Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1565/09 (H. B.)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1565/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1567/09, rješavajući apelaciju H. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H. B. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Pžp-08-000408 od 13. aprila 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Pr-07-
017153 od 12. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. H. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog, podnijela je 20. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom Sudu Bosne i hercegovine (daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pžp-08-000408 od 13. aprila 2009. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Pr-
07-017153 od 12. maja 2008. godine. Apelantica je podneskom od 5. januara 2010. godine dopunila apelaciju.
2. Rješenjem zbog propuštanja Općinskog suda broj 032-0-Pr-07-017153 od 12. maja 2008. godine apelantica je oglašena odgovornom što je u vrijeme i na način pobliže naveden u dispozitivu rješenja grubim vrijeđanjem druge osobe narušila javni red i mir čime je počinila prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 3. u vezi sa članom 7. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru Tuzlanskog Kantona, te joj je na osnovu navedenog zakonskog propisa, te člana 10. Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 31/06, u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima), izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM uz naknadu troškova postupka u iznosu od 20 KM. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je, postupajući po zahtjevu Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona -Policijska uprava Lukavac-Policijska stanica „Lukavac“ za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelantice, u skladu sa članom 44. stav 3. Zakona o prekršajima pozvao apelanticu, predstavnika ovlaštenog organa i svjedokaoštećenu A.B. na usmeni pretres koji je bio zakazan 12. maja 2008. godine u 10.30. sati, na koji je pristupio predstavnik ovlaštenog organa i svjedokoštećena A.B ali da apelantica nije pristupila iako je bila uredno pozvana jer je 24. aprila 2008. godine primila poziv za usmeni pretres. Općinski sud je istakao da je, zbog navedenog, donio odluku da apelanticu oglasi odgovornom zbog propuštanja na osnovu člana 45. stav 1. tačka 2. Zakona o prekršajima, kojim je propisano da ukoliko okrivljeni ne dođe na dan i vrijeme određeno za usmeni pretres smatrat će se da je okrivljeni prihvatio odgovornost propuštanjem da se pojavi, i člana 55. istog zakona. Navedenim članom je propisano da ako okrivljeni ne pristupi na usmeni pretres zakazan na osnovu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka sud će donijeti rješenje kojim će okrivljenog oglasiti odgovornim zbog propuštanja. Općinski sud je nadalje naveo da je, prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije, izvršio uvid u izvod iz prekršajne evidencije za apelanticu, te da je utvrdio da apelantica nije prekršajno kažnjavana koju okolnost je cijenio kao olakšavajuću, a u odsustvu otežavajućih okolnosti, te joj je izrekao minimalnu novčanu kaznu koja je propisana zakonom za ovaj prekršaj smatrajući da će se na taj način moći postići svrha kažnjavanja, te da apelantica ubuduće neće činiti iste ili slične prekršaje.
3. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio rješenje broj 003-0-Pžp-08-000408 od 13. aprila 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je neosnovana apelanticina žalba kojom pobija prvostepeno rješenje u pogledu izrečene novčane kazne, jer je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o visini novčane sankcije cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti propisane članom 11. stav 3. Zakona o prekršajima, pa je kao olakšavajuću okolnost cijenio da apelantica nije prekršajno kažnjavana a u odsustvu otežavajućih okolnosti apelantici je za navedeni prekršaj shodno odredbi člana 7. stav 2. Zakona o javnom redu i miru kojom je propisano da će se novčanom kaznom u iznosu od 100, 00 KM do 1.000,00 KM kaznit odgovorno lice za prekršaj za koji je apelantica oglašena odgovornom. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je zaključio da je apelantici određena minimalna novčana kazna od 100,00 KM propisana za navedeni prekršaj, te stoga da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da je novčana kazna previsoka za učinjeni prekršaj.
4. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjima prekršeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
3. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelantica ne obrazlaže u čemu se ogleda povreda navedenih prava, ali iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da su joj navedena prava povrijeđena zbog načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili odredbe materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima, donesenim u prekršajnom postupku, između ostalog, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelantice u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi».
8. Apelantica proglašena krivom i kažnjena zbog djela koje su klasificirana kao prekršaj prema Zakonu o javnom redu i miru. To znači da optužbe nisu klasificirane kao krivične. Međutim, to nije odlučujuće da bi se primijenile garancije iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi obim prekršajne norme mora biti općenit, a svrha sankcije mora biti odvraćanje i kažnjavanje. U konkretnom slučaju norma kojom je propisan prekršaj ima opći karakter i odnosi se na sva lica koja svojim ponašanjem utiču na javni red i mir, a ne primjenjuje se samo na neku specifičnu grupu, profesiju ili sl. S druge strane, disciplinske sankcije uglavnom se ustanovljavaju kako bi se osiguralo da pripadnici određenih grupa poštuju određena pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava, Weber protiv Švajcarske, presuda od 22. maja 1990. godine). Što se tiče svrhe kazne, ona je prema Zakonu o javnom redu i miru, sprečavanje ponašanja kojima se vrši povreda javnog poretka, sprečavanje učinioca da čini prekršaje i njegov preodgoj, odgojni utjecaj na druge da ne čine prekršaje, jačanje morala i utjecaj na razvijanje odgovornosti i discipline građana. Ustavni sud smatra da sve ovo upućuje na zaključak da se radi o «krivičnoj» optužbi, a ne o disciplinskoj sankciji. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršajne norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2468/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07, tač. 21-23.).
9. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i na osnovu toga primijenili odredbe materijalnog prava u predmetnom prekršajnom postupku, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U odnosu na apelanticine navode o povredi prava garantiranih članom II/3.a), b), d) i h) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno čl. 2, 3, 5. i 10. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica ne navodi u čemu se sastoji ova povreda u konkretnom slučaju, osim što je paušalno istakla da su joj ova prava povrijeđena. Imajući u vidu da se predmetni prekršajni postupak ni na koji način ne može dovesti u vezu sa garancijama koje pružaju navedeni članovi proizilazi da apelantica ne može tvrditi da je u konkretnom postupku «žrtva» kršenja ovih prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje, da su apelanticini navodi o kršenju navedenih prava, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić