Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1635/12 (Z. S.)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Nema povrede
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Pritvor
  • Krivični postupak
  • Protek roka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ekstradicija
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1635/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1635/12, rješavajući apelaciju Zafera Saracoglua, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačke 4, 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zafera Saracoglua podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 008934 12 Kž od 24. aprila 2012. godine i S1 3 K 008934 12 Kv 2 od 4. aprila 2012. godine u odnosu na član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i član 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zafera Saracoglua podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 008934 12 Kž od 24. aprila 2012. godine i S1 3 K 008934 12 Kv 2 od 4. aprila 2012. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zafera Saracoglua podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 008934 12 Kv od 15. februara 2012. godine i S1 3K 008934 12 Eks od 10. februara 2012. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zafera Saracoglua podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 008934 12 Eks od 16. marta 2012. godine i S1 3 K 008934 12 Eks od 23. februara 2012. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Zafer Saracoglu (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Republike Turske i Republike Srbije, kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnio je 30. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 008934 12 Kž od 24. aprila 2012. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 3 K 008934 12 Kv 2 od 4. aprila 2012. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio postupak izručenja Republici Turskoj do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

2. Ustavni sud je 23. maja 2012. godine od apelantovog punomoćnika zatražio dopunu apelacije. Apelantov punomoćnik je dostavio dopunu apelacije 28. maja 2012. godine i naveo da osporava i rješenja Suda BiH br. S1 3 K 008934 12 Kv od 15. februara 2012. godine, S1 3K 008934 12 Eks od 10. februara 2012. godine, S1 3 K 008934 12 Eks od 16. marta 2012. godine i S1 3 K 008934 12 Eks od 23. februara 2012. godine.

3. Na osnovu raspisane međunarodne crvene potjernice NCB IP Interpol Ankara, kontrolni broj A-31207/12-2010, od 22. decembra 2010. godine, apelanta su 9. februara 2012. godine pripadnici Državne agencije za istragu i zaštitu lišili slobode i predali sudiji za prethodni postupak Suda BiH.

4. Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj S1 3 K 008934 12 Eks od 10. februara 2012. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vijeća Suda BiH broj S1 3 K 008934 12 Kv od 15. februara 2012. godine, apelantu je određen privremeