Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4186/10 (F. T.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4186/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 4186/10, rješavajući zahtjev Faruka Tabakovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05. 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Faruka Tabakovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Faruk Tabaković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nađisa Tabaković advokat iz Bihaća podnio je, 27. septembra 2010. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 001324 09 U od 5. augusta 2010. godine, rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP II/05-

23-7-381/04 od 20. marta 2005. godine i rješenja Općine Bihać-Služba za prostorno uređenje katastar i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03/1-23-2-3412/02 od 18. oktobra 2004. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja Službe broj 03/1-23-2-3412/02 od 18. oktobra 2004. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Odlučujući o zahtjevu apelanta Služba je rješenjem broj 03/1-23-2-3412/02 od 18. oktobra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj UP II/05-23-7-381/04 od 20. marta 2005. godine, apelantu kao investitoru dala odobrenje za izgrađeni stambeno-poslovni objekt. (podatci o objektu pobliže navedeni u dispozitivu rješenja). Apelant je obavezan da na ime naknade iz osnova prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta i pogodnosti već izgrađene komunalne infrastrukture uplati rentu za objekt koji je izgrađen u iznosu od 7.203,12 KM.

3. U obrazloženju rješenje Služba je istakla da je izvršila pregled kompletne dokumentacije pa je nakon provedenog postupka ustanovila da su ispunjeni uslovi da se izda odobrenje za izgrađen stambeno poslovni objekt kao i da je apelant u obavezi da u smislu člana 68. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu («Službene novine Federacije BiH» broj 25/03) uplati naknadu za rentu za izgrađeni objekt u iznosu od 7.203,12 KM.

4. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ obavezao apelanta na uplatu iznosa od 7.203,12 KM pozivajući se na član 68. Zakona o građevinskom zemljištu koji propisuje zone i fiksne procente rente te je općinskom odlukom utvrđena prosječna konačna građevinska cijena m2 korisne stambene površine pa se iz obrazloženja jasno vidi na koji se način došlo do iznosa od 7.203,12 KM. Navedena obaveza se odnosi na naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta iz odredbe člana 73. Zakona o građevinskom zemljištu koji su dužni plaćati vlasnici ili nosioci prava raspolaganja na stambenom, poslovnom ili sličnom prostoru odnosno fizička i druga pravna lica koja su korisnici gradskog građevinskog zemljišta (član 75 Zakona o građevinskom zemljištu).

5. Odlučujući o tužbi koju je protiv drugostepenog rješenja izjavio apelant Kantonalni sud je presudom broj 001-0-U-06-000 370 od 20. februara 2007. godine tužbu uvažio osporena rješenja poništio te utvrdio da apelant nije obavezan platiti iznos od 7.203,12 KM na ime naknade iz osnova prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta i pogodnosti već izgrađene komunalne infrastrukture-rente.

6. Odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke koji je izjavio Općinski pravobranilac Općine Bihać, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je presudom broj 070-0-Uvp-07-000244 od 30. septembra 2009. godine zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke uvažio i presudu Kantonalnog suda broj 001-0-U-06-000 370 od 20. februara 2007. godine ukinuo te predmet vratio na ponovni postupak.

7. U ponovnom postupku Kantonalni sud je presudom broj 01 0 U 001324 09 U od 5. augusta 2010. godine tužbu odbio kao neosnovanu.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je ocjenom sadržaja navoda tužbe, osporenog akta i stanja upravnog spisa zaključio da je tuženi organ pravilno postupio kada je donio osporeni akt te da je u upravnom postupku pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Naime, iz presude tog suda od 20. februara 2007. godine proizilazi pravni stav da vlasnici privatnog zemljišta nisu dužni na ime naknade iz osnova prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta i pogodnosti već izgrađene komunalne infrastrukture platiti navedenu naknadu. Međutim, Vrhovni sud u svojoj presudi broj 070-0-Uvp-07-000244 od 30. septembra 2009. godine smatra da je ovakav stav suda pogrešan i da se treba primijeniti odredbe čl. 64-68. odnosno član 4. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu po kojem se gradsko građevinsko zemljište smatra i ono koje se nalazi i u privatnom i u državnom vlasništvu iz kojih razloga nema prepreka primjeni člana 73. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu.

9. Kantonalni sud je dalje istakao da se visina naknade iz osnova prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta i pogodnosti već izgrađene komunalne infrastrukture, koje mogu nastati prilikom korištenja tog zemljišta a koje nisu rezultat ulaganja sredstava vlasnika ili korisnika nekretnina-renta, se izračunava na osnovu odluke Općinskog vijeća o utvrđenju prosječne konačne građevinske cijene 1m2 korisne stambene površine na području Općine Bihać (Službeni glasnik Općine Bihać» broj 3/09). Visina rente je obračunata na osnovu člana 68. citiranog zakona koji propisuje zone i fiksne procente rente pa je općinskom odlukom utvrđena prosječna konačna građevinska cijena m2 korisne stambene površine te je apelant u obavezi istu platiti u iznosu od 7.203,12 KM.

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je opširno iznio tok postupka pred organima uprave i redovnim sudovima a povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. Apelant je istakao da je on vlasnik gradskog građevinskog zemljišta na kojoj je izgrađena kuća, da mu zemljište nije od strane Općine dodijeljeno na korištenje niti je na zemljištu ostvario prvenstveno pravo korištenja radi građenja kako to propisuje član 62. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu. Apelant smatra da Zakon o gradskom građevinskom zemljištu nije predvidio da vlasnik gradskog građevinskog zemljišta plaća rentu iz člana 64-68 Zakona o građevinskom zemljištu. Također je istakao da je visina naknade iz člana 64. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu morala biti obračunata u rješenju o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja a ne u rješenju o odobrenju za građenje. Naknada za korištenje gradskog građevinskog zemljišta primjenom člana 73. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu predstavlja sasvim drugi vid naknade-rente i nije bila predmet upravnog postupka. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.

11. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant nije na bilo koji način obrazložio osim što je predložio da se osporeno rješenje ne izvršava do donošenja odluke o apelaciji.

12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

14. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije naveo bilo kakve razloge koji bi mogli voditi Ustavni sud odluci da je zahtjev za privremenu mjeru osnovan, niti Ustavni sud iz bilo čega može zaključiti da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu stranke ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić