Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1636/09 (L. P.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1636/09
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1636/09, rješavajući apelaciju Luke Pavića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Luke Pavića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000355 od 7. aprila 2009. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Luka Pavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica podnio je 26. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000355 od 7. aprila 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000 358 od 30. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0-P-06-000519 od 30. januara 2007. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te učesnika u postupku, Javnog preduzeća Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o. Đurđevik (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 17. augusta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. augusta 2009. godine, Kantonalni sud 26. augusta 2009. godine, a Općinski sud i tuženi su odgovorili 21. augusta 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda te odgovor tuženog dostavljeni su apelantu 3. septembra 2009. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 033-0-P-06-000519 od 30. januara 2007. godine, stavom I izreke, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se ponište Rješenje Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu broj 09/34-11126/00-4 od 27. novembra 2002. godine i Rješenje Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu broj 03-34-350/03 od 25. septembra 2004. godine u dijelu u kojem nije udovoljeno apelantovom zahtjevu za uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa počevši od 31. marta 1995. godine. Također je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se poništi Rješenje tuženog broj 01- 21145/04 od 2. novembra 2004. godine o prestanku njegovog radnog odnosa zaključno sa 5. majem 2000. godine, kao i da se tuženi obaveže da apelanta vrati na rad, uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa od 1. aprila 1995. godine, da mu isplati naknadu plaće od navedenog datuma pa do dana vraćanja na rad, sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom, stav II izreke, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu uspostavi radnopravni status počevši od 8. novembra 1999. godine, u skladu sa članom 143. stav 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), u roku od 15 dana od dana donošenja navedene presude, te da se obaveže tuženi da apelantu isplati precizirani iznos na ime naknade plaće za vrijeme čekanja posla od 8. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine sa zakonskom zateznom kamatom od 6. maja 2000. godine kao dana dospjelosti navedenog iznosa pa do isplate. Dalje je navedenom presudom obavezan tuženi da apelantu isplati otpremninu zbog prestanka radnog odnosa u iznosu od 1.285,26 KM, sve u roku od 15 dana od dana prijema presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa za isplatu otpremnine i kamate je odbijen kao neosnovan. Istom presudom je utvrđeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi, između ostalog, tražio poništenje rješenja Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a, jer je smatrao da mu je tuženi bio dužan, osim uspostavljanja radnopravnog statusa, osigurati i ostvarivanje svih prava iz radnog odnosa počevši od 31. marta 1995. godine kada mu je nezakonito prestao radni odnos, a u skladu sa odredbom člana 143. st. 2. i 3, te ranijom odredbom člana 143. stav 4. ZOR-a. U tužbi je apelant naveo da ima ista prava kao i zaposlenik iz stava 1. člana 143. ZOR-a, a ne samo prava od podnošenja zahtjeva za uspostavljanje radnopravnog statusa, to jeste od 8. novembra 1999. godine. Nakon provedenog dokaznog postupka, Općinski sud je utvrdio nespornim da je apelant bio radnik tuženog, da mu je radni odnos prestao 31. marta 1995. godine, bez njegove saglasnosti, zbog neodazivanja radnoj obavezi i neopravdanog izostajanja sa posla duže od 20 radnih dana uzastopno u periodu od 1. do 31. marta 1995. godine, na osnovu rješenja tuženog od 20. aprila 1995. godine. Također je nespornim utvrđeno da je apelant naknadno saznao za navedeno rješenje, koje mu je uručeno 1998. godine. Apelantova tužba kojom je tražio poništenje predmetnog rješenja o prestanku radnog odnosa odbačena je kao neblagovremena pravosnažnim Rješenjem Općinskog suda broj P-487/98 od 6. januara 1999. godine.
8. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je apelant pred nadležnom Komisijom za implementaciju člana 143. ZOR-a ostvario status zaposlenika na čekanju posla počevši od 8. novembra 1999. godine do prestanka radnog odnosa. Budući da tuženi nije pozvao apelanta na rad, rješenje tuženog od 2. novembra 2004. godine o prestanku apelantovog radnog odnosa zaključno sa 5. majem 2000. godine, kako je utvrdio Općinski sud, u skladu je sa ZOR-om. Odredbom člana 143. ZOR-a, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, zakonodavac je dao mogućnost poslodavcu da u slučaju prestanka potrebe za obavljanjem određenih vrsta poslova takve radnike ne pozove na rad nakon 5. maja 2000. godine, zbog čega im sa tim datumom ex lege prestaje radni odnos, uz određene uvjete, to jeste isplatu otpremnine u visini određenoj članom 143. st. 4, 5. i 6. ZOR-a. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je tuženi apelantu obračunao otpremninu shodno navedenim odredbama, kao i naknadu plaće za vrijeme čekanja posla. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je u pogledu prvog postavljenog tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se ponište rješenja Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a zaključio da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan jer navedena rješenja nisu nezakonita i ne postoji pravni osnov da se ponište. Općinski sud je istakao da je spomenutim rješenjima Kantonalne i Federalne komisije apelantu uspostavljen radnopravni status od momenta obraćanja poslodavcu, to jeste od 8. novembra 1999. godine, te da nije bilo moguće navedeni status uspostaviti retroaktivno, kako je to apelant tražio (od 31. marta 1995. godine). Općinski sud je smatrao da je u konkretnom slučaju o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučeno u skladu sa članom 143. ZOR-a.
9. Općinski sud je naveo da nije osnovan niti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se kao nezakonito poništi rješenje tuženog od 2. novembra 2004. godine o prestanku apelantovog radnog odnosa zaključno sa 5. majem 2000. godine, te da se obaveže tuženi da apelanta vrati na rad i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa počevši od 31. marta 1995. godine. Općinski sud je utvrdio da je nakon donošenja rješenja Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana
143. ZOR-a tuženi apelantu uspostavio radnopravni status zaposlenika na čekanju posla, za koje vrijeme je apelant imao pravo na naknadu plaće, a budući da ga tuženi nije pozvao na rad, apelantu je prestao radni odnos uz pravo na otpremninu. Zbog navedenog, Općinski sud je i ovaj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.
10. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant, u smislu člana 55. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u jednoj tužbi postavio više zahtjeva protiv istog tuženog, koji su povezani istim činjeničnim i pravnim osnovom. Tako je apelant tražio da se odluči o tužbenim zahtjevima iz stava I izreke presude, a ukoliko sud nađe da su ti tužbeni zahtjevi neosnovani, predložio je i alternativni tužbeni zahtjev, tražeći da se tuženi obaveže da mu uspostavi radnopravni status od 8. novembra 1999. godine, u skladu sa članom 143. stav 2. ZOR-a. Općinski sud je zaključio da je i predmetni tužbeni zahtjev neosnovan, jer je tuženi upravo postupio prema rješenjima Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a i u skladu s njima apelantu uspostavio radnopravni status od 8. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine.
11. Općinski sud je utvrdio da svaka stranka u konkretnom slučaju snosi svoje troškove postupka, te se pozvao na član 383. stav 1. Zakona o parničnom postupku. Naveo je da nije sporno da je apelant imao troškove vezano za ostvarenje svojih prava, ali u predmetnom postupku nije ga zastupao punomoćnik, odbijen mu je tužbeni zahtjev u većem dijelu, a u neznatnom dijelu, u pogledu isplate otpremnine, je uspio. Međutim, prema ocjeni Općinskog suda, tuženi nije odgovoran za izdatke vezane za ostvarenje tog prava, jer je apelant mogao novac preuzeti kada ga je tuženi pozvao da to učini.
12. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant se žalio Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 003-0-Gž-07-000 358 od 30. novembra 2007. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve provedene dokaze na osnovu kojih je i prema ocjeni Kantonalnog suda donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Dalje je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je povodom apelantovog zahtjeva od 8. novembra 1999. godine Kantonalna komisija za implementaciju člana
143. ZOR-a, u skladu sa zakonom, odlučila da apelantu uspostavi radnopravni status u svojstvu zaposlenika na čekanju posla počevši od navedenog datuma kao dana podnošenja zahtjeva, a tuženi je obavezan da u roku od pet dana od izvršnosti rješenja provede rješenje. Prema tome, kako je naveo Kantonalni sud, u vrijeme stupanja na snagu ZOR-a (stupio na snagu 5. novembra 1999. godine) apelant, u suštini, imajući u vidu rješenje tuženog od 20. aprila 1995. godine o prestanku radnog odnosa, više i nije bio njegov zaposlenik, tako da je odredba člana 143. stav 1. ZOR-a, suprotno navodima apelantove žalbe, svoju primjenu nalazila samo u odnosu na zaposlenike koji su u to vrijeme još uvijek bili u radnom odnosu kod poslodavca i to na čekanju posla. Zbog navedenog, kako je zaključio Kantonalni sud, odredba člana 143. stav 1. ZOR-a nije primjenjiva u odnosu na apelanta. Apelant je, prema ocjeni Kantonalnog suda, samo mogao ostvariti prava prema članu 143. stav 2. ZOR-a, a ta odredba je u konkretnom slučaju i primijenjena, te je apelantu uspostavljen radnopravni status zaposlenika na čekanju posla, ali samo od podnošenja zahtjeva, a ne i za period prije toga.
14. U odnosu na apelantove žalbene prigovore da mu nije obračunata kamata na utvrđene iznose otpremnine i naknade plaće, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza i njihove pravilne ocjene utvrdio da je nadležna služba tuženog, nakon prijema konačnog rješenja Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a, 3. novembra 2004. godine pozvala apelanta da mu isplati i otpremninu i naknadu plaće u utvrđenim iznosima, a što apelant nije prihvatio. Navedene činjenice apelant nije negirao niti u žalbi niti u prvostepenom postupku. Naknadno, postupajući prema ranijoj prvostepenoj presudi istog suda broj P-776/04 od 26. septembra 2005. godine, pravosnažnoj u dijelu koji se odnosi na naknadu plaće, apelant je 12. decembra 2005. godine zatražio isplatu utvrđenih iznosa, iako je spomenute iznose mogao preuzeti ranije. Kantonalni sud je smatrao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nema pravo na kamatu na te iznose, jer se, u suštini, nalazio u povjerilačkoj docnji (član 325. stav 1. u vezi sa članom 326. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima). Kantonalni sud je apelantovu žalbu kao paušalno iznesenu primjedbu u tom smislu odbio kao neosnovanu.
15. Apelant je protiv drugostepene presude podnio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj je Vrhovni sud odlučio Presudom broj 070-0-Rev-08-000355 od 7. aprila 2009. godine. Navedenom presudom revizija je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud je utvrdio da nisu osnovani prigovori koje je apelant isticao u reviziji i to prigovori o povredi odredaba parničnog postupka, pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su donijeli svoje odluke za koje su dali razloge koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da sudovi nisu pravilno primijenili član 143. ZOR-a i utvrdili sva prava koja mu pripadaju prema tom zakonu.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da ostaje pri navodima datim u obrazloženju svoje presude, te, suprotno apelantovom stanovištu, smatra da primjena prava u revizionoj presudi nije bila proizvoljna.
18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelantovi navodi istaknuti u apelaciji neosnovani i to zbog razloga koji su navedeni u presudi tog suda, te predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.
19. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije bilo nikakvih povreda na koje se apelant poziva, te da je prvostepena presuda potvrđena u postupku povodom žalbe, kao i da je apelantova revizija u konkretnom slučaju odbijena.
20. U odgovoru na apelaciju tuženi ističe da je postupio prema rješenju Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a, da je obračunao i isplatio plaće apelantu za predmetni period, povezao mu radni staž i platio poreze i doprinose, o čemu u spisu suda postoje materijalni dokazi. Apelant od ostalih novčanih potraživanja ima pravo na otpremninu, zbog prestanka radnog odnosa, čija je visina također utvrđena u skladu sa zakonom. Tuženi smatra da je apelacija neosnovana. V.Relevantni propisi
21. Zakon o radu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-08-000355 od 7. aprila 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
29. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje rješenja tuženog od 2. novembra 2004. godine o prestanku apelantovog radnog odnosa, kao i o poništenju rješenja Kantonalne i Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a, zbog toga što mu njima nisu uspostavljena prava od 31. marta 1995. godine, zatim o apelantovom vraćanju na posao, isplati plaća i otpremnine. Ustavni sud zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode pa proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud konstatira da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na to da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je, u skladu sa dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na „pitanja sadržana u Ustavu“. Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).
31. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je apelantu, u smislu relevantnih odredbi ZOR-a, prestao radni odnos po sili zakona zaključno sa 5. majem 2000. godine, jer ga tuženi nije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu navedenog zakona pozvao na rad (član 143. st. 1. i 2), te da mu u smislu navedenih zakonskih odredbi pripada pravo na naknadu plaće (član 143. stav 3), kao i pravo na otpremninu (član 143. stav 4).
32. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu utvrđen radnopravni status zaposlenika na čekanju posla od 8. novembra 1999. godine, tj. od dana kada je apelant tuženom podnio zahtjev za ponovno uspostavljanje radnopravnog statusa pa do 5. maja 2000. godine. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj Odluci broj AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine (objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 99/09) već razmatrao ista pravna pitanja, te je zaključio da je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi proizvoljno primijenili član 143. ZOR-a. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su zaposlenici na čekanju iz st. 1. i 2. člana 143. ZOR-a zakonom izjednačeni, te se, stoga, početak toka statusa zaposlenika na čekanju treba računati kako je propisano članom 143. stav 1. ZOR-a.
33. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je u navedenoj odluci istakao: „Član 143. st. 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojim je regulirano pitanje 'zaposlenika na čekanju', i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana
143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, smatrati zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kojeg momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. Zakona o radu, koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu.“ (op. cit, AP 1981/07, tačka 28).
34. Dalje, Ustavni sud naglašava da je u predmetu broj AP 2270/07 zaključio: „Ustavni sud ukazuje da se iz obrazloženja presude Vrhovnog suda ne može zaključiti da se Vrhovni sud prilikom tumačenja i primjene odredbe člana 143. ZOR-a bavio pitanjem šta je ratio legis člana
143. ZOR-a. Vrhovni sud je prilikom konkretnog odlučivanja očigledno zanemario da obrazloži zašto bi cilj zakonodavca, kada je usvajao odredbu člana 143. ZOR-a, bio rješavanje radno-pravnog statusa radnika na čekanju i onih radnika koji nisu imali uređen radno-pravni status samo za period od obraćanja poslodavcu pa do 5. maja 2000. godine kada je ex lege prestao radni odnos svim radnicima na čekanju, i onima koji se smatraju radnicima na čekanju ukoliko ih poslodavac do tog datuma nije pozvao na posao. Također, Vrhovni sud nije obrazložio iz kojeg razloga je, u slučaju da je njegovo tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a valjano, uopće relevantan datum 31. decembar 1991. godine, koji je zakonodavac propisao kao relevantan datum kada su osobe bile u radnom odnosu. Dalje, Vrhovni sud je propustio da obrazloži značaj člana 143. ZOR-a za radnike koji su posao de facto izgubili nakon 31. decembra 1991. godine ili im je nakon tog datuma radno-pravni status bio neodređen u oba slučaja zbog ratnih sukoba. Dalje, Vrhovni sud nije obrazložio niti na koji bi način, u slučaju kada bi se član 143. ZOR-a mogao tumačiti na način na koji ga je Vrhovni sud tumačio u konkretnom slučaju tim radnicima, zbog kojih je član 143. ZOR-a i uspostavljen, radni staž bio povezan kako bi mogli ostvariti barem pravo na penziju i kako u slučaju da nastave da rade ne bi imali prekid staža osiguranja od sedam ili osam godina.“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2270/07 od 14. aprila 2009. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 67/10, tačka 25).
35. Dovodeći navedeno u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz utvrđenja redovnih sudova proizlazi da je apelant 31. decembra 1991. godine bio u radnom odnosu kod tuženog, te da se, u smislu člana 143. stav 2. ZOR-a, u propisanom roku obratio poslodavcu za uspostavljanje radnopravnog statusa. Stoga, imajući u vidu navedenu odredbu, Ustavni sud smatra da su i u konkretnom predmetu redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka propustili da daju jasne i precizne razloge zašto smatraju da apelantu ne pripada pravo na status zaposlenika koji će se smatrati zaposlenikom na čekanju posla, u smislu odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, u situaciji kad su odbili dio apelantovog tužbenog zahtjeva (za uspostavljanje statusa od 31. marta 1995. godine) zbog toga što je apelantu radni odnos prestao rješenjem tuženog od 20. aprila 1995. godine, propustili ocijeniti predmetna rješenja o uspostavljanju radnopravnog statusa u kontekstu navedene odredbe člana 143. stav 2. ZOR-a, koja je, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, ključna za rješavanje predmetne pravne stvari. Stoga, Ustavni sud smatra da su nižestepeni redovni sudovi propustili da obrazlože zbog čega je, u slučaju da je tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a takvo da prava iz tog člana pripadaju zaposlenicima samo od dana podnošenja zahtjeva poslodavcu, uopće relevantan datum 31. decembar 1991. godine koji je zakonodavac propisao u članu 143. stav 2. ZOR-a. Ove propuste nižestepenih sudova nije otklonio niti Vrhovni sud u osporenoj odluci iako je taj sud po izričitoj zakonskoj odredbi iz člana 241. ZPP obavezan da po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava.
36. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi očigledno proizvoljno primijenili odredbe člana 143. ZOR-a, te da razlozi koji su dati za takvu primjenu ne zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja. Redovni sudovi su time povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tome od kada apelant ima status zaposlenika na čekanju i o ostalim pravima koja proizlaze iz radnopravnog odnosa očigledno proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, odnosno član 143. ZOR-a.
38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić