Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-752/09 (G. P.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-752/09
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 752/09, rješavajući apelaciju Gorana Pržulja i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Pržulja i Miloša Batinića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-KŽŽ-08-000 025 od 25. decembra 2008. godine i Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kžk-08-000 008 od 2.
septembra 2008. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Goran Pržulj (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Miloš Batinić (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koje zastupa Nenad Balaban, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 10. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kžž-08-000 025 od 25. decembra 2008. godine i Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Kžk-08-000 008 od 2. septembra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva Banjaluka, Posebno tužilaštvo za suzbijanje organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala, Specijalno tužilaštvo Banjaluka (u daljnjem tekstu: Specijalno tužilaštvo) zatraženo je 5. juna i 6. jula 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Specijalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 19. juna i 13. jula 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda dostavljen je punomoćniku apelanata 29. juna i 15. jula 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Okružnog suda u Banjaluci u (daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-K-07- 000 013-P od 31. decembra 2007. godine apelanti su proglašeni krivim zbog krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383.a. stav 2. u vezi s krivičnim djelom iznude iz člana 242. stav
1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te su osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po pet godina. U kaznu zatvora im je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, i to: prvoapelantu od 4. februara 2007. godine pa nadalje, a drugoapelntu od 11. maja 2007. godine do 10. augusta 2007. godine i od 29. oktobra 2007. godine pa nadalje. Na osnovu člana 108. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) oštećeni su upućeni da imovinskopravni zahtjev mogu ostvariti u parničnom postupku. Na osnovu člana 99. stav 1. u vezi s članom 96. ZKP RS-a apelanti su obavezani da naknade troškove krivičnog postupka o čijoj visini će se odlučiti posebnim rješenjem dok je drugoapelant, na osnovu člana 98. stav 2. ZKP RS-a, obavezan da snosi troškove odlaganja glavnog pretresa od 16. oktobra 2007. godine u iznosu od 1.148,49 KM. Istom presudom prvoapelant je oslobođen od optužbe zbog krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383.a. stav 3. u vezi s produženim krivičnim djelom teške krađe iz člana 232. stav 2. i produženim krivičnim djelom iznude iz člana 242. stav 2. KZ RS-a. Drugoapelant je oslobođen optužbe zbog krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383.a. stav 2. u vezi s produženim krivičnim djelom teške krađe iz člana 232. stav 2. i produženim krivičnim djelom iznude iz člana 242. stav 2. KZ RS-a. Zatim, prvoapelant je oslobođen od optužbe zbog krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383.a. stav 2. u vezi s krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. i krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 2. KZ RS-a. Na osnovu člana 108. stav 4. ZKP RS oštećeni su upućeni da imovinskopravni zahtjev mogu ostvarivati u parnici. Na osnovu člana 100. stav 4. ZKP RS-a odlučeno je da troškovi krivičnog postupka u ovom dijelu padaju na teret budžetskih sredstava.
7. U obrazloženju presude Okružnog suda se navodi da je na osnovu izvedenih dokaza optužbe sud smatrao dokazanim da postoji zločinačko udruženje koje je djelovalo u inkriminisanom periodu kao i da su apelanti bili pripadnici tog udruženja i da su kao njegovi pripadnici preuzimali novac od oštećenih kako je to bliže opisano u izreci presude. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 147. tačka 13. ZKP-a kojom je propisano da je zločinačka organizacija udruženje čiji članovi su se udružili radi vršenja krivičnih djela. Zločinačku organizaciju, koja je osnov pojma organizovanog kriminala, odlikuje visok stepen povezanosti članova, unutrašnja organizacija na osnovu odnosa hijerarhije i discipline i podjele rada.
8. Utvrđeno je da je tokom cijelog inkriminisanog perioda evidentno postojanje dobro organizovane grupe koja je djelovala vršeći krivična djela teških krađa iz člana 232. stav 1. tačka 1. KZ RS i iznude iz člana 242. stav 1. KZ RS za koje su propisane kazne zatvora preko tri godine. Navedeno je da je postojanje zločinačke organizacije, čiji su pripadnici u inkriminisanom periodu zajedničkim djelovanjem izvršili brojna, u optužnici opisana krivična djela krađa i iznuda, dokazano izvedenim dokazima optužbe, prije svega izjavama brojnih svjedoka. Uglavnom su to zapravo lica koja su oštećena izvršenjem tih krivičnih djela, čije iskaze odbrane nisu ni osporavale kada su u pitanju krivična djela iznuda, osim onih konkretnih radnji koje su stavljene na teret nekom od optuženih.
9. Na postojanje zločinačkog udruženja, po mišljenju Okružnog suda, upućuje prije svega način izvršenja krivičnih djela krađa i iznuda, njihova brojnost, kao i sve okolnosti koje su pratile njihova izvršenja, kako otuđenje vozila na području Sarajeva tako i pozivanje oštećenih putem mobilnog telefona sa istog zaštićenog broja. Istaknuto je da je jasno da su ta djela izvršena zajedničkim djelovanjem više lica čije su kriminalne aktivnosti bile tačno određene i unaprijed dobro isplanirane. Također, njima su rukovodili organizatori čijih su se uputa i naredbi svi disciplinovano pridržavali i zahvaljujući čemu nisu otkriveni, ni sam organizator, a ni izvršioci bilo kojeg od brojnih krivičnih djela krađa vozila, pa ni oni neposredni izvršioci krivičnih djela iznuda koji su upućivali prijetnje, zastrašivali i određivali visinu novčanih iznosa za povrat vozila osim manjeg broja onih među kojima su apelanti koji su neposredno od oštećenih preuzimali novac prije predaje vozila, te su ih oštećeni kasnije i mogli prepoznati i identifikovani. Na osnovu izvedenih dokaza Okružni sud nije mogao van svake razumne sumnje utvrditi da je prvoapelant rukovodio tim zločinačkim udruženjem i bio njegov organizator.
10. Istaknuto je da su pripadnici zločinačkog udruženja u inkriminisanom periodu izvršili čak 28 krivičnih djela krađa i iznuda. Vozila su vraćena oštećenim u najvećem broju slučajeva. Nekim oštećenim vozilo nije vraćeno zato što nisu iskazali spremnost da daju novac, a nekima nije vraćeno ni unatoč predaji novca što upućuje na zaključak da je neko drugi odlučivao o tome da li će vozilo biti vraćeno.
11. Protiv navedene presude žalbe su podnijeli Specijalno tužilaštvo i branioci apelanata, te je Vrhovni sud Rješenjem broj 118-0-Kž-08-000 040 od 27. maja 2008. godine ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
12. Nakon održanog pretresa Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kžk-08 000 008 od 2. septembra 2008. godine, kojom je apelante proglasio krivim zbog krivičnog djela organizovanog kriminala iz člana 383.a. stav 2. u vezi s krivičnim djelom iznude iz člana 242. stav 1. KZ RS-a, te je prvoapelant osuđen na kaznu zatvora od četiri godine, a drugoapelant na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Na osnovu člana 44. KZ RS-a u izrečene kazne im je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, i to prvoapelantu od 4. februara 2007. godine pa dalje, drugoapelantu od 11. maja 2007. godine do 10. augusta 2008. godine i od 29. oktobra 2007. godine pa dalje. Na osnovu člana 108. stav 3. ZKP RS-a oštećeni su upućeni da imovinskopravni zahtjev ostvare u parničnom postupku. Apelanti su obavezani da naknade troškove krivičnog postupka o čijoj će se visini odlučiti posebnim rješenjem, dok je drugoapelant na osnovu člana 98. stav 2. ZKP RS obavezan da snosi troškove odlaganja glavnog pretresa od 16. oktobra 2007. godine u iznosu od 1.148,49 KM. Istom presudom apelanti su oslobođeni od optužbe, i to prvoapelant da je počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383.a. stav 3. u vezi s produženim krivičnim djelom teške krađe iz člana 232. stav 2. i produženim krivičnim djelom iznude iz člana 242. stav 2. KZ RS-a, a drugoapelant da je počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383.a. stav 2. u vezi s produženim krivičnim djelom teške krađe iz člana 232. stav 2. i produženim krivičnim djelom iznude iz člana 242. stav 2. KZ RS-a. Dalje, prvoapelant je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383.a. stav 2. KZ RS-a u vezi s krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. i krivičnim djelom nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 2. KZ RS-a.
13. U obrazloženju presude se navodi da je Vrhovni sud održao pretres, te na osnovu člana 323. stav 2. ZKP RS-a kao dokazni materijal prihvatio sve dokaze izvedene u prvostepenom postupku.
