Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-144/09 (Z. V.)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 1 uz EK i član II/3.l) Ustava BiH (Pravo na obrazovanje)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Protek roka
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-144/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 144/09, rješavajući apelaciju Zorana Vrankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Vrankovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-09-
000 061 od 21. aprila 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 072-
0-I-000 510 od 22. maja 2008. godine, te Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-09-000 054 od 25. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-06-000379 od 2. septembra 2008. godine zbog toga što je (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Vrankovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-000 162 od 23. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj RS-61/04 od 2. decembra 2005. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Vranković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške podnio je 15. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) kojom osporava više postupaka koje je vodio pred Okružnim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnim sudom u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Apelant je tako apelacijom osporio Presudu Okružnog suda broj 011-0-Ž-000 162 od 23. aprila 2007. godine i Presudu Osnovnog suda broj RS-61/04 od 2. decembra 2005. godine, zatim, Presudu Okružnog suda broj 011-0-Ž-09-000 054 od 25. marta 2009. godine (koju je naknadno dostavio, jer ju je ishodovao tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom) i PresudU Osnovnog suda broj 072-0-P-06-000379 od 2. septembra 2008. godine. Apelant je podnescima dopunjavao apelaciju, tako da je 20. maja 2009. godine dopunio apelaciju i osporio Rješenje Okružnog suda broj 011-0-Ž-09-000 061 od 21. aprila 2009. godine i Rješenje Osnovnog suda broj 072-0-I-07-000 510 od 22. maja 2008. godine. Parnični postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 162 od 23. aprila 2007. godine
2. Presudom Osnovnog suda broj RS-61/04 od 2. decembra 2005. godine, koja je donesena po apelantovoj tužbi protiv tuženog AD «Inga» Gradiška radi isplate neisplaćenih plaća, boračkog dodatka i regresa, tuženi je obavezan da apelantu na ime neisplaćenih plaća isplati iznos od 2.719,21 KM, kao i na ime neisplaćenog boračkog dodatka iznos od 4.610,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. oktobra 2005. godine. Istom presudom (st. 2. i 3. izreke) odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu preko dosuđenog iznosa, kao i zahtjev za isplatu neisplaćenog toplog obroka i regresa. Ujedno, stavom 4. izreke presude tuženom je naloženo da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.993,00 KM.
3. Odlučujući o žalbi apelanta i tuženog AD «Inga», Okružni sud je Presudom broj 011-
0-Ž-06-000 162 od 23. aprila 2007. godine, i to stavom 1, apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu (st. 2. i 3. izreke) potvrdio, a stavom 2. je žalba tuženog uvažena i pobijana presuda ukinuta u dosuđujućem dijelu kojim je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 4.410,00 KM na ime boračkog dodatka, te je u tom dijelu apelantova tužba odbačena, zbog nenadležnosti suda za postupanje, dok je stavom 3. izreke preinačena odluka o dosuđenim troškovima, tako da je iznos troškova smanjen na iznos od 265,20 KM.
4. Prema navodima apelacije, apelant je osporenu Presudu Okružnog suda broj 011-0-Ž-
06-000 162 od 23. aprila primio 10. decembra 2007. godine.
Parnični postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-09-000 054 od 25. marta 2009. godine
5. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-P-06-000379 od 2. septembra 2008. godine, koja je donesena po apelantovoj tužbi protiv AD «Inga» Gradiška (u daljnjem tekstu: prvotuženi), te «Inga StolarzGabi» Gradiška i „Organika“ BiH Gradiška (u daljnjem tekstu: drugotuženi i trećetuženi), stavom 1. izreke odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba kojom od drugotuženog i trećetuženog potražuje da mu solidarno isplate plaće, regres za godišnji odmor za period od 21. decembra 2003. godine do 19. jula 2006. godine, dok je apelantova tužba kojom potražuje isplatu na ime boračkog dodatka odbačena zbog apsolutne nenadležnosti suda. Stavom 2. izreke presude odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu plaća i regresa za svaku godinu u kojoj je stekao pravo na godišnji odmor, i to za period od 19. jula 2005. godine pa do 28. jula 2008. godine, kao dana izrade nalaza vještaka, dok je u pogledu troškova postupka odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova. U obrazloženju je navedeno da je apelant u navodima tužbe istakao da je kod prvotuženog u ovom postupku radio duži vremenski period, ali da mu posljednjih nekoliko godina prvotuženi nije isplaćivao plaće, niti druga primanja iz radnog odnosa. Osnovni sud je naveo da je tokom postupka prvotuženi AD «Inga» podneskom od suda tražio prekid predmetnog postupka, budući da je nad njim otvoren stečajni postupak, prezentirajući u vezi s tim dokaze, pa je sud na ročištu održanom 26. avgusta 2008. godine na zapisnik donio rješenje kojim je prekinuo postupak u predmetnoj pravnoj stvari u odnosu na prvotuženog AD «Inga», a uz apelantovu saglasnost, te drugotuženog i trećetuženog postupak je nastavljen. Apelant je na ročištu precizirao tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog i trećetuženog.
6. U obrazloženju je navedeno da je sud proveo postupak provođenjem vještačenja vještaka finansijske struke, uvidom u materijalne dokaze i saslušanjem parničnih stranaka. Uvidom u materijalne dokaze Osnovni sud je utvrdio da je ugovorom o iznajmljivanju za proizvodnju tapetarskog i furnirskog namještaja, te sporazumom o privremenom ustupanju radnika od 2. juna 2005. godine regulisan odnos između tuženih o međusobnoj poslovnoj saradnji, razmjeni rada i angažovanju radnika i od prvotuženog AD «Inga» prema drugotuženom. Dalje, Osnovni sud je pojasnio da je iz kopije radne knjižice vidljivo kakav je bio status radnika zaposlenih kod prvotuženog AD «Inga», koji su kasnije ustupani drugo i trećetuženom. U obrazloženju je navedeno da je apelant u svom iskazu naveo da je kod prvotuženog AD «Inga» radio od 1991. godine, a da mu drugotuženi i trećetuženi nisu dali mogućnost da zasnuje radni odnos kod njih, te da je bukvalno istjeran sa radnog mjesta. Osnovni sud je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je apelant za prva četiri mjeseca 2004. godine primio plaću u iznosu od 769,91 KM, kao i topli obrok za navedeni period.
7. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Osnovni sud je naveo da je za rješavanje predmetne pravne stvari u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na plaće i regres mjerodavna odredba člana
105. Zakona o radu RS («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 41/00, 47/02, 38/03 i 66/03, u daljnjem tekstu: ZOR), kojom je propisan rok za zaštitu prava iz radnog odnosa od godinu dana, koji je prekluzivan, kao i opći kolektivni ugovor koji regulira prava radnika na regres. Osnovni sud je, imajući u vidu navedene odredbe i činjenicu da je tužba podnesena 19. jula 2006. godine, zaključio da je nastupila zastara za sva potraživanja do 19. jula 2005. godine, pa je zbog toga odbačena tužba u odnosu na potraživanja do navedenog datuma. Osnovni sud je pojasnio da je, isto tako, odbačena tužba u dijelu kojim apelant potražuje isplatu boračkog dodatka, budući da se sud proglasio apsolutno nenadležnim zbog toga što je za rješavanje tog pitanja nadležan organ uprave. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim apelant potražuje plaće i regres za period od 19. jula 2005. godine pa do dana kada je sačinjen nalaz vještaka, Osnovni sud je odbio taj dio u odnosu na drugotuženog i trećetuženog zbog toga što je i sam apelant u svom iskazu naveo da nije radio ni kod drugotuženog ni kod trećetuženog, jer mu je to bilo uskraćeno, pa mu zbog toga razloga i ne pripada pravo ni na plaću, ni na regres za traženi period, u smislu odredbe člana 83. ZOR-a. Osnovni sud je još pojasnio da se apelant vodio u evidenciji kao radnik prvotuženog AD «Inga», ali da nije bio angažovan na poslovima i radnim zadacima u odnosu na drugotuženog i trećetuženog koje je apelant označio u tužbi kao tužene, pa je sud, imajući u vidu navedeno, odlučio kao u izreci rješenja.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude i rješenja kojim je obustavljen postupak u odnosu na prvotuženog AD «Inga», Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-
Ž-09-000 054 od 25. marta 2009. godine kojom je žalbu odbio i osporene odluke prvostepenog suda (presudu i rješenje) potvrdio. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je blagovremenost tužbe u radnom sporu procesna pretpostavka za ostvarivanje sudske zaštite, u smislu odredbe člana
105. ZOR-a. Okružni sud je, ocjenjujući provedene dokaze, zaključio da apelant traži isplatu neisplaćenih plaća, regresa i naknada po osnovu boračkog dodatka za period od 31. decembra 2003. godine do 28. jula 2008. godine, pa kako je tužba podnesena 19. jula 2006. godine, to je primjenom odredbe člana 105. ZOR-a tužba neblagovremena u odnosu na sva potraživanja do 19. jula 2005. godine, kako je to pravilno odlučio provostepeni sud. U odnosu na ostala potraživanja Okružni sud je pojasnio da je iz provedenih dokaza vidljivo da apelant uopšte ne spori da kod drugotuženog i trećetuženog nije radio, jer je iz provedenih dokaza jasno da apelant nije zasnovao radni odnos ni sa drugotuženim ni sa trećetuženim, pa kada se ima u vidu da je postupak protiv AD «Inga» prekinut, odluka prvostepenog suda je pravilna i zakonita.
9. U odnosu na žalbene navode kojim apelant osporava rješenje prvostepenog suda kojim je predmetni postupak prekinut u odnosu na prvotuženog AD «Inga», Okružni sud je naveo da je iz Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 St 012682 07 St od 23. aprila 2008. godine utvrđeno da je nad prvotuženim otvoren stečajni postupak sa 23. aprilom 2008. godine, pa je stoga pravilno odlučio prvostepeni sud da u odnosu na prvotuženog predmetni postupak prekine. Okružni sud je, na kraju, istakao da pobijanim odlukama nisu učinjene povrede na koje ukazuje žalba, niti one na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je taj sud primjenom odredaba čl. 226. i 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci.
Izvršni postupak
10. Apelant je prijedlogom Osnovnom sudu pokrenuo izvršni postupak protiv prvotuženog AD «Inga» radi izvršenja pravomoćne Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000162 od 23. aprila 2007. godine.
11. Zaključkom Osnovnog suda broj 072-0-I-07-000 510 od 25. decembra 2007. godine podneseni prijedlog je apelantu vraćen na ispravku i dopunu, budući da prijedlog apelant nije potpisao.
12. Odlučujući o ispravljenom i dopunjenom apelantovom prijedlogu, Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj I-510/07 od 7. februara 2008. godine kojim je odredio predloženo izvršenje, a koje je Rješenjem istog suda broj 072-0-I-07-000 510 od 3. aprila 2008. godine odgođeno do ispunjenja uvjeta za otvaranje stečajnog postupka nad prvotuženim AD «Inga» kao izvršenikom. Istim rješenjem je pricizirano da će se predmetni izvršni postupak obustaviti ukoliko stečajni sud donese odluku o otvaranju stečajnog postupka, odnosno da će se izvršni postupak nastaviti ukoliko bude odbijen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka.
13. Prema stanju spisa, Rješenjem Osnovnog suda broj 072-0-I-000 510 od 22. maja 2008. godine stavom 1. izreke rješenja prekinut je predmetni izvršni postupak zbog otvaranja stečaja nad prvotuženim AD «Inga», dok je stavom 2. izreke odlučeno da će se predmetni izvršni postupak nastaviti po zaključenju stečajnog postupka, odnosno kada stečajni upravnik preuzme izvršni postupak.
14. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepenog rješenja od 22. maja 2008. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Ž-09-000 061 od 21. aprila 2009. godine žalbu odbio i osporeno rješenje potvrdio. U obrazloženju je navedeno da je nad prvotuženim AD «Inga» otvoren stečajni postupak Rješenjem Osnovnog suda broj 071-0-ST-012682 07 ST od 23. aprila 2008. godine, te da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečaja, u smislu odredbe člana 58. Zakona o stečajnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 67/02, 77/02, 38/03 i 96/03), odlučio da prekine postupak. Okružni sud je još naveo da takva obaveza suda proizlazi i iz odredbe člana 378. a u vezi sa odredbom člana 381. ZPP, pa je stoga, zbog međusobne uslovljenosti stečajnog i izvršnog postupka, bilo nužno donijeti osporeno rješenje.
15. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant navodi da su njegovi problemi sa prvotuženim AD «Inga» počeli još 2004. godine, kada je kao predsjednik Sindikata tražio reviziju poslovanja firme u kojoj je radio, nakon čega mu je zabranjen ulaz u firmu (AD «Inga»), pa je čak bila angažirana i policija koja je ga privodila na informativne razgovore, bez ikakvih naloga i zapisnika. Apelant smatra da je izvršni postupak koji je pokrenuo u septembru 2007. godine neopravdano odgađan, a da je zbog otvaranja stečaja nad prvotuženim AD «Inga» izvršni postupak obustavljen, a što je sve urađeno namjerno da bi se apelantu nanijela šteta. Osim toga, apelant je 19. jula 2006. godine pokrenuo novi parnični postupak kojim je tražio isplatu naknada proisteklih iz radnog odnosa, kao i naknadu na ime boračkog dodatka. Zbog neažurnosti sudije Safeta Šljive, koji je vodio taj postupak, apelant je tražio izuzeće tog sudije, ali je zahtjev odbijen. Apelant napominje da se u konkretnom slučaju radi o hitnom postupku, te da se navedeni sudija nije pridržavo zakonom propisanih rokova. Osim toga, u predmetnom postupku nikada nije izvršeno dopunsko vještačenje vještaka finansijske struke, jer se vještak nije pojavio na ročištu. Zbog svega navedenog, apelant traži od Ustavnog suda da provede istragu, kako bi se utvrdilo da se apelant ne bavi nikakvim insinuacijama, te da bude ispitan, kao i svjedok Ljubiša Lisica, a ujedno traži od Republike Srpske i Bosne i Hercegovine da mu na ime naknade štete isplate iznos od 10.000.000,00 eura ili protuvrijednost u zlatu.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
a) Dopustivost prima facie
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. Apelant osporava odluke donesene u izvršnom i parničnom postupku, smatrajući da je tim odlukama povrijeđeno, između ostalog, njegovo pravo na pravično suđenje, tako da će Ustavni sud prvo razmotriti osporene postupke u odnosu na navedenu povredu.
19. U vezi sa apelantovim navodima kojim osporava rješenja redovnih sudova donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi, u suštini, svode na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud zapaža da je apelant u septembru 2007. godine prijedlogom pokrenuo postupak izvršenja pravosnažne presude Okružnog suda, a da je Osnovni sud predloženo izvršenje dozvolio Rješenjem o izvršenju broj I-510/07 od 7. februara 2008. godine, nakon što je apelant ispravio i dopunio prijedlog, budući da prijedlog nije sadržavao apelantov potpis, pa Osnovni sud opravdano i nije mogao odmah postupiti po prijedlogu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u toku izvršnog postupka nad prvotuženim AD «Inga» rješenjem otvoren stečajni postupak, pa u takvoj situaciji Osnovnom sudu nije preostalo ništa drugo nego da, u skladu sa imperativnim normama Zakona o stečajnom postupku i ZPP, obustavi započeti izvršni postupak, pa s obzirom na navedeno, Ustavni sud apelantove navode usmjerene na to da su osporena rješenja donesena kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava od postupajućih sudova smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
20. Sagledavajući parnični postupak, koji je okončan Presudom Okružnog suda broj 011-
0-Ž-09-000 054 od 25. marta 2009. godine u svjetlu apelantovih navoda u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom pokrenuo parnični postupak u okviru koga je tražio isplatu naknada proisteklih iz radnog odnosa, te boračkog dodatka. Ustavni sud zapaža, takođe, da je i tokom tog postupka, zbog otvaranja stečajnog postupka nad prvotuženim AD «Inga», obustavljen postupak u odnosu na njega, što je zapravo bilo i ključno za eventualni apelantov uspjeh u toj parnici u odnosu na potraživanja koja nisu bila obuhvaćena zastarom. Dalje, Ustavni sud smatra da su sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili zašto je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da sudovi obavežu drugotuženog i trećetuženog na isplatu plaća i drugih naknada iz radnog odnosa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi sa apelantovim prigovorom da je postupak pred prvostepenim sudom trajao duže od dvije godine, što je za apelanta neprihvaljivo, jer se radi o hitnom postupku, Ustavni sud podsjeća da se postupak ocjenjuje i sagledava u cjelini, pa u vezi s tim zapaža da je apelant parnični postupak pokrenuo tužbom 19. jula 2006. godine, a da je postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-09-000 054 od 25. marta 2009. godine. Dakle, dvostepeni postupak je okončan za dvije godine i osam mjeseci, što se, i kada je u pitanju radni spor, ne može smatrati «nerazumno» dugim periodom, pogotovo imajući u vidu da iz osporenih presuda ne proizlazi da su sudovi nepotrebno odugovlačili postupak. Konačno, u vezi sa apelantovim navodom da nije mogao da traži dopunu vještačenja, jer se vještak nije pojavio na ročištu, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je apelant u toku postupka pred redovnim sudovima tražio dopunu vještačenja, pa se o tom prijedlogu redovni sudovi i nisu mogli izjašnjavati zbog čega ove navode apelant ne može sa uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom.
21. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud sve apelantove navode u vezi sa povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na predmetne postupke smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
22. Apelantove navode da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta, koji nisu ničim obrazloženi, Ustavni sud odbacuje kao (prima facie) neosnovane, jer se osporeni predmetni postupci ne mogu dovesti u kontekst sa navedenim povredama.
b) Protek roka
23. S obzirom na to da je iz navoda apelacije vidljivo da je apelantu 10. decembra 2007. godine uručena osporena Presuda Okružnog suda broj 011-0-06-000 162 od 23. aprila 2007. godine, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 15. januara 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na Presudu Okružnog suda broj 011-0-06-000 162 od 23. aprila 2007. godine podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu.
24. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno, ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu štete, Ustavni sud podsjeća da je, prema članu 76. stav 2. Pravila, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno da je protekao rok za podnošenje apelacije, to apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić