Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1108/09 (Zeničko-dobojski kanton)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Kolektivni ugovor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1108/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1108/09, rješavajući apelacije Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Zeničko-dobojskog kantona podnesene protiv:

- presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70-

0-Rs-000134-09-Rev od 24. februara 2011. godine,

- presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-002069 od 3. marta 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-001801 od 16. februara 2009. godine, broj 004-0-Gž-08-002072 od 3. marta 2009. godine, broj 004-0-

Gž-09-001599 od 10. februara 2010. godine, broj 004-0-Gž-09-003279 od 13. maja 2010. godine, broj 41-0-P-005985-09-Gž od 17. maja 2010. godine, broj 43-0-P-012367-09-Gž od 16. jula 2010. godine, broj 43-0-p-112497-09-Gž od 1. juna 2010. godine, broj 43-0-P-017524-10-Gž od 11. oktobra 2010. godine, broj 43-0-P-000631-10-Gž od 2. novembra 2010. godine, broj 43-0-P-017526-09-Gž od 5. novembra 2010. godine, broj 43-0-P-001880-09-Gž od 17. novembra 2010. godine, broj 43-0-P-020403-09-Gž od 3. decembra 2010. godine, broj 43-0-P-005491-10-Gž od 30. novembra 2010. godine, broj 43-0-P-

015577-10-Gž od 2. marta 2011. godine, broj 43-0-P-0155773-10-Gž od 24. marta 2011. godine, broj 004-0-Gž-08-002787 od 20. augusta 2009. godine, broj 43-0-P-013931-10-Gž od 12. aprila 2011. godine, broj 43-0-P-016314-10-Gž od 11. aprila 2011. godine, broj 43-0-P- 015497-11-Gž od 9. augusta 2011. godine, broj 43-0-P-008654-11-Gž od 31. augusta 2011. godine, i broj 43-0-P-011681-11-Gž od 1. novembra 2011. godine,

- presuda Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-P-06-000450 od 11. jula 2008. godine, Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-000549 od 9. jula 2008. godine, Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-P-07-

000040 od 2. jula 2008. godine, Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-

07-000303 od 21. novembra 2008. godine, Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-07-000438 od 9. marta 2009. godine, Općinskog suda u Visokom broj 41-0-P-005985-07-P od 14. jula 2009. godine, Općinskog suda u Zenici broj 43-0-P-012367-07-P od 7. maja 2009. godine, Općinskog suda u Zenici broj 43-0-P-012497-06-p od 16. marta 2009. godine, Općinskog suda u Zenici broj 43-0-P-017524-07-P od 13. januara 2010. godine, Općinskog suda u Zenici broj 43-0-P-000631-07-

P od 2. oktobra 2009. godine, Općinskog suda u Zenici broj 43-0-P-

017526-07-P od 6. augusta 2009. godine, Općinskog suda u Zenici broj 43-0-P-001880-07-P od 1. oktobra 2009. godine, Općinskog suda u Zenici broj 43-0-P-020403-06-P od 22. oktobra 2009. godine, Općinskog suda u Zenici broj 43-0-P-005491-07-P od 3. decembra 2009. godine, Općinskog suda u Zenici broj 43-0-P-015577-07-P od 7. aprila 2010. godine, Općinskog suda u Zenici broj 43-0-P-015773-08-P od 26. aprila 2010. godine, Općinskog suda u Zenici broj 43-0-P-06-

000773 od 29. septembra 2008. godine, Općinskog suda u Zenici broj 43-0-P-013931-07-P od 11.marta 2010. godine, Općinskog suda u Zenici broj 43-0-P-016314-09-P od 24. septembra 2008. godine, Općinskog suda u Zenici broj 43-0-P-015497-07-P od 28. aprila 2010. godine, Općinskog suda u Zenici broj 43-0-P-008654-07-P od 29. aprila 2011. godine, i Općinskog suda u Zenici broj 43-0-P-011681-07-P od 29. aprila 2011. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je u periodu od 10. aprila 2009. godine do 23. novembra 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), presuda Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), i presuda Općinskog suda u Zenici i Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sudovi) preciziranih u izreci ove odluke.

2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-1108/09, AP-1109/09, AP-3292/09, AP-975/10, AP-

2699/10, AP-3096/10, AP-3270/10, AP-3431/10, AP-5457/10, AP-5639/10, AP-6032/10, AP-55/11, AP-179/11, AP-180/11, AP-2103/11, AP-2209/11, AP-2257/11, AP-2258/11, AP-2297/11, AP-

3729/11, AP-3730/11 i AP-4512/11 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1108/09. Ukupno su spojena 22 predmeta.

3. Presudama Općinskih sudova iz izreke ove odluke apelant je obavezan da zaposlenicima Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tužiteljima) na ime naknada proisteklih iz radnog odnosa (razlike neisplaćenih plaća, toplog obroka, regresa, jubilarnih nagrada, naknada za rad noću i u vrijeme državnih praznika, te na ime prekovremenog rada) isplati iznose precizirane u izrekama osporenih prvostepenih presuda zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

4. U obrazloženjima prvostepenih presuda Općinski sudovi su naveli da je apelant u odgovoru na tužbu, između ostalog, istakao prigovore u pogledu toga da se u konkretnom slučaju za utužene periode ne može primijeniti Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), koji je zaključen 11. aprila 2000. godine, a na kojem tužitelji zasnivaju svoje tužbene zahtjeve, jer je 8. septembra 2005. godine stupio na snagu novi Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), da su Vlade apelanta i sindikati zaključili Sporazume 2006. i 2007. godine (u daljnjem tekstu: Sporazumi) kojima je utvrđena osnovica za obračun plaća i naknada tužitelja, te da je, pored toga, 1. januara 2006. godine stupio na snagu Kolektivni ugovor za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona. S tim u vezi, Općinski sudovi su se pozvali na član 3. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora kojim je propisano da se kolektivnim ugovorom na nivou djelatnosti, pravilnicima o radu i ugovorima o radu ne mogu utvrditi manja prava za zaposlene od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom, te stav 3. kojim je propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo. Na osnovu navedenog, Općinski sudovi su zaključili da se u predmetnim slučajevima treba primijeniti Kolektivni ugovor iz 2000. godine budući da je još uvijek na snazi i da je povoljniji za prava tužitelja, odnosno da se njime utvrđuje veći obim prava tužitelja. Osim navedenog, u pojedinim predmetima u kojima se apelant pozivao i na primjenu odredaba Kolektivnog ugovora za zaposlene u Federalnom ministarstvu unutrašnjih, Općinski sudovi su naveli da je neosnovano takvo pozivanje apelanta, jer su tužitelji zaposlenici Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona i pomenuti se kolektivni ugovor ne može primijeniti na njihov radno-pravni status.

5. Općinski sudovi su, također, ukazali na to je da odredbom člana 71. Kolektivnog ugovora propisano je da se odredbe tog ugovora primjenjuju na službenike i namještenike organa, službi i tijela iz odredbe člana 68. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), i druge službenike na koje se primjenjuje pomenuti zakon, a u koju kategoriju spadaju i tužitelji, te da se na pitanja plaća i drugih primanja i naknada na temelju rada, a koja su uređena navedenim zakonom, primjenjuju opći propisi o radu i Kolektivni ugovor.

6. Općinski sudovi su citirali i odredbu člana 39. Općeg kolektivnog ugovora kojim su se ugovorne strane sporazumjele da će zaključivati kolektivne ugovore za područje djelatnosti u kojoj djeluju (granske kolektivne ugovore) sa odgovarajućim resornim ministarstvima Vlade Federacije BiH i odgovarajućim udruženjima poslodavaca područja djelatnosti udruženih u udruženje poslodavaca Federacije BiH. Stavom 2. istog člana potpisnici su se sporazumjeli da će usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora područja djelatnosti izvršiti u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog kolektivnog ugovora. Shodno citiranoj odredbi samostalni sindikat područja djelatnosti udružen u samostalni savez sindikata BiH je trebao u roku od 6 mjeseci od dana stupanja Općeg kolektivnog ugovora na snagu zaključiti novi granski kolektivni ugovor za područje djelatnosti u kojoj djeluje a u konkretnoj pravnoj stvari - kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti. Kako taj ugovor nije zaključen za službenike organa uprave i sudske vlasti odnosno za tužitelje, za sporni period se ima primijeniti Kolektivni ugovor zaključen 11. aprila 2000. godine koji predstavlja materijalno-pravnu osnovu potraživanja tužitelja u utuženom periodu po osnovu plaće, naknade za ishranu i regres za godišnji odmor.

7. Prema mišljenju Općinskih sudova neosnovan je prigovor apelanta da je u predmetnim slučajevima došlo do oprosta duga budući da su tužitelji 20. jula 2005. godine potpisali Sporazum sa Vladom apelanta jer potpisani Sporazum ne ispunjava uvjete predviđene odredbama čl. 344 do 348. Zakona o obligacionim odnosima kojim odredbama je jasno precizirano šta sve treba da sadrži izjava povjerioca. Osim toga, Općinski sudovi su, razmatrajući apelantov prigovor neblagovremenosti u pojedinim predmetima, naveli da su imali u vidu da su tužitelji tužbenim zahtjevima istakli novčana potraživanja, a da je rok od jedne godine, na koji se poziva apelant vezan za ostvarivanje ostalih prava zaposlenika, ali ne i novčanih, pa se u konkretnim slučajevima nije mogla primijeniti odredba člana

103. Zakona o radu («Službene novine F BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), zbog čega je ovaj prigovor apelanta neosnovan. Sudovi su imali u vidu odredbu člana 106. ZOR-a, po kojoj zastara novčanih potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, te imajući u vidu kad su tužitelji podnijeli tužbe, sudovi su istakli da je prigovor zastarjelosti u većini slučajeva neosnovan.

8. Odlučujući o žalbama apelanta i tužitelja podnesenim protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je donio presude iz izreke ove odluke kojima je žalbe odbio kao neosnovane, dok je nekim predmetima žalbe tužitelja djelimično uvažio i prvostepene presude preinačio u pogledu visine dosuđene naknade i troškova postupka.

9. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je istakao da su prvostepeni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo a da pri tome nije počinjena bitna povreda odredaba ZPP-a. Kantonalni sud je ocijenio da su prvostepeni sudovi za svoje odluke dali jasne i valjane razloge koje je prihvatio i ovaj sud. Kantonalnog sud je istakao da je Kolektivni ugovor zaključen 11. aprila 2000. godine između samostalnog sindikata kao predstavnika službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH kojeg zastupa predsjednik i Vlada Federacije BiH koju zastupa Federalni ministar pravde uz prethodno pribavljenu suglasnost na usaglašeni tekst prijedloga Kolektivnog ugovora vlada pet kantona među kojima je i Vlada apelanta. Kantonalni sud je podsjetio da su prema članu 39. Općeg kolektivnog ugovora samostalni sindikati područja djelatnosti udruženi u samostalni savez sindikata Bosne i Hercegovine trebali u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora zaključiti kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti, pa kako taj ugovor nije zaključen, prema citiranoj odredbi na službenike organa uprave i sudske vlasti ima se primijeniti Kolektivni ugovor zaključen 11. aprila 2000. godine. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao na to da prema odredbi člana 44. Općeg kolektivnog ugovora ugovarači su se sporazumjeli da stupanjem na snagu ovog kolektivnog ugovora prestaje da važi raniji Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije BiH i privremeni ugovor o pristupanju udruženja poslodavaca Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH, ali prema zaključku Kantonalnog suda, ugovarači se nisu sporazumjeli da zaključivanjem Općeg kolektivnog ugovora prestaje da važi Kolektivni ugovor. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da nije osnovan prigovor apelanta o prestanku važenja Kolektivnog ugovora s obzirom da je odredbom člana 72. Kolektivnog ugovora taj ugovor zaključen na neodređeno vrijeme, a članom 113. Zakona o radu je propisano da se granski kolektivni ugovor može zaključiti na neodređeno ili određeno vrijeme, a ako nije drugačije određeno, nakon isteka roka na koji je zaključen, primjenjivat će se Kolektivni ugovor sve do zaključenja novog Kolektivnog ugovora. Također, Kantonalni sud je naveo da nije mogao prihvatiti kao osnovane žalbene navode apelanta o neblagovremenosti pojedinih tužbenih zahtjeva, odnosno pozivanje na odredbu člana 103. Zakona o radu, s obzirom da se pod povredom prava iz radnog odnosa u smislu citirane zakonske odredbe smatraju povrede prava iz radnog odnosa koje se ne odnose na novčano potraživanje, a kako je predmet tužbenih zahtjeva novčano potraživanje iz radnog odnosa na ista se primjenjuje zastarni rok iz odredbe člana 106. Zakona o radu kako su to pravilno zaključili prvostepeni sudovi.

10. Nadalje, u pojedinim predmetima u kojima se apelant, osim u postupku pred prvostepenim sudovima, i u žalbi pozivao na primjenu odredaba Kolektivnog ugovora za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, Kantonalni sud je u obrazloženju presuda naveo da se ne može prihvatiti kao osnovano stanovište apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava za potraživanja koja potiču nakon 1. januara 2006. godine, tj. da je nakon stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona prestao da se primjenjuje Kolektivni ugovor. S tim u vezi, Kantonalni sud se, najprije, pozvao na odredbe člana

111. Zakona o radu kojima je propisano da se kolektivni ugovori mogu zaključiti za teritorij Federacije, za područje jednog ili više kantona, određenu djelatnost, jednog ili više poslodavaca. Međutim, prema stavu Kantonalnog suda u postupcima koji se odnose na ostvarivanje prava na rad i u vezi sa radom važi princip da izvor radnog zakonodavstva koji je niži na hijerarhijskoj ljestvici može utemeljiti veća prava. Kantonalni sud se pozvao na princip povoljnosti koji je izražen u ranije citiranom članu 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora i zaključio da, budući da iz predmetnih spisa proizilazi da je za tužitelje, kao uposlenike Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, Kolektivni ugovor iz 2000. godine povoljniji od Kolektivnog ugovora za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, nije bilo prepreke da se udovolji tužbenim zahtjevima tužitelja. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da nema dileme da je Kolektivni ugovor još na snazi i da njegova primjena nije prestala stupanjem na snagu Kolektivnog ugovora za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, ili sada važećeg Općeg kolektivnog ugovora, kao ni Zakona o državnoj službi FBiH, kako je to apelant u nekim predmetima isticao. Kantonalni sud je, pored toga, ukazao na to da Kolektivni ugovor štiti minimum prava zaposlenika ispod kojeg se ne može ići prilikom zasnivanja radnog odnosa i utvrđivanja naknada iz ranog odnosa, dok se Sporazumima iz 2006. i 2007. godine i Kolektivnim ugovorom za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona utvrđuju naknade koje su ispod minimuma propisanog Kolektivnim ugovorom, te su oni, stoga, u suprotnosti sa Kolektivnim ugovorom.

11. U predmetu broj AP 2257/11 Vrhovni sud je donio presudu broj 70-0-Rs-000134-09-Rev od 24. februara 2011. godine kojom je reviziju apelanta izjavljenu protiv drugostepene presude odbio u odnosu na tužiteljicu M.H. dok je u odnosu na tužitelje S.Č. i Z.S. reviziju odbacio.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, u dijelu kojim je odbio reviziju apelanta kao neosnovanu, naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio relevantno materijalno pravo, tj. Kolektivni ugovor koji garantira minimum prava svakom uposleniku, pa je pozivanje apelanta na primjenu Zakona o državnoj službi i Zakona o namještenicima u organima državne službe neosnovano. Nadalje, Vrhovni sud je, u dijelu presude kojim je odbacio reviziju apelanta, naveo da prema odredbi člana 237. stav 2. ZPP-a revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Vrhovni sud je naveo da su tužitelji S.Č. i Z.S., formalni suparničari. Procesni položaj svakog od njih je samostalan, pa se pravo na izjavljivanje revizije cijeni za svakog odvojeno. Pobijani dio drugostepene presude u odnosu na ove tužitelje, dakle ni za jednog od njih ponaosob, ne prelazi određeni vrijednosni cenzus propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP-a. Kako ovaj sud nije ocijenio da bi revizija apelanta u odnosu na ove tužitelje bila dopuštena, ni primjenom odredbe člana 237. stav 3. ZPP-a, odnosno da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima to je revizija u odnosu na njih, primjenom odredbe člana 247. stav 1. ZPP-a odbačena kao nedopuštena.

13. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova što je dovelo do kršenja apelantovih ustavom zaštićenih prava. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što su sudovi zanemarili Sporazume koje su 2006. i 2007. godine zaključili Vlade apelanta i sindikati među kojima je i sindikat policije, te što su primijenili Kolektivni ugovor iz 2000. godine, ne primjenjujući osnovno načelo da kasniji, noviji propisi derogiraju ranije propise. Apelant smatra da su navedenim Sporazumima implementirani Zakon o državnoj službi i Zakon o namještenicima, te da je stupanjem na snagu navedenih zakona prestao da se primjenjuje Kolektivni ugovor. Osim toga, apelant je istakao da navedeni Sporazumi predstavljaju svojevrsne kolektivne ugovore koji su u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom iz 2005. godine. Apelant ističe da sudovi nisu uzimali u obzir činjenicu da su na području Federacije Bosne i Hercegovine Unija samostalnih sindikata policije FBiH i Vlada FBiH zaključili posebni granski kolektivni ugovor, kao i da je posebni granski kolektivni ugovor zaključen i između Kantonalnog odbora sindikata policije ZE-DO kantona i Vlade ZE-DO kantona koji je na snazi od 1. januara 2006. godine, te da se, stoga, nije mogao primijeniti Kolektivni ugovor iz 2000. godine za potraživanja nastala nakon 1. januara 2006. godine. Također, apelant je u pojedinim apelacijama naveo da se u konkretnom slučaju pri odlučivanju o osnovanosti tužbenog zahtjeva imao primijeniti i Zakon o policijskim službenicima Zeničko-dobojskog kantona („Službene novine ZDK“ broj 8/06 od 25. jula 2006. godine) koji, pored ostalog, reguliše prava tužitelja na sporne naknade. Osim toga, u pojedinim apelacijama apelant je istakao i da su sudovi neosnovano odbili njegov prigovor zastare, jer smatra da su neka potraživanja bila neblagovremena. Nadalje, apelant je istakao da su propustom da primijene važeće propise, redovni sudovi «otuđili njihovu imovinu suprotno Ustavu i zakonu, čime se narušava princip mirnog uživanja imovine na način da se apelanti lišavaju imovine neophodne za njihovo zakonsko funkcionisanje.».

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

15. S obzirom da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje, imovinu i nediskriminaciju iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Ustavni sud zapaža da se ključni apelacioni navodi u konkretnom slučaju tiču primjene prava odnosno načina na koji su redovni sudovi primijenili propise koji se tiču ostvarivanja potraživanja iz radnog odnosa tužitelja u kontekstu primjene odredbi Granskog kolektivnog ugovora zaključenog 11. aprila 2000 godine.

18. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

19. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke o tome zašto se u konkretnim predmetima moraju primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora iz 2000. godine, a ne ostali propisi na koje apelant ukazuje. Naime, redovni sudovi su u obrazloženjima svojih odluka, između ostalog, naveli da, iako je za 8. septembra 2005. godine stupio na snagu novi Opći kolektivni ugovor, i iako je za zaposlene u Ministarstvu unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona zaključen posebni kolektivni ugovor koji je stupio na snagu 1. januara 2006. godine, u konkretnom slučaju materijalno-pravnu osnovu za potraživanja tužitelja u utuženom periodu, predstavlja Kolektivni ugovor zaključen 11. aprila 2000. godine koji je još uvijek na snazi, zbog primjene načela povoljnosti izraženog u članu 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora kojim je propisano da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo. Ovakvo obrazloženje redovnih sudova Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu, te prava nediskriminaciju, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je slično pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 3417/08 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 15. maja 2012. godine. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su redovni sudovi uzeli u obzir sve relevantne okolnosti konkretnih slučajeva, utvrdili relevantno činjenično stanje, te dali jasno i precizno obrazloženje zašto se na potraživanja tužitelja iz radnog odnosa, nastala nakon 8. septembra 2005. godine kao povoljnijeg propisa za zaposlenike imaju primijeniti relevantne odredbe Granskog kolektivnog ugovora iz 2000. godine koji je još uvijek na snazi a ne odredbe novog Općeg kolektivnog ugovora od 8. septembra 2005. godine. U skladu sa navedenim Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenim zahtjevima tužitelja nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može primijeniti i u odnosu na predmetne apelacije, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene odluke broj AP 3417/08.

20. Nadalje, u odnosu na apelantove navode u pojedinim apelacijama da se u konkretnom slučaju trebao primjenjivati Zakon o policijskim službenicima, Ustavni sud primjećuje da se redovni sudovi nisu bavili pitanjem primjene ovog zakona, niti je to apelant isticao u postupku pred redovnim sudovima, nego je to prvi put isticao u svojim apelacijama. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, te prava nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1108/09 (Zeničko-dobojski kanton) | Sudska praksa | Aktio