Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2430/09 (J. D.)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Zamjena nekretnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2430/09

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2430/09, rješavajući apelaciju Jovana Dražića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Jovana Dražića.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07- 000 582 od 13. maja 2009. godine.

U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Republike Srpske da Jovanu Dražiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Jovana Dražića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 582 od 13. maja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-000295 od 21. marta 2007.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-P-06-001 403 od 2. novembra 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jovan Dražić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 28. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118- 0-Rev-07-000582 od 13. maja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000295 od 21. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-001 403 od 2. novembra 2006. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i A. G. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 27, 19. i 25. januara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužilac su 1, 9, 8. i 10. februara 2010. godine dostavili odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 20. februara 2010. godine.

5. Ustavni sud je 19. januara 2012. godine zatražio od Osnovnog suda kopiju spisa, koju je Osnovni sud dostavio 9. februara 2012. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Tužilac je 27. avgusta 1998. godine podnio tužbeni zahtjev protiv apelanta radi raskida ugovora o zamjeni nepokretnosti od 24. avgusta 1995. godine zaključenog u Banjaluci (u daljnjem tekstu: ugovor o zamjeni zaključen u Banjaluci). Predmet ugovora o zamjeni zaključenog u Banjaluci bile su tužiočeve nepokretnosti u Banjaluci (u izreci presude precizirane oznake i površina) i apelantove nepokretnosti u Zenici (u izreci presude, također, precizirane oznake i površina). Tokom postupka apelant je podnio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su pravovaljani ugovor o zamjeni zaključen u Banjaluci i ugovor o zamjeni zaključen u Zenici od 30. avgusta 1995. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o zamjeni zaključen u Zenici).

8. Osnovni sud je donio Presudu broj P-2191/98 od 31. januara 2002. godine, koja je ukinuta Rješenjem Okružnog suda broj GŽ-1214/02 od 5. februara 2003. godine i predmet vraćen na ponovni postupak u kom je Osnovni sud donio Presudu broj P-315/03 od 29. februara 2003. godine, na koju je apelant izjavio žalbu. Rješenjem Okružnog suda broj Gž- 471/04 od 14. juna 2006. godine ukinuta je navedena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak.

9. Odlukom CRPC-a od 25. jula 2000. godine potvrđeno je da je tužilac bio savjesni posjednik nepokretnosti u Banjaluci, te je tužilac podnio prijedlog za izvršenje ove odluke. U daljnjem toku ovog postupka, 11. aprila 2002. godine, povodom apelantovog zahtjeva za obustavu njegove deložacije, donesen je zaključak kojim se prekida postupak u predmetu povraćaja nepokretnosti u Banjaluci radi ulaska u posjed.

10. Odlučujući o tužiočevoj prijavi, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) donijela je Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/02/9270 od 5. jula 2006. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) u kojoj je, između ostalog, konstatovala: «Iz svega navedenog se može zaključiti da su sudski organi tužene strane znatno doprinijeli odugovlačenju predmetnog postupka. Ovakav zaključak se donosi, prije svega, zbog činjenice što, relativno jednostavan postupak pokrenut 1998. godine traje preko sedam godina […]», te odlučila: «[…] jednoglasno da je prekršeno pravo podnositelja prijave na pravično suđenje prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije u smislu prava na suđenje u razumnom roku, čime je Republika Srpska prekršila član 1. Sporazuma, jednoglasno, da naredi Republici Srpskoj da preduzme neophodne korake i osigura pravosnažno okončanje parničnog postupka u meritumu predmeta pokrenutom tužbom od 27. avgusta 1998. godine pred Osnovnim sudom, hitno, a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana prijema ove Odluke».

11. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-001403 od 2. novembra 2006. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o zamjeni nepokretnosti zaključen u Banjaluci, apelantu je naloženo da tužiocu preda u posjed nepokretnosti u Banjaluci, te da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 6.135,00 KM. Istom presudom odbačen je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravovaljan ugovor o zamjeni zaključen u Banjaluci, te odbijen protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je pravovaljan ugovor o zamjeni zaključen u Zenici. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz ugovora o zamjeni zaključenog u Banjaluci slijedi da je tužilac zamijenio svoje nepokretnosti u Banjaluci za apelantove nepokretnosti u Zenici, da iz iskaza svjedoka Z. V. slijedi da je tužiočeva porodica bila pod stalnim pritiskom, da je u nekoliko navrata tužiočeva supruga plakala i zvala telefonom, da su imali «upade» u kuću, da je i sama bila pod pritiskom, pa je u svoju kuću primila porodicu iz Grahova kako bi se na taj način zaštitila. Dalje, iz iskaza svjedokinje Z. G. (tužiočeve supruge) slijedi da je ona zbog pritiska otišla iz svoje kuće, da nije bilo dana kada neko nije dolazio tražiti oružje, novac, njene sinove, zatim da joj je brat pretučen, zbog čega je osjećala velik strah da će se to desiti njoj i njenom bolesnom djetetu, da je njen muž kao srčani bolesnik zbog straha otišao i ostavio nju i dijete, da su bile ratne okolnosti i da je svako imao poteškoća i osjećao strah, te da nikada ne bi otišla da nije morala. Iz iskaza svjedoka H. S. slijedi da je tužilac sa porodicom otišao iz Banjaluke zato što je morao, te da je i sam otišao zbog pritiska. Iz tužiočevog iskaza slijedi da je on 24. septembra 1995. godine otišao iz Banjaluke, da je ostavio svoju porodicu, suprugu i dijete sa posebnim potrebama starosti od 45 godina, i punicu od 85 godina koja je bila s njima, da je zbog ratnog stanja u BiH i situacije u Banjaluci napustio svoju porodicu i imovinu, što nikada ne bi uradio svojom voljom da nije imao problema zbog nepoznatih i naoružanih ljudi koji su dolazili u kuću i tražili novac, da je zbog izlaska iz grada morao predati kuću Opštini Banjaluka ili izvršiti zamjenu sa nekim, da nikada nije uknjižio nepokretnosti u Zenici u svoju korist, te da ih je napustio 15. aprila 2002. godine.

12. Osnovni sud je naveo da činjenično stanje ukazuje na to da tužilac nije dobrovoljno zaključio ugovor o zamjeni zaključen u Banjaluci, tj. da ga ne bi zaključio da nije bilo rata zbog kog se nalazio u strahu za sebe i svoju porodicu i nije bio bezbjedan. Dalje je navedeno da je odredbama člana 26 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovor zaključuje saglasnim izjavama volja ugovarača o bitnim sastojcima ugovora, da je odredbama člana 28 istog zakona propisano da izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno, a izostanak slobodno izražene volje jedne ili obje ugovorne strane svaki ugovor čini ništavim, jer takav ugovor ne proizvodi pravno dejstvo, od samog nastanka. Sem toga, ne može biti niti zanemarljivo postojanje opštih okolnosti u kojim je tužilac živio sa suprugom, kćerkom i punicom kao pripadnik manjinskog naroda, te postojanje posebnih okolnosti, tj. da nije bilo dana kada neko nije dolazio i tražio oružje, novac i drugo, tako da se nameće logičan zaključak da tužilac nije imao slobodno izraženu volju da zaključi ugovor o zamjeni zaključen u Banjaluci. Navedene okolnosti u kojim je zaključen ugovor o zamjeni zaključen u Banjaluci nameće i pitanje istovremene restitucije kao sankcije ništavosti, tj. uspostavljanja stanja koje je bilo prije zaključenja ništavog ugovora, što se postiže tako da svaka strana vraća ono što je po osnovu ništavog ugovora primila. Osnovni sud je naveo da je, u smislu člana 104 st. 1 i 2 ZOO-a, udovoljio tužiočevom tužbenom zahtjevu. Sem toga, Osnovni sud je istakao da treba imati u vidu i odredbe člana 2 stav 5 Ustava Bosne i Hercegovine i odredbe člana 1 Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, prema čijem sadržaju sve izbjeglice imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove i da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme rata.

13. U odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev, Osnovni sud je istakao da, budući da je već odlučio o tužiočevom tužbenom zahtjevu, to je protivtužbeni zahtjev odbacio jer se radi o koneksnim tužbenim zahtjevima, tj. kada je zaključio da je ništav ugovor o zamjeni zaključen u Banjaluci, odlučio je i o protivtužbenom zahtjevu. U odnosu na dio protivtužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi pravovaljanost ugovora o zamjeni zaključenog u Zenici, Osnovni sud je istakao da ga je odbio jer apelant ničim nije dokazao ovaj dio zahtjeva. Osnovni sud je naveo da je o troškovima postupka odlučio u smislu čl. 386, 387 i 396 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

14. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0- Gž-07-000295 od 21. marta 2007. godine, kojom je žalbu djelimično uvažio, preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o restituciji, tako da je obavezao tužioca da preda apelantu nepokretnosti u Zenici, te u dijelu odluke o troškovima postupka, tako da je umjesto dosuđenog iznosa od 6.135,00 KM dosudio iznos od 5.635,00 KM. U preostalom dijelu Okružni sud je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je ugovor zaključen u smislu člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti, da je odredbama člana 26 ZOO-a propisano da se ugovor zaključuje saglasnim izjavama volja ugovarača o bitnim sastojcima ugovora, da je odredbama člana 28 istog zakona propisano da izjava volje mora biti učinjena slobodno i ozbiljno, da u skladu sa odredbama člana 552 ZOO-a ugovor o zamjeni je takav ugovor kojim se jedna strana obavezuje prema svom saugovaraču da preda stvar koja se razmjenjuje tako da on stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine. Prvostepeni sud je utvrdio da su, sem opštih, postojale i posebne okolnosti zbog kojih je pravilno zaključeno da je u odsutnosti slobodno izražene volje zaključen ugovor o zamjeni zaključen u Banjaluci, zbog čega je on, u smislu člana 103 ZOO-a, ništav. Međutim, prvostepeni sud nije odlučio o restituciji, jer se ne može naložiti da apelant preda tužiocu u posjed nepokretnosti u Banjaluci, a da se istovremeno ne naloži tužiocu da nepokretnosti u Zenici preda apelantu. U odnosu na apelantove navode da restitucija nije moguća zato što su nepokretnosti u Zenici devastirane tužiočevim nedomaćinskim ponašanjem, Okružni sud je naveo da oni nisu osnovani, jer se ne radi o tome da su primljene nepokretnosti u zamjeni uništene, pa da nije moguće vratiti ono što se dobilo razmjenom, već se eventualno radi o moguće devastiranim nepokretnostima, što apelantu daje mogućnost isticanja i ostvarivanja obligacionopravnog zahtjeva za naknadu štete od odgovornog lica.

15. Vezano za žalbene navode da je prvostepeni sud onemogućio apelanta da predloži dokaze, tj. da raspravlja pred sudom, Okružni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka, i to od 26. juna 2003. godine, apelanta na svim ročištima zastupao njegov sin, koji je pisao i žalbu protiv prvostepene presude, zbog čega je logično da se upoznao sa stanjem spisa, sa svim činjeničnim navodima i sprovedenim dokazima. Nakon što je ukinuta prvostepena presuda, prvostepeni sud je obavezan da zakaže pripremno ročište, koje je 5. oktobra 2006. godine održano i na koje je pristupio apelantov punomoćnik koji je, na osnovu člana 310 ZPP, otkazao punomoć za apelantovo zastupanje. Međutim, stav 4 istog člana propisuje obavezu punomoćnika koji otkaže punomoć da u narednom periodu od 15 dana zastupa davaoca punomoći, tako da mu sud nije uskratio pravo da predloži dokaze na pripremnom ročištu. Dakle, u pitanju je isključivo propust apelantovog punomoćnika koji nakon otkaza punomoći nije nastavio savjesno obavljati svoju dužnost. Dalje, Okružni sud je naveo da apelant neosnovano ukazuje na to da je prvostepeni sud počinio povrede postupka zato što nije omogućio apelantovom novom punomoćniku da na glavnoj raspravi predloži dokaze u smislu člana 102 stav 2 ZPP. Naime, na ročištu za glavnu raspravu apelantov punomoćnik je tražio da se opozove rješenje o održavanju glavne rasprave i da se nastavi pripremno ročište kako bi se omogućilo apelantu da ravnopravno učestvuje u postupku. Prvostepeni sud je samo svojim rješenjem odbio prijedlog apelantovog punomoćnika za zakazivanje glavne rasprave, a u daljnjem toku postupka apelantov punomoćnik nije se pozvao na svoju zakonsku mogućnost, a niti mu je sud takvu mogućnost ikada uskratio, tj. da u smislu člana 102 stav 2 ZPP predloži dokaze. Tek je u završnoj riječi apelantov punomoćnik istakao da mu je odbijen prijedlog za predlaganje dokaza. Takođe, prvostepeni sud nije mogao obrazlagati niti jedan dokaz koji je apelant ranije predlagao, jer je odlukom drugostepenog suda predmet vraćen na pripremno ročište na kom su, u skladu sa odredbama člana 77 ZPP, stranke bile dužne da predlože dokaze.

16. U odnosu na žalbene navode koji se tiču izvršenih ulaganja u nepokretnosti u Banjaluci, Okružni sud je naveo da takav protivtužbeni zahtjev ne postoji, tj. postoji samo protivtužbeni zahtjev koji se odnosi na pravovaljanost ugovora o zamjeni zaključenog u Banjaluci, a u odnosu na ulaganja postoji samostalna parnica nezavisno od ovog postupka. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odbacio protivtužbeni zahtjev koji se odnosi na pravovaljanost ugovora o zamjeni zaključenog u Banjaluci, ali je to trebalo da učini i u odnosu na ugovor o zamjeni zaključen u Zenici, jer se radi o istim nepokretnostima, a ne u odnosu na ovaj dio zahtjev odbiti. Međutim, budući da su posljedice potpuno iste, ovaj nedostatak ne utiče na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Vezano za troškove postupka, Okružni sud je naveo da su obračunati u skladu sa odredbama čl. 386 stav 1, 387 i 396 ZPP, odnosno da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja troškova ocijenio na čijoj je strani krivnja zbog odlaganja ročišta, sem što se u jednom slučaju odlaganje ročišta ne može staviti na teret tuženom nego je ročište odloženo zbog odsutnosti sudije. Sem toga, tužiocu ne pripadaju niti troškovi za podneske kojim je uređivao tužbeni zahtjev. Zbog navedenih razloga dosuđen je manji iznos na ime troškova.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 582 od 13. maja 2009. godine apelantova revizija je odbijena. Vezano za apelantove navode kojim se ukazuje na to da je prvostepeni sud povrijedio pravila postupka jer mu je onemogućio da raspravlja pred sudom, Vrhovni sud je naveo da su na ročište 5. oktobra 2006. godine pristupili tužilac i njegov punomoćnik i apelantov punomoćnik (apelantov sin), da je na tom ročištu apelantov punomoćnik otkazao punomoć u smislu člana 310 ZPP, da prije otkazivanja punomoći nije predložio dokaze, iako se, odgovarajući na prigovor protivne strane, pozvao na dužnost propisanu odredbama člana 310 stav 4 ZPP. S tim u vezi, apelantu pred prvostepenim sudom nije uskraćena mogućnost da raspravlja pred sudom, jer je u smislu navedene odredbe apelantov punomoćnik još 15 dana bio dužan obavljati radnje za apelanta. Apelantov punomoćnik je bio svjestan posljedica koje mogu nastupiti za apelanta, a ipak nije preduzeo radnje da ih spriječi, tako da je pravilan stav drugostepenog suda da je nemogućnost da izvede dokaze isključivo krivnja apelantovog punomoćnika, a ne prvostepenog suda. Sem toga, novi apelantov punomoćnik sve do završnog izlaganja u smislu člana 102 stav 2 ZPP nije predlagao nove dokaze, a prvostepeni sud je pravilno odbio prijedlog apelantovog punomoćnika za opoziv rješenja o održavanju glavne rasprave, jer nisu postojali zakonski razlozi iz člana 116 ZPP da se to ročište smatra nastavkom pripremnog ročišta.

18. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da ugovor o zamjeni nije zaključen dobrovoljno, tj. na osnovu slobodno izražene volje, kako je propisano odredbama čl. 26 i 28 ZOO-a, zbog čega je, u smislu člana 103 istog zakona, ništav, bez obzira na to što zadovoljava formu propisanu odredbom člana 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti. Pravilna je i odluka da je protivtužbeni zahtjev, kojim je apelant tražio da se utvrdi da je ugovor o zamjeni zaključen u Banjaluci pravovaljan, nedozvoljen u smislu člana 60 stav 3 ZPP. Međutim, u odnosu na dio zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je pravovaljan ugovor o zamjeni zaključen u Zenici, pravilno je prvostepeni sud ovaj dio zahtjeva odbio kao neosnovan, jer apelant nije, u smislu čl. 123 i 126 ZPP, dokazao osnovanost ovog zahtjeva. Naime, pogrešan je stav drugostepenog suda da je i u ovom dijelu zahtjev trebalo odbaciti, jer su predmet ovog ugovora bile druge apelantove nepokretnosti koje nisu bile obuhvaćene ugovorom o zamjeni zaključenog u Banjaluci. Dalje, revizijom se ukazuje na to da nižestepene presude nisu pravilne niti u dijelu u kom je odlučeno o restituciji, jer su nepokretnosti u Zenici do te mjere devastirane da se u kući ne može stanovati, dok je on u nepokretnosti u Banjaluci uložio novčana sredstva u iznosu od 45.000,00 KM. Međutim, apelant nije postavio protivtužbeni zahtjev za naknadu izvršenih ulaganja. Vrhovni sud je naveo da nema zapreka da apelant takav zahtjev ostvaruje u posebnoj parnici. Sem toga, nije osnovano apelantovo ukazivanje na to da obostrana restitucija nije moguća zato što su nepokretnosti u Zenici devastirane, jer sve i da je to tačno, to ne bi bio razlog nemogućnosti vraćanja apelantu nepokretnosti u Zenici jer one postoje. Dakle, ako je došlo do oštećenja, apelant ima mogućnost da traži naknadu štete od odgovornog lica. Vrhovni sud je istakao da pri odlučivanju o reviziji nije uzeo u obzir nove činjenice koje je apelant istakao u dopuni revizije, jer se odnose na meritornu odluku u ovom sporu, što, u smislu člana 240 stav 2 ZPP, nije dozvoljeno.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da ga je njegov sin zastupao u ranijem postupku, ali da ga on nije opunomoćio da ga zastupa u «novom» postupku, zbog zdravstvenog stanja u kom se apelant nalazio. Naime, njegov sin se odazvao pozivu na ročište 5. oktobra 2006. godine, jer je mislio da ga sud smatra njegovim punomoćnikom, međutim, njegov sin je otkazao punomoć zbog nedavne smrti majke i apelantove teške bolesti, što je uticalo na njegovo psihofizičko stanje. Apelant navodi da je sud pogrešno tumačio odredbu člana 310 stav 4 ZPP ne obazirući se na činjenice iz kojih se vidi jasna namjera suda da udovolji tužiočevom tužbenom zahtjevu. Dakle, sud je prekršio odredbe ZPP koje se odnose na isključiva prava stranke, prisutnost na ročištima, pravo otkaza punomoći, pravo opoziva izjave punomoćnika. Sem toga, sud je odbio njegov prijedlog za nastavak pripremnog ročišta, ali je otvorio glavnu raspravu, tj. zloupotrebom prava održao je pripremno ročište i glavnu raspravu u roku od 15 dana, što je jedinstven slučaj u praksi. Zbog toga mu je onemogućeno da raspravlja pred sudom. Apelant navodi da ga je sud obavezao na enormno visoke troškove postupka koji obuhvataju troškove i iz ranijeg postupka, dok mu istovremeno ne dozvoljava da koristi izvedene dokaze u ranijem postupku.

20. Apelant navodi da je samo deklaratorno odlučeno o restituciji, jer je sudu bilo poznato da su još 15. aprila 2002. godine nepokretnosti u Zenici predate Opštini Zenica, koja ga je pozivala ih da preuzme, ali da ih nije preuzeo zato što je sudski postupak bio u toku. Sem toga, nepokretnosti u Zenici su devastirane i oštećene tako da restitucija u smislu člana 104 ZOO-a nije moguća. Dalje je navedeno da je u dopuni revizije dostavio dokaze iz kojih se jasno vidi da je njegova imovina uništena, međutim, Vrhovni sud ih smatra pukim činjenicama o kojim ne raspravlja. Apelant ističe da je izbačen na ulicu, bez doma i bez pravne zaštite, maltretiran kroz sudske i upravne postupke i da u svoj 72. godini živi kao podstanar. Sud koji je vodio postupak, do tada punih osam godina, u dva je navrata donosio nezakonite odluke i snosi isključivu odgovornost za dužinu trajanja postupka. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju sud postupao u razumnom roku, on bi bio u mogućnosti da dokaže da su ugovor o zamjeni zaključen u Banjaluci i ugovor o zamjeni zaključen u Zenici pravovaljani. Apelant traži naknadu nematerijalne štete.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je istakao da u postupku nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji.

22. Okružni sud je naveo da nisu prihvatljivi apelantovi navodi o povredi navedenih prava, te je ukratko naveo hronologiju postupanja u predmetu.

23. Osnovni sud je istakao da prvostepena presuda nije zasnovana na kršenju ljudskih prava.

24. Tužilac je naveo da su redovni sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke, da apelant paušalno u apelaciji ističe da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, da nisu osnovani njegovi navodi da nije imao mogućnost da izloži svoje argumente, jer niti jedna rasprava nije održana a da apelant nije imao punomoćnika. Tužilac navodi da apelant odbija, i pored više poziva organa uprave Opštine Zenica, da preuzme svoju imovinu, čime očigledno zloupotrebljava svoje pravo i nastoji pod svaku cijenu dobiti tuđu imovinu u Banjaluci, na koju nema pravo. Tužilac je uz odgovor dostavio dokumentaciju iz koje je, kako navodi, vidljivo da apelant uznemirava tužioca, te da iz rješenja Okružnog suda od 3. juna 2009. godine (vanparnični postupak, odluka povodom prijedloga za mjeru obezbjeđenja) slijedi da apelanta zastupa njegov sin (lice koje ga je zastupalo i tokom predmetnog postupka).

V.Relevantni propisi

25. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

I. Saglasnost volja

Kad je ugovor zaključen Član 26.

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Izjava volje Član 28.

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.

(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

NEVAŽNOST UGOVORA

I. Ništavi ugovori

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

[...] Posljedice ništavosti Član 104.

(1)U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

[...]

26. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 60.

[...] Dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti.

[...] Član 102.

[...] Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 116.

Ako se započeto ročište ne može okončati u toku istog dana, sud će odrediti nastav ročišta za sljedeći radni dan (nastav ročišta).

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 310.

Stranka može u svako vrijeme opozvati punomoćje, a punomoćnik ga može u svako vrijeme otkazati.

[...] Poslije otkaza punomoćja punomoćnik je dužan da još 15 dana vrši radnje za lice koje mu je izdalo punomoćje ako je potrebno da od njega otkloni kakvu štetu koja bi u to vrijeme mogla nastati.

Član 386.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

[...] Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

[...] Član 396.

O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja. [...] VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 582 od 13. maja 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. juna 2009. godine, a apelacija je podnesena 28. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Suđenje u razumnom roku Relevantni principi

33. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

34. Ustavni sud podsjeća i na konzistentnu praksu Evropskog suda, prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se moraju uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriterijumi koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6 stav 1 prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Takođe, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

35. Ustavni sud nalazi da je tužilac pokrenuo postupak radi utvrđenja ništavosti ugovora o zamjeni zaključenog u Banjaluci 27. avgusta 1998. godine, u toku kog je i apelant podnio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi pravovaljanost ugovora o zamjeni zaključenog u Banjaluci i ugovora o zamjeni zaključenog u Zenici, te da je predmetni postupak okončan 13. maja 2009. godine, dakle nakon deset godina i osam mjeseci. Imajući u vidu da je Odluka Komisije donesena 5. jula 2006. godine i da je već tada jedan od zaključaka u Odluci bio i taj da je podnosiocu prijave (tužiocu) povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu razumne dužine trajanja parničnog postupka, dakle, istog ovog parničnog postupka (Komisija je konstatovala: «Ovakav zaključak se donosi, prije svega, zbog činjenice što, relativno jednostavan postupak pokrenut 1998. godine traje preko sedam godina»), Ustavni sud nalazi da je bespredmetno vršiti analizu dužine trajanja parničnog postupka u odnosu na apelanta kao suprotnu stranu. Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja parničnog postupka, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

36. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete (apelant nije precizirao iznos) zbog dužine trajanja parničnog postupka radi utvrđenja ništavosti, odnosno pravovaljanosti ugovora o zamjeni zaključenog u Banjaluci i ugovora o zamjeni zaključenog u Zenici. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Imajući u vidu da je postupak trajao deset godina i osam mjeseci, apelantu se određuje naknada u visini od 1.500,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje

37. Povredu ostalih aspekata prava na pravično suđenje apelant nalazi u povredama pravila postupka i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

38. Ustavni sud podsjeća na to da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, sem ukoliko odluke redovnih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada su povrijeđena osnovna procesna prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Takođe, pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03; i Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizilazi da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

39. Dakle, apelant nalazi da sud nije poštovao odredbe ZPP koje propisuju mogućnost otkaza punomoći, te da nije imao jednaku mogućnost kao tužilac da predloži dokaze. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da odredbe člana 310 ZPP, između ostalog, propisuju: «Stranka može u svako vrijeme opozvati punomoćje, a punomoćnik ga može u svako vrijeme otkazati Poslije otkaza punomoćja punomoćnik je dužan da još 15 dana vrši radnje za lice koje mu je izdalo punomoćje ako je potrebno da od njega otkloni kakvu štetu koja bi u to vrijeme mogla nastati». Iz obrazloženja redovnih sudova, koja Ustavni sud ocjenjuje logičnim i argumentovanim, slijedi da upravo zbog toga što apelantov punomoćnik nije izvršio svoju obavezu da nakon otkaza punomoći u narednih 15 dana preduzima radnje za lice koje mu je dalo punomoć, propušteno je predlaganje dokaza apelantu na pripremnom ročištu. Sem toga, obrazloženjem se ukazuje na to da, u smislu člana 116 ZPP, nisu postojali zakonski uslovi da se udovolji apelantovom zahtjevu da se ne zakazuje glavna rasprava, nego da se održi nastavak pripremnog ročišta, te da nakon toga apelantov punomoćnik nije koristio mogućnost iz člana 102 stav 2 ZPP, koje propisuju predlaganje dokaza i na glavnoj raspravi uz propisane uslove, nego je tek u završnoj riječi isticao navedeno. Dalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja redovnih sudova, a vezano za odbacivanje, odnosno odbijanje tužbenog zahtjeva, slijedi da, budući da je udovoljeno tužbenom zahtjevu da je ugovor o zamjeni zaključen u Banjaluci ništav, to je, u smislu člana 60 stav 3 ZPP, odbačen protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je pravovaljan ugovor o zamjeni zaključen u Banjaluci. U odnosu na dio protivtužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je ugovor o zamjeni zaključen u Zenici pravovaljan, Ustavni sud nalazi argumentovanim obrazloženje Vrhovnog suda, tj. da apelant, u smislu čl. 123 i 126 ZPP, nije dokazao ovaj dio protivtužbenog zahtjeva. Takođe, apelant nije postavio protivtužbeni zahtjev na ime ulaganja u nepokretnosti u Banjaluci, ali da ne postoje zapreke da to ostvaruje u drugoj parnici. U odnosu na apelantove navode u vezi sa dosuđenim troškovima, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u obrazloženju odluka naveli da su odluku o troškovima donijeli u smislu odredbi čl. 386, 387 i 396 ZPP. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi kojim se ukazuje na povrede pravila postupka.

40. U odnosu na apelantove navode kojim se ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ne može naći da je obrazloženje redovnih sudova i u ovom dijelu proizvoljno. Naime, iz obrazloženja presuda slijedi da je, budući da je utvrđen nedostatak dobrovoljnosti kod zaključenja ugovora o zamjeni, u smislu čl. 26 i 28 ZOO-a, to je ugovor o zamjeni zaključen u Banjaluci ništav, odnosno udovoljeno je tužiočevom tužbenom zahtjevu. Vezano za apelantove navode kojim se ukazuje na nemogućnost restitucije u smislu člana 104 ZOO-a zato što su nepokretnosti u Zenici devastirane, Ustavni sud i u ovom dijelu smatra da je obrazloženje redovnih sudova argumentovano. Naime, i da su tačni ovi apelantovi navodi, to ne bi bio razlog nemogućnosti vraćanja apelantu nepokretnosti u Zenici, jer nepokretnosti u Zenici postoje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

41. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

42. Apelant se, takođe, žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na povredi pravila postupka i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da su povrijeđeni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je parnični postupak radi utvrđenja ništavosti ugovora o zamjeni zaključenog u Banjaluci, odnosno pravovaljanosti tog ugovora i ugovora o zamjeni zaključenog u Zenici, trajao deset godina i osam mjeseci.

44. Međutim, nema kršenja prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

45. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3, te člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2430/09 (J. D.) | Sudska praksa | Aktio