Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2533/10 (Fadhil al-Hamdani)

Odluka donesena 13. 06. 2012.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Upravni spor
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Protjerivanje stranaca
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u porodični život
  • Porodični život
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2533/10

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2533/10, rješavajući apelaciju Fadhila al-Hamdanija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tač. 8. i 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05 i 64/08), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. juna 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fadhila al-Hamdanija podnesena protiv:

-presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 004206 11 U od 16. marta 2011. godine i U-282/10 od 1. juna 2010. godine, -rješenjā Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine br. UP-2- 06-07-2-204/10 od 3. decembra 2010. godine i UP-2-06-07-2-39/10 od 2. marta 2010. godine, -rješenjā Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima br. UP-1/19.5-07.3-90/10 od 8. novembra 2010. godine i 19.4.4-50-UP-1-2-315-2/07 od 8. januara 2010. godine u odnosu na pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadhila al-Hamdanija podnesena protiv:

-presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 004206 11 U od 16. marta 2011. godine i U-282/10 od 1. juna 2010. godine, -rješenjā Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine br. UP-2- 06-07-2-204/10 od 3. decembra 2010. godine i UP-2-06-07-2-39/10 od 2. marta 2010. godine, -rješenjā Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima br. UP-1/19.5-07.3-90/10 od 8. novembra 2010. godine i 19.4.4-50-UP-1-2-315-2/07 od 8. januara 2010. godine u odnosu na član II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i

5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što su izmijenjene pravne okolnosti.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadhila al-Hamdanija podnesena protiv:

-presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 004206 11 U od 16. marta 2011. godine i U-282/10 od 1. juna 2010. godine, -rješenjā Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine br. UP-2- 06-07-2-204/10 od 3. decembra 2010. godine i UP-2-06-07-2-39/10 od 2. marta 2010. godine, -rješenjā Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima br. UP-1/19.5-07.3-90/10 od 8. novembra 2010. godine i 19.4.4-50-UP-1-2-315-2/07 od 8. januara 2010. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Fadhil al-Hamdani (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 24. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-282/10 od 1. juna 2010. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-2-06-07-2-39/10 od 2. marta 2010. godine i Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba) broj 19.4.4-50-UP-1-2-315-2/07 od 8. januara 2010. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 2533/10.

2. Apelant je 4. aprila 2011. godine podnio apelaciju protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 004206 11 U od 16. marta 2011. godine, Rješenja Ministarstva broj UP-2-06-07-2-204/10 od 3. decembra 2010. godine i Rješenja Službe broj UP-1/19.5-07.3-90/10 od 8. novembra 2010. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 1603/11.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2533/10. Spojene su apelacije br. AP 2533/10 i AP 1603/11.

4. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva i Službe zatraženo je 15. aprila. 2011. godine da dostave odgovore na apelacije.

5. Sud BiH i Ministarstvo su dostavili odgovore na apelacije 22. aprila 2011. godine, a Služba 21. i 22. aprila 2011. godine.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. aprila 2011. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Postupak po zahtjevu za odobravanje privremenog boravka

8. Rješenjem Službe broj 19.4.4-50-UP-1-2-315-2/07 od 8. januara 2010. godine odbijen je apelantov zahtjev za izdavanje odobrenja za privremeni boravak, podnesen po osnovu braka sa državljankom BiH. Istovremeno, apelant je obavezan da teritoriju BiH napusti u roku od petnaest dana od dana dostavljanja konačne odluke.

9. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelant 6. juna 2007. godine podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u BiH po osnovu braka sa državljankom BiH, te da je postupak Zaključkom broj 19.4.4.-50-UP-1-2-315-1/07 28. septembra 2007. godine prekinut do rješavanja prethodnog pitanja, odnosno utvrđivanja apelantovog statusa državljanina. Dalje je navedeno da je apelant u međuvremenu, 23. juna 2009. godine, na osnovu Rješenja Službe broj UP- 1/19.5-07.3-8/09, smješten u Ustanovu za prihvat stranaca-Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar), jer je utvrđeno da predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH.

10. Iz obrazloženja rješenja, dalje, proizlazi da je postupak odlučivanja o apelantovom zahtjevu za odobravanje privremenog boravka u BiH nastavljen nakon što je Presudom Suda BiH broj U-102/09 od 3. decembra 2009. godine odbijena apelantova tužba protiv Rješenja Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana broj UP-01-07-18-2/06 od 27. novembra 2011. godine kojim je apelantu oduzeto državljanstvo BiH.

11. U obrazloženju rješenja je, dalje, istaknuto da je u postupku koji je prethodio donošenju rješenja o stavljanju apelanta pod nadzor, na osnovu informacije Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OSA) od 21. maja 2009. godine, koja je, u skladu sa članom 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, nadležna da vrši sigurnosne provjere za strance sa ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, utvrđeno da imenovani predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH.

12. S obzirom na navedeno, Služba je, na osnovu člana 62. stav 1. tačka g) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, odlučila kao u dispozitivu rješenja.

13. Rješenjem Ministarstva broj UP-2-06-07-2-39/10 od 2. marta 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno rješenje Službe. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je prvostepeni organ pravilno primijenio član 62. stav 1. tačka g) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, jer je u postupku utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost BiH, te da mu je ostavljen rok od petnaest dana od dana dostavljanja konačnog rješenja da napusti teritoriju BiH. S tim u vezi, Ministarstvo je navelo da je 25. februara 2010. godine izvršilo uvid u informaciju OSA-e od 21. maja 2009. godine, koja je, shodno članu 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, nadležna da vrši sigurnosne provjere za strance sa ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH, te je nesporno utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju za sigurnost BiH. Ministarstvo je istaklo da su neosnovani apelantovi navodi da je u prvostepenom postupku došlo do bitne povrede postupka, jer nije upoznat sa razlozima zbog kojih predstavlja opasnost za sigurnost BiH zbog toga što obaveza državnih organa da obavještavaju da neko predstavlja opasnost po sigurnost države nije propisana niti jednim zakonom. Ministarstvo je navelo da je izvještaj OSA-e sastavni dio spisa koji nosi oznaku povjerljivosti, te da se sa takvim dokazima mora postupati na način propisan Zakonom o zaštiti tajnih podataka kojim je u članu 8. definirano značenje izraza „tajni podatak“, u članu 10. propisani su uvjeti pristupa ovim podacima, te u članu 70. istog zakona mjere i postupci zaštite tajnih podataka. Ministarstvo je, također, istaklo da je članom 72. stav 4. Zakona o upravnom postupku propisano da se ne mogu razgledati, niti prepisivati spisi koji se vode kao povjerljivi ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka, ili ako se to protivi javnom interesu.

14. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima da mu je u prvostepenom postupku povrijeđena odredba člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), istaknuto je da se pravo stranca da se nastani u određenoj zemlji ubraja u domen javnog prava, pa kada bude uskraćeno zbog razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javnopravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao građansko pravo ili obaveza. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije, ukazano je da miješanje javne vlasti u uživanje prava na porodični život predstavlja nužnu mjeru neophodnu u demokratskom društvu zbog zaštite nacionalne sigurnosti, odnosno da su upotrijebljena sredstva i željeni cilj u proporcionalnom odnosu, a zbog čega je i osporeno prvostepeno rješenje opravdano u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Također je navedeno da za ovaj postupak nisu značajni navodi žalbe da je prvostepenim rješenjem povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije, jer se povreda ovih prava može razmatrati samo po apelantovom zahtjevu za međunarodnu zaštitu.

15. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima koji se odnose na apelantovo protjerivanje iz BiH, Ministarstvo je istaklo da prvostepenim rješenjem jeste odbijen apelantov zahtjev za odobravanje privremenog boravka u BiH po osnovu braka sa državljankom BiH, ali da tim rješenjem apelantu nije izrečena mjera protjerivanja, te je Ministarstvo smatralo da su ovi žalbeni navodi preuranjeni.

16. Sud BiH je Presudom broj U-282/10 od 1. juna 2010. godine apelantovu tužbu kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva odbio kao neosnovanu.

17. Sud BiH je u obrazloženju rješenja naveo da iz podataka upravnog spisa proizlazi da je apelant stranac kojem je oduzeto državljanstvo BiH, da je oženjen državljankom BiH sa kojom ima petero djece i da je na osnovu Rješenja Službe broj UP-1/19.5-07.3-8/09 od 23. juna 2009. godine smješten u Imigracioni centar, jer je utvrđeno da predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH, a na osnovu informacija OSA-e od 21. maja 2009. godine. Dalje je navedeno da je OSA, u skladu sa članom 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, nadležna da vrši sigurnosnu provjeru stranaca sa ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH. Stoga su, prema ocjeni Ministarstva, neosnovani apelantovi navodi da osporeno rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama da on predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH, da nije sa njome upoznat, jer OSA je provela sigurnosnu provjeru kojom je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH. Zatim, nakon što je upravni organ odredio apelantovo stavljanje pod nadzor, zakonitost ovog akta je bila na preispitivanju u upravnom sporu pred Sudom BiH, koji je Presudom broj U-298/09 od 30. juna 2009. godine odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu. S tim u vezi, ukazano je na dio spisa koji nosi oznaku povjerljivo, kao i da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja obavezuje državne organe da provode zakon da stranca obavještavaju o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak i da prava stranaca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, a u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti. U skladu s tim, sigurnosne provjere za strance s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH provodi OSA-a na temelju zakonskog ovlaštenja. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da Ministarstvo nije povrijedilo pravila postupka, niti je pogrešno primijenilo materijalno pravo.

18. Sud BiH je ocijenio neosnovanim i apelantov navod da su mu povrijeđena prava iz člana

8. Evropske konvencije, te je istaknuo da je pitanje kretanja i boravka stranaca javni domen države i njenih organa, a shodno čemu otkaz privremenog boravka strancu u proceduri propisanoj zakonom, kao u konkretnom slučaju, ne može se smatrati povredom navedenog prava. Sud BiH je istakao da prava stranca na slobodu kretanja i boravka mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu kada je to, pored ostalog, u interesu države ili javne sigurnosti. Prema ocjeni Suda BiH, osim što nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život, nisu povrijeđena ni apelantova prava iz čl. 2. i 3. Evropske konvencije u slučaju da apelant bude protjeran u Irak, jer se povreda ovih prava ne može razmatrati po apelantovom zahtjevu u postupku međunarodne zaštite. Povrede navedenih prava se imaju ispitati u postupku eventualnog protjerivanja, tj. udaljavanja apelanta iz zemlje, kako je to predviđeno Protokolom broj 7 uz Evropsku konvenciju, a osporenim rješenjima apelantu nije izrečena mjera protjerivanja, pa su u ovom dijelu apelantovi navodi preuranjeni. Najzad, Sud BiH je zaključio da apelantu nisu povrijeđene ni garancije iz člana 6. Evropske konvencije, da je apelantu bilo omogućeno da koristi pravne lijekove, žalbu i tužbu, propisane zakonom.

Postupak protjerivanja

19. Rješenjem Službe broj UP-1/19.5-07.3-90/10 od 8. novembra 2010. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj Up-2-06-07-2-204/10 od 3. decembra 2010. godine, apelantu je određeno protjerivanje sa teritorije BiH, jer je utvrđeno da predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost BiH, da je odluka o oduzimanju državljanstva BiH apelantu postala pravosnažna, a apelant nije ostvario boravak u skladu sa zakonom, kao i da je njegov zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen pravosnažnom odlukom, a apelant nije napustio BiH u određenom roku. Apelantu je naloženo da napusti teritoriju BiH u roku od petnaest dana od dana dostavljanja konačne odluke o protjerivanju, a pod prijetnjom prisilnog izvršenja. Također, apelantu je zabranjen ulazak i boravak na teritoriji BiH u periodu od pet godina, računajući od dana napuštanja BiH.

20. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je apelantu konačno određena mjera protjerivanja sa teritorije BiH na period od pet godina, i to zbog razloga predviđenih odredbom člana 88. stav 1. tač. d), e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, dakle, apelant je ostao u BiH nakon prestanka važenja izbjegličkog statusa, supsidijarne zaštite ili privremene zaštite, ili nakon što su se stekli uvjeti iz člana 117. (protjerivanje u slučaju odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu) navedenog zakona, nije ostvario pravo na boravak u skladu sa navedenim zakonom, a njegovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Utvrđeno je da je apelantu pravosnažno oduzeto državljanstvo BiH Presudom Suda BiH broj U-102/09 od 3. decembra 2009. godine, da mu je Presudom Suda BiH broj U-282/10 od 1. juna 2010. godine pravosnažno odbijen zahtjev za izdavanje privremenog boravka u BiH, te ostavljen rok od 15 dana na napusti teritoriju BiH, da mu je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu pravosnažnom Presudom Suda BiH broj S1 3 U 000666 10 od 22. septembra 2010. godine i da, prema informacijama OSA-e od 21. maja 2009. godine i 8. juna 2010. godine, apelant i dalje predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost BiH. S obzirom na navedeno, Služba i Ministarstvo su smatrali da je apelantovo udaljenje iz zemlje opravdano i u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. stav 2. Evropske konvencije, jer miješanje javne vlasti u uživanje prava na porodični život zbog zaštite nacionalnog interesa je nužna mjera u demokratskom društvu, odnosno upotrijebljeno sredstvo i željeni cilj su u proporcionalnom odnosu. U pogledu navoda o povredi člana 5. Evropske konvencije, istaknuto je da je apelantu određena mjera protjerivanja na osnovu odredaba čl. 87. i 88. stav 1. tač. d), e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu na način i u postupku koji je propisan zakonom.

21. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 004206 11 U od 16. marta 2011. godine apelantovu tužbu kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva odbio kao neosnovanu.

22. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku upravnog postupka pravilno utvrđeno da je apelantu Rješenjem Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana broj UP-01-07-18-2/06 od 27. novembra 2008. godine, koje je donošenjem Presude Suda BiH broj U- 102/09 od 3. decembra postalo pravosnažno, oduzeto državljanstvo BiH. Dalje je navedeno da, nakon pravosnažne odluke o oduzimanju državljanstva BiH, apelant nije ostvario pravo na privremeni boravak, jer je Rješenjem Službe broj 19.4.4.50UP-1-1-315-2/07 od 8. januara 2010. godine, koje je postalo pravosnažno Presudom Suda BiH broj U-282/10 od 21. juna 2010. godine, odbijen njegov zahtjev za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u BiH i ostavljen mu rok od petnaest dana da napusti teritoriju BiH. Zatim, po odbijanju zahtjeva za odobravanje privremenog boravka u BiH, apelant nije napustio BiH u roku koji mu je ostavljen za dobrovoljno napuštanje BiH, nego je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu koji mu je Rješenjem Sektora za azil broj Up- 107/1-41-1-3-13/10 od 21. juna 2010. godine, koje je postalo pravosnažno Presudom Suda BiH broj S1 3 U 000666 od 22. oktobra 2010. godine, odbijen. Na osnovu informacija OSA-e od 21. maja 2009. godine i 8. juna. 2010. godine, koja shodno članu 7. Zakona o kretanju stranaca i azilu vrši sigurnosne provjere stranaca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti, utvrđeno je da apelantovo prisustvo u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Prema tome, Sud BiH je zaključio da su neosnovani navodi apelanta, stranca koji nema reguliran boravak u BiH, kojem je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu i koji nije dobrovoljno napustio BiH, da ne predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost BiH, jer je OSA informacijama od 21. maja 2009. godine i 8. juna 2010. godine utvrdila da apelant i dalje predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost. Sud BiH je, također, istakao da iz dijela spisa koji nosi oznaku „povjerljivo“ proizlazi osnovanost zaključka upravnih organa o apelantovoj potencijalnoj opasnosti po sigurnost BiH. Osim toga, državni organi za provođenje zakona nisu obavezni da stranca obavještavaju o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak ili sigurnost BiH i takva obaveza izvještavanja nije propisana nijednim zakonom. Sud BiH je ocijenio da je apelantovo udaljenje iz zemlje opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, te da apelantovo pravo na porodični život nije povrijeđeno, jer je Evropskom konvencijom propisano da se javna vlast ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je u skladu sa zakonom i ako je to neophodna mjera u interesu nacionalne i javne sigurnosti. Sud BiH je istakao da činjenica da je apelant oženjen državljankom BiH sa kojom ima djecu, da živi u BiH već 30 godina ne nameće, u smislu člana 8. Evropske konvencije, državi opću obavezu da poštuje izbor bračnih parova u kojoj zemlji će boraviti u toku braka i obavezu da odobri spajanje porodice na svojoj teritoriji. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da, bez obzira na generalno pravo o zaštiti prava na privatni i porodični život iz člana 8. Evropske konvencije, ova prava nisu apsolutna s obzirom na to da Evropska konvencija priznaje osnove za odstupanje od zaštite u uživanju ovih prava u slučajevima izričito navedenim u stavu 2. navedenog člana, te posebno imajući u vidu utvrđene činjenice i opasnost koju apelant predstavlja, postoji proporcionalnost miješanja u apelantovo pravo u ostvarenje legitimnog cilja zbog razloga utvrđenih Zakonom o kretanju stranaca i azilu koji kao lex specialis regulira oblast iz domena javnog prava. Upotreba sile u vidu protjerivanja je nužna mjera u demokratskom društvu, tako da su upotrijebljeno sredstvo i željeni cilj u proporcionalnom odnosu. Također, prema ocjeni Suda BiH, nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na slobodu i sigurnost. U pogledu apelantovog prigovora da su upravni organi postupali suprotno privremenoj mjeri Evropskog suda za ljudska prava, kojom je naloženo vlastima Bosne i Hercegovine da ne smiju preduzimati nijednu radnju s ciljem prisilnog udaljenja apelanta iz BiH, Sud BiH je istakao da je Evropski sud u predmetu apelanta protiv BiH izdao privremenu mjeru o neprotjerivanju apelanta iz BiH do 21. januara 2011. godine (koju je, zatim, produžio do okončanja ovog predmeta pred tim sudom) i neće se donijeti zaključak o dozvoli izvršenja rješenja o apelantovom protjerivanju. Međutim, Sud BiH je naglasio da je apelantu ostavljena mogućnost da dobrovoljno izvrši rješenje prema članu 89. Zakona o kretanju stranaca, a ukoliko apelant dobrovoljno ne izvrši predmetno rješenje, organi BiH neće moći pristupiti radnji donošenja zaključka o dozvoli izvršenja, imajući u vidu spomenutu odluku Evropskog suda o privremenoj mjeri. S obzirom na navedeno, Sud BiH je zaključio da su rješenja donesena u upravnom postupku zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da je doneseno uz pravilnu primjenu odredaba postupka.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da su mu osporenom presudom kojom je odbijena njegova tužba u upravnom sporu protiv rješenja kojim mu je odbijen zahtjev za odobravanje privremenog boravka i izrečena mjera udaljenja iz BiH povrijeđena sljedeća prava:

24. Apelant, najprije, ističe da osporene odluke ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama s obzirom na to da je kao razlog za odbijanje zahtjeva za odobravanje privremenog boravka navedena neprovjerena informacija OSA-e prema kojoj on predstavlja prijetnju javnom poretku, miru i sigurnosti u BiH. Dalje, apelant ističe da će, u slučaju izvršenja rješenja o protjerivanju, biti povrijeđeno ne samo njegovo pravo na porodični život već i članova njegove porodice koji imaju državljanstvo BiH. Apelant smatra da njegovo protjerivanje iz BiH, ustvari, znači i njihovo protjerivanje, a kako bi mogli ostvariti pravo na potpunu porodicu i pravo da žive u potpunoj porodici. S tim u vezi, apelant ukazuje na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 1222/07, AP 41/09 i u predmetu Evropskog suda Chalal protiv Ujedinjenog Kraljevstva prema kojoj je „tužena strana dužna dokazati da tužilac predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost“, odnosno apelantu se mora dati „najbolja mogućnost da se suoči sa dokazima i da ih ospori“. U vezi sa povredom prava na život iz člana II/3. a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, apelant je ukazao da, ukoliko mu se ne bi odobrio privremeni boravak u BiH, te ukoliko bi se proveo postupak protjerivanja, to bi značilo da bi vlasti BiH protjerale apelanta u Kirkuk u Iraku. S tim u vezi, apelant je istakao da je općepoznata činjenica da je u Iraku ratno stanje, te da vlasti BiH namjeravaju da protjeraju apelanta u ratno područje gdje bi mu bio ugrožen život. Također je ukazao i na Izvještaj Human Rights Watch koji je objavljen na BBC News 28. aprila 2010. godine iz kog proizlazi da se u tajnim zatvorima u Iraku vrše sistematska i rutinska mučenja. Povredu prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije apelant vidi u tome što organi uprave i Sud BiH ne slijede stavove iznesene u odlukama Ustavnog suda u predmetima br. AP 1227/07 i AP 41/09.

25. Apelant smatra da su mu osporenom presudom kojom je odbijena njegova tužba u upravnom sporu protiv rješenja kojim mu je izrečena mjera protjerivanja iz BiH povrijeđena sljedeća prava: pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi sa povredom prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, apelant je ponovo ukazao na to da, ukoliko bi se proveo postupak protjerivanja, to bi značilo da bi vlasti BiH protjerale apelanta u Kirkuk u Iraku, te istakao da je općepoznata činjenica da je u Iraku ratno stanje i da vlasti BiH namjeravaju da protjeraju apelanta u ratno područje gdje bi mu bio ugrožen život, odnosno gdje bi bio podvrgnut mučenju i torturi. Dalje, apelant ističe da će, u slučaju izvršenja rješenja o protjerivanju, biti povrijeđeno ne samo njegovo pravo na porodični život već i članova njegove porodice koji imaju državljanstvo BiH. Apelant smatra da njegovo protjerivanje iz BiH, ustvari, znači i njihovo protjerivanje, a kako bi mogli ostvariti pravo na potpunu porodicu i pravo da žive u potpunoj porodici. U vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost, apelant ističe da su osporene odluke donesene u postupku protjerivanja rezultat zloupotrebe vlasti i da predstavljaju protivpravno lišavanje slobode. Pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije apelant nije posebno obrazlagao.

b) Odgovor na apelaciju

26. Sud BiH u odgovorima na apelacije istakao je da nisu povrijeđena prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom na koje se apelant poziva, jer boravak i sloboda kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničeni u skladu sa Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu, pa sud u cijelosti ostaje pri navodima iznesenim u svojim odlukama.

27. Ministarstvo sigurnosti u odgovorima na apelacije istaklo je da su neosnovani navodi da u osporenim odlukama ne postoje razlozi o odlučnim činjenicama, te, u vezi s tim, ukazalo na član 7. ZKBS prema kom OSA vrši sigurnosne provjere za strance, da informacije pribavljene na ovaj način nose oznaku stepena tajnosti, a kako je propisano Zakonom o zaštiti tajnih podataka kojim je uređen i način pristupa, korištenja, čuvanja i zaštite ovih podataka, te da ovo ministarstvo nije ovlašteno da ih ocjenjuje, odnosno da je otkrivanje ovakvih informacija suprotno i kažnjivo prema navedenom zakonu. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava iz člana 8. Evropske konvencije, ukazano je na stav 2. navedenog člana shodno kom uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa, kad je to nužno u demokratskom društvu, ne predstavlja miješanje u vršenje garantiranog prava, a zbog čega stavljanje žalioca pod nadzor, odnosno oduzimanje prava na privremeni boravak i udaljenje imaju prioritet u odnosu na apelantovo pravo na porodični život. U pogledu navoda o povredi člana 5. Evropske konvencije, istaknuto je da je apelantu određena mjera protjerivanja na osnovu odredaba čl. 87. i 88. stav 1. tač. d) e) i h) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu na način i u postupku koji je propisan zakonom, te da apelantu nije bila uskraćena mogućnost i sudskog preispitivanja navedenih odluka.

28. Služba za poslove sa strancima u odgovoru na apelacije istakla je da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana 3. Evropske konvencije ocijenjeni kao paušalni i nepotkrijepljeni. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 8. Evropske konvencije, kao i tvrdnji da u osporenim odlukama nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, jer se pozivaju na neprovjerenu informaciju OSA-e da apelant predstavlja opasnost po nacionalnu sigurnost, izražen je isti stav kao i u odgovoru Ministarstva sigurnosti o ovim navodima. Pri tome je ukazano i na član 72. stav 4. ZKBS kojim je jasno definirano da se ne mogu razgledati spisi koji se vode kao povjerljivi ukoliko je to protivno javnom interesu i ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka. V.Relevantni propisi

29. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08 ) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

(Upravni spor) (1) Protiv konačnih upravnih akata donesenih prema ovom Zakonu može se pokrenuti upravni spor.

(2) Upravni spor pokreće se tužbom koja se podnosi Sudu Bosne i Hercegovine, u skladu sa Zakonom o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ako ovim Zakonom nije drugačije propisano.

Član 7.

(Sloboda kretanja) (4) Sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine. Pravilnik o načinu provođenja sigurnosne provjere donosi generalni direktor Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine.

Član 62.

(Odbijanje i odbacivanje zahtjeva za odobrenje boravka) (1) Strancu koji inače ispunjava uvjete za odobrenje boravka propisane ovim Zakonom, zahtjev za odobrenje privremenog ili stalnog boravka bit će odbijen ako:

g) prisutnost stranca, na osnovu podataka i informacija koje ima Služba ili obavještenja nadležnih organa, predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, ili predstavlja prijetnju javnom zdravlju, izuzimajući slučajeve kada je oboljenje nastupilo nakon odobrenog boravka u BiH;

(3) Rješenjem kojim je zahtjev za odobrenje boravka odbijen, odnosno zaključkom kojim je zahtjev za odobrenje boravka odbačen, utvrđuje se rok u kojem je stranac dužan napustiti BiH, a koji ne može biti duži od 15 dana od dana dostavljanja odluke. Član 87.

(Mjera protjerivanja) (1) Protjerivanje je mjera kojom se strancu nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom vremenskom periodu koji ne može biti kraći od jedne ni duži od pet godina.

(9) Dok rješenje ne postane izvršno, stranac se može staviti pod nadzor ili mu se može ograničiti kretanje na određeno područje ili mjesto i naložiti da se u određenim vremenskim razmacima javlja organizacionoj jedinici Službe na čijem području boravi.

Član 88.

(Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) (1) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:

d) je u BiH ostao nakon prestanka važenja izbjegličkog statusa, supsidijarne zaštite ili privremene zaštite ili nakon što su se stekli uvjeti iz člana 117. (Protjerivanje u slučaju odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu) ovog zakona, a nije ostvario pravo na boravak u skladu s ovim Zakonom;

e) je odluka o oduzimanju ili otpustu iz državljanstva BiH postala pravosnažna, a nije ostvario pravo na boravak u skladu s ovim Zakonom;

h) prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH; Član 91.

(Princip zabrane vraćanja «non-refoulement») (1) Stranac neće, ni na koji način, biti protjeran ili vraćen («refoulement») na granicu teritorije gdje bi mu život ili sloboda bili ugroženi zbog njegove rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili zbog političkog mišljenja, bez obzira da li mu je zvanično odobrena međunarodna zaštita. Zabrana vraćanja ili protjerivanja («non-refoulement») odnosi se i na lica za koja postoji osnovana sumnja da bi bila u opasnosti da budu podvrgnuta mučenju ili drugom nehumanom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Stranac, također, ne može biti ni protjeran ni vraćen u zemlju u kojoj nije zaštićen od slanja na takvu teritoriju.

Član 93.

(Zaključak o dozvoli izvršenja rješenja o protjerivanju) (1) Stranac se može prisilno udaljiti iz BiH.

(3) Kad rješenje o protjerivanju postane izvršno, Služba donosi zaključak o dozvoli izvršenja bez odgađanja, a najkasnije u roku od sedam dana od dana kada su osigurani uvjeti za prisilno udaljenje stranca iz BiH.

(4) Zaključkom o dozvoli izvršenja utvrđuje se da je rješenje o protjerivanju postalo izvršno i određuje način, vrijeme i mjesto izvršenja.

(5) Protiv zaključka o dozvoli izvršenja žalba na izvršenje može se podnijeti Ministarstvu u roku od osam dana od dana dostavljanja zaključka.

(6) Žalba ne odgađa započeto izvršenje.

Član 117.

(Protjerivanje u slučaju odbijanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu) Stranac čiji je zahtjev za međunarodnu zaštitu odbijen pravosnažnom odlukom iz člana 116. (Odluke po zahtjevu za međunarodnu zaštitu) tačka c) ili konačnom odlukom iz člana 116. tač. d) ili e), a koji ne napusti BiH u određenom roku, bit će protjeran iz zemlje u skladu sa članom 88. (Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) stav (1) tačka

d) ovog zakona.

30. Zakon o zaštiti tajnih podataka („Službeni glasnik BiH“ br. 54/05 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

(Značenje izraza) Izrazi korišćeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:

a) Tajni podatak je činjenica ili sredstvo koje se odnosi na javnu sigurnost, odbranu, vanjske poslove ili obavještajnu i sigurnosnu djelatnost Bosne i Hercegovine, koji je potrebno, u skladu s odredbama Zakona, zaštititi od neovlašćenih lica i koji je ovlašćeno lice označilo oznakom tajnosti;

f) Pristup je postupak upoznavanja lica s tajnim podatkom ili mogućnost upoznavanja lica s tajnim podatkom na osnovu dozvole za pristup tajnim podacima.

Član 5.

(Pristup tajnim podacima) (1) Izuzetno od odredaba Zakona, pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima imaju sljedeća lica:

d) sudije Suda BiH i Ustavnog suda BiH;

(2) Lica iz stava (1) ovog člana imaju pristup tajnim podacima potrebnim za vršenje njihove dužnosti u skladu sa Zakonom i ne mogu zahtijevati pristup dokumentima koji se ne odnose na pitanja u njihovoj nadležnosti.

(3) Lica iz stava (1) ovog člana ne mogu zahtijevati pristup tajnim podacima koji se ne odnose na pitanja iz njihove nadležnosti kako su propisane Ustavom, zakonima i propisima.

(4) Lica iz stava (1) ovog člana početkom mandata, odnosno pri preuzimanju dužnosti svojeručno potpisuju izjavu o upoznavanju sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima koji uređuju sigurnost tajnih podataka i preuzimaju obaveze postupanja prema tajnim podacima u skladu sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima.

Član 10.

(Uvjeti za pristup tajnim podacima) Pristup tajnim podacima moguć je samo uz uvjete utvrđene Zakonom i drugim podzakonskim propisima izdatim na osnovu Zakona, odnosno međunarodnim ili regionalnim sporazumima koje je zaključila Bosna i Hercegovina.

Član 11.

(Čuvanje tajnosti podatka) Svi funkcioneri iz člana 5. odnosno člana 6. Zakona, kao i ostali funkcioneri i zaposlenici koji imaju zakonsko ovlaštenje za pristup tajnim podacima, imaju obavezu da kao tajnu čuvaju podatke sve do skidanja s njih oznake tajnosti bez obzira na to kako su do njih došli, a to važi i nakon isteka njihovog mandata, prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka vršenja dužnosti ili članstva u odgovarajućem organu. Član 14.

(Ovlašćena lica za određivanje tajnosti podataka stepena VRLO TAJNO) (1)Stepen VRLO TAJNO mogu odrediti samo sljedeća ovlašćena lica:

c) generalni direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH, (2) Lica iz stava (1) ovog člana mogu, također, određivati i stepen tajnosti INTERNO,

POVJERLJIVO i TAJNO.

Član 17.

(Postupak određivanja tajnosti podatka) (1) Ovlašćeno lice određuje tajnost podatka u trenutku njegovog nastanka, odnosno na početku aktivnosti organa koji stvara tajni podatak.

(2) Dužnost ovlašćenog lica pri određivanju stepena tajnosti je da donese ocjenu o mogućoj štetnosti za sigurnost Bosne i Hercegovine, odnosno odgovarajuće institucije i organa ako bi taj podatak bio dostupan neovlašćenom licu.

Član 22.

(Ukidanje tajnosti podatka) (1) Ovlašćeno lice dužno je da ukine tajnost podatka kada se za to steknu uvjeti određeni Zakonom.

(2) Obrazloženje odluke o ukidanju tajnosti podatka mora biti u pismenoj formi, a to ukidanje tajnosti može da zatraži lice kojem je odbijen zahtjev za dobijanje tog podatka, o čemu odlučuje ovlašćeno lice.

Član 25.

(Prestanak tajnosti podatka) (1) Tajnost podatka, odnosno dokumenta prestaje:

d) ukidanjem tajnosti od strane ovlašćenog lica.

31. Zakon o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 12/04, 20/04, 56/06 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom osniva se Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija), koja je odgovorna za prikupljanje, analiziranje, obradu i distribuciju obavještajnih podataka u cilju zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

Agencija obavlja svoj rad u skladu sa odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila.

Član 5.

U smislu ovog zakona, pod "prijetnjama po sigurnost Bosne i Hercegovine" smatraće se prijetnje suverenitetu, teritorijalnom integritetu, ustavnom poretku, osnovama ekonomske stabilnosti Bosne i Hercegovine, kao i prijetnje po globalnu sigurnost koje su štetne po Bosnu i Hercegovinu, a naročito (…).

Član 27.

Generalni direktor odgovoran je za profesionalno, zakonito i blagovremeno izvršavanje aktivnosti Agencije.

Generalni direktor Agencije ima sljedeća prava i dužnosti:

19.da odgovori na žalbe koje podnose lica u skladu sa članom 68. ovog zakona.

Član 68.

Lica koja smatraju da su njihova prava narušena radnjama ili propustima Agencije mogu se obratiti nadležnom sudu.

Svako lice u Bosni i Hercegovini može podnijeti žalbu generalnom direktoru u vezi sa radnjama Agencije.

Član 87.

Informacije koje Agencija čuva i koje su označene kao povjerljive ili tajne mogu se otkriti samo uz odobrenje generalnog direktora Agencije. Generalni direktor može zamjeniku generalnog direktora dati ovlaštenje za donošenje odluke u vezi sa pojedinim kategorijama otkrivanja.

Ako je informacija označena kao tajna zato što sadrži lične podatke, otkrivanje se može odobriti samo ako je izričito predviđeno zakonom ili ako je ispunjen jedan od sljedećih uvjeta:

a) lice o kojem se radi dalo je saglasnost za otkrivanje;

b) otkrivanje je od vitalnog interesa za lice o kojem se radi; ili

c) otkrivanje je nužno zbog općeg javnog interesa koji spada u nadležnost Agencije. Kao izuzetak od odredbe stava 1. ovog člana, za otkrivanje informacija stepena VRLO TAJNO i tajnih podataka o evidenciji saradnika potrebna je i saglasnost predsjedavajućeg Vijeća ministara.

Član 88.

U svakom zahtjevu za otkrivanje informacija mora biti naveden organ ili lice koje podnosi zahtjev, kao i razlog traženja informacija.

Otkrivena informacija se ne smije koristiti u svrhe koje nisu navedene u zahtjevu za otkrivanje informacija.

Član 91.

Agencija je dužna obavijestiti građanina, na njegov pisani zahtjev, da li su pokrenute mjere prikupljanja podataka protiv njega i da li Agencija vodi evidenciju koja sadrži njegove lične podatke i da mu, na njegov zahtjev, tu dokumentaciju o prikupljenim podacima stavi na uvid. Ta evidencija ne smije sadržavati informacije o pripadnicima Agencije koji su preduzeli mjere prikupljanja podataka vezanih za treća lica.

Agencija mora dati tražene informacije, odnosno dopustiti uvid u dokumente navedene u stavu 1. ovog člana u roku od 60 dana od dana primanja zahtjeva.

Agencija može biti oslobođena obaveze iz stava 1. ovog člana ukoliko:

1. takva informacija može ugroziti obavljanje zadataka Agencije;

2. takva informacija može ugroziti sigurnost izvora ili drugog lica.

U slučajevima kada generalni direktor oslobodi Agenciju od primjene odredbi iz stava 1. ovog člana, on donosi odluku u kojoj navodi razloge utvrđene u stavu 3. ovog člana. Građani se mogu žaliti na takvu odluku prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini.

32. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Upravni spor može se voditi samo protiv konačnog upravnog akta.

Konačni upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim nadležna institucija iz člana 4. ovog zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (u daljem tekstu: konačni upravni akt).

Član 13.

U upravnom sporu može se tražiti i povrat oduzetih stvari, kao i naknada štete koja je tužiocu nanesena izvršenjem konačnog upravnog akta koji se pobija.

Član 19.

Izuzetno od stava 1. ovoga člana, tužba protiv rješenja o stavljanju stranca pod nadzor podnosi se u roku od 24 sata od uručenja, odnosno dostave rješenja drugostepenog tijela u upravnom postupku, odnosno protekom toga roka ako u njemu drugostepena odluka nije donesena. U sporovima iz ovog stava Sud odlučuje po hitnom postupku, saslušava stranca i sudsku odluku donosi što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja tužbe.

Član 29.

O upravnim sporovima Sud rješava na nejavnoj sjednici.

Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, Sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljem tekstu: rasprava).

Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava.

VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost u odnosu na član II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. Evropske konvencije

34. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koji se tiče navoda o povredi člana II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda.

35. Član 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

8) ako su izmijenjene pravne okolnosti;

36. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant osporava presude Suda BiH kojim su odbijene njegove tužbe u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva kojim su potvrđena rješenja Službe kojim mu je odbijen zahtjev za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u BiH, odnosno kojima se protjeruje iz BiH, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, a presudom kojom je odbijena njegova tužba u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva kojim je potvrđeno rješenje Službe kojim se protjeruje iz BiH i njegovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud primjećuje da se apelant 10. maja 2008. godine aplikacijom obratio Evropskom sudu, koji je 7. februara 2012. godine donio presudu u apelantovom predmetu (vidi, Evropski sud, Al-Hamdani protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 31098/10, presuda od 7. februara 2012. godine) u kojoj je zaključio da apelant nije pružio nikakve dokaze koji mogu potvrditi da postoji stvarni osnov za uvjerenje da bi apelant, ako bi bio deportiran, bio izložen realnom riziku da bi bio podvrgnut postupanju suprotnom članu 3. Evropske konvencije, te je ove apelantove navode ocijenio kao očigledno neosnovane i odbacio ih u skladu sa članom 35. st. 3. i 4. Evropske konvencije (stav 52. odluke). Evropski sud je konstatirao da je “ Sud već imao priliku procijeniti opću sigurnosnu situaciju u Iraku (vidjeti F.H. protiv Švedske broj 3262/06, tačka 9320, januar 2009. godine). U tom predmetu Sud je smatrao da opća situacija u Iraku, mada nesigurna i problematična, nije tako ozbiljna da bi izazvala, sama po sebi, kršenje člana 3. ako bi se apelant, koji je hrišćanin i član partije Ba'ath, vratio. Također, Evropski sud je konstatirao da je sigurnosnu situaciju u Iraku razmatrao u predmetu Muslim protiv Turske broj 53566/99 od 26. aprila 2005. godine, a za nedavnu procjenu sigurnosne situacije u Kirkuku pozvao se na predmet Agalar protiv Norveške broj 55120/09 od 8. novembra 2011. godine. Evropski sud je, također, konstatirao „da je apelant dva puta posjetio Irak u vrijeme izbijanja nasilja u toj zemlji, i to bez ikakvih posljedica“, te da je „sigurnosna situacija u Iraku bila mnogo opasnija u vrijeme aplikantovih posjeta nego što je danas“.

38. Evropski sud je, također, zaključio da nema kršenja člana 5. stav 1. Evropske konvencije u pogledu perioda apelantovog pritvora od 8. novembra 2010. godine (nakon donošenja rješenja o protjerivanju) do 7. aprila 2011. godine (stav 64. odluke).

Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4458/10 razmatrao apelacije istog apelanta podnesene protiv rješenja o produženju nadzora zbog povrede prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te je usvojio stav da su izmijenjene pravne okolnosti u situaciji kada je Evropski sud odlučio o suštinski istim pravnim pitanjima koja su pokrenuta i apelacijom podnesenom Ustavnom sudu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4458/10 od 15. maja 2012. godine, tačka 20, dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je i u konkretnom slučaju citiranom presudom Evropskog suda Al-Hamdani protiv Bosne i Hercegovine od 7. februara 2012. godine došlo do izmjene pravnih okolnosti u odnosu na situaciju u momentu podnošenja apelacije s obzirom na to da je, u međuvremenu, Evropski sud u navedenoj presudi razmatrao apelantove navode da bi, u slučaju protjerivanja u Irak, bio izložen riziku da bude podvrgnut tretmanu koji je u suprotnosti sa članom

3. Evropske konvencije, kao i navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud, stoga, smatra da je bespredmetno dalje razmatrati apelantove navode o navodnoj povredi člana II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. Evropske konvencije.

Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

39. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o povredi ovog prava Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

40. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

41. Apelant navodi da je osporenim odlukama koje se odnose na neodobravanje boravka na teritoriji BiH povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da odluke koje se tiču ulaska, ostanka i protjerivanja stranaca ne uključuju utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza ili utvrđivanje postojanja krivične optužbe protiv njega u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Maaouia protiv Francuske, aplikacija broj 39652/98, st. 36-40, ECHR 2000-X). Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije u ovom dijelu ratione materiae u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na ostala prava

43. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

44. Ustavni sud primjećuje da je predmet osporavanja apelacijom Presuda Suda BiH broj U- 282/10 od 1. juna 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 24. juna 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Zatim, apelant osporava Presudu Suda BiH broj S1 3 U 004206 11 U od 16. marta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 4. aprila 2011. godine, pa je i ova apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, obje apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija i u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

46. Apelant osporava presude Suda BiH kojim su odbijene njegove tužbe u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva kojim su potvrđena rješenja Službe kojim je odbijen njegov zahtjev za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u BiH, odnosno kojima se protjeruje iz BiH, jer smatra da su ovim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava iz člana 13. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

47. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

48. Apelant je istakao da bi njegovim protjerivanjem bilo povrijeđeno ne samo njegovo pravo već i pravo na porodični život njegove supruge i djece koji su državljani BiH. Najzad, apelant je posebno istakao da nikad nije bio upoznat sa razlozima zbog kojih predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, a na osnovu čega mu je uskraćeno pravo na privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja.

49. Ustavni sud primjećuje da je apelant u toku postupka pred nadležnim organima i Sudom BiH isticao da u BiH boravi više od 30 godina. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelant zaključio brak sa državljankom BiH 1987. godine, te da imaju petero djece (od kojih je dvoje maloljetno). Pravosnažnim Rješenjem Službe broj 19.4.4-50-UP-1-2-315-2/07 od 8. januara 2010. godine odbijen je apelantov zahtjev za odobravanje prava na privremeni boravak u BiH po osnovu braka sa državljankom BiH. Pravosnažnim Rješenjem iste službe broj UP-1/19.5-07.3-90/10 od 9. novembra 2010. godine apelantu je izrečena mjera protjerivanja na pet godina. Predmetna rješenja su donesena zbog toga što je utvrđeno da predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Iz predočenih dokumenata Ustavnom sudu proizlazi da je apelant uspostavio odnose koji predstavljaju porodični život u smislu člana 8. Evropske konvencije, pa da izrečena mjera protjerivanja predstavlja miješanje u apelantovo pravo na porodični život (vidi, Evropski sud, Al- Nashif protiv Bugarske, presuda od 20. juna 2000. godine, st. 112-115, Lupsa protiv Rumunije, aplikacija broj 10337/04, st. 24, 26. i 27, ECHR 2006-VII, Musa i drugi protiv Bugarske, presuda od 11. januara 2007. godine, stav 58, Bashir i drugi protiv Bugarske, presuda od 14. juna 2007. godine, stav 37).

50. Da bi miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo u skladu sa članom 8. Evropske konvencije, ono mora biti „u skladu sa zakonom“, mora slijediti jedan od „legitimnih ciljeva“ određenih stavom 2. navedenog člana i mora biti „neophodno u demokratskom društvu“.

51. Prema stavu Evropskog suda, izraz „u skladu sa zakonom“ ne zahtijeva samo da miješanje treba da ima osnov u domaćem pravu već da se tiče i kvaliteta tog zakona, te da bude u skladu sa vladavinom prava. Stoga, izraz „u skladu sa zakonom“ pretpostavlja da domaći zakon mora biti dostupan i predvidiv, u smislu da je njegovo značenje dovoljno jasno da pojedincu može dati dovoljno naznaka u kojim okolnostima i pod kojim uvjetima su javne vlasti ovlaštene da koriste mjere koje mogu utjecati na prava iz Konvencije. Štaviše, zakon mora pružati stepen pravne zaštite od arbitrarnog miješanja javne vlasti. U stvarima koje se tiču fundamentalnih prava bilo bi suprotno da diskrecija dodijeljena javnim vlastima bude korištena u uvjetima neograničene vlasti. Stoga, zakon mora ukazivati na domašaj bilo kog diskrecionog ovlaštenja datog nadležnom organu i dovoljno jasno na način njegovog izvršavanja, tako da pojedincu pruži adekvatnu zaštitu od arbitrarnog miješanja (vidi, pored brojnih drugih, Evropski sud, Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, paragrafi 31-33, st. 66-68, C.G. i drugi protiv Bugarske, presuda od 24. aprila 2008. godine, stav 39).

52. Dalje, prema stavu Evropskog suda u pogledu mjera koje se tiču nacionalne sigurnosti, zahtjev za predvidljivošću ne može biti isti kao u mnogim drugim oblastima. Također, zahtjev da zakon bude predvidljiv ne ide tako daleko da državi nameće obavezu da donese zakone u kojim će detaljno biti navedena sva ponašanja koja mogu povlačiti odluku da pojedinac bude protjeran zbog razloga nacionalne sigurnosti. Prema prirodi stvari, prijetnje nacionalnoj sigurnosti mogu varirati prema karakteru, mogu biti nepredvidive i teško ih je unaprijed definirati. Međutim, čak i kad je nacionalna sigurnost u pitanju, koncept zakonitosti i vladavine prava u demokratskom društvu zahtijeva da mjera protjerivanja, koja utječe na fundamentalna ljudska prava, bude u određenom obliku predmet adversarijalnog postupka pred nezavisnim organom ili sudom nadležnim da efektivno razmotri razloge za protjerivanje i da ispita relevantne dokaze, a kad je potrebno, da upotrijebi odgovarajuća proceduralna ograničenja u pogledu korištenja tajnih podataka. Pojedinac mora biti u stanju da osporava ocjenu izvršne vlasti da je u pitanju nacionalna sigurnost. Mada će ocjena izvršne vlasti o tome šta predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti prirodno imati značajnu težinu, nezavisni organ ili sud mora biti u stanju da reagira u slučajevima u kojim pozivanje na ovaj koncept nema razumnu osnovu u činjenicima ili ukazuje na tumačenje „nacionalne sigurnosti“ koje je nezakonito, ili suprotno zdravom razumu i arbitrarno (vidi već citirane, Al-Nashif, st. 119-124, Lupsa, st. 33. i 34). Činjenica je da ideju o „nacionalnoj sigurnosti“ nije moguće iscrpno definirati (vidi, Esbester protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 18601/91, neobjavljena odluka Komisije od 2. aprila 1993. godine, Hewitt i Harman protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 20317/92, neobjavljena odluka Komisije od 1. septembra 1993. godine, Christie protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 21482/93, odluka Komisije od 27. juna 1994. godine, DR 78-A, str. 119. do 134), te da izvršna vlast može imati prilično široku slobodu procjene o tome šta je interes sigurnosti. Međutim, to ne znači da njen opseg može biti toliko širok da se razlikuje od njenog prirodnog značenja (vidi, Evropski sud, mutatis mutandis, Association for European Integration and Human Rights i Ekimdzhiev protiv Bugarske, presuda od 28. juna 2007. godine, stav 84).

53. Najzad, prema stavu Evropskog suda, lice prema kojem se preduzimaju mjere na osnovu zabrinutosti za nacionalnu sigurnost ne smije biti lišeno svih garancija protiv arbitrarnosti. Između ostalog, tom licu se mora omogućiti da mjere koje su u pitanju razmotri nezavisni i nepristrasni organ koji je nadležan da ispita sva relevantna činjenična i pravna pitanja kako bi se utvrdila zakonitost preduzetih mjera i kako bi se osudila eventualna zloupotreba javnih vlasti. Pred takvim organom lice koje je u pitanju mora uživati prednosti adversarijalnog postupka kako bi iznijelo svoje stavove i pobijalo argumente javne vlasti (vidi već citiranu, Al-Nashif, st. 123-124).

54. U konkretnom slučaju uskraćivanje prava na privremeni boravak i mjera protjerivanja izrečeni apelantu, zasnovani na članu 62. stav 1. tačka g) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, koji propisuje da će strancu koji ispunjava uvjete za odobrenje boravka propisane navedenim zakonom zahtjev za izdavanje odobrenja za privremeni boravak u BiH biti odbijen ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, te na članu 62. stav 3. istog zakona koji regulira da, u slučaju kada je strancu zahtjev za odobrenje privremenog boravka odbijen zbog toga što predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, apelantu može biti izrečena mjera protjerivanja. Dakle, izrečene mjere imale su osnov u domaćem zakonu koji je objavljen u službenom glasilu, čime je zadovoljen zahtjev dostupnosti.

55. Dalje, iz obrazloženja odluka kojim je odlučivano o navedenim mjerama proizlazi da apelantovo prisustvo u državi, prema procjeni OSA-e, predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, pa bi navođenje njenog sadržaja bilo u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka. Međutim, sudijama Suda BiH nije bila uskraćena mogućnost da ostvare uvid u informaciju OSA-e prema kojoj je apelant označen kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti i da se upoznaju sa njenim sadržajem. U obrazloženju osporene odluke Suda BiH nema ništa što bi upućivalo na zaključak da je tumačenje „nacionalne sigurnosti“ u apelantovom slučaju bilo nezakonito, ili suprotno zdravom razumu, ili da se radilo o arbitrarnoj procjeni. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je informaciju sačinila OSA, koja je, u skladu sa Zakonom o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji, odgovorna za prikupljanje, analiziranje, obradu i distribuciju obavještajnih podataka radi zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine, te koja radi u skladu sa odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala, ili im je pristupila. Dalje, informacija je sačinjena na temelju izričitog ovlaštenja iz člana 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu prema kojem je obavljanje sigurnosnih provjera za strance u nadležnosti OSA-e.

Apelantu nije bila uskraćena mogućnost preispitivanja odluke o uskraćivanju prava na privremeni boravak i izrečene mjere protjerivanja putem žalbe, odnosno tužbe u upravnom sporu pred nezavisnim i nepristrasnim organom, odnosno Sudom BiH, u kontradiktornom postupku u kom je apelant imao sve proceduralne garancije. Činjenica da ni u jednoj fazi postupka uskraćivanja prava na privremeni boravak i izricanja mjere protjerivanja apelantu nije, makar u naznakama, predočena suština slučaja prijetnje po nacionalnu sigurnost, temelji se na zakonskom ograničenju za učesnike u postupku da, i pored mogućnosti da ocjenjuju sadržaj informacije OSA-e, te da zahtijevaju i njeno obnavljanje, ne mogu odlučivati o skidanju tajnosti ni u dijelu ni u cjelini, odnosno ne mogu je otkriti i prezentirati u toku postupka, niti praviti opservacije o njenom sadržaju u obrazloženju odluke. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je identično pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 5802/10 od 30. i 31. marta 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) u kojoj je, između ostalog, konstatirao da informacija OSA-e nije bila apsolutno nedostupna apelantu, ali da u postupku nije koristio mehanizme ustanovljene odredbama Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji i Zakona o zaštiti tajnih podataka, te je time sam sebe i lišio mogućnosti da uspješno osporava činjenicu da je prijetnja po nacionalnu sigurnost. S obzirom na to da apelant ove mogućnosti nije koristio, a da, izuzimajući činjenice da mu nije otkrivena informacija OSA-e, nije tvrdio da mu mjera protjerivanja nije izrečena u skladu sa uvjetima propisanim zakonom, na način i u postupku koji je, također, propisan zakonom, Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da je miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo zakonito. Pošto se okolnosti ovog predmeta ne razlikuju od okolnosti predmeta broj AP 5802/10, Ustavni sud zaključuje da je i u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo zakonito.

56. Dalje, stav 2. člana 8. Evropske konvencije predviđa da svako uplitanje javnih organa vlasti u uživanje prava na privatni i porodični život mora biti „nužno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih”.

57. Da bi se odredilo da li su osporene odluke kojima je apelantu naređeno da napusti teritoriju BiH kompatibilne s poštivanjem prava na porodični život, mora se razmotriti opseg veza koje pojedinac ima u državi domaćinu i u državi prijema koja je država porijekla. Neki od faktora koji se pri tome uzimaju u obzir su: dužina boravka i poznavanje jezika i kulture i jedne i druge države, postojanje porodičnih veza i društvenog kruga u obje zemlje, efekat na odnos sa onim članovima porodice koji ostaju, sve druge lične okolnosti kao što su zdravstveni ili psihološki faktori koji mogu značiti da bi deportacija imala drastičan utjecaj na pojedinca. Navedeni faktori moraju biti u ravnoteži s razlozima za deportaciju da bi se odredilo da li je miješanje u porodični život proporcionalno potrebi na koju se njime odgovara.

58. U konkretnom slučaju, kao što je već konstatirano u ovoj odluci, nesporno je da je apelant boravio 30 godina u BiH, da je oženjen državljankom BiH (1987. godine), te da su u bračnoj zajednici rođena i djeca. O drugim vezama s državom BiH apelant nije dostavio Ustavnom sudu bilo kakve dokaze. U pogledu veza sa Irakom, kao zemljom svog porijekla, Ustavni sud primjećuje da apelant ne tvrdi da ne govori jezik zemlje porijekla, ili da je presjekao sve veze sa zemljom porijekla. Dalje, apelant nije dostavio Ustavnom sudu bilo kakve dokaze o tome da u Iraku, kao zemlji svog porijekla, ima bilo kakvih problema s javnim vlastima.

59. Odgovarajući na pitanje da li je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da li predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu radi poštivanja vladavine prava, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, da je koristio više lažnih identiteta, te da je kontaktirao sa drugim licima koja predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Dalje, u konkretnom slučaju Sud BiH je razmotrio okolnosti u vezi sa apelantovim ličnim prilikama kao što su brak i porodica, te, dovodeći ih u vezu s pitanjima iz nacionalne sigurnosti, utvrdio da je mjera protjerivanja koja je izrečena apelantu proporcionalna njegovom uživanju u pravu na porodični život. Ustavni sud smatra da je obrazloženje koje je dao Sud BiH o odnosu nacionalne sigurnosti i poštivanja apelantovog prava na porodični život zadovoljavajuće i da ono ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Odluke upravnih organa su bile predmet sudske kontrole u smislu Evropske konvencije, tako da je Sud BiH u okolnostima navedenog slučaja ispitao opasnost apelanta po nacionalnu sigurnost, a da je pri tome, s druge strane, osigurao da tajne informacije ne budu javno otkrivene. Ustavni sud smatra da navedeno zadovoljava princip koji je Ustavni sud izrazio u Odluci broj AP 1222/07, a to je da sudovi moraju pažljivo ocijeniti osnove za udaljavanje i razmotriti da li se miješanje u pravo na privatni i porodični život može opravdati u okolnostima predmeta. Također, Ustavni sud smatra da je apelantu izrečena mjera protjerivanja na period od pet godina, kao i da apelant ničim ne dokazuje da postoji opasnost za njega i njegovu porodicu da borave u Iraku. Prema tome, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na porodični život.

60. Ustavni sud zaključuje da odbijanjem zahtjeva za izdavanje odobrenja za privremeni boravak i izricanjem mjere protjerivanja nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na nediskriminaciju

61. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije naveo u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, po kojem osnovu, niti je dostavio bilo kakav dokaz kojim bi učinio vjerovatnim svoje navode o diskriminaciji. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

62. Apelant navodi da mu je osporenim presudama Suda BiH, kojim je pravosnažno odbijen njegov zahtjev za dobivanje privremenog boravka, te određena mjera protjerivanja iz BiH, povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, te pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

63. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana II/3.a), s obzirom na prethodno obrazloženje i odlučenje u odnosu na pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati eventualne povrede navedenog prava (vidi već navedenu odluku Evropskog suda Al-Hamdani protiv Bosne i Hercegovine, stav 52).

64. Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim navodima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na porodični život s obzirom na to da je apelant naveo da Sud BiH nije poštivao stavove Ustavnog suda izražene u odlukama br. AP 1222/07 i AP 41/09. S obzirom na to da je Ustavni sud u dijelu u kojem je razmatrao navode o povredi prava na porodični život zaključio da su u postupku donošenja osporenih odluka zadovoljeni principi koje je Ustavni sud izrazio u Odluci broj AP 1222/07, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe da se posebno razmatra ovaj dio apelacije.

VIII.Zaključak

65. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je odluka o oduzimanju prava na privremeni boravak i izrečenoj mjeri protjerivanja zasnovana na uvjetima propisanim zakonom, donesena u postupku koji je propisan zakonom u kom je apelant imao sve proceduralne garancije, te kada razlozi i obrazloženja iz osporene odluke nedvosmisleno upućuju na zaključak da je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava.

66. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije ukoliko apelant nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o diskriminaciji.

67. Na osnovu člana 16. stav 4. tač. 8. i 9. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

68. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić