKP BiH, nije vezan za pravna ili formalna dokazna pravila, nego je za pravila ljudskog mišljenja i iskustva, što znači da ocjena dokaza obuhvata logičku i psihološku ocjenu suda svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. U okvirima takvog činjeničnog stanja koje proizilazi iz spisa predmeta, nije bilo mjesta, po ocjeni Apelacionog Vijeća Suda BiH primjeni načela in dubio pro reo, na koje se poziva odbrana, a iz razloga što pravilno sačinjen zapisnik o prepoznavanju čija je autentičnost potvrđena iskazima svjedoka M. Ć., ali i u dijelu iskaza svjedokinje F. P. ne ostavlja bilo kakvu sumnju u pogledu postojanja odlučne činjenice koja se odnosi na stavljanje u promet sporne krivotvorene novčanice od 1.000,00 HRK. U pogledu subjektivnog elementa krivičnog djela, suprotno žalbenim navodima odbrane, prema ocjeni Apelacionog vijeća Suda BiH, pobijana presuda je iznijela detaljne i u svemu logične argumente za ovakvo svoje utvrđenje, navodeći da sve okolnosti pod kojima je djelo učinjeno ukazuju na nesumnjiv zaključak da je optuženi znao da je novčanica koju je stavio u opticaj bila krivotvorena i htio je nastupanje zabranjene posljedice. Iz naprijed navedenih razloga, Apelaciono vijeće Suda BiH nalazi da se prvostepeni sud pri ocjeni dokaza, rukovodio principom zakonitosti i potrebom da niko nevin ne bude osuđen, te da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uslovima propisanim KZ BiH. U skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza propisanim u članu 15. ZKP BiH, prvostepeni sud je, prema zaključku Apelacionog vijeća Suda BiH, razmotrio sve izvedene dokaze predložene tokom prvostepenog postupka pri tome dajući iscrpne i logične odgovore na istaknute prigovore stranaka, pa tako i odbrane apelanta, a pri tome posebno vodeći računa o ocjeni protivrječnih dokaza, dajući argumentaciju u pogledu dokazanih činjenica, a kako se to i nalaže odredbom člana 290. stav 7. ZKP BiH. Slijedom iznesenog, kako je zaključilo Apelaciono Vijeće Sud BiH, nedvojbeno proizilazi da je apelant počinio krivičnopravne radnje na način, u vrijeme i mjestu kako je to precizno navedeno u izreci presude, što na temelju izvedenih dokaza predstavlja rezultat logičkog zaključivanja o postojanju navedenih pravno relevantnih činjenica, pa je i Apelaciono vijeće Suda BiH, suprotno žalbenim prigovorim odbrane, a na osnovu ocjene svih dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, zaključilo da je apelant svojim radnjama ostvario sva kako objektivna, tako i subjektivna zakonska obilježja krivičnog djela Krivotvorenje novca iz člana 205. stav 1. KZ BiH, zbog čega je i odlučilo odbiti kao neosnovane žalbene prigovore odbrane usmjerene u pravcu osporavanja postojanja elemenata krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Konačno, kada je u pitanju odluka o krivičnopravnoj sankciji, suprotno žalbenim navodima odbrane, po ocjeni Apelacionog vijeća Suda BiH, prvostepeni sud je na strani apelanta pravilno ocijenio kako olakšavajuće, tako i otežavajuće okolnosti i izrekao krivičnopravnu sankciju koja odgovara svrsi kažnjavanja, kako sa aspekta generalne, tako i sa aspekta specijalne prevencije, predviđene odredbama člana 6. i 39. KZ BiH.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kako je naveo apelant, prvostupanjska presuda je rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, bitnih povreda kaznenog postupka kao i pogrešne primjene materijalnog prava, a što je apelant u žalbi na prvostupanjsku presudu detaljno eleborirao, pa stoga predlaže da sastavni dio ove apelacije bude i žalba branitelja apelanta na prvostupanjsku Presudu Suda BiH broj S1 3 K 003280 10 K od 30. decembra 2011. godine. Apelant podnosi apelaciju jer je Sud BiH svojim odlukama kao i tokom cjelokupnog kaznenog postupka nezakonitom, proizvoljnom i diskiminirajućom primjenom odredbi člana 205. KZ BIH i čl. 38., 86., 218., 219., 281., 290., 297., 298. i 299. ZKP BIH, te nepravičnim postupkom u cjelini grubo povrijedio prava apelanta zagarantirana odredbama člana II/3.e). i člana VI/3.b.) Ustava BIH, jer je apelantu navodno onemogućeno pravo na imovinu, pravo na pravično suđenje te pravo na pristup sudu. Niti jedan dokaz, po ocjeni apelanta, ne upućuje na činjenicu da je isti stavio u opticaj krivotvorenu novčanicu, jer predmetna krivotvorena novčanica nije izuzeta od apelanta. Vezano za eventualno umišljajno ponašanje apelanta neprihvatljivo je obrazloženje pobijanih presuda,te apelant ističe da predmetna novčanica nije napravljena tako da na prvi pogled prosječna osoba može lako zapaziti da nije u pitanju pravi novac, i stoga je, po mišljenju apelanta, u konkretnom slučaju izostala ocjena stupnja kaznene odgovornosti. Apelant po svojim braniteljima predlaže da Ustavni sud donese i privremenu mjeru na način da se odloži početak izvršenja presuda koje se osporavaju „odnosno poduzimanje bila kakvih kazneno pravnih procesnih radnji do donošenja odluke po ovoj apelaciji a imajući u vidu posljedice izvršenja pravomoćne sudske odluke po apelanta i to u pravcu gubitka prava na slobodu kretanja i prava na imovinu, kao i činjenice u pogledu dugotrajnosti donošenja odluka“ Ustavnog suda po uloženoj apelaciji.
5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
6. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
7. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 13/05, 53/07 i 97/07) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koju je imao na raspolaganju prema navedenim zakonskim odredbama.
8. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere ne nudi posebno obrazloženje ili dokaze, pa proizilazi da apelant smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje na koje je u apelaciji ukazao, a koje pravo se tiče merituma predmeta, predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić