Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1671/12 (S. H.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1671/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1671/12, rješavajući apelaciju Sulejmana Horića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulejmana Horića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 I 007261 12 Gz od 11. aprila 2012. godine, rješenja Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 I 007261 08 I od 25. januara 2012. godine, rješenja Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 I 007261 08 I od 26.

decembra 2011. godine i rješenja Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 I 007261 08 I od 16. januara 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Sulejman Horić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 7. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 I 007261 12 Gz od 11. aprila 2012. godine, rješenja Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 I 007261 08 I od 25. januara 2012. godine, rješenja Općinskog suda broj 46 0 I 007261 08 I od 26. decembra 2011. godine i rješenja Općinskog suda broj 46 0 I 007261 08 I od 16. januara 2009. godine. Apelant je ujedno zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio M.K. da pokloni, zavješta, ili na bilo koji način optereti nepokretnost označenu kao k.č. br. 1059/1, po kulturi oranica zvana «Jugovača» površine 6.181 m², upisana u zk.ul.br. 1241 k.o. Donji Vakuf, do okončanja postupka po apelaciji, kao i da naloži Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda da ovu privremenu mjeru upiše u zemljišnu knjigu na označenoj parceli.

2. M.K. (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) podnio je Općinskom sudu prijedlog za dozvolu izvršenja protiv apelanta na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda broj P-1078/02 od 14. februara 2005. godine, potvrđenom presudom Kantonalnog suda broj Gž-471/05 od 30. novembra 2006. godine, kojom je apelant obavezan da tražitelju izvršenja naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.811,00 KM. U prijedlogu za izvršenje M.K. je predložio da Općinski sud odredi predmetno izvršenje na nakretnini označenoj kao k.č. br. 1059/1 oranica «Jugovača» površine 6.181 m², upisana u zk.ul.br. 1241 k.o. Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) koja je u vlasništvu apelanta 1/1, tako što će se izvršiti zabilježba izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrditi vrijednost nekretnine, te nakon prodaje nekretnine namiriti tražitelja izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom. Općinski sud je rješenjem broj 46 0 I 007261 08 I od 16. januara 2009. godine dozvolio predloženo izvršenje.

3. Nakon što je provedeno vještačenje od strane sudskog vještaka poljoprivredne struke kojim je određena vrijednost predmetne nekretnine, Općinski sud je donio zaključak broj 46 0 I 007261 08 I od 27. septembra 2011. godine kojim je određeno ročište za prodaju predmetne nekretnine. Navedenim zaključkom je određeno da će se ročište za prodaju predmetne nekretnine usmenim javnim nadmetanjem održati 2. novembra 2011. godine.

4. Općinski sud je 2. novembra 2011. godine donio zaključak broj 0 I 007261 08 I kojim je utvrđeno da je predmetna nekretnina, dosadašnje vlasništvo apelanta (izvršenika), prodana 2. novembra 2011. godine za iznos od 30.592,00 KM, tražitelju izvršenja kao najpovoljnijem ponuđaču.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 46 0 I 007261 08 I od 26. decembra 2011. godine tražitelju izvršenja je dosuđena predmetna nepokretnost upisana u zk.ul.br. 1241 k.o. Donji Vakuf, dosadašnje vlasništvo apelanta. Istim rješenjem je određena predaja u posjed nepokretnosti iz stava 1. ovog rješenja tražitelju izvršenja i naloženo Zemljišnoknjižnom uredu ovog suda da predmetnu nepokretnost upiše kao vlasništvo tražitelja izvršenja sa 1/1 dijela, te da se briše pravo svih trećih lica upisanih na toj nekretnini, kao i da tražitelj izvršenja uplati porez nadležnom poreznom organu na ime kupljene nekretnine.

6. Rješenjem Općinskog suda broj 46 0 I 007261 08 I od 25. januara 2012. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanta za povrat u pređašnje stanje. U obrazloženju rješenja sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta koji proizilaze iz dostavljenih podnesaka sudu od 30. decembra 2011. godine i 9. januara 2012. godine, u kojima je apelant naveo da je uplatio dosuđeni iznos prije uplate razlike prodajne cijene od strane tražitelja izvršenja odnosno, da je apelanta u izvršnom postupku zastupao punomoćnik koji za to nije imao valjanu punomoć.

7. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda broj 46 0 I 007261 08 I od 26. decembra 2011. godine, Kantonalni sud je donio rješenje broj 46 0 I 007261 12 Gz od 11. aprila 2012. godine kojim je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdio osporeno rješenje Općinskog suda. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku, istaknuvši da nezadovoljstvo apelanta sa radnjama koje je poduzimao njegov punomoćnik predstavlja odnos između apelanta kao vlastodavca i advokata kao njegovog punomoćnika koji ne može biti od uticaja na tok predmetnog postupka niti na donošenje drugačije odluke. Također, u obrazloženju je navedeno da se uplata dugovanog iznosa od strane apelanta nakon ročišta na kojem je prodata predmetna nekretnina ne može prihvatiti u smislu prijedloga za obustavu izvršnog postupka jer je apelant propustio da ispuni svoju obavezu u paricionom roku iz izvršne isprave. S obzirom da je apelant tokom predmetnog postupka propustio da, primjenom člana

71. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 32/03, 52/03, 33/06; 39/06 i 39/09, u daljnjem tekstu: ZIP), predloži promjenu predmeta izvršenja, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio odredbe čl. 90., 93. i 96. ZIP.

8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. S obzirom da apelant osporava rješenja redovnih sudova koja su donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije.

11. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi «Službeni glasnik BiH», broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

12. U konkretnom slučaju, apelant kao izvršenik osporava odluke koje su donesene u izvršnom postupku u kojem je izvršena prodaja njegove imovine radi namirenja novčanog potraživanja, koje je tražitelj izvršenja imao prema apelantu. Dakle, građanska prava i obaveze apelanta utvrđena su presudom Općinskog suda broj P-1078/02 od 14. februara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-471/05 od 30. novembra 2006. godine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima kada pobijanim rješenjima nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava, odnosno obaveze apelanta, navedeni postupak nije obuhvaćen zaštitom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

13. Imajući u vidu navedeno, kao i principe izložene u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanje građanskih prava i obaveza u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i 6. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom djelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine, gdje je konstatovao da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa su apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu takođe odbačeni kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud smatra da se praksa iz predmeta, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine, može primjeniti i u konkretnom slučaju, obzirom da je prethodno utvrđeno da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza. Novčani iznos koji apelant treba da isplati tražitelju izvršenja, predstavlja imovinsku vrijednost koja je kao građansko pravo zaštićena članom 6. Evropske konvencije. Međutim, osnovanost zahtjeva za isplatu na ime troškova parničnog postupka nije utvrđena u predmetnom izvršnom postupku, već u parničnom postupku koji je prethodio donošenju odluke u izvršnom postupku. Stoga se apelantovi navodi u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju takođe odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ističe da član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju, navodi apelanta o kršenju ovog prava se odnose na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Imajući u vidu da je u slučaju apelanta, Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić