Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2037/12 (B. D.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2037/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2037/12, rješavajući apelaciju Bećira Djedovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bećira Djedovića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 39 0 P 000992 11 Rev od 15. marta 2012. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 000992 10 Gž od 22.

februara 2011. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Bećir Djedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešanjke, kojeg zastupa Martin Džido, advokat iz Jelaha, podnio je 28. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 000992 11 Rev od 15. marta 2012. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 000992 10 Gž od 22. februara 2011. godine.

2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta protiv R.B. i B.B. (u daljnjem tekstu: tužene), radi jačeg prava na posjed, v.s. 500,00 KM, Općinski sud u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 39 0 P 000992 07 P od 11. avgusta 2009. godine. Navedenom presudom obavezane su tužene da apelantu predaju u posjed po ½ nekretnine pobliže opisane u dispozitivu presude, da trpe da se na temelju presude u nadležnoj službi Općine Tešanj izvrši promjena upisa, kao i da apelantu naknade troškove postupka u iznosu od 1.275,00 KM.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 39 0 P 000992 10 Gž od 22. februara 2011. godine žalba tuženih je uvažena i presuda Općinskog suda preinačena tako da je u cjelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Istom presudom obavezan je apelant da tuženim naknadi troškove postupka u iznosu od 960,00 KM.

4. Apelant je protiv drugostepene presude izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem broj 39 0 P 000992 11 Rev od 15. marta 2012. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine F BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), u kojoj stoji da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Naime, Vrhovni sud je istakao da kako se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na nenovčano potraživanje, to je za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u svojoj tužbi označio – član 53. stav 2. tačka 5. i član 316. stav 1. u vezi sa članom 321. stav 2. ZPP-a. S obzirom da u konkretnom slučaju označena vrijednost spora u tužbi ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, (označena vrijednost 500,00 KM) to iz osnova člana 237. stav 2. ZPP-a, revizija nije dozvoljena. Također, Vrhovni sud je ocijenio da odlučivanje o reviziji u konkretnom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, te da nema mjesta za primjenu člana 237. stav 3. ZPP-a.

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjnje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine.

8. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda broj 39 0 P 000992 10 Gž od 22. februara 2011. godine izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 39 0 P 000992 11 Rev od 15. marta 2012. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. S toga proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda.

9. S obzirom da iz stanja spisa proizilazi da je je apelantu 25. marta 2011. godine uručena presuda Kantonalnog suda broj 39 0 P 000992 10 Gž od 22. februara 2011. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 28. maja 2012. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Kantonalnog suda kao konačnu odluku u konkretnom slučaju.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2037/12 (B. D.) | Sudska praksa | Aktio