14. Istaknuto je da je, ispitujući žalbene prigovore koji se odnose na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, Vrhovni sud našao da osim protivrječnosti na koju je ukazano u rješenju Vrhovnog suda kojim je prvostepena presuda ukinuta (u pogledu visine protivpravne imovinske koristi koja je pribavljena djelovanjem pripadnika zločinačkog udruženja) i koja je otklonjena predmetnom presudom tako što su riječi „u iznosu od oko 30.000,00 KM“ brisane iz činjeničnog opisa (a što nije od uticaja na pravnu kvalifikaciju) ne postoje druge bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje se ukazuje u žalbama apelanata.
15. U odnosu na prigovore apelanata kojima se osporava utemeljenost i pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju zločinačkog udruženja, a u okviru kojeg su djelovali apelanti, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud imao dovoljno uporišta u izvedenim dokazima. Razloge koje je u pogledu navedenog dao prvostepeni sud prihvatio je i Vrhovni sud. Pri tome je istaknuto da Vrhovni sud ne nalazi ništa sporno u tome što se postojanje zločinačkog udruženja dokazuje brojnošću radnji počinjenih u inkriminisanom periodu, pa i onih za koje su apelanti oslobođeni od optužbe. To što su apelanti oslobođeni od optužbe za te radnje ne može obezvrijediti rezultate svih provedenih dokaza, a posebno iskaza saslušanih brojnih svjedoka na osnovu čega se nesumnjivo može zaključiti da su te radnje počinjene. Također i činjenica što nije utvrđeno ko je organizator, a ko su ostali pripadnici tog zločinačkog udruženja, nema onaj značaj koji mu žalbe pridaju tj. ne dovodi u sumnju tvrđenje da postoji i djeluje zločinačko udruženje.
16. Navedeno je da je u analizi načina izvršenja svih tih radnji, okolnostima koje prate njihovo izvršenje, posebno činjenici da su većina oštećenih pozivani sa istog zaštićenog telefonskog broja i od njih traženo da na ime vraćanja vozila plate određeni iznos novca uz prijetnje da će u protivnom ostati bez vozila odnosno da će vozila biti uništena, rastavljena u dijelove ili odvezena van teritorije Bosne i Hercegovine, prvostepeni sud je pravilno zaključio da postoji i djeluje zločinačko udruženje. Isto se odnosi i na zaključak o djelovanju apelanata u okviru tog zločinačkog udruženja time što su svaki od njih, uz postojanje svijesti o prethodnom djelovanju ostalih, „za sada“ nepoznatih pripadnika zločinačkog udruženja, primali novac oštećenih i vraćali oduzeta vozila. Po mišljenju Vrhovnog suda prvostepeni sud pravilno zaključuje da priroda tih radnji podrazumijeva svijest o zajedničkom djelovanju u okviru zločinačkog udruženja i djelovanju drugih članova tog udruženja, te da se tim njihovim radnjama konačno realizuje konkretan zločinački plan. Po mišljenju Vrhovnog suda navedeni činjenični zaključak rezultat je pravilne analize svih provedenih dokaza, te da se ne može prihvatiti prigovor iz žalbe da je takav zaključak plod hipotetike.
17. Po mišljenju Vrhovnog suda, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je pravilno primijenio krivični zakon kada je radnje apelanata kvalifikovao kao krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383.a. stav 2. u vezi s krivičnim djelom iznude iz člana 242. stav
1. KZ RS-a.
18. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli Specijalno tužilaštvo i branilac apelanata, koje su Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-08-000 025 od 25. decembra 2008. godine odbijene kao neosnovane.
19. U obrazloženju presude se navodi da obrazloženje pobijane presude sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica u odnosu na postojanje krivičnih djela i krivične odgovornosti apelanata, te činjenica odlučnih za pravilnu primjenu materijalnog prava zbog čega su neosnovani razlozi žalbe zasnovani na tvrdnji da su izreka i obrazloženje zahvaćeni bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tačka j) ZKP RS-a.
20. Po mišljenju Vrhovnog suda, neosnovani su i navodi apelanata o tome da drugostepeni sud nije utvrdio odlučne činjenice, kao i da činjenična utvrđenja nisu zasnovana na valjanim dokazima. Nasuprot navedenim prigovorima, kao i prigovorima kojima se osporava utemeljenost i pravilnost zaključka pobijane presude o postojanju zločinačkog udruženja u okviru kojeg su djelovali apelanti, Vrhovni sud smatra da je za takvo utvrđenje drugostepeni sud imao dovoljno uporišta u izvedenim dokazima. Naime, dokazi na kojima se zasniva pobijana presuda, u segmentu utvrđenja da su apelanti izvršioci predmetnih krivičnih djela, i po ocjeni Vrhovnog suda predstavljaju pouzdanu osnovu za takav zaključak. U vezi s navedenim, posebno su istaknuti iskazi svjedoka R.B., J.F. i S.K. kao oštećenih lica i svjedoka G.R. i P.P. koji su, zajedno s oštećenima, učestvovali u dogovoru oko povrata oduzetih vozila, isplati novca koji je tražen za povrat vozila i povratu ovih vozila. Po mišljenju Vrhovnog suda navedeni dokazi su bili predmet posebno brižljive i sadržajne analize prvostepenog suda, a potom i drugostepenog-pretresnog vijeća Vrhovnog suda, i to tako što je zasebno cijenjen njihov sadržaj, a potom u korelaciji s drugim provedenim dokazima, uključujući i dokaze odbrane. Takvim pristupom u ocjeni dokaza, po mišljenju Vrhovnog suda, pobijana presuda je navedene dokaze prihvatila kao istinite i uvjerljive dajući pri tome validnu argumentaciju. Vrhovni sud je na osnovu pravilne i brižljive ocjene svih dokaza provedenih na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, a koji je prihvatio i drugostepeni sud, zaključio da je pobijanom presudom pouzdano utvrđeno da su apelanti izvršili krivično djelo oragnizovanog kriminala u vezi s krivičnim djelom iznude. Za zaključke o odlučnim činjenicama, po mišljenju Vrhovnog suda, pobijana presuda je u obrazloženju dala detaljne i jasne razloge.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelanti ukazuju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističu da su u žalbi isticali brojne propuste u vezi s tokom krivičnog postupka. Navode da je samo vođenje predmetnog krivičnog postupka, posebno pred drugostepenim sudom, bilo pod strahovitim pritiskom pisanih i elektronskih medija, a zbog davanja pogrešnih informacija Specijalnog tužilaštva na što je odbrana ukazivala tokom glavnog pretresa, a što je imalo za posljedicu da se sudovi povedu za hipotetičkim navodima optužbe i apelante proglase krivim za predmetno krivično djelo, a što je suprotno utvrđenom činjeničnom stanju. Stoga je, po mišljenju apelanata, prvostepena presuda posljedica pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Smatraju da drugostepena presuda nije dala odgovore na žalbene navode apelanata. Smatraju da je odredba člana 287. ZKP RS-a obavezivala sud da savjesno ocijeni svaki provedeni dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, te na osnovu brižljive ocjene svih dokaza uz poštovanje osnovnih načela ZKP-a donese zakonitu presudu, a u konkretnom slučaju to je za apelante oslobađajuća presuda jer osim indicija nije postojalo ništa drugo. Smatraju da je došlo do proizvoljne ocjene dokaza.
b) Odgovor na apelaciju
22. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da osporenom presudom nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
23. U svom odgovoru na apelaciju Okružno tužilaštvo je navelo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na pravično suđenje apelanata.
V. Relevantni propisi
24. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) Iznuda Član 242.
(1) Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist, silom ili ozbiljnom prijetnjom prinudi drugog da nešto učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, ili ko na takav način utjeruje dug, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina, a ako taj iznos prelazi 50.000 KM, ili ako je pri izvršenju djela upotrijebljeno kakvo oružje ili opasno sredstvo, ili je djelo učinjeno od strane više lica ili na naročito grub i ponižavajući način, kazniće se zatvorom od dvije do dvanaest godina.
(3) Ko se za nagradu bavi vršenjem djela iznude, kazniće se zatvorom od tri do petnaest godina.
Član 383a.
Organizovani kriminal (1) Ko učini krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, kao pripadnik zločinačkog udruženja, ako za pojedino krivično djelo nije predviđena teža kazna, kazniće se zatvorom najmanje tri godine.
(2) Ko kao pripadnik zločinačkog udruženja učini krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino djelo nije propisana teža kazna, kazniće se zatvorom najmanje pet godina. (3) Ko organizuje ili bilo kako rukovodi zločinačkim udruženjem koje zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, kazniće se zatvorom najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.
(4) Ko postane član zločinačkog udruženja koje zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano Krivičnim zakonom Republike Srpske, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kazniće se zatvorom najmanje jednu godinu. (5) Pripadnik zločinačkog udruženja iz stava 1. do 4. ovog člana, koji otkrije zločinačko udruženje, može se osloboditi kazne.
25. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07 i 119/08) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. (2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 287.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 323.
(1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.
(2) Ako vijeće drugostepenog suda ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje biće prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reprodukovani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, iako im je to bilo omogućeno kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ukoliko je riječ o dokazima iz člana 268. stav 2. tačka d) ovog zakona.
(3) Odredbe stava 2. ovog člana se ne odnose na lica koja mogu odbiti svjedočenje (član 147. ovog zakona).
VI. Dopustivost
26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-08-000 025 od 25. decembra 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 26. januara 2009. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2009. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelanti ukazuju da im je osporenim odlukama Vrhovnog suda povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže. […]
33. Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
34. Razmatrajući navode apelanata Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
35. Dalje Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu niti će se miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
36. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju o postojanju krivičnog djela i krivičnoj odgovornosti apelanata odlučeno tako da je drugostepeni sud, nakon što je rješenjem ukinuo prvostepenu presudu, odredio određivanje pretresa na kojem je, u smislu člana 323. stav 2. ZKP RS-a, kao dokazni materijal prihvatio dokaze izvedene pred Okružnim sudom. Pri tome, Ustavni sud smatra da su pred Okružnim sudom provedeni brojni dokazi i optužbe i odbrane, te da je Okružni sud nakon sadržajne analize i ocjene svih dokaza našao da je dokazano postojanje zločinačkog udruženja i njegovo djelovanje u inkriminisanom periodu, kao i da su apelanti bili pripadnici tog udruženja i da su kao njegovi pripadnici preuzimali novac od oštećenih kako je to bliže opisano u izreci presude. Analizirajući tako provedeni dokazni postupak pred prvostepenim sudom, te nakon održavanja pretresa, drugostepeni sud je utvrdio da je Okružni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilno primijenio krivični zakon kada je radnje apelanata okvalifikovao kao krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383.a. stav 2. KZ RS-a u vezi s krivičnim djelom iznude iz člana 242. stav 1. KZ RS-a. O tome je drugostepeni sud dao jasne i precizne razloge. Odlučujući o žalbi protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je u svojstvu trećestepenog suda prihvatio odlučenje drugostepenog suda o čemu je i ovaj sud u svojoj presudi dao jasno i detaljno obrazloženje.
37. Po mišljenju Ustavnog suda obrazloženja presuda Vrhovnog suda ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti se može zaključiti da je drugostepeni sud prekoračio princip slobodne ocjene dokaza, pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prilikom ocjene provedenih dokaza i utvrđivanja činjenica relevantnih za krivičnu odgovornost apelanata došlo do zanemarivanja obaveze suda da vodi računa i o principu in dubio pro reo i pretpostavci nevinosti, kao ni da je na bilo koji način dovedena u pitanje zakonitost dokaza provedenih u predmetnom postupku.
38. Ustavni sud smatra kako osim nezadovoljstva zaključcima Vrhovnog suda kao drugostepenog i trećestepenog suda o kojima je, kako je već zaključeno, dato obrazloženje koje u cijelosti zadovoljava standard prava na pravično suđenje, apelanti nisu dali bilo kakav relevantan argument koji bi mogao dovesti u pitanje kršenje navedenoga načela. Ustavni sud smatra kako su razlozi koje je Vrhovni sud naveo u odnosu na svoje ubjeđenje da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret zadovoljavajući s aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to zakon zahtijeva, te s aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, kao što je već naglasio, Ustavni sud smatra kako ovakvo obrazloženje zadovoljava u cijelosti i načelo in dubio pro reo, tim prije što nema ništa što ukazuje da sud neki od izvedenih dokaza nije cijenio ili da je o nekom dokazu dao proizvoljno obrazloženje. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
39. U vezi s navodima apelanata na okolnost da Vrhovni sud nije cijenio sve njihove žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se odgovori na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Naime, konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoje presude dao jasne i precizne razloge na žalbene navode apelanata koje je taj sud ocijenio relevantnim, a u skladu sa zahtjevima člana 6. Evropske konvencije.
40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud za svoje odluke dao jasno i precizno obrazloženje u pogledu osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, a navedena obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti niti se može zaključiti da je Vrhovni sud prekoračio princip slobodne ocjene dokaza pogotovo ne na način koji bi doveo u pitanje garancije prava na pravično suđenje, posebno principa in dubio pro reo.
42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić