Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4518/10 (N. G.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Miješanje u porodični život
- Protjerivanje stranaca
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku · čl. 24
- Zakon o zaštiti tajnih podataka · čl. 9
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o zaštiti tajnih podataka
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o izmjenama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti tajnih podataka
Predmeti (1)
AP-4518/10
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4518/10, rješavajući apelaciju N. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudijana sjednici održanoj 13. juna 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija N. G.
Utvrđuje se kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u dijelu u kojem je apelacija podnesena protiv odluka donesenih u postupku stavljanja pod nadzor i produženja nadzora i to presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 0002383 10 U od 29. septembra 2010. godine i broj S1 3 U 001783 10 U od 27. augusta 2010. godine, rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-07-07-2-171/10 od 24. septembra 2010. godine i broj UP-2-07-07-2-153/10 od 23. augusta 2010. godine, rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima, broj UP-1/19.5-07.3-34-3/10 od 22. septembra 2010. godine i broj UP-1/19.5-07.3-34-2/10 od 20. augusta 2010. godine, zbog produženja nadzora nad apelantom N. G. u periodima obuhvaćenim osporenim rješenjima počevši od 31. augusta 2010. godine pa do pokretanja postupka deportacije 6. oktobra 2010. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija N. G. podnesena protiv:
1. odluka donesenih u postupku za odobravanje međunarodne zaštite i to:
- presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006050 11 Uvp od 25. augusta 2011. godine, broj S1 3 U 006050 11 od 20. juna 2011. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Sektor za azil, broj UP-1-07/1-41-1-34-35/10 od 1. aprila 2011. godine;
2. odluka donesenih u postupku izmjene rješenja o odobrenom stalnom boravku i to:
- Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 003821 10 U od 15. februara 2011. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-197/10 od 26. novembra 2010. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Služba za poslove sa strancima, broj UP-1/19.4.1-07.2-968/10 od 12. oktobra 2010. godine;
3. odluka donesenih u postupku otkazivanja stalnog boravka u Bosni i Hercegovini i to:
- Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 003130 10 U od 14. januara 2011. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-07-07-2-161/10 od 16. septembra 2010. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Služba za poslove sa strancima, broj UP-1/19.5-07.3-42/10 od 16. augusta 2010. godine;
4. odluka donesenih u postupku protjerivanja sa teritorije Bosne i Hercegovine i to:
- Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 004204 1 U od 16. marta 2011. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06-07-2-198/10 od 22. novembra 2010. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Služba za poslove sa strancima – Terenski centar Zenica, broj UP-1/19.5-07.3-
78/10 od 15. oktobra 2010. godine,sve u odnosu na pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda;
5. odluka donesenih u postupku ograničavanja kretanja i to:
- presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 0007529 11 U od 14. oktobra 2011. godine, broj S1 3 U 0004932 11 U od 15. aprila 2011. godine, broj S1 3 U 003749 10 U od 15. februara 2011. godine, rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Sektor za azil, broj UP-
2-06-07-2-131/11 od 10. oktobra 2011. godine, UP-1-07/1-41-1-34-
20/10 od 28. februara 2011. godine i broj UP-1-07/1-41-1-34-11/10 od 1. decembra 2010. godine, u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda;
6. odluka donesenih u postupku produžavanja i izuzetnog produžavanja nadzora i to:
- presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 008549 12 U od 6. januara 2012. godine, S1 3 U 008272 1 od 15. decembra 2011. godine, S1 3 U 007851 1 U od 1. novembra 2011. godine, S1 3 U 007287 11 U od 13. septembra 2011. godine, S1 3 U 006622 11 U od 10. augusta 2011. godine, broj S1 3 U 003274 U od 29. oktobra 2010. godine,
- rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-
06-07-2-01/12 od 4. januara 2012. godine, broj UP-2-06-07-2-164/11 od 12. decembra 2011. godine, broj UP-2-06-07-2-143/11 od 8. novembra 2011. godine, broj UP-2-06-07-2-116/11 od 8. septembra 2011. godine, broj UP-2-06-07-2-100/11 od 8. augusta 2011. godine, broj UP-2-06-07-2-190/10 od 25. oktobra 2010. godine,
- rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima, broj UP-1/18.5.1-07.3-49-6/11 od 30. decembra 2011. godine, broj UP-1/18.5.1-07.3-49-5/1 od 8. decembra 2011. godine, broj UP-1/18.5.1-07.3-49-4/11 od 4. novembra 2011. godine, broj UP-1/18.5.1-07.3-49-2/11 od 6. septembra 2011. godine, broj UP-
1/18.5.1-07.3-49.1/11 od 5. augusta 2011. godine i broj UP-1/19.5-
07.3-34-4/10 od 22. oktobra 2010. godine,sve u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. G. podnesena protiv odluka navedenih u prethodim stavovima ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. N. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Alžira, kojeg zastupaju Osman Mulahalilović, advokat iz Distrikta Brčko, i Amra Kadrić, pravna savjetnica Fondacije lokalne demokratije iz Sarajeva, podnio je u periodu od 21. oktobra 2010. godine do 7. februara 2012. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv odluka preciziranih u dispozitivu ove odluke. Apelacije su registrirane pod brojevima AP 4518/10, AP 4557/10, AP 5479/10, AP 1028/11, AP 1401/11, AP 1402/11, AP 1601/11, AP 1999/11, AP 3475/11, AP 3826/11, AP 4162/11, AP 4319/11, AP 4531/11, AP 5005/11 i AP 538/12. Apelant je uz apelaciju broj AP 4162/11 podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio organima vlasti BiH da ne preduzimaju nikakve mjere s ciljem njegovog protjerivanja sa teritorije BiH do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
2. Apelant je 26. augusta 2011. godine podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 006050 1 U od 20. juna 2011. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti broj UP-1-07/1-41-1-34-
35/10 od 1. aprila 2011. godine, koja je registrirana pod brojem AP 3417/11 i u kojoj je, također, zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio organima vlasti BiH da ne preduzimaju nikakve mjere s ciljem njegovog protjerivanja sa teritorije BiH do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3417/11 od 12. oktobra 2011. godine kojom je odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 006050 11 U od 20. juna 2011. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti broj UP-1-07/1-41-1-34-
35/10 od 1. aprila 2011. godine, jer postupak povodom apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke pred Sudom BiH u to vrijeme nije bio okončan. Nakon okončanja navedenog postupka apelant je podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 006050 11 Uvp od 25. augusta 2011. godine, koja je registrirana pod već navedenim brojem AP 4162/11.
4. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno 15 apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4518/10. Spojene su apelacije br. AP 4518/10, AP 4557/10, AP 5479/10, AP 1028/11, AP 1401/11, AP 1402/11, AP 1601/11, AP 1999/11, AP 3475/11, AP 3826/11, AP 4162/11,
AP 4319/11, AP 4531/11, AP 5005/11 i AP 538/12.
5. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva sigurnosti (u daljnjem tekstu Ministarstvo), Ministarstva sigurnosti – Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Sektor za azil), i Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je u periodu od 13. decembra 2010. godine do 20. februara 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
6. Sud BiH, Ministarstvo, Sektor za azil i Služba za poslove sa strancima dostavili su odgovore na apelacije u periodu od 23. decembra 2010. godine do 6. marta 2012. godine.
7. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu u periodu od 29. decembra 2010. godine do 16. aprila 2012. godine.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Opći podaci
9. Apelant je državljanin Alžira. Do oktobra 1988. godine živio je u gradu Larba u blizini prijestolnice Alžira sa članovima uže porodice. Nakon izbijanja nereda u Alžiru i ulaska vojske u gradove, apelant je 1988. godine napustio Alžir i otišao u Italiju gdje je nakon izvjesnog vremena dobio dozvolu za rad i počeo raditi u jednoj građevinskoj firmi u Parmi. U izbjegličkom kampu u Italiji, u kojem je pomagao i radio neke poslove, upoznao se sa državljankom BiH sa kojom je 1. januara 1997. godine došao u BiH i vjenčao se. Apelant je imao namjeru da se sa suprugom vrati u Italiju, ali je alžirska ambasada odbila da mu produži pasoš jer je bio član pokreta/partije FIS, koja nije priznavala vlast u Alžiru i zbog čega su ga alžirske vlasti optužile, te je apelant sa suprugom ostao u BiH i 1998. godine dobio dozvolu boravka u BiH. U toku posjete alžirskog ambasadora BiH apelant je pozvan na razgovor s njim i ponuđeno mu je da potpiše sporazum o priznanju vlasti u Alžiru čime bi dobio oslobođenje od sudskog gonjenja, a da se zauzvrat sa porodicom infiltrira u vehabijsku zajednicu u Bočinji kako bi Vladi Alžira mogao prezentirati podatke o Alžircima koji žive u toj zajednici. Apelant je na to pristao, iako je jedan broj pripadnika FIS-a osporavao ovakve postupke i pridružio se Al-Kaidi. Apelant se krajem 1999. godine sa suprugom uselio u Bočinju, ali su ga pripadnici vehabijskog pokreta poslije tri mjeseca otjerali. Nakon toga je ostao da živi sa suprugom u Zenici. Tokom boravka u Alžiru 2007. godine, gdje je deportiran iz Italije, apelant je ranjen, pa se nakon oporavka vratio u BiH.
Postupak otkazivanja stalnog boravka na teritoriji BiH i izmjene rješenja o odobrenju stalnog boravka
10. Rješenjem Ministarstva za civilne poslove i komunikacije BiH broj 03-26-1225/98 od 11. septembra 1998. godine apelantu je odobren stalni boravak u BiH sa važenjem putne isprave do 10. maja 2015. godine.
11. Apelant je 1. juna 2010. godine Službi podnio zahtjev za izmjenu rješenja o odobravanju stalnog boravka u BiH u dijelu koji se odnosio na rok važenja putne isprave s ciljem produženja putne isprave čiji je rok važenja do 10. maja 2015. godine. Služba je donijela Rješenje broj UP-1/19.4.1-07.2-968/10 od 12. oktobra 2010. godine kojim je apelantov zahtjev odbila kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku pred Službom, na osnovu informacija koje je toj službi dostavila Obavještajno-sigurnosna agencija BiH (u daljnjem tekstu: Agencija), a koja je, shodno članu 7. stav 4. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: Zakon), nadležna da vrši sigurnosne provjere s ciljem utvrđivanja sigurnosti BiH, utvrđeno da je Rješenjem te službe broj UP-1/19.5-07.3-42/10 od 16. augusta 2010. godine apelantu otkazan stalni boravak u BiH na osnovu člana 68. stav 1. tačka a) Zakona, a u vezi sa članom 9. istog zakona, uz obavezu da apelant napusti teritoriju BiH u roku od petnaest dana od dana dostavljanja konačne odluke, zbog toga što je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH, te da je navedeno rješenje, u postupku povodom apelantove žalbe, potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj UP-2-07-07-2-161/10 od 16. septembra 2010. godine.
12. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Ministarstvu. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-197/10 od 26. novembra 2010. godine žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi vezani za informaciju Agencije i činjenicu da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH, zatim za povredu materijalnog prava i prava iz čl. 5. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je, prema obrazloženju Ministarstva, apelant ove navode eventualno mogao isticati u žalbi protiv rješenja kojim mu je otkazan stalni boravak, a ne u konkretnom postupku. Također je navedeno da je neosnovan žalbeni navod da je postupak otkaza stalnog boravka prethodno pitanje u odnosu na postupak izmjene rješenja, jer se pravilnom primjenom člana 145. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) postupak otkaza stalnog boravka ne može tretirati kao prethodno pitanje u odnosu na izmjenu rješenja. Obrazloženo je i da u predmetnom postupku nisu od značaja apelantovi navodi da mu je život ugrožen i da bi izgonom u Alžir bio podvrgnut mučenju jer se o ovim navodima može raspravljati samo u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu a ne u konkretnom postupku.
13. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom u Sudu BiH pokrenuo upravni spor. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 003821 10 U od 15. februara 2011. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude je navedeno da su uvjeti za ulazak, boravak i kretanje stranaca kao i uvjeti za protjerivanje propisani Zakonom, te da pravo stranca da ostane u određenoj zemlji ulazi u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države na osnovu međunarodnog prava i saglasno ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju, te da svaka država propisuje uvjete pod kojim se strancu može odobriti boravak u njenoj zemlji. Navedeno je da je odredbom člana 65. Zakona propisana procedura izmjene rješenja o odobrenju boravka na način da je propisano da ako je pasoš stranca u kojem se nalazila važeća naljepnica odobrenja boravka zamijenjen novim pasošem, izmjena pravosnažnog rješenja vrši se u dijelu koji se odnosi na broj pasoša, te da u tom slučaju Služba izdaje novu naljepnicu odobrenja boravka koju unosi u novi pasoš stranca. Kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelantu rješenjem Ministarstva civilnih poslova i komunikacija otkazan stalni boravak u BiH jer je utvrđeno da predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, to je, prema obrazloženju Suda BiH, pravilan zaključak upravnih organa da je apelantov zahtjev za izmjenu rješenja o odobrenju stalnog boravka u dijelu koji se odnosio na datum važenja putne isprave neosnovan jer nisu ispunjeni zakonski uvjeti za takvu izmjenu.
14. Sud BiH je naveo i da prava iz čl. 5. i 8. Evropske konvencije, na čije kršenje je ukazivano u tužbi, nisu prekršena na apelantovu štetu jer država ima pravo da prema apelantu preduzima zakonom propisane mjere na način i po postupku kako je to i urađeno osporenim rješenjem, a shodno Zakonu, Ustavu BiH i Evropskoj konvenciji. Obrazloženo je i da navodi izneseni u tužbi da bi apelant protjerivanjem bio izložen mučenju i da bi mu život bio ugrožen nisu od utjecaja na donošenje predmetne odluke jer navedena prava nisu predmet ispitivanja u konkretnom postupku već se ispituju u postupku povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu.
15. U međuvremenu, Rješenjem Službe broj UP-1/19.5-07.3-42/10 od 16. augusta 2010. godine apelantu je otkazano pravo na stalni boravak u BiH i ostavljen mu je rok od 15 dana od dana dostavljanja konačnog rješenja da dobrovoljno napusti teritoriju BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da je aktom granične policije preciziranim u rješenju ta služba informirana da su službenici Granične policije BiH, u skladu sa Sporazumom između Vijeća ministara BiH i Vlade Republike Hrvatske o saradnji u predaji i prihvatu lica čiji je boravak nezakonit, 24. maja 2004. godine na MGP Velika Kladuša izvršili prihvat apelanta za kojeg je utvrđeno da je zajedno sa O. F., također državljaninom Alžira, nezakonito prešao granicu između BiH i RH s ciljem odlaska u Zagreb, te da je apelant 23. maja 2004. godine priveden u Prekršajni sud u Slunju gdje mu je pravosnažnim rješenjem izrečena novčana kazna i zaštitna mjera protjerivanja stranca iz zemlje. Na osnovu iskaza svjedoka navedenog u rješenju utvrđeno je da je apelant priznao da je zajedno sa O. F. autobusom krenuo prema Velikoj Kladuši s ciljem odlaska u Hrvatsku jer, kako je naveo, u BiH nema ambasade niti konzulata Alžira gdje bi mogao produžiti važenje putne isprave; zatim da se apelant jedan dan zadržao u Velikoj Kladuši nakon čega je zajedno sa O. F. zaobišao granični prijelaz između BiH i RH, biciklom prešao u Hrvatsku i krenuo prema Slunju gdje ga je uhvatila policija R Hrvatske bez važeće putne isprave pa je vraćen u BiH. Služba je navela da iz svega navedenog jasno proizlazi da je apelant prekršio odredbe Zakona o prelasku državne granice jer je članom 15. st. 2. i 4. tog zakona propisano da stranac može preći državnu granicu samo na graničnim prijelazima otvorenim za međunarodni saobraćaj u vrijeme kada granični prijelaz radi, kao i da je stranac koji želi ući u BiH ili izaći iz BiH dužan zaustaviti se na graničnom prijelazu, dati na uvid dokumente potrebne za prelazak granice i podvrgnuti sebe, svoj prtljag i svoje prijevozno sredstvo graničnoj kontroli, u skladu sa Zakonom o nadzoru i kontroli prelaska državne granice. Dalje, navedeno je da je uvidom u ISM bazu kao i u apelantovu putnu ispravu utvrđeno da apelant ima evidentiran izlaz iz BiH preko GP Aerodrom Sarajevo, na relaciji Sarajevo – Milano 15. maja 2006. godine, a zatim povratak u BiH preko istog graničnog prijelaza i to 7. augusta 2006. godine, te da je sljedeći njegov ulaz u BiH evidentiran 6. jula 2008. godine, također na GP Aerodrom Sarajevo, na relaciji Istanbul – Sarajevo, bez evidentiranog izlaska iz BiH, što upućuje na apelantov nezakonit prelazak granice.
16. Također je navedeno da je Služba aktom NCB Interpol Sarajevo, čiji je broj preciziran u rješenju, obaviještena da je Interpol Rim potvrdio da je 18. januara 2007. godine Italijansko protivterorističko odjeljenje u Parmi uhapsilo apelanta zajedno sa O. F., također državljaninom Alžira, zbog posjedovanja falsificiranih ličnih dokumenata na ime određenih alžirskih državljana, te da je, zbog toga, apelant bio deportiran u Alžir 26. jula 2007. godine, nakon čega se opet vratio u BiH.
17. U vezi sa navedenim, Služba je navela da je, na osnovu svih predočenih podataka, informacija i saznanja sa kojima raspolaže, kao i na osnovu obavještenja koja su dobijena od nadležnih organa, a prije svega Agencije, utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju javnom redu i miru ili nacionalnoj sigurnosti BiH, kao i da postoje opravdani razlozi za otkaz boravka apelantu, u skladu sa članom 68. stav 1. tačka a) Zakona, jer je evidentno da apelant tokom stalnog boravka u BiH, preduzimanjem navedenih radnji, nije poštovao javni poredak u BiH, odnosno nije poštovao zakone i druge propise BiH. Služba je obrazložila da je obaveza poštovanja javnog poretka BiH, odnosno propisa i zakona u BiH kao i odluka organa i vlasti u BiH jasno propisana članom 9. Zakona, te je, u vezi s tim, postupajući na osnovu zakonom propisanih ovlaštenja iz člana 3. stav 2. tačka b) Zakona o Službi, taj organ primjenom čl. 68. i 70. u vezi sa članom 9. Zakona donio rješenje kao u dispozitivu.
18. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Ministarstvu. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-07-07-2-161/10 od 16. septembra 2010. godine odbilo žalbu kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje uz obrazloženje da je u toku prvostepenog postupka na osnovu dokaza i obavještenja Agencije utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju javnom redu i miru ili nacionalnoj sigurnosti BiH, zbog čega to ministarstvo smatra da je pravilan zaključak Službe da su se stekli svi uvjeti da se apelantu, shodno odredbama člana 68. stav 1. tačka a) Zakona, otkaže boravak jer nije poštivao zakone i druge propise BiH na način kako je to propisano članom 9. Zakona.
19. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor u Sudu BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 003130 10 U od 14. januara 2011. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude je navedeno da je taj sud mišljenja da se osporeno rješenje zasniva na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni zakona. Sud BiH je naveo da iz podataka upravnog spisa proizlazi da je apelant stranac kojem je otkazan stalni boravak u BiH; da je oženjen bh. državljankom sa kojom ima dvoje djece i da je na osnovu Rješenja Službe broj UP-1/19.5-07.3-34/10 od 30. juna 2010. godine smješten u Ustanovu za prihvat stranaca, Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar), s ciljem sprječavanja slobodnog i neograničenog kretanja, jer je, u postupku koji je prethodio donošenju rješenja o apelantovom stavljanju pod nadzor, na osnovu informacije Agencije, utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH. Navedeno je da Sud BiH smatra da su neosnovani apelantovi navodi da osporeno rješenje nema razloge o odlučnim činjenicama i da on ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH i da o tome nije upoznat jer je nedvojbeno da je Agencija provela sigurnosnu provjeru kojom je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH.
20. Sud BiH je naveo da su neosnovani i apelantovi tužbeni navodi da je upravni organ prekršio odredbe upravnog postupka i da se radi o nerazumljivom rješenju vezanom za datum njegovog prihvatanja u BiH iz Hrvatske, tj. za 24. maj 2010. godine, jer se u prvostepenom rješenju radilo o očiglednoj grešci u pisanju koju je prvostepeni organ ispravio donošenjem Zaključka o ispravci greške broj UP-1/19.5-07.3-42-1/10 od 1. septembra 2010. godine, koji je apelant primio 2. septembra 2010. godine, a što je vidljivo iz dostavnice i spisa predmeta. Prema obrazloženju Suda BiH, u konkretnom slučaju nije sporan razlog zbog kojeg je apelant boravio u Hrvatskoj, Italiji i Alžiru, već je sporan način prelaska državne granice, što je također vidljivo iz podataka u spisu jer je apelant na nezakonit način prešao granicu BiH i nije poštovao zakone i druge propise u BiH, zbog čega je opravdana primjena člana 68. stav 1. tačka a) u vezi sa članom 9. Zakona. Osim toga, Sud BiH je obrazložio da apelantova tvrdnja da mu je ugrožen život od grupacija koje ne prihvataju alžirsku Vladu, te da bi izgonom u Alžir bio podvrgnut mučenju, što je suprotno odredbama čl. 1, 3. i 5. Evropske konvencije, nije od značaja za konkretan upravni spor jer se o ovim navodima može raspravljati u postupku traženja međunarodne zaštite, te da je bitno da se u ovom postupku ne radi o apelantovom protjerivanju već o postupku otkaza boravka. S tim u vezi, Sud BiH je obrazložio da je, nakon što je upravni organ odredio stavljanje apelanta pod nadzor, po službenoj dužnosti pokrenut postupak otkaza stalnog boravka apelantu, te je doneseno prvostepeno a nakon žalbe i osporeno drugostepeno rješenje prilikom čega nadležni organi nisu učinili povredu pravila postupka niti su pogrešno utvrđene činjenice ili pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
21. Također, prema obrazloženju Suda BiH, nisu osnovani ni apelantovi navodi da su mu prekršena prava zagarantirana članom II/3.a), c), d), e) i f) Ustava BiH i čl. 2, 3, 5, 6. i 8. Evropske konvencije i to zbog toga što pitanje boravka stranaca spada u javni domen države i njenih organa pa se neodobravanje boravka apelantu po zakonu ustanovljenoj proceduri ne može smatrati kršenjem navedenih prava. Sud BiH je naveo i da otkazivanje boravka strancu nije nerazmjerno legitimnom cilju kojem se teži jer je interes države da štiti javni poredak i sigurnost i jači je u odnosu na apelantov interes da sa porodicom živi u BiH, kao i da državni organi za provođenje zakona nisu u obavezi da stranca obavještavaju o njegovoj potencijalnoj opasnosti za javni poredak i takva obaveza izvještavanja nije niti jednim zakonom propisana.
22. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da, osim što nema mjesta kršenju apelantovih prava na porodični život, nema kršenja ni prava iz člana II/3.a), b) i d) Ustava BiH i čl. 2, 3. i 5. Evropske konvencije, odnosno da u slučaju apelantovog protjerivanja u Alžir ne postoji realna opasnost da bude ugroženo njegovo pravo iz navedenih članova, jer se kršenje ovih prava može razmatrati povodom zahtjeva u postupku međunarodne zaštite i u postupku eventualnog protjerivanja, kako je to predviđeno i Protokolom broj 7 uz Evropsku konvenciju, a osporenim rješenjem apelantu nije izrečena mjera protjerivanja, pa su u tom dijelu, prema mišljenju Suda BiH, apelantovi navodi preuranjeni. Zbog navedenog, Sud BiH je donio odluku kao u dispozitivu.
Postupak protjerivanja sa teritorije BiH i postupak povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu
a) Protjerivanje
23. Rješenjem Službe broj UP-1/19.5-07.3-78/10 od 15. oktobra 2010. godine apelant je protjeran sa teritorije BiH jer je utvrđeno da predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH, kao i zbog toga što mu je konačnim rješenjem otkazan boravak u BiH, a u određenom roku nije dobrovoljno napustio teritoriju BiH. Rješenjem je naloženo apelantu da napusti teritoriju BiH u roku od osam dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju a pod prijetnjom prisilnog izvršenja, te mu je zabranjen ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od pet godina računajući od dana napuštanja teritorije BiH. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantu konačnim rješenjem, preciziranim u prethodnim tačkama ove odluke, otkazan stalni boravak u BiH i ostavljen mu je rok od 15 dana za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH od dana dostavljanja konačnog rješenja, te su odbijene apelantova žalba protiv navedenog rješenja i tužba protiv drugostepenog rješenja u upravnom sporu u Sudu BiH. Služba je navela da je članom 88. stav 1. tačke c) i h) Zakona propisano da strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako mu je otkazan boravak a u određenom roku nije dobrovoljno napustio teritoriju BiH u skladu sa Zakonom, odnosno ako je utvrđeno da prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Prema obrazloženju Službe, te imajući u vidu da apelant nije u ostavljenom roku dobrovoljno napustio BiH nakon otkazanog stalnog boravka, Služba je, ocjenjujući naročitom pažnjom sve dokaze, donijela predmetno rješenje u skladu sa Zakonom.
24. Dalje je navedeno da donošenjem rješenja o protjerivanju apelantova prava zagarantirana čl. II/3.d), e), f), j) i m) Ustava BiH i čl. 3, 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije nisu povrijeđena budući da je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa pa se donošenje rješenja o protjerivanju iz BiH u zakonom predviđenoj proceduri uz primjenu zakonom propisanih ovlaštenja ovog organa ne može smatrati kršenjem navedenih prava.
25. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Ministarstvu. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-198/10 od 22. novembra 2010. godine žalbu odbilo kao neosnovanu prihvatajući u cijelosti zaključke i razloge koje je navela Služba u osporenom rješenju.
26. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor u Sudu BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 004204 11 U od 16. marta 2011. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude Sud BiH je ponovio činjenice utvrđene u upravnom postupku, te, između ostalog, naveo da je neosnovan apelantov prigovor da u rješenju nisu date odlučne činjenice iz kojih proizlazi da je prijetnja nacionalnoj sigurnosti jer je taj prigovor suprotan podacima u spisu, te zbog toga što iz dijela spisa Ministarstva koji nosi oznaku „povjerljivo“ proizlazi osnovanost zaključka Ministarstva o apelantovoj potencijalnoj opasnosti za sigurnost BiH, te da se predmetno rješenje o otkazu privremenog boravka treba posmatrati i u kontekstu Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju jer u duhu ovog protokola stranac može biti ograničen u kretanju i boravku kada je to neophodno u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti. Navedeno je da osporenim rješenjem nisu ugrožena ni apelantova prava zagarantirana članom 8. Evropske konvencije i to zbog toga što je pitanje kretanja i boravka stranaca javni domen države i njenih organa pa se izricanje mjere protjerivanja strancu u zakonom predviđenoj proceduri kao što je ova ne može smatrati povredom navedenog prava, kao i da taj sud ozbiljno pristupa činjenici da je apelant u braku sa državljankom BiH stekao djecu koja su državljani BiH i da su njihove veze sa BiH jače i čvršće nego veze sa apelantovom zemljom porijekla i da nema opravdanja da se supruga i djeca na bilo koji način primoravaju na odlazak iz svoje zemlje, što ne utječe na činjenicu da to može biti stvar izbora.
27. Prema obrazloženju Suda BiH, nisu prekršena ni prava iz člana 5. Evropske konvencije jer izricanje mjere protjerivanja nije posljedica proizvoljnog postupanja organa nego se radi o postupku provedenom u skladu sa odredbama Zakona i Evropske konvencije. Navedeno je i da nisu ugrožena ni apelantova prava iz člana 6. Evropske konvencije jer je u skladu sa važećim Zakonom apelantu bilo omogućeno da uloži pravni lijek na rješenje o protjerivanju kao i da protiv konačnog rješenja pokrene upravni spor pred tim sudom, zbog čega nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
b) Postupak povodom zahtjeva za međunarodnu zaštitu
28. Apelant je 26. oktobra 2010. godine Sektoru za azil podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu.
29. Rješenjem Sektora za azil broj UP-1-07/1-41-1-34-6/10 od 5. novembra 2010. godine odbijen je apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor u Sudu BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 003543 10 U od 25. februara 2011. godine uvažio tužbu, poništio osporeno rješenje i predmet vratio Sektoru za azil na ponovni postupak uz obrazloženje da je taj sektor postupak registracije azila proveo protivno odredbama člana 131. i člana 143. stav 2. ZUP-a jer punomoćnici nisu blagovremeno obaviješteni o postupku registracije niti o ročištu zakazanom za saslušanje, kao i zbog toga što je donesena odluka uručena apelantu a ne njegovim punomoćnicima.
30. U ponovljenom postupku Sektor za azil je donio Rješenje broj UP-1-07/1-41-1-34-
35/10 od 1. aprila 2011. godine kojim je odbio apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu i ostavio mu rok od 15 dana od pravosnažnosti rješenja za dobrovoljno napuštanje BiH. U obrazloženju rješenja Sektor za azil je, između ostalog, ponovio činjenice navedene u prethodnim tačkama ove odluke, te naveo da, prema stavu tog organa, apelant nije dokazao da mu u slučaju povratka u zemlju porijekla prijeti opasnost za život ili slobodu, te da je, također, utvrdio da se radi o neosnovanom zahtjevu shodno odredbama člana 110. stav 2. tačka c) i stav 3. tačka d) Zakona. Navedeno je da je tim odredbama propisano da će se zahtjev za međunarodnu zaštitu odbiti kao neosnovan ako se zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka radi sticanja međunarodne zaštite, a da se pod očiglednom obmanom ili zloupotrebom postupka smatra i slučaj kada se zahtjev za međunarodnu zaštitu podnosi radi odgode izvršenja odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz BiH, a zahtjev je mogao biti podnesen znatno ranije. Sektor za azil je naveo da je apelant podnio predmetni zahtjev nakon što mu je rješenjem od 15. oktobra 2010. godine izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH na period od pet godina i nakon što je stavljen pod nadzor, te da taj organ smatra da je apelant predmetni zahtjev mogao podnijeti znatno ranije budući da u BiH boravi već duže vrijeme, a da je za institutom međunarodne zaštite posegnuo tek kada se suočio sa protjerivanjem iz BiH.
31. Dalje, obrazloženo je i da nisu ispunjeni uvjeti propisani članom 105. stav 2. Zakona da se apelantu odobri međunarodna zaštita jer ne postoje pretpostavke za priznavanje izbjegličkog statusa predviđene Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. godine i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967. godine. Sektor za azil je obrazložio i da su sve utvrđene činjenice tom organu pružile dovoljan stepen uvjerenja da se apelant povratkom u zemlju porijekla ne bi suočio sa eventualnim teškim povredama ljudskih prava, odnosno da bi uživao zaštitu svoje zemlje, kao i do momenta podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, odnosno i u periodu kada je, za vrijeme važenja dozvole boravka, boravio u Alžiru. Zbog navedenog, Sektor za azil je odbio apelantov zahtjev za međunarodnu zaštitu.
32. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor u Sudu BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 006050 11 U od 20. juna 2011. godine odbio tužbu. U obrazloženju presude Sud BiH je ponovio činjenice navedene u prethodnim tačkama ove odluke, te naveo da je pravilan zaključak Sektora za azil da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za priznavanje međunarodne zaštite apelantu propisani članom 105. stav 2. Zakona. Navedeno je da je tom odredbom propisano da se zahtjev za međunarodnu zaštitu može odobriti strancu ako postoje uvjeti za priznavanje izbjegličkog statusa tom strancu, a koji se, shodno odredbama Protokola o statusu izbjeglica i Konvenciji o izbjeglicama, priznaje svakom licu koje se nađe izvan zemlje svog državljanstva zbog opravdanog straha od proganjanja koje se odnosi na proganjanje zbog rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, pa se zbog opravdanog straha ne može ili zbog straha neće da stavi pod zaštitu zemlje čije državljanstvo ima. S obzirom na to da je u upravnim postupcima utvrđeno da je apelant stavljen na listu lica koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH, te kako je nesporno da je apelant predmetni zahtjev podnio nakon što mu je izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH na period od pet godina, Sud BiH je zaključio da je pravilno utvrđenje upravnog organa da su se stekli uvjeti za odbijanje apelantovog zahtjeva, odnosno uvjeti za primjenu člana 106. stav 4. i člana 110. Zakona.
33. Osim navedenog, Sud BiH je obrazložio da je nesporno da je apelant u periodu dok je imao dozvolu boravka u BiH nekoliko puta boravio u Alžiru; da je istina da je bio ranjen prilikom jednog od boravaka ali da je sam apelant izjavio da mu nije poznato da njegova rodbina u Alžiru ima problema; da je apelant potpisao sporazum sa Vladom Alžira kojim mu je dato oslobođenje od sudskog gonjenja; da je apelant podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu nakon što mu je izrečena mjera protjerivanja, te da nije poštivao zakone i propise BiH budući da je na nezakonit način nekoliko puta prelazio granicu BiH; da je iz izjave samog apelanta vidljivo da se njegov strah od povratka u Alžir ne vezuje za strah od državnih organa Alžira nego od terorističke organizacije u Alžiru čija su meta napada većinom državni organi Alžira, te kako apelant nije dokazao da ga državni organi Alžira nakon povratka ne bi mogli zaštititi od terorističkih organizacija. Dakle, Sud BiH je zaključio da je apelantova tužba neosnovana i odbio ju je.
34. Protiv navedene presude apelant je podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke Sudu BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 006050 11 Uvp od 25. augusta 2011. godine, uz obrazloženje da i Apelaciono vijeće tog suda smatra da je apelant pokušao da zloupotrijebi postupak dobijanja međunarodne zaštite, budući da je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio tek nakon što mu je izrečena mjera protjerivanja sa teritorije BiH, zahtjev odbio kao neosnovan.
Postupak stavljanja pod nadzor i produženje nadzora
35. Rješenjem Službe broj UP-1/19.5-07.3-34/10 od 30. juna 2010. godine, donesenim po službenoj dužnosti, apelantu je određena mjera stavljanja pod nadzor u Imigracioni centar u periodu od 30. juna do 30. jula 2010. godine, uz obrazloženje da je na osnovu podataka Agencije utvrđeno da predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Ministarstvu. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-2-07-07-2-131/10 od 1. jula 2010. godine žalbu odbilo, nakon čega je apelant protiv tog rješenja Ministarstva tužbom pokrenuo upravni spor u Sudu BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 000902 10 U od 7. jula 2010. godine tužbu odbio kao neosnovanu. Nakon toga, Rješenjem Službe broj UP-1/19.5-07.3-34-1/10 od 22. jula 2010. godine apelantu je nadzor produžen za period od 31. jula do 30. augusta 2010. godine. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Ministarstvu, koje je Rješenjem broj UP-2-07-07-2-145/10 od 26. jula 2010. godine žalbu odbilo, nakon čega je apelant protiv tog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor u Sudu BiH, koji je Presudom broj S1 3 U 001373 10 U od 28. jula 2010. godine odbio tužbu. Navedene odluke Službe, Ministarstva i Suda BiH apelant nije osporio apelacijom.
36. Nakon toga, rješenjima Službe broj UP-1/18.5.1-07.3-49-6/11 od 30. decembra 2011. godine, broj UP-1/18.5.1-07.3-49-5/1 od 8. decembra 2011. godine, broj UP-1/18.5.1-07.3-49-4/11 od 4. novembra 2011. godine, broj UP-1/18.5.1-07.3-49-2/11 od 6. septembra 2011. godine, broj UP-
1/18.5.1-07.3-49.1/11 od 5. augusta 2011. godine, broj UP-1/19.5-07.3-34-4/10 od 22. oktobra 2010. godine, broj UP-1/19.5-07.3-34-3/10 od 22. septembra 2010. godine i broj UP-1/19.5-07.3-34-2/10 od 20. augusta 2010. godine, koje apelant osporava apelacijom, apelantu je produžen i izuzetno produžen nadzor u Imigracionom centru. U svim rješenjima Služba je ponovila činjenice relevantne za konkretan slučaj i istakla da je ispitala postojanje bitno izmijenjenih okolnosti, odnosno razloga zbog kojih je apelantu određena mjera nadzora, te utvrdila da se nisu izmijenile okolnosti, odnosno razlozi zbog kojih mu je mjera nadzora određena, već da je u međuvremenu apelantu otkazan stalni boravak i izrečena mu mjera protjerivanja, zbog čega je neophodno produženjem nadzora osigurati i izvršenje ovih mjera.
37. Kada apelantu ne bi bila produžena mjera nadzora, kako je dalje navedeno, to bi bilo suprotno članu 99. stav 2. tačka b) Zakona, kojim je propisano da će strancu biti određeno stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir i sigurnost BiH, te da je, u skladu sa članom 102. stav 7. Zakona, izvršena procjena mogućnosti da se izrečena mjera zamijeni blažom, ali da je, imajući u vidu procjenu Agencije, zaključeno da se na taj način ne bi mogla postići svrha nadzora. Navedeno je i da donošenjem i produženjem ove mjere nisu prekršena apelantova prava iz člana II/3.d), e), f), j) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije jer je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa pa se donošenje rješenja o produženju nadzora u zakonom predviđenoj proceduri, a primjenom zakonom propisanih ovlaštenja Službe, ne može smatrati kršenjem navedenih prava, kao i da je članom 8. stav 2. Evropske konvencije propisano da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je to u skladu sa zakonom i ako je to neophodna mjera u interesu nacionalne i javne sigurnosti.
38. Protiv navedenih rješenja apelant je podnio žalbe Ministarstvu, koje je rješenjima broj UP-2-06-07-2-01/12 od 4. januara 2012. godine, broj UP-2-06-07-2-164/11 od 12. decembra 2011. godine, broj UP-2-06-07-2-143/11 od 8. novembra 2011. godine, broj UP-2-06-07-2-116/11 od 8. septembra 2011. godine, broj UP-2-06-07-2-100/11 od 8. augusta 2011. godine, broj UP-2-06-07-2-
190/10 od 25. oktobra 2010. godine, broj UP-2-07-07-2-171/10 od 24. septembra 2010. godine i broj UP-2-07-07-2-153/10 od 23. augusta 2010. godine žalbe odbilo i potvrdilo prvostepena rješenja uz obrazloženje da se, između ostalog, nije izmijenio apelantov status u odnosu na vrijeme kada je doneseno inicijalno rješenje o stavljanju pod nadzor, te da je, u vezi s tim, prvostepeni organ pravilno utvrdio sve činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo. Ministarstvo je navelo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da su u prvostepenim postupcima prekršena prava iz člana 5. Evropske konvencije jer nije upoznat sa dokazima prema kojima predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, budući da svoje saznanje u vezi sa razlozima zbog kojih apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti prvostepeni organ zasniva na izvještaju Agencije, a ograničenja u pogledu prezentiranja apelantu dokaza pribavljenih u prvostepenom postupku proizlaze iz čl. 8, 10. i 70. Zakona o zaštiti tajnih podataka i člana 72. stav 4. ZUP-a. Navedeno je da nisu osnovani ni navodi da je apelantu uskraćeno pravo na zakonom propisane pravne lijekove, odnosno da mu je onemogućeno da donesene odluke podvrgne preispitivanju u postupku u nadležnom organu. Prema obrazloženju Ministarstva, apelantu nisu prekršena ni prava iz člana 3. Evropske konvencije jer mjera smještanja u Imigracioni centar i produženja nadzora nije posljedica proizvoljnog postupanja prvostepenog organa nego je taj postupak proveden u skladu sa odredbama Zakona, kao i da apelant neosnovano ističe da bi u slučaju izgona iz BiH bio podvrgnut torturi, mučenju i nečovječnom postupanju jer bi bio izgnan u područje u kojem postoje stalni sukobi budući da predmet ovog postupka nije utvrđivanje uvjeta za protjerivanje apelanta iz BiH nego postojanje uvjeta za produženje nadzora.
39. Protiv navedenih rješenja apelant je tužbama pokrenuo upravne sporove u Sudu BiH. Sud BiH je presudama br. S1 3 U 008549 12 U od 6. januara 2012. godine, S1 3 U 008272 1 od 15. decembra 2011. godine, S1 3 U 007851 1 U od 1. novembra 2011. godine, S1 3 U 007287 11 U od 13. septembra 2011. godine, S1 3 U 006622 11 U od 10. augusta 2011. godine, S1 3 U 003274 U od 29. oktobra 2010. godine, S1 3 U 0002383 10 U od 29. septembra 2010. godine i S1 3 U 001783 10 U od 27. augusta 2010. godine odbio tužbe. U svim presudama Sud BiH je ponovio relevantno činjenično stanje i naveo da apelantov prigovor da u njegovom slučaju nema mjesta primjeni odredbi člana 99. stav 2. tačka b) Zakona nije osnovan jer apelant nije ponudio niti jedan dokaz koji bi upućivao na to da su se bitno promijenile okolnosti koje su rukovodile nadležno Ministarstvo da zaključi kako je neophodno stavljanje apelanta pod nadzor budući da je apelantu nedvojbeno otkazan stalni boravak u BiH, odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu, te donesena odluka o protjerivanju na period od pet godina. Također je navedeno da je neosnovan i apelantov prigovor da nije bilo razloga da mu se nadzor produži jer ne predstavlja opasnost za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost budući da je navedeni prigovor irelevantan i ne može biti predmet ocjene u konkretnom postupku s obzirom na to da su i Ministarstvo i taj sud ocijenili ovu okolnost odlučujući o stavljanju apelanta pod nadzor.
40. Sud BiH je obrazložio da apelantova prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvenciju nisu prekršena na apelantovu štetu jer je pitanje kretanja stranaca domen javnog prava države i njenih organa pa se produženje nadzora nad strancem u zakonom predviđenoj proceduri ne može smatrati kršenjem prava, kao i zbog toga što se boravak u Imigracionom centru ne može smatrati torturom ili nečovječnim postupkom, niti apelant bilo čim ukazuje na osnovanost tog prigovora. Navedeno je i da su apelantu omogućeni pravično suđenje i pristup sudu jer je saslušan ne samo u postupku ocjene pravilnosti i zakonitosti stavljanja pod nadzor nego i u postupku ocjene zakonitosti donesenih rješenja o produženju nadzora, a apelant je upravo u navedenim postupcima koristio djelotvoran pravni lijek – tužbu za pokretanje upravnog spora.
Postupak ograničavanja kretanja
41. Rješenjem Sektora za azil broj UP-1-07/1-41-1-34-11/10 od 1. decembra 2010. godine apelantu je ograničeno kretanje na period od 90 dana počevši od 2. decembra 2010. godine do 1. marta 2011. godine i to zabranom kretanja izvan prostora Imigracionog centra. U obrazloženju rješenja su ponovljene činjenice navedene u prethodnim tačkama ove odluke, te istaknuto da se, shodno odredbama člana 114. stav 1. tačka a) Zakona, ukoliko se pokaže potrebnim, kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može privremeno ograničiti ako podnosilac ne poštuje javni poredak BiH, predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti, kao i da je članom 39. stav 2. Pravilnika propisano da Sektor za azil može tražiocu međunarodne zaštite privremeno ograničiti kretanje isključivo u prostoru Imigracionog centra ukoliko se mjera ograničenja kretanja zasniva na razlozima propisanim odredbom člana 114. stav 1. tačka a) Zakona. Budući da je apelantu odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu, te imajući u vidu da mu je produžen i nadzor rješenjem Službe zbog toga što predstavlja prijetnju javnom poretku, miru i redu ili sigurnosti BiH, te kako postoji opravdana bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu izbjegao izvršenje odluke o protjerivanju i odluke o otkazu stalnog boravka u BiH, Sektor za azil je naveo da je odlučio kao u dispozitivu rješenja. Nakon toga, apelantu je Rješenjem broj UP-1-07/1-41-1-34-20/10 od 28. februara 2011. godine produženo ograničenje kretanja na period od 30 dana i to od 2. marta 2011. godine do 31. marta 2011. godine, a Rješenjem broj UP-2-06-07-2-131/11 od 10. oktobra 2011. godine također na 30 dana za period od 16. oktobra 2011. godine do 15. novembra 2011. godine, zbog istih razloga kao i u rješenju od 1. decembra 2010. godine.
42. Protiv navedenih rješenja apelant je tužbama pokrenuo upravne sporove u Sudu BiH, koji je presudama br. S1 3 U 003749 10 U od 15. februara 2011. godine, S1 3 U 0004932 11 U od 15. aprila 2011. godine i S1 3 U 0007529 11 U od 14. oktobra 2011. godine odbio tužbe. Sud BiH je u obrazloženju presuda ponovio već navedeno činjenično stanje, te zaključio da je upravni organ pri donošenju osporenih rješenja pravilno i potpuno utvrdio činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo. Također je navedeno da su neosnovani apelantovi tužbeni navodi da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana 5. Evropske konvencije jer pitanje kretanja stranaca spada u javni domen države i njenih organa pa određivanje mjere ograničenja kretanja stranaca u zakonom predviđenoj proceduri, kao što je konkretna, ne može se smatrati kršenjem navedenog prava.
43. Navedena rješenja i presude apelant je osporio apelacijom. Rješenja o produženju ograničenja kretanja donesena u periodu od marta 2011. godine do oktobra 2011. godine i presude donesene u vezi s tim rješenjima apelant nije osporio.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
44. Apelant navodi da su mu odlukama donesenim u navedenim postupcima prekršeni pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u činjenici da je neopravdano stavljen pod nadzor, što je suprotno članu 5. Evropske konvencije koji obavezuje da licu kojem je sloboda kretanja ograničena moraju biti predočeni svi dokazi na kojima se to ograničenje zasniva, a u njegovom slučaju dokazi da predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Apelant navodi i da su bez ikakvog osnova donesene odluke o oduzimanju njegovog prava na stalni boravak, o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu i o njegovom protjerivanju. Apelant ističe da je općepoznato da se u Alžiru stalno dešavaju sukobi raznih grupa, te smatra da bi zbog toga protjerivanjem iz BiH u Alžir bio podvrgnut torturi i mučenju i život bi mu bio doveden u opasnost, što je zabranjeno čl. 2. i 3. Evropske konvencije, te da bi u tom slučaju bio odvojen i od svoje porodice, što bi vodilo kršenju prava na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije i ponovnog uvođenja srednjovjekovnog koncepta kolektivnog kažnjavanja. Apelant navodi da je odlučna činjenica koja je u ovom postupku pogrešno utvrđena ta da on ne predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, te da nadležni organi, osim paušalnog navoda, ničim nisu obrazložili u čemu se ta prijetnja sastoji, niti su ponudili ikakve razloge tome u prilog, zbog čega smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
45. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da u postupku pred tim sudom nisu prekršena prava koja apelant navodi, te da su odluke tog suda donesene u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku i Zakona. Također, smatra da su apelacije preuranjene jer je apelant imao mogućnost podnošenja zahtjeva za preispitivanje osporenih presuda, što nije učinio.
46. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je navelo da su svi navodi iz apelacije neosnovani jer je u postupcima nedvojbeno utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, da mu je otkazan stalni boravak u BiH, da mu je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu, te da je zbog svega toga doneseno i rješenje o protjerivanju, pa da su u vezi s tim ispunjeni zakonski uvjeti za stavljanje apelanta pod nadzor i ograničenje njegovog kretanja.
47. U odgovoru na apelaciju Sektor za azil je naveo da u postupku odobravanja međunarodne zaštite koji je pred tim organom vođen povodom apelantovog zahtjeva nisu prekršena prava na koja apelant upućuje u apelaciji, jer je odluka tog organa zasnovana na prikupljenim podacima relevantnih službi, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
48. Služba je u odgovoru na apelaciju navela hronologiju konkretnog predmeta, te, u suštini, ponovila obrazloženja svojih odluka i istakla da iz dokaza navedenih u osporenim odlukama slijedi da nisu prekršena prava koja apelant navodi u apelaciji.
V.Relevantni propisi
49. U Zakonu o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08) relevantne odredbe glase:
Član 68. stav 1. tačke a) i m) i st. 2, 5. i 6. (Razlozi za otkaz boravka) (1) Pravo na boravak otkazuje se ako:
a) stranac ne poštuje javni poredak BiH [član 9. (Obaveza poštovanja javnog poretka BiH)] ili preduzme aktivnost narušavanja sigurnosti BiH ili je član organizacije koja preduzme takvu aktivnost;
m) prisustvo stranca u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH; (2) Osnov za utvrđivanje razloga za otkaz boravka propisanih stavom (1) ovog člana je postojanje međunarodne potjernice, pravosnažne sudske odluke, kao i podaci i informacije koje ima Služba ili obavještenja od strane nadležnih organa. (5) Ako se strancu otkazuje bezvizni ili privremeni boravak iz razloga propisanih stavom (1) tač. a), b), c), d), e), g), h), l) ili m) ovog člana, može mu se uz otkaz boravka izreći i mjera protjerivanja iz BiH. (6) Stranac kojem je otkazan boravak i izrečena mjera protjerivanja može se do napuštanja BiH staviti pod nadzor.
Član 88. stav 1. tačke c) i h) (Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) (1) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:
c) mu je otkazan boravak, a u određenom roku nije dobrovoljno napustio BiH u skladu sa ovim Zakonom;
h) prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;
Član 99. stav 2. tačka b) (2) Strancu će se odrediti stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje:
b) da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH;
Član 102. (Izvršenje rješenja o stavljanju pod nadzor i produženje nadzora) (1) Stavljanje pod nadzor izvršava se smještajem stranca u ustanovu specijaliziranu za prihvat stranaca (imigracioni centar). (2) Stranac ostaje pod nadzorom do trenutka prisilnog udaljavanja iz zemlje ili toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže do roka određenog rješenjem o stavljanju pod nadzor, odnosno rješenjem o produženju nadzora. (3) Služba će za vrijeme trajanja nadzora preduzeti sve neophodne mjere da se trajanje nadzora svede na najkraće moguće vrijeme. (4) Po proteku roka od 30 dana iz člana 100. (Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor) stava (3) ovog zakona, stranac se može zadržati pod nadzorom na osnovu rješenja o produženju nadzora koje donosi Služba. Nadzor se može produžavati svaki put najviše za 30 dana, ukoliko postoje uslovi za određivanje stavljanja pod nadzor iz člana 99. (Određivanje stavljanja pod nadzor) ovog zakona, tako da ukupno trajanje nadzora stranca ne može trajati duže od 180 dana. Rješenje o produženju nadzora može se donijeti najkasnije sedam dana prije proteka roka prethodno određenog nadzora. (5) Izuzetno, u slučaju da stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili stranca nije iz drugih razloga moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, ukupno trajanje nadzora može se produžiti i na period duži od 180 dana. Rješenje o izuzetnom produženju nadzora donosi Služba. (6) Protiv rješenja o produženju nadzora nad strancem mogu se podnijeti pravni lijekovi iz člana 101. (Pravni lijekovi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor) ovog zakona.
Član 105. stav 2. (2) Izbjeglica je, u skladu s Konvencijom o statusu izbjeglica iz 1951. i Protokolom o statusu izbjeglica iz 1967., stranac koji se zbog osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja nalazi van zemlje svog državljanstva a ne može se, ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i lice bez državljanstva koje se nalazi van zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka a ne može se ili se zbog takvog straha ne želi vratiti u tu državu.
Član 106. stav 4. tačka a) (Razlozi za isključenje primjene međunarodne zaštite) (4) Zahtjev za međunarodnu zaštitu može se odbiti strancu:
a) za kojeg se može osnovano smatrati da predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH;
Član 110. stav 2. tačka c) i stav 3. tačka d) (Odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu) (2) Ministarstvo će odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu kao neosnovan i ako:
c) se zahtjev zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka s ciljem sticanja međunarodne zaštite u BiH; (3) Pod očiglednom obmanom ili zloupotrebom postupka iz stava (2) tačke c) ovog člana smatraju se sljedeći slučajevi:
d) ako je zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen s ciljem odgađanja izvršenja odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz BiH, a zahtjev je mogao biti podnesen znatno ranije;
Član 114. stav 1. tačka a) (Ograničenje kretanja podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu) (1) Ukoliko se pokaže potrebnim, kretanje podnosioca zahtjeva za međunarodnu zaštitu može biti privremeno ograničeno u slučaju ako:
a) podnosilac zahtjeva ne poštuje javni poredak BiH [član 9. (Obaveza poštovanja javnog poretka BiH)], predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH;
50. U Zakonu o zaštiti tajnih podataka („Službeni glasnik BiH“ br. 54/05 i 12/09) relevantne odredbe glase:
Član 10. (Uslovi za pristup tajnim podacima)
Pristup tajnim podacima moguć je samo uz uslove utvrđene Zakonom i drugim podzakonskim propisima izdatim na osnovu Zakona, odnosno međunarodnim ili regionalnim sporazumima koje je zaključila Bosna i Hercegovina.
Član 70. (Mjere i postupci zaštite tajnih podataka) (1) Tajni podaci moraju se čuvati na način koji osigurava da pristup tim podacima imaju samo oni koji raspolažu dozvolom za pristup tajnim podacima odgovarajućeg nivoa i kojima su ti podaci potrebni pri obavljanju njihovih dužnosti i radnih zadataka. (2) Izvan prostorija korisnika tajni podaci mogu se slati samo uz poštivanje zaštitnih mjera i postupaka koji garantiraju da će do podataka doći samo osobe koje imaju dozvolu odgovarajućeg nivoa. (3) Postupke i odluke u vezi sa zaštitom slanja tajnih podataka donose odgovorni rukovodioci u skladu sa stepenom tajnosti tih podataka, s tim da to slanje ne smije biti obavljeno putem nezaštićenih komunikacionih sredstava. (4) Vijeće ministara BiH detaljnije propisuje fizičke, organizacione i tehničke mjere i postupke zaštite tajnih podataka i dokumenata posebnim propisom iz člana 24. ovog zakona.
51. U Zakonu o upravnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 29/02, 12/04, 88/07 i 93/09) relevantne odredbe glase:
Član 72. stav 4. (4) Ne mogu se razgledati ni prepisivati ili fotokopirati: zapisnik o vijećanju i glasanju, službeni referati i nacrti rješenja, kao ni drugi spisi koji se vode kao povjerljivi, ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka, ili ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom interesu stranke ili trećih osoba.
VI.Dopustivost
52. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
53. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na prava iz čl. II/3.a), b), d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 5. i 8. Evropske konvencije
Odluke donesene u postupku odobravanja međunarodne zaštite
54. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom u ovom dijelu je Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006050 11 Uvp od 25. augusta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. augusta 2011. godine, a apelacija je podnesena 25. oktobra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
55. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. Odluke donesene u postupku izmjene rješenja o odobrenom stalnom boravku i postupku otkaza stalnog boravka
56. Predmet osporavanja apelacijom u ovom dijelu su presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 003821 10 U od 15. februara 2011. godine i broj S1 3 U 003130 10 U od 14. januara 2011. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelant je primio 19. februara 2011. godine, odnosno 22. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 24. marta 2011. godine, odnosno 3. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
57. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
Odluka donesena u postupku protjerivanja
58. Predmet osporavanja apelacijom u ovom dijelu je Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 004204 1 U od 16. marta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 6. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav
1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
59. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
Odluke donesene u postupku stavljanja pod nadzor i produženja nadzora i ograničavanja kretanja
60. Predmet osporavanja apelacijom u ovom dijelu su presude Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 008549 12 U od 6. januara 2012. godine, S1 3 U 008272 1 od 15. decembra 2011. godine, S1 3 U 007851 1 U od 1. novembra 2011. godine, S1 3 U 0007529 11 U od 14. oktobra 2011. godine, S1 3 U 007287 11 U od 13. septembra 2011. godine, S1 3 U 006622 11 U od 10. augusta 2011. godine, S1 3 U 0004932 11 U od 15. aprila 2011. godine, S1 3 U 003749 10 U od 15. februara 2011. godine, S1 3 U 003274 U od 29. oktobra 2010. godine, S1 3 U 0002383 10 U od 29. septembra 2010. godine i S1 3 U 001783 10 U od 27. augusta 2010. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporene presude apelant je primio u periodu od 27. augusta 2010. godine do 9. januara 2012. godine, a apelacije su podnesene u periodu od 25. oktobra 2010. godine do 7. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
61. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija i u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
62. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju ovog prava Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
63. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama koje se odnose na njegovo stavljanje pod nadzor, produženje nadzora, ograničavanje kretanja i smještanje u Imigracioni centar, kao i protjerivanje sa teritorije BiH, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
64. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava koja izričito zastupa stav da, općenito, pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjerano iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela, nije pravo koje je garantirano odredbama Evropske konvencije, čak ni za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom, aktima javne uprave, iz čega slijedi da pojam „građanska prava“ u članu 6. stav 1. Evropske konvencije ne uključuje nijedno takvo pravo. Prema tome, ni odluka kojom se dopušta ili odbija ulazak, kao ni postupak u kojem je ta odluka donesena, nisu supsumirani odredbama člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi predstavku broj 3325/67 X, Y, Z, V. i W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 [1968]).
65. Isto tako, u odluci Evropske komisije za ljudska prava V. P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva se kaže: „Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem da odluče da li treba strancu biti dopušteno da ostane u zemlji, ili to pravo treba da mu bude uskraćeno, ima diskrecionu, administrativnu prirodu i ne uključuje primjenu građanskih prava i obaveza u smislu značenja člana 6. Evropske konvencije“. Komisija, dalje, utvrđuje da se zahtjevi za odobrenje boravka ubrajaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obaveze prema članu 6. Evropske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan odredbama Konvencije (vidi odluku V. P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 9. novembra 1987. godine, predstavka broj 13162/87, OI 54, stranica 211, stav 2).
66. S obzirom na navedeno, slijedi da se stavljanje pod nadzor i smještanje u Imigracioni centar stranaca u okviru postupka o pravu na boravak, te slijedom toga i protjerivanje, ubraja u domen javnog prava svake zemlje. Iz toga proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae s Ustavom Bosne i Hercegovine.
VII.Meritum
A. Postupci vezani za otkazivanje boravka, odbijanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu i protjerivanje
67. Apelant osporava presude donesene u predmetnim postupcima tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3.a), b), d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3, 5. i 8. Evropske konvencije.
A.a) Pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života
68. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
69. Apelant je naveo da mu je otkazivanjem stalnog boravka, odbijanjem zahtjeva za međunarodnu zaštitu i protjerivanjem, što bi moglo rezultirati i stvarnim protjerivanjem, prekršeno pravo na „porodični život“, jer bi u slučaju njegove deportacije posljedica bila raskid njegovih veza sa djecom i suprugom, što predstavlja ozbiljno miješanje u pravo na porodični život.
70. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
71. Da bi se ustanovilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije mora se utvrditi da li apelant ima pravo na porodični život, u smislu značenja stava 1. člana
8. Evropske konvencije, te da li osporena odluka predstavlja „miješanje“ javnih vlasti u poštivanje apelantovog „porodičnog života“.
72. Ustavni sud zapaža da se apelant, nakon dolaska u BiH, 1997. godine oženio sa državljankom BiH i s njom stekao dvoje djece koja su također državljani BiH i da je s tim u vezi imao dozvolu stalnog boravka u BiH, ali da je ta dozvola otkazana jer je utvrđeno da apelant nije poštivao zakone i druge propise BiH tako što je nekoliko puta u toku važenja dozvole ilegalno prešao granicu BiH, pa čak bio protjeran iz Italije u Alžir. Također je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH, zbog čega je donesen i nalog za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH. Budući da apelant nije poštivao navedeni nalog, doneseno je i rješenje o protjerivanju. Nakon toga je apelant podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je odbijen zbog toga što je podnesen nakon donošenja odluke o protjerivanju, a čime je apelant, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, očigledno pokušao zloupotrijebiti postupak i steći međunarodnu zaštitu, te da su se, s tim u vezi, shodno utvrđenju redovnih sudova, stekli svi uvjeti za primjenu člana 110. Zakona, kojim je propisano da se zahtjev za međunarodnu zaštitu odbija kao neosnovan u slučaju ako se zahtjev zasniva na očiglednoj obmani ili zloupotrebi postupka za sticanje međunarodne zaštite u BiH i ako se zahtjev podnese s ciljem odgađanja izvršenja odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz BiH, a zahtjev se mogao ranije podnijeti.
73. U vezi sa navedenim, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelant uspostavio odnose koji predstavljaju porodični život u smislu člana 8. Evropske konvencije, pa da otkaz dozvole boravka, odbijanje međunarodne zaštite i nakon toga izrečena i mjera protjerivanja, nesporno predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na porodični život (vidi Evropski sud, Al-Nashif protiv Bugarske, presuda od 20. juna 2000. godine, st. 112-115; Lupsa protiv Rumunije, aplikacija broj 10337/04, st. 24, 26. i 27, ECHR 2006-VII; Musa i drugi protiv Bugarske, presuda od 11. januara 2007. godine, stav 58; Bashir i drugi protiv Bugarske, presuda od 14. juna 2007. godine, stav 37).
74. Da bi miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo u skladu sa članom 8. Evropske konvencije, ono mora biti „u skladu sa zakonom“, mora slijediti jedan od „legitimnih ciljeva“ određenih stavom 2. navedenog člana i mora biti „neophodno u demokratskom društvu“.
75. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi rješavao slično pravno i činjenično pitanje u predmetu broj AP 5802/10 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 5802/10 od 30. marta 2012. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu Ustavni sud je rješavao pitanje kršenja prava iz člana 8. Evropske konvencije i to apelantu kojem je oduzeta dozvola privremenog boravka u BiH i izrečena mjera protjerivanja jer je utvrđeno da predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH, te je Ustavni sud odbio navode o kršenju prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine kao neosnovane. U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naveo da su apelantu uskraćivanje prava na privremeni boravak i mjera protjerivanja zasnovani na članu 68. stav 1. tačka m) Zakona, koji propisuje da će strancu boravak biti otkazan ukoliko se utvrdi da predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, te na članu 68. stav 5. istog zakona koji regulira da, u slučaju kada je strancu boravak otkazan zbog toga što predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, može biti izrečena mjera protjerivanja; da su navedene mjere imale osnov u domaćem zakonu, koji je objavljen u službenom glasilu, čime je zadovoljen zahtjev dostupnosti; da je apelantova prijetnja nacionalnoj sigurnosti utvrđena na osnovu podataka Agencije, te da je zbog svega navedenog miješanje u apelantov porodični život bilo u skladu sa zakonom. Ustavni sud je zaključio i da je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH, da se koristio sa više lažnih identiteta, te da je Sud BiH u osporenim odlukama detaljno analizirao sve utvrđene činjenice i apelantove lične prilike, te imajući u vidu i da apelant nije dokazao da bi u zemlji porijekla bio izložen torturi, zaključio da su osporene odluke upravnih organa u skladu sa zakonom. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je u Odluci broj AP 5802/10 zaključio da je miješanje u apelantov porodični život opravdano, te je odbio kao neosnovane apelantove navode o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
76. Ustavni sud smatra da se i na konkretan slučaj mogu primijeniti navedena stanovišta. S tim u vezi, apelantu su uskraćivanje prava na boravak i mjera protjerivanja zasnovani na članu 68. stav 1. tačke a) i m) i članu 88. stav 1. tačke c) i h) Zakona, koji propisuju da će strancu boravak biti otkazan ukoliko se utvrdi da ne poštuje zakone i druge propise BiH, da predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, odnosno da će strancu biti izrečena mjera protjerivanja ukoliko se utvrdi da mu je otkazan boravak a nije dobrovoljno napustio BiH u ostavljenom roku ili ako predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Ustavni sud primjećuje da je apelantu izrečena mjera protjerivanja shodno odredbama člana 68. stav 5. istog zakona, kojim je regulirano da strancu, u slučaju kada mu je boravak otkazan zbog toga što predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, može biti izrečena mjera protjerivanja. Dakle, izrečene mjere imale su osnov u domaćem zakonu, koji je objavljen u službenom glasilu, čime je zadovoljen zahtjev dostupnosti. Dalje, iz obrazloženja odluka kojim se odlučivalo o navedenim mjerama proizlazi da apelantovo prisustvo u zemlji prema procjeni Agencije predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, te da apelant nije poštivao propise i zakone BiH jer je u toku trajanja dozvole boravka nekoliko puta na ilegalan način prelazio granicu BiH pa čak boravio i u Italiji iz koje je protjeran u Alžir, kao i da je izvršen i njegov prihvat iz Hrvatske gdje je zatečen u ilegalnom prelasku preko granice sa licem za koje se veže članstvo u organizacijama koje predstavljaju prijetnju poretku i miru, kao i da se apelant dovodi u negativnu vezu sa terorističkom organizacijom Al-Kaida, zbog čega je utvrđeno da predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH. Ustavni sud primjećuje da apelantu nisu predočeni svi dokazi na kojima su navedeni zaključci zasnovani jer jedan dio spisa nosi oznaku „povjerljivo“, pa bi navođenje sadržaja bilo u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka. Međutim, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, sudijama Suda BiH nije bila uskraćena mogućnost da ostvare uvid u navedene informacije prema kojima je apelant označen kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti i da se upoznaju s njihovim sadržajem, te da su, kako to proizlazi iz činjenica konkretnog predmeta, apelantu prezentirani svi ostali relevantni podaci iz kojih nedvojbeno proizlazi kao tačno utvrđenje da predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH.
77. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih odluka Suda BiH nema ničega što bi upućivalo na zaključak da je tumačenje „nacionalne sigurnosti“ u apelantovom slučaju bilo nezakonito, niti utvrđene činjenice na bilo koji način dovode u pitanje apelantovo nepoštivanje zakona i drugih propisa BiH ili da se radilo o arbitrarnoj procjeni. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost preispitivanja odluka o uskraćivanju prava na boravak, odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu i izrečenoj mjeri protjerivanja kroz žalbu, odnosno tužbu u upravnom sporu pred nezavisnim i nepristranim tijelom, odnosno Sudom BiH, u kontradiktornom postupku u kojem je apelant uživao sve proceduralne garancije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo zakonito.
78. Ocjenjujući apelantove navode o povredi prava na porodični život, Ustavni sud ističe da stav 2. člana 8. Evropske konvencije propisuje da svako uplitanje javnih organa vlasti u uživanje prava na privatni i porodični život mora biti „neophodno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava i sloboda drugih“.
79. S ciljem utvrđivanja da li su osporene odluke kojima je apelantu naređeno da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine kompatibilne s poštivanjem prava na porodični život, shodno praksi Evropskog suda, mora se razmotriti opseg veza koje pojedinac ima u državi domaćinu i u državi prijema, koja je država porijekla. Neki od faktora koji se uzimaju u obzir su: dužina boravka i poznavanja jezika i kulture i jedne i druge države, postojanje porodičnih veza i društvenog kruga u obje zemlje, efekt na odnos s onim članovima porodice koji ostaju, sve druge lične okolnosti kao što su zdravstveni ili psihološki faktori koji mogu značiti da bi mjera protjerivanja imala drastičan efekt na pojedinca. Navedeni faktori moraju biti u ravnoteži s razlozima za protjerivanje da bi se odredilo da li je miješanje u porodični život proporcionalno potrebi na koju se njime odgovara.
80. U konkretnom slučaju, a kao što je već i navedeno u ovoj odluci, nesporno je da je apelant u BiH boravio od 1997. godine, da je od tada i oženjen državljankom BiH, te da su u bračnoj zajednici rođena i djeca. Međutim, Ustavni sud primjećuje da u pogledu drugih veza s državom BiH apelant Ustavnom sudu nije dostavio bilo kakve dokaze, dok je iz činjeničnog utvrđenja Suda BiH u osporenim odlukama nedvojbeno da je apelant i dalje ostao u čvrstoj vezi sa Alžirom kao zemljom svog porijekla. Osim toga, apelant nije Ustavnom sudu dostavio bilo kakve dokaze o tome da u Alžiru kao zemlji svog porijekla ima bilo kakvih problema s javnim vlastima, već naprotiv, iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant potpisao sporazum o oslobađanju od sudskog gonjenja sa Vladom Alžira i da je izvjesno vrijeme obavljao i neke (tajne) poslove za navedenu vladu. S tim u vezi, a odgovarajući na pitanje da li je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da li predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, da je nekoliko puta na nezakonit način prešao granicu BiH, te da je ostvarivao kontakte s drugim licima koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Zatim, Sud BiH je u konkretnom slučaju razmotrio apelantove okolnosti u vezi s njegovim ličnim prilikama, kao što su brak i porodica, te dovodeći ih u vezu s pitanjem nacionalne sigurnosti utvrdio da je mjera protjerivanja koja je izrečena apelantu proporcionalna uživanju apelantovog prava na porodični život.
81. Ustavni sud smatra da je obrazloženje koje je dao Sud BiH u pogledu odnosa nacionalne sigurnosti i poštivanja apelantovog prava na porodični život zadovoljavajuće i da ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Odluke upravnih organa su bile predmet sudske kontrole u smislu Evropske konvencije, tako da je Sud BiH u okolnostima navedenog slučaja ispitao apelantovu opasnost za nacionalnu sigurnost, a da je pri tome osigurao da tajne informacije neće biti javno otkrivene. Ustavni sud smatra da to zadovoljava princip koji je Ustavni sud izrazio u Odluci broj AP 1222/07 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1222/07 od 4. oktobra 2008. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), a to je da sudovi moraju pažljivo ocijeniti osnove za udaljavanje i razmotriti može li se miješanje u pravo na privatni i porodični život opravdati u okolnostima predmeta. Također, Ustavni sud nalazi da je apelantu izrečena mjera protjerivanja na period od pet godina, kao i da apelant ničim ne dokazuje da postoji opasnost za njega i njegovu porodicu da borave u Alžiru. Prema tome, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na porodični život.
82. Ustavni sud zaključuje da oduzimanjem prava na boravak, odbijanjem zahtjeva za međunarodnu zaštitu i izricanjem mjere protjerivanja nije prekršeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
A.b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni
83. Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
Član 3. Evropske konvencije glasi:
Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.
84. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Smisao zaštite koju pruža pravo da neko lice ne bude podvrgnuto mučenju ili nečovječnom i ponižavajućem postupku ili kazni jeste da se spriječe, onemoguće i sankcioniraju takvi postupci koji izazivaju mučenje i nečovječan ili ponižavajući postupak ili kaznu koju državni organi ili pojedinci u njihovo ime provode nad nekim licima. Pri tome, intenzitet i trajanje tih postupaka moraju biti takvi da oni u suštini dovode do povrede navedenih ustavnih prava.
85. Apelant je istakao da mu je ovo pravo prekršeno u postupku u kojem mu je otkazan boravak u BiH, odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu i izrečena mjera protjerivanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant poziva na kršenje navedenog prava jer je u postupcima koji su okončani osporenim odlukama utvrđeno da ne postoje razlozi za primjenu principa non refoulement, tj. zabrane vraćanja propisane članom 91. Zakona, što će, prema apelantovim tvrdnjama, kao posljedicu imati da će biti vraćen u zemlju porijekla gdje će biti podvrgnut torturi i nečovječnom tretmanu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su nadležni organi proveli postupak u kojem su utvrđivali da li postoje razlozi za „zabranu vraćanja“ u zemlju porijekla, u smislu člana 91. Zakona, te zaključili da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za zabranu apelantovog vraćanja u zemlju porijekla (Alžir), te da ne postoji realna opasnost da bi apelant u zemlji porijekla mogao biti izložen tretmanu koji je zabranjen članom 3. Evropske konvencije, već da je nedvojbeno da i sam apelant navodi da mu ne prijeti opasnost od legalnih vlasti zemlje porijekla već od različitih terorističkih grupa (između ostalih i Al-Kaide), te da apelant nije ponudio nikakve dokaze da ga Vlada Alžira ne bi mogla zaštititi od eventualnih prijetnji. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da su se nadležni organi pozvali i na činjenicu da je apelant zahtjev za međunarodnu zaštitu podnio tek nakon što mu je izrečena mjera protjerivanja i time zloupotrijebio postupak s ciljem sticanja međunarodne zaštite.
86. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na to da je Evropski sud 15. novembra 2011. godine donio presudu u predmetu Ammar al-Hanchi protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Ammar al-Hanchi vs. Bosnia and Herzegovina, aplikacija broj 48205/09, presuda od 15. novembra 2011. godine), u kojoj je, između ostalog, odbijena aplikacija imenovanog u odnosu na kršenje člana 3. Evropske konvencije u slučaju aplikantove deportacije, koji se u vrijeme donošenja navedene presude nalazio pod izuzetnim nadzorom u Imigracionom centru, zbog toga što je utvrđeno da predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH, jer na osnovu podataka kojima je sud raspolagao nije moguće zaključiti da postoji realan rizik da bi aplikant u slučaju protjerivanja bio izložen torturi, neljudskom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
87. Evropski sud je, također, 7. februara 2012. godine donio presudu u predmetu Al-
Hamdani protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Al-Hamdani vs. Bosnia and Herzegovina, aplikacija broj 31098/10, presuda od 7. februara 2012. godine). U navedenoj presudi Evropski sud je odbio aplikaciju ovog aplikanta u odnosu na kršenje prava iz člana 3. Evropske konvencije uz obrazloženje da je apelant dva puta boravio u Iraku u toku promjene režima kad je nasilje bilo u porastu ali da nije imao nikakve posljedice zbog toga, pa je Evropski sud zaključio da aplikant nije predočio nikakve dokaze koji bi upućivali na opravdano vjerovanje da bi, ako bi bio protjeran, bio izložen realnom riziku tretmana koji je suprotan članu 3. Evropske konvencije.
88. S obzirom na to da je i apelant nekoliko puta u toku važenja dozvole boravka u BiH boravio u Alžiru, da su i u apelantovom slučaju nadležni organi savjesno i detaljno ispitali da li postojerazlozi za primjenu principa non refoulement (zabrana vraćanja), te utvrdili da ne postoje razlozi za njegovu primjenu i o tome dali jasno obrazloženje, Ustavni sud smatra da se stavovi Evropskog suda navedeni u citiranim odlukama mogu primijeniti i na konkretan slučaj. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.
A.c) Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti i pravo na život
89. Apelant navodi da su mu u predmetnim postupcima prekršeni i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti i pravo na život.
90. Vezano za ove apelacione navode, Ustavni sud smatra da se postupak otkaza boravka, odbijanja međunarodne zaštite i protjerivanja nije ticao niti jednog od navedenih prava a iz navoda iz apelacija ne može se zaključiti da je navedeno pravo za vrijeme vođenja ovih postupaka dovedeno u pitanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje ovaj dio apelantovih navoda.
B. Postupak stavljanja pod nadzor, produženja nadzora i ograničenja kretanja
91. Apelant navodi da su mu odlukama donesenim u ovim postupcima prekršena prava iz člana II/3.d), b), f) i a) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 3, 8. i 2. Evropske konvencije.
B.a) Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti
92. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
93. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
f) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
94. U konkretnom slučaju, apelant je lice kojem je ograničena sloboda kretanja stavljanjem pod nadzor i produženjem stavljanja pod nadzor na osnovu odluka Suda BiH, Ministarstva i Službe i poziva se na kršenje prava na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, za Ustavni sud je neupitno da odluke osporene u ovom dijelu pokreću pitanje poštivanja garancija prava na slobodu i sigurnost ličnosti.
95. Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva, u konkretnom slučaju Zakona, koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
96. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama Suda BiH i rješenjima Ministarstva i Službe apelant stavljen pod nadzor, te je i produženo njegovo stavljanje pod nadzor u Imigracionom centru, a na osnovu člana 99. stav 2. tačka b). U obrazloženju osporenih odluka je navedeno da je nakon provedenog postupka utvrđeno da apelantovo prisustvo i dalje predstavlja prijetnju javnom redu i nacionalnoj sigurnosti Bosne i Hercegovine, te da je apelantu oduzeto pravo na boravak, odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu i izrečena mjera protjerivanja na period od pet godina, pa da je i radi izvršenja ovih odluka neophodan daljnji apelantov boravak pod nadzorom u Imigracionom centru. Iz stanja spisa proizlazi, a što je već konstatirano u prethodnim tačkama ove odluke, da je u osporenim presudama Sud BiH detaljno razmotrio činjenice konkretnog predmeta i zaključio da su u postupku produženja nadzora nad apelantom upravni organi donijeli pravilne odluke nalazeći da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelant i stavljen pod nadzor, u smislu člana 99. stav 2. tačka b) Zakona. Osim navedenog, iz stanja spisa proizlazi da je apelant, u postupku produženja nadzora, u smislu relevantnih odredbi navedenog zakona (član 101. stav 4), prije svakog produženja nadzora saslušan pred sudom (datumi saslušanja su precizirani u osporenim odlukama) na osnovu čega je utvrđeno da nije došlo do promjene okolnosti zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor, te da je zbog svega prethodno rečenog i dalje opravdano produženje nadzora nad apelantom.
97. U vezi sa navedenim, Ustavni sud i u odnosu na navodno kršenje ovog prava podsjeća na već citiranu odluku Evropskog suda u predmetu Al-Hamdani protiv Bosne i Hercegovine. Naime, razmatrajući pitanje kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti u odnosu na tog aplikanta, Evropski sud je, između ostalog, naveo da je aplikant stavljen pod nadzor 23. juna 2009. godine jer su nadležni organi utvrdili da predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, dakle, u vrijeme kada postupak protjerivanja aplikanta još uvijek nije bio pokrenut. S tim u vezi, Evropski sud je zaključio da apelantovo zadržavanje pod nadzorom u periodu od 23. juna 2009. godine pa do pokretanja postupka deportacije 8. novembra 2010. godine nije opravdano sa aspekta člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije budući da je zadržavanje pod nadzorom opravdano jedino u slučaju dok traje postupak protjerivanja. Međutim, Evropski sud je u istom predmetu zaključio da nema kršenja navedenog člana Evropske konvencije zbog zadržavanja aplikanta pod nadzorom u periodu nakon pokretanja postupka deportacije, te je odbio navode o kršenju prava iz tog člana.
98. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant stavljen pod nadzor 30. juna 2010. godine na period od 30 dana (do 30. jula 2010. godine) zbog toga što je utvrđeno da predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, te da je nakon toga nadzor nad apelantom produžavan također na periode od 30 dana, a zadnji put, prema rješenjima obuhvaćenim apelacijom, rješenjem od 30. decembra 2011. godine. Također, Ustavni sud zapaža da apelant nije osporio sva rješenja Službe, Ministarstva i Suda BiH (o stavljanju pod nadzor od 30. juna 2010. do 30. jula 2010. godine i prvobitnom produženju nadzora od 31. jula do 30. augusta 2010. godine) već je kao prvo osporeno rješenje označio rješenje Službe o produženju nadzora od 20. augusta 2010. godine (kojim mu je produžen nadzor u periodu od 31. augusta do 30. septembra 2010. godine), te rješenje Službe od 22. septembra 2010. godine (kojim mu je produžen nadzor od 1. do 31. oktobra 2010. godine). Osim toga, Ustavni sud zapaža da je postupak protjerivanja pokrenut 6. oktobra 2010. godine nakon što je istekao rok za dobrovoljno napuštanje teritorije BiH, koji je apelantu ostavljen rješenjem o otkazivanju stalnog boravka, a da je rješenje o protjerivanju doneseno 15. oktobra 2010. godine.
99. Imajući u vidu navedeno, te slijedeći navedeni stav Evropskog suda u predmetu Al-
Hamdani, koji se analogno može primijeniti i u apelantovom slučaju, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog predmeta period apelantovog zadržavanja pod nadzorom po osporenim rješenjima po kojima je apelantu nadzor produžen u periodu od 31. augusta do 30. septembra 2010. godine, odnosno od 1. oktobra do 31. oktobra 2010. godine, a koji se odnosi na period prije pokretanja postupka apelantovog protjerivanja 6. oktobra 2010. godine, ne bi mogao smatrati opravdanim u smislu odredbi člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije, te da u tom periodu postoji kršenje ovog apelantovog prava.
100. Međutim, s obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, u periodu nakon pokretanja postupka protjerivanja, tj. od 6. oktobra 2010. godine, radi o zakonitom lišavanju slobode stranca, što je dopušteno članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije. U apelantovom lišavanju slobode nije bilo proizvoljnosti jer je lišen slobode na osnovu odredbe člana 99. st. 1. i 2. tačka b) Zakona. Također, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispoštovana i apelantova neophodna proceduralna prava, jer je rješenje o stavljanju pod nadzor, odnosno produženju nadzora bilo predmet sudskog preispitivanja u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da je produženje nadzora određeno u skladu sa standardima sadržanim u članu 5. Evropske konvencije, te da su apelantovi navodi o kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije u periodu nakon pokretanja postupka protjerivanja neosnovani.
B.b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni i pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života
101. Apelant smatra da su mu u postupku određivanja i produženja nadzora prekršena i prava iz čl. II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u osporenim presudama dao detaljno obrazloženje vezano za navodno kršenje tih prava u postupcima produženja nadzora i izuzetnog produženja nadzora. U vezi sa kršenjem prava iz člana 3. Evropske konvencije, Sud BiH je istakao da apelantovo stavljanje pod nadzor i produženje nadzora u Imigracionom centru ne može predstavljati mučenje ili torturu u smislu člana 3. Evropske konvencije, niti je apelant, prema obrazloženju Suda BiH, ponudio bilo kakve razloge koji bi mogli upućivati na suprotan zaključak. Osim toga, Sud BiH je u vezi sa kršenjem prava na poštivanje privatnog i porodičnog života obrazložio da se kršenje ovog prava u postupku stavljanja pod nadzor i njegovog produženja u zakonom predviđenoj proceduri ne može smatrati kršenjem tog prava jer država ima pravo da preduzima zakonom propisane mjere na način koji je određen osporenim rješenjima tako da apelantovo stavljanje pod nadzor ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život, a osobito u slučajevima kao što je konkretni.
102. Imajući u vidu sve navedeno, kao i da se, u suštini, kršenje navedenih prava ne može podvesti pod postupak određivanja i produženja nadzora, uzimajući u obzir i zaključke iz prethodnih tačaka ove odluke, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o kršenju prava iz čl. II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije.
B.c) Ostali navodi kojim se osporavaju odluke o određivanju i produženju mjere nadzora i ograničenja kretanja
103. U apelacijama kojim je osporavao odluke o određivanju i produženju mjere nadzora apelant je isticao da mu je prekršeno i pravo iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, odnosno u postupku ograničavanja kretanja prava iz čl. II/3.b) i f) i čl. 3. i 8. Evropske konvencije. S obzirom na to da se postupak određivanja i produženja mjere nadzora nije ticao prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, te da se postupak ograničenja kretanja nije ticao niti jednog od navedenih prava, a iz navoda apelacija ne može se zaključiti da je bilo koje od navedenih prava dovedeno u pitanje za vrijeme apelantovog boravka u Imigracionom centru, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje ovaj dio apelantovih navoda.
VIII.Zaključak
104. Ustavni sud zaključuje da je stavljanjem apelanta pod nadzor u periodu od 31. augusta 2010. godine do 6. oktobra 2010. godine, u vrijeme kada postupak protjerivanja još uvijek nije bio pokrenut, prekršeno apelantovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije.
105. Međutim, nema kršenja prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada se u postupku stavljanja apelanta pod nadzor i izuzetnom produženju nadzora i ograničenja kretanja radi o zakonitom lišavanju slobode stranca, u smislu člana 5. stav 1.f) Evropske konvencije, u periodu nakon pokretanja postupka protjerivanja, i kada u lišavanju slobode nije bilo proizvoljnosti jer je apelant lišen slobode na osnovu odredbe člana 99. stav 2. tačka b) Zakona i kada su ispoštovana i apelantova neophodna proceduralna prava, jer je rješenje o stavljanju pod nadzor, odnosno o produženju nadzora i ograničenju kretanja, bilo predmet sudskog preispitivanja, u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
106. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je odluka o oduzimanju prava na boravak, odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu i izrečenoj mjeri protjerivanja zasnovana na zakonom propisanim uvjetima, donesena u postupku koji je propisan zakonom i u kojem je apelant uživao sve proceduralne garancije, te kada razlozi i obrazloženja iz osporene odluke nedvosmisleno upućuju na zaključak da je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava.
107. Nema kršenja prava na zabranu mučenja, nečovječnog postupanja i kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije u postupku stavljanja i produženja nadzora jer se smještaj u Imigracioni centar ne može smatrati torturom i mučenjem i kada stavljanje apelanta pod nadzor ima prioritet u odnosu na njegov porodični i privatni život jer je nadzor neophodan radi osiguranja mjere protjerivanja i kada se, u suštini, kršenje ovih prava ne može podvesti pod predmetni postupak.
108. Nema kršenja prava na zabranu mučenja, nečovječnog postupanja i kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije u postupcima oduzimanja prava na boravak, odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu i postupku o izrečenoj mjeri protjerivanja kada apelant ničim nije dokazao da bi mu protjerivanjem iz BiH prijetilo kršenje ovih prava i kada iz utvrđenih činjenica proizlazi da apelantu ne prijeti nikakva opasnost od legitimnih vlasti zemlje porijekla sa kojom je potpisao sporazum o oslobađanju od sudskog gonjenja i izvjesno vrijeme obavljao i neke poslove za tu vladu.
109. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
110. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
111. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić