Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3969/10 («Konzum» d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3969/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 3969/10, rješavajući zahtjev «KONZUM» d.o.o. Sarajevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev «KONZUM» d.o.o. Sarajevo za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. «Konzum» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik Dragan Baškarad, direktor, podnio je 15. septembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 04 0 Pr 001512 09 Pzp od 30. avgusta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud), br. 039-0-PR-000587-I i 039-0-Pr-09-

000589-I od 13. novembra 2009. godine. Apelacija je podnescima apelanta u više navrata dopunjavana. Apelant je, također, 17. septembra 2010. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni odgodio postupak izvršenja do donošenja odluke o apelaciji.

2. Rješenjem Općinskog suda, br.039-0-PR-09-000587-I i 039-0-PR-09-000589-I od 13. novembra 2009. godine, donesenom u spojenom prekršajnom postupku protiv apelanta kao pravnne osobe i Ismeta Brkića kao odgovorne osobe u pravoj osobi (u daljnjem tekstu: odgovorna osoba), apelant kao okrivljena pravna osoba je proglašen odgovornim što nije postupio po rješenju inspektora, kojim su utvrđeni nedostaci i nepravilnosti u poslovanju i apelantu naloženo njihovo otklanjanje u određenom roku, tako što je na način pobliže preciziran u dispozitivu rješenja apelant počinio prekršaj nepostapunja po rješenju inspektora iz odredbe člana 127. Zakona o organizaciji uprave u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o organizaciji uprave), zbog čega je apelant primjenom kaznene odredbe iz odredbe člana 149. stav 1. u vezi sa tačkom 9. navedenog zakona kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 KM, a odgovorna osoba je oglašena odgovornom, zbog propuštanja pojavljivanja na usmenom pretresu. Istim rješenjem prekršajni nalog od 30. juna 2009. godine protiv odgovorne osobe, zbog prekršaja iz odredbe člana 127. Zakona o organizaciji uprave, kojim je odgovornoj osobi izrečena novčana kazna u iznosu od 300,00 KM je postao konačan i izvršan. Nadalje, istim rješenjem je precizirano da su apelant i odogovorna osoba dužni isplatiti novčane kazne u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja, uz istovremeno upozorenje da će se, ukoliko u određenom roku ne isplate novčanu kaznu, u potpunosti ili djelimično, postupiti u skladu sa odredbom člana 79. do 81. Zakona o prekršajima Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima). Osim toga apelant i odgovorna osoba su obavezani da naknade troškove postupka u iznosu od 50,00 KM.

3. U obrazloženju je navedeno da je Kantonalna uprava za inspekcijske poslove Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava) u vršenju inspekcijskog nadzora 3. juna 2009. godine izdala dva prekršajna naloga protiv apelanta kao pravne i odgovorne osobe, zbog prekršaja nepostupanja po rješenju inspektora, a kako su protiv navedenih naloga blagovremeno podneseni zahtjevi za sudsko odlučivanje, Općinski sud je donio rješenje o spajanju prekršajnog postupka, te zakazao usmeni pretres za dan 30. novembar 2009. godine.

4. Općinski sud je nakon ocjene provedenih dokaza, posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, našao dokazanim da je apelant odgovoran za prekršaj za koji je oglašen odgovornim, kao i da su ispunjeni uvjeti za oglašavanje odgovornim odgovorne osobe, zbog propuštanja pojavljivanja na usmenom pretresu. U obrazloženju je navedeno da je osnov odgovornosti pravne osobe sadržan u odredbi člana 128. Krivičnog zakona Federacije BiH. Naime, Općinski sud je pojasnio da je apelant kao tragovac po definiciji, u smislu odredbe člana 1. stav 5., a u vezi sa odredbom člana 11. stav 6. Zakona o zaštiti potrošača, bio u obavezi da na propisan način označi cijene proizvoda, te je kao odgovorna osoba za vršenje nadzora nad zakonitošću rada zaposlenika bio dužan postupiti po rješenju inspektora, a što je apelant zanemario, pri čemu treba uzeti u obzir da je kontrolni pregled izvršen 29. maja 2009. godine, a da je rok za otklanjanje nedostataka istekao 25. maja 2009. godine.

5. Općinski sud je pojasnio da je tokom postupka nesporno dokazano da su apelantu putem podružnice Kraševo-Tešanj uredno dostavljeni i zapisnici o inspekcijskom pregledu i rješenje o otklanjanju nedostataka, a da apelant u ostavljenom roku nije postupio po rješenju inspektora, a što sve navedeno jasno proizlazi iz priloženih dokaza.

6. Prilikom odmjeravanja visine kazne Općinski sud je kao otežavajuće okolnosti na strani apelanta uzeo u obzir obim prekršaja, tj. činjenicu da je neoznačavanje cijene na svakom pojedinom proizvodu bio «sistem poslovanja» apelanta, a osim toga apelant je povratnik u činjenju prekršaja, kako protiv Zakona o organizaciji uprave, tako i protiv Zakona o zaštiti potrošača. U vezi sa izrečenom visinom novčane kazne Općinski sud je istakao da je izrečena kazna adekvatna težini prekršaja, te činjenici da je apelant i ranije kažnjavan, zbog srodnih prekršaja. Odluku o troškovima prekršajnog postupka Općinski sud je donio na temelju odredbe člana 127. Zakona o prekršajima, pod istim uslovima kao i novčanu kaznu.

7. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Kantonalni sud je donio Rješenje, broj 04 0 Pr 001512 09 Pzp od 30. avgusta 2010. godine, kojim je žalbu kao neosnovanu odbio i osporeno rješenje potvrdio. U obrazloženju je navedeno da iz žalbe apelanta proizlazi da je podnesena iz svih zakonom propisanih razloga predviđenih odredbom člana 61. Zakona o prekršajima, međutim da iz sadržaja žalbe jasno proizlazi da je apelant obrazložio samo jedan od zakonom propisanih razloga u pogledu bitne povrede prekršajnog postupka, odnosno da se rješenje o prekršaju zasniva na dokazu koji se nije mogao koristiti. Naime, u vezi sa navedenim Kantonalni sud je istakao da je apelant u žalbi naveo da prvostepeni sud svoje rješenje nije mogao temeljiti na zapisniku o inspekcijskom pregledu, odnosno da inspekcijskom pregledu nije prisustvovala ovlaštena osoba. Kantonalni sud je ovaj žalbeni navod ocijenio neosnovanim iz razloga što iz samog zapisnika Kantonalne uprave jasno proizlazi da je inspekcijskoj kontroli kao predstavnik kontrolisanog objekta prisustvovao Edib Delić u svojstvu voditelja prodavnice, te Adnan Šteta u svojstvu odgovorne osobe, da je zapisnik potpisan od strane odgovorne osobe, te da primjedbi na zapisnik nije bilo. Prema tome Kantonalni sud je pojasnio da iz navedenog jasno proizlazi da prvostepeni sud donoseći osporeno rješenje nije počinio bitnu povredu prekršajnog postupka, jer je svoje rješenje zasnovao, između ostalog, na zakonito pribavljenom dokazu, odnosno zapisniku o inspekcijskoj kontroli od 29. maja 2009. godine.

8. Kantonalni sud je u vezi sa ostalim žalbenim navodima vezanim za izrečenu prekršajnu sankciju i troškove prekršajnog postupka istakao da takve navode cijeni neosnovanim iz razloga što je prilikom odmjeravanja sankcije prvostepeni sud na strani apelanta našao otežavajuće okolnosti, prije svega činjenicu da je apelant višestruki povratnik u činjenju prekršaja iz oblasti Zakona o organizaciji uprave i Zakona o zaštiti potrošača, odnosno da je za počinjene prekršaje iz oblasti zaštite potrošača do sada četiri puta kažnjavan, a takođe i iz oblasti Zakona o organizaciji uprave. U vezi s tim Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud kao otežavajuću okolnost cijenio i činjenicu da je ne označavanje cijena na svakom pojedinom proizvodu bio «sistem poslovanja», zbog čega je pravilno postupio izričući apelantu novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 KM, smatrajući je adekvatnom težini prekršaja za koji je oglašen krivim. U pogledu odluke o troškovima prekršajnog postupka Kantonalni sud je pojasnio da apelant u žalbi nije naveo nikakve posebne razloge, zbog kojih ulaže žalbu iz tog osnova, pa je taj sud takav paušalni navod ocijenio neosnovanim.

9. Kantonalni sud je naveo da je u pogledu ostalih navoda iz žalbe apelant samo paušalno naveo da prvostepeno rješenje osporava zbog povrede materijalnog propisa o prekršajima, pri čemu nije naveo, niti jedan od propisanih razloga iz odredbe člana 63. Zakona o prekršajima. Osim toga Kantonalni sud je navode apelanta u vezi sa povredom odredaba Zakona o upravnom postupku i Zakona o parničnom postupku ocijenio neosnovanim, budući da navedeni razlozi nisu zakonom propisani razlozi, zbog kojih se može pobijati rješenje o prekršaju.

10. Na kraju obrazloženja Kantonalni sud je zaključio da je žalba apelanta u cijelosti neosnovana u dijelu koji se odnosi na žalbene razloge vezane za bitne povrede prekršajnog postupka, odluku o sankciji i odluku o troškovima postupka, a u pogledu navoda vezanih za povredu materijalnog propisa o prekršajima taj sud i nije imao o čemu odlučivati zbog činjenice da je apelant propustio da u žalbi navede razloge propisane odredbom člana 63. Zakona o prekršajima.

11. U navodima apelacije se ističe da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je i tokom postupka i u žalbi ukazivao na činjenicu da postupak inspekcijske kontrole nije proveden, u skladu sa Zakonom o upravnom postupku, Zakonom o tržišnoj inspekciji, Zakonom o privrednim društvima F BiH, a što jasno proizlazi iz svih izvedenih dokaza. Apelacijom se ukazuje da drugostepeni sud nije cijenio, odnosno nije obrazložio, niti jedan navod žalbe, već je samo naveo da se nijedan žalbeni navod ne može prihvatiti. U navodima apelacije se još ističe da prilikom provođenja inspekcijskog nadzora nije bio prisutan zakonski zastupnik pravnog lica, odnosno isti nije bio obaviješten, čime je inspekcijski organ povrijedio odredbu člana 52. stav 3. Zakona o upravnom postupku, jer osoba koja je prisustvovala inspekcijskom nadzoru nije bila ovlaštena za to. Apelacijom se još ukazuje da je inspekcijski organ na temelju nezakonito sačinjenog zapisnika donio rješenje o otklanjanju nedostataka i isto dostavio pogrešnoj osobi i na pogrešno mjesto (na adresu prodavnice), a što je apelant ustanovio uvidom u dostavnicu na održanom usmenom pretresu, tako da apelant zapravo i nije bio upoznat sa sadržajem rješenja, pa iz tog razloga i nije mogao postupiti po njemu. U navodima apelacije je istaknuto i to da je inspekcijski organ dostavu rješenja o otklanjanju nedostataka morao dostaviti u sjedište apelanta, odnosno osobi ovlaštenoj za primanje pismena. Apelant je na kraju predložio da se apelacija usvoji, osporena rješenja ukinu i predmet vrati Općinskom sudu na ponovni postupak, uz nalog da postupanje suda bude u skladu sa zakonom.

12. Ujedno apelant je na temelju odredbe člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda BiH tražio i hitno donošenje odluke o privremenoj mjeri. Apelant je u vezi s tim naveo da isplata iznosa po osporenim rješenjima prije odluke Ustavnog suda ne bi bila u interesu pravilnog vođenja postupka, jer se postavlja problem povrata isplaćenog iznosa u slučaju pozitivne odluke Ustavnog suda. U zahtjevu je traženo da se odlukom o privremenoj mjeri naloži Općinskom i Kantonalnom sudu da ne provode postupak izvršenja, odnosno da se navedenim sudovima naloži da izrečenu kazna ne evidentiraju u registar novčanih kazni do donošenja konačne odluke Ustavnog suda, a sve navedeno u cilju zaštite poslovnih i interesa pravičnosti u konkretnom predmetu.

13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

14. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

15. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud zapaža da je apelant u zahtjevu za donošenje privremene mjere tražio od Ustavnog suda da odlukom o privremenoj mjeri naloži nadležnim sudovima da ne provode konačno i izvršno rješenje Općinskog suda, te da se novčana kazna ne evidentira u registar novčanih kazni do konačne odluke Ustavnog suda, a sve u interesu pravilnog vođenja postupka i zbog eventualnih problema koji bi nastali pri povratu isplaćenih sredstava u slučaju usvajanja apelacije. Imajući u vidu navedeno i činjenicu da apelant, osim ovih navoda, zapravo nije ponudio nikakve druge uvjerljive razloge i dokaze koji bi opravdali ovakvu intervenciju Ustavnog suda, odnosno iz kojih bi se moglo zaključiti da bi za apelanta nastala nenadoknadiva štetna posljedice isplatom novčane kazne i troškova postupka, pa s obzirom na navedeno Ustavni sud smatra neosnovanim zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3969/10 («Konzum» d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio