Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1367/09 (D. D.)
Odluka donesena 13. 06. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Povrat stana
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku · čl. 8
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 3
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
Predmeti (1)
AP-1367/09
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1367/09, rješavajući apelaciju Dragane Dobričanin, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 4 tačka 9, člana 59 stav 2 alineje 1 i 2 i člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Dragane Dobričanin.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 000192 08 U od 1. aprila 2009. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantkinji Dragani Dobričanin, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragane Dobričanin podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 000192 08 U od 1. aprila 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao neosnovana apelacija Dragane Dobričanin podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 000192 08 U od 1. aprila 2009. godine u odnosu na pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dragana Dobričanin (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke podnijela je 4. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 000192 08 U od 1. aprila 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Službe za imovinskopravne poslove, obnovu i stambeno-komunalne poslove Opštine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba za obnovu), Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Kantonalnog suda je 24. jula 2009. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju. Od Službe za obnovu, kao i od Ministarstva je 4. januara 2012. godine, a od Kantonalnog suda 16. novembra 2011. godine zatraženo da dostave spis predmeta.
3. Služba za obnovu je odgovor na apelaciju dostavila 18. avgusta 2009. godine, Ministarstvo 3. avgusta 2009. godine a Kantonalni sud 3. avgusta 2009. godine. Takođe, Služba za obnovu je 13. januara 2012. godine dostavila spis predmeta, Ministarstvo 16. januara 2012. godine, dok je Kantonalni sud spis predmeta dostavio 24. novembra 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Službe za obnovu, Ministarstva i Kantonalnog suda su 27. avgusta 2009. godine dostavljeni apelantkinji.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
6. Apelantkinja je 30. septembra 1998. godine podnijela zahtjev za povrat stana koji se nalazi u Bihaću, u Ulici 29. novembra 4B, ulaz I, sprat III, stan broj 13 (u daljnjem tekstu: predmetni stan).
7. Služba za obnovu je aktom broj 3/36-372-1780/98 od 6. i 19. aprila 2001. godine zatražila od apelantkinje da dostavi dopunu zahtjeva za vraćanje stana.
8. Pošto apelantkinja u datim rokovima nije dostavila tražene dopune, Služba za obnovu je Zaključkom broj 3/36-372-1780/98/3 od 30. maja 2001. godine utvrdila da se apelantkinjin zahtjev za povrat stana smatra kao da nije podnesen.
9. Apelantkinja je 25. juna 2001. godine podnijela žalbu na zaključak navedeni broj, a 9. oktobra 2001. godine dostavila i dopunu zahtjeva za povrat stana.
10. Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-799-UP-2/01 od 12. oktobra 2001. godine poništen je Zaključak Službe za obnovu broj 3/36-372-1780/98/3 od 30. maja 2001. godine i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje.
11. Služba za obnovu je 9. aprila 2002. godine održala usmenu raspravu na koju su pozvani apelantkinja, trenutni korisnik predmetnog stana i ovlašćeni predstavnik sopstvenika stana.
12. Rješenjem Službe za obnovu broj 3/36-372-1780/98/3 od 26. novembra 2002. godine utvrđeno je da je apelantkinja korisnik predmetnog stana.
13. Apelantkinja je 18. decembra 2002. godine podnijela predlog za izvršenje Rješenja Službe za obnovu broj 3/36-372-1780/98/3 od 26. novembra 2002. godine.
14. Korisnik predmetnog stana B. E. je 20. decembra 2002. godine podnijela žalbu na navedeno rješenje, a 24. decembra 2002. godine i nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu - Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) i Zajednička komanda Vojske Federacije V.P. 5025 Bihać.
15. Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-1056-UP-2/02 od 21. januara 2003. godine poništeno je prvostepeno rješenje i predmet vraćen na ponovni postupak i odlučivanje. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja u skladu sa odredbama člana 3 i 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 8/99. 27/99, 43/99 i 56/01“, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), a na osnovu stanja u spisima upravnog postupka i žalbenih navoda žalioca, FMO je utvrdilo da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje bitno za odlučivanje u predmetnoj upravnoj stvari, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo.
16. Služba za obnovu je 4. jula 2003. godine, postupajući po uputi sadržanoj u rješenju Ministarstva, ponovo održala usmenu raspravu.
17. Nakon toga, Služba za obnovu je Rješenjem broj 3/36-372-1780/98/3 od 31. oktobra 2003. godine odbila apelantkinjin zahtjev za povrat stana (tačka 1 izreke), te je utvrđeno da će odluku o daljnjem raspolaganju stanom donijeti FMO (tačka 2 izreke). Navedeno je da je sprovedenim dokazima utvrđeno da se apelantkinja, na osnovu člana 3a) stav 1 a u vezi sa članom 3 st. 1 i 2 Zakona o prestanku primjene ne smatra izbjeglim i raseljenim licem i da nema pravo na povrat predmetnog stana. Kako je Služba za obnovu dalje navela, odluka iz tačke 2 dispozitiva ovog rješenja utemeljena je na članu 18d) stav 6 Zakona o prestanku primjene, a kojim je predviđeno „da pravo raspolaganja napuštenim vojnim stanovima za čije je podnošenje istekao rok, ili nije podnesen zahtjev za povrat, ili je zahtjev konačno odbijen prelazi“ na FMO.
18. Zatim, u daljnjem toku postupka Ministarstvo je Rješenjem broj 11/2-23-799-U P-2/01 -1 od 18. decembra 2003. godine odbilo kao neosnovanu apelantkinjinu žalbu izjavljenu protiv Rješenja Službe za obnovu broj 3/36-372-1780/98/3 od 31. oktobra 2003. godine sa obrazloženjem da je prvostepeni organ službenim putem izvršio sve provjere, te nakon utvrđivanja svih činjenica i dokaza donio, prema mišljenju Ministarstva, jedino pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.
19. Apelantkinja je podnijela tužbu Kantonalnom sudu radi poništenja navedenog rješenja.
20. Presudom Kantonalnog suda broj U-19/04 od 22. avgusta 2005. godine apelantkinjina tužba je uvažena i osporeni akt Ministarstva broj 11/2-23-799-U P-2/01 -1 od 18. decembra 2003. godine poništen i predmet vraćen prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je Ministarstvo, odbijajući apelantkinjinu žalbu, počinilo bitnu povredu odredaba člana 8 Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99), a to je povreda načela saslušanja stranke, jer apelantkinji, prije donošenja osporenog rješenja, nije pružena mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. Navedeno je da apelantkinji nisu predočeni iskazi svjedoka da bi se o njima mogla izjasniti i eventualno ih pobijati drugim dokazima, a, između ostalog, na ovim dokazima je Ministarstvo i zasnovalo svoju odluku, što je uticalo na zakonitost sprovedenog postupka.
21. Služba je u ponovnom postupku 23. novembra 2005. godine održala novu usmenu rasprava na koju su pozvane stanke u postupku i sprovedeni svi drugi potrebni dokazi.
22. Nakon toga, Rješenjem Službe za imovinskopravne poslove i katastar nepokretnosti Opštine Bihać (u daljnjem tekstu: Služba za imovinskopravne poslove) broj 04-23-5189 od 21. juna 2006. godine odbijen je apelantkinjin zahtjev za povrat predmetnog stana, a stavom 2 navedenog rješenja utvrđeno da će odluku o daljnjem raspolaganju stanom donijeti FMO. Nakon sprovedenog ponovnog postupka, Služba za imovinskopravne poslove je zaključila da apelantkinja, i da je stekla status nosioca stanarskog prava po članu 11 Zakona o stambenim odnosima, jer na osnovu sprovedenih dokaza prvostepeni organ „nije stekao uvjerenje da se [apelantkinja] uselila u predmetni stan, odnosno da ga je koristila“, nema pravo na povrat, jer je nakon 19. maja 1992. godine ostala u Vojsci Jugoslavije, odnosno njoj nije odobren boravak u statusu izbjeglice u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 1995. godine. Takođe, pošto je u međuvremenu došlo do izmjena i dopuna člana 3a Zakona o prestanku primjene, Ministarstvo se pozvalo i na te izmjene i dopune Zakona o prestanku primjene. Tim izmjenama i dopunama je navedeno da „izuzetno od odredbe člana 3 st. 1 i 2 Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojim raspolaže FMO, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji BiH, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine“.
23. Apelantkinja je 19. jula 2006. godine podnijela žalbu na navedeno rješenje.
24. Nakon toga, pošto je apelantkinja podnijela zahtjev za povrat stana i Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija), Služba za imovinskopravne poslove je donijela Zaključak broj 04-23-5189 od 21. juna 2006. godine kojim je spojila predmete broj 3/36-372-1780 od 30. septembra 1998. godine i zahtjev broj 04- 23-5189 od 2. decembra 2004. godine.
25. Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-389-UP-2/06 od 9. juna 2008. godine apelantkinjina žalba protiv Rješenja Službe broj 04-23-5189 od 21. juna 2006. godine odbijena je kao neosnovana. Ministarstvo je, saglašavajući se sa stavom prvostepenog organa, utvrdilo da apelantkinja nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu člana 11 Zakona o stambenim odnosima. Naime, za sticanje stanarskog prava, kako je navelo Ministarstvo, neophodan je punovažan akt davaoca stana na korišćenje, ugovor o korišćenju stana i samo useljenje u stan, a Ministarstvo, na osnovu činjenica i dokaza u spisima predmeta, nije steklo uvjerenje da se apelantkinja uselila u predmetni stan, odnosno da ga je koristila, što je vidljivo na osnovu potvrda Elektrodistribucije, BH Telecoma, Direkcija Bihać, JKP „Komrad“, KMUP PU Bihać, izjava svjedoka - stanara zgrade gdje se nalazi predmetni stan, te apelantkinjinih izjava. Naime, i sama apelantkinja je izjavila da je do 9. aprila 1992. godine radila kao građansko lice na službi u JNA u V.P. 1267 Mostar i koristila smještaj u kasarni u Mostaru, a predmetni stan joj je dodijeljen 9. februara 1992. godine, što znači da su mogućnosti useljenja apelantkinje u predmetni stan neubjedljive za ovo ministarstvo, a osim toga, ona nije priložila niti zapisnik o preuzimanju predmetnog stana u posjed. Dakle, Ministarstvo je ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno zaključilo da apelantkinja nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu člana 11 Zakona o stambenim odnosima, odnosno ona se nije uselila u predmetni stan, a čemu u prilog idu već navedeni dokazi, kao i razlozi prvostepenog organa koje je uvažilo i Ministarstvo, a koji se odnose na izjave svjedoka Milovana Gajića, Miroslava Jaslara, Steve Kevca, Zdravka Dragića i Steve Pilipovića. Konačno, kako je navelo Ministarstvo, i za prvostepeni organ nije sporna dodjela predmetnog stana apelantkinji, nego je sporno korišćenje stana u periodu od februara do maja 1992. godine. Kako je zaključilo Ministarstvo, i da je stekla status nosioca stanarskog prava, apelantkinja prema odredbama člana 3a) Zakona o prestanku primjene nema pravo na povrat predmetnog stana u posjed, jer je nakon 19. maja 1992. godine ostala u Vojsci Jugoslavije, odnosno njoj nije odobren boravak u statusu izbjeglice u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
26. Apelantkinja je 24. septembra 2008. godine podnijela tužbu u upravnom sporu protiv Rješenja Ministarstva broj 11/2-23-389-UP-2/06 od 9. juna 2008. godine.
27. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 000192 08 U od 1. aprila 2009. godine apelantkinjina tužba je odbijena kao neosnovana. Ocjenom sadržine navoda tužbe, osporenog akta i dokumentacije iz spisa Kantonalni sud je zaključio da je tuženi pravilno postupio kada je donio osporeni akt. Navedeno je da je uvidom u predmetni spis utvrđeno da je tuženi organ, postupajući po uputama Kantonalnog suda u Presudi broj U-19/04 od 22. avgusta 2005. godine, sproveo poseban ispitni postupak, te 23. novembra 2005. godine zakazao usmenu raspravu na kojoj su neposredno saslušani apelantkinja, sadašnji korisnik stana, te ovlašćeni predstavnik FMO. U toku postupka je utvrđeno da je prethodni nosilac stanarskog prava na spornom stanu do kraja januara 1992. godine bio Branko Jovanović, kada je prekomandovan u Beograd. Isti stan je Rješenjem Komande Garnizona Bihać broj 209-3 od 9. februara 1992. godine dodijeljen i ustupljen na otkup apelantkinji kao građanskom licu na službi u V.P. 1267 Mostar. Dalje je utvrđeno da apelantkinja ne posjeduje zapisnik o primopredaji predmetnog stana između nje i ranijeg korisnika. Navedeno je da je apelantkinja u periodu od 1. septembra 1991. godine do 9. aprila 1992. godine radila kao građansko lice na službi u JNA u V.P. 1267 Mostar, te koristila smještaj u kasarni u Mostaru. Kantonalni sud je istakao da je apelantkinja navela da su u predmetnom stanu bili njen suprug i sin sve do 15. maja 1992. godine, kada je zajedno sa porodicom zbog ratnih događanja otišla u Beograd u Batajnicu. Navedeno je da je, izvršivši uvid u sve materijalne dokaze, utvrđeno da apelantkinja nije imala prijavljeno prebivalište na području opštine Bihać, a stav Kantonalnog suda je da ga nije mogla ni imati, jer je u spornom periodu bila zaposlena na području opštine Mostar, pa tako ni fizički nije mogla biti istovremeno na dva mjesta, niti je bila u faktičkom posjedu stana. Iz svih navedenih dokaza je nedvosmisleno utvrđeno, kako navodi Kantonalni sud, da apelantkinja nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu člana 11 Zakona o stambenim odnosima. U tom smislu Kantonalni sud je zaključio da nije bilo povrede člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), niti člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kojim se garantuju pravo na dom i imovinu.
28. Iz stanja spisa proizilazi da je nakon podnošenja apelacije Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 U 000192 09 Uvp od 12. maja 2010. godine odbijen apelantkinjin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantkinjini navodi da su odlukom Kantonalnog suda prekršene odredbe Evropske konvencije koje joj garantuju pravo na dom. Navedeno je da je Ustavni sud u postupku apstraktne kontrole ustavnosti u predmetu broj U 83/03 ocijenio ustavnost tadašnjeg člana 3a) Zakona o prestanku primjene, te zaključio da je navedena odredba u skladu sa Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istaknuto je da apelantkinja u toku cjelokupnog postupka nije dokazala da se uselila u predmetni stan, te da je ion bio njen dom prije izbijanja ratnih dejstava.
a) Navodi iz apelacije
29. Apelantkinja je navela da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelantkinja smatra da je pogrešno utvrđena činjenica da nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu, a samo iz razloga što nije imala zaključen ugovor o korišćenju stana, te da nije imala dokaza o plaćenim komunalnim uslugama i da nije bila prijavljena na adresi predmetnog stana. Upravni organi i Kantonalni sud su ocijenili samo te dokaze, a nisu uzeli u obzir, kako navodi apelantkinja, da je 1. aprila 1992. godine bila korisnik predmetnog stana i da joj je na osnovu rješenja davaoca stana predmetni stan ustupljen na otkup i da ga nije otkupila zbog ratnih okolnosti, te da je imala izjave svjedoka i izjavu prethodnog korisnika stana. Apelantkinja se pita zašto bi izjave stanara imale jaču pravnu snagu od izjava ostalih svjedoka o utvrđivanju činjenica da li se uselila u predmetni stan. Apelantkinja smatra da je imala sve dokaze da se sa svojom porodicom nalazila u faktičkom posjedu stana, te da je on predstavljao njen dom u smislu člana 8 Evropske konvencije. Apelantkinja je zaključila da se u njenom slučaju radi o opstrukciji, jer je neshvatljivo da joj nadležni Garnizon Bihać izdaje rješenje i predmetni stan ustupa na otkup, a njegov pravni sljednik svim silama nastoji da joj oduzme to pravo koje joj pripada. Apelantkinja je predložila da Ustavni sud usvoji njenu apelaciju i dosudi joj nematerijalnu štetu u iznosu od 2.000,00 KM zbog dužine trajanja postupka povrata stana, a u skladu sa Pravilima Ustavnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
30. Kantonalni suda je naveo da je odluku donio prema važećim propisima i na osnovu dokaza i činjenica pravilno utvrđenih u upravnom postupku koji je prethodio upravnom sporu, pa sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
31. Ministarstvo navodi da ostaje pri navodima datim u Rješenju broj 11/2-23-389-UP- 2/06 od 9. jula 2008. godine, te ističe da nije bilo povreda prava na koje se poziva apelantkinja, budući da je odluka donesena u skladu sa važećim propisima, te predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
32. U odgovoru na apelaciju Službe za imovinskopravne poslove se navodi da je apelantkinja 30. septembra 1998. godine podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana, a 15. jula 1999. godine Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica koji je kao neriješen zahtjev 2. decembra 2004. godine zaprimljen u Opštini Bihać. Oba zahtjeva su naknadno spojena u jedan Zaključkom broj 04-23-5189 od 21. juna 2006. godine. Rješavajući po apelantkinjinom zahtjevu u ponovnom postupku, a u skladu sa važećim zakonskim propisima, nadležna Služba Opštine Bihać je, kako je navedeno u odgovoru na apelaciju, 21. juna 2006. godine donijela Rješenje broj 04-23-5189 kojim se apelantkinjin zahtjev za povrat predmetnog stana odbija.
V. Relevantni propisi
33. U Zakonu o stambenim odnosima («Službene novine SRBiH» br. 14/84 i 36/89, te «Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantne odredbe glase: Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi pravno dejstvo.
34. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 3a Izuzetno od odredbe člana 3 st. 1 i 2 ovog zakona u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Bosni i Hercegovini, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. [...]
35. U Zakonu o upravnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 6 Kada organi i institucije koje imaju javna ovlašćenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su obezbijediti efikasno ostvarivanje prava i interesa građana; preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja obezbjeđuje brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 10 Prije donošenja rješenja, stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja. [...] Član 14 Postupak se treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
VI. Dopustivost
Dopustivost ratione materiae
36. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navodne povrede apelantkinjinih prava garantovanih članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije i članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda.
37. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 4 tačka 9 Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
[…]
38. U vezi s apelantkinjinim navodima o povredi prava na dom i prava na imovinu Ustavni sud zapaža da je iz utvrđenja upravnih organa i redovnog suda nesporno da se apelantkinja nikada nije uselila u predmetni stan, niti je on ikada bio apelantkinjin «dom» u smislu člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Takođe je kao nesporno utvrđeno da apelantkinja na predmetnom stanu nije stekla stanarsko pravo u smislu člana 11 Zakona o stambenim odnosima. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je iz činjenica konkretnog predmeta očigledno da se odredbe člana 8 Evropske konvencije ne mogu primijeniti na konkretan slučaj, jer apelantkinja nikad nije živjela u spornom stanu. Takođe, Ustavni sud smatra da predmet konkretnog postupka koji je okončan osporenom presudom nije bila apelantkinjina imovina, zato što apelantkinja nije bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu.
39. S obzirom na navedeno, te podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja, a koja se može primijeniti u konkretnom slučaju (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 1785/05 od 21. decembra 2006. godine, st. 9 i 10, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o povredi prava garantovanih članom II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ratione materiae, inkompatibilna sa Ustavom BiH.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i diskriminaciju
40. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
41. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
42. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 01 0 U 000192 08 U od 1. aprila 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 22. aprila 2009. godine, a apelacija je podnesena 4. maja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 do 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
44. Apelantkinja je navela da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelantkinja posebno navodi da je postupak povrata stana trajao predugo i da je time povrijeđeno i njeno pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“.
Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Donošenje odluke u razumnom roku Relevantni principi
45. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
46. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta na kojima se radi nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
Period koji se uzima u obzir
47. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 30. septembra 1998. godine pokrenula postupak radi povrata stana u posjed, koji je okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 01 0 U 000192 08 U od 1. aprila 2009. godine, koju je apelantkinja osporila. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je 10 godina i šest mjeseci.
Analiza razumnosti dužine postupka
48. U konkretnom slučaju se radi o postupku koji se tiče zahtjeva za povrat u posjed stana na kojem je apelantkinja tvrdila da joj je priznato stanarsko pravo. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne upravne stvari, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu.
49. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja zahtjev za povrat predmetnog stana podnijela 30. septembra 1998. godine, a da je prvostepeni upravni organ tek 6, odnosno 19. aprila 2001. godine od apelantkinje zatražio da dostavi dopunu zahtjeva za vraćanje stana (dvije godine i šest mjeseci). Ustavni sud zapaža da su nakon toga tri puta nadležni organi vraćali nižestepenim organima predmet na ponovno odlučivanje (12. oktobra 2001. godine, 21. januara 2003. godine i 22. avgusta 2005. godine). Takođe, Ustavni sud zapaža da je i Kantonalni sud Presudom broj U-19/04 od 22. avgusta 2005. godine, zbog propusta Ministarstva, uvažio apelantkinjinu tužbu, poništio Rješenje Ministarstva broj: 11/2- 23-799-U P-2/01 -1 od 18. decembra 2003. godine i predmet vratio prvostepenom upravnom organu na ponovni postupak. Ustavni sud smatra da zbog navedenog ponašanja upravni organi i redovni sud nisu poštivali osnovne principe upravnog postupka koji nalaže da se postupak treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, i to tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Dalje, članom 6 Zakona o upravnom postupku FBiH se obavezuju organi da se drže pravila „koja obezbjeđuju brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari“. Osim toga, Ustavni sud ponovo naglašava, podržavajući sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda da „stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Naime, države-ugovornice Evropske konvencije dužne su da organizuju rad nadležnih organa na takav način da oni ispunjavanju zahtjeve iz člana 6 Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da upravni organi i nadležni sud nisu dali bilo kakve razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za vraćanje predmeta nižestepenim pravnim instancama, a što je i uslovilo ovako dugo trajanje konkretnog postupka. Iz činjenica apelantkinjinog predmeta proizilazi da su upravni organi i sud propustili da djelotvorno kontrolišu predmetni postupak (mutatis mutandis, Evropski sud, Uljar i drugi protiv Hrvatske, presuda od 8. marta 2007. godine, tačka 37). S druge strane, iz dokumentacije spisa može se vidjeti da je apelantkinja ispoljila aktivan odnos prema predmetu, dopunjavajući ga, podnoseći prigovore, žalbe i druge podneske i prisustvujući usmenim raspravama pred nadležnim organima, te, i pored činjenice da nije koristila žalbu, odnosno tužbu zbog ćutanja administracije, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne može da zaključi da je apelantkinja doprinijela dužini postupka.
50. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu došlo do povrede apelantkinjinog prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
51. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije svodi na apelantkinjine tvrdnje da su upravni organi i Kantonalni sud pri donošenju svojih odluka pogrešno i nepravilno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe Zakona o stambenim odnosima.
52. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uoošteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
53. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odbio apelantkinjinu tužbu usmjerenu na poništenje rješenja Ministarstva, budući da je iz dokaza sprovedenih u upravnom postupku utvrđeno da apelantkinja nije ispunila uslov iz člana 11 Zakona o stambenim odnosima, tj. da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, s obzirom da na to se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan, a zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korišćenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog tim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i precizne razloge svojih stavova, kao i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, konkretno Zakona o stambenim odnosima i Zakona o prestanku primjene, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da Kantonalni sud nije arbitrarno protumačio pozitivnopravne propise. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, bilo pri primjeni materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Tokom postupka sproveden je obiman dokazni postupak iz kojeg su proizašle odlučne činjenice za koje su upravni organi i redovni sud dali jasna i potpuna obrazloženja. Dalje, Ustavni sud zaključuje da obrazloženje osporene presude zadovoljava standarde „obrazložene presude“ u smislu garancija prava na pravično suđenje.
53. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na apelantkinjine navode nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
53. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
54. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije prema bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14 Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
55. Prema pravnoj praksi Evropskog suda, pravo iz člana 14 Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne obezbjeđuje nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju, prema ovom članu, može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom».
56. Apelantkinja se u konkretnom slučaju žalila da je diskriminisana u vezi sa pravom na pravičan postupak. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6).
57. Ustavni sud, prije svega, mora da utvrdi da li se prema apelantkinji postupalo drugačije nego prema drugima u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacionim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj, ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići. Ustavni sud zapaža da, osim što je navela da je diskriminisana, apelantkinja nije pružila bilo kakve argumente kojima bi potkrijepila svoje tvrdnje da je različito tretirana u odnosu na druga lica ili grupe lica u istoj ili sličnoj situaciji, pa su ovi apelanatkinjini navodi neosnovani.
58. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, a u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
59. Apelantkinja je tražila kompenzaciju na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja navedenog postupka. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda prema ranije utvrđenom principu određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odlaganja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
60. Imajući u vidu da je predmetni postupak pred upravnim organima i sudovima trajao 10 godina i šest mjeseci, apelantkinji se određuje naknada nematerijalne štete u visini od 1.500,00 KM koju je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona.
VIII. Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom na činjenicu da je postupak trajao 10 godina i šest mjeseci, čemu su najviše doprinijeli upravni organi i Kantonalni sud vraćajući predmet na ponovno odlučivanje, povrijedivši na taj način jedno od nprincipa upravnog postupka koji nalaže da se postupak treba voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku.
62. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđeni ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da su upravni organi i redovni sud za svoje odluke o neosnovanosti apelantkinjinog zahtjeva za povrat predmetnog stana u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava koji zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.
63. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, a u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, jer apelantkinja nije pružila bilo kakve argumente kojima bi potkrijepila svoje tvrdnje da je različito tretirana u odnosu na druga lica ili grupe lica u istoj ili sličnoj situaciji.
64. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 9, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
65. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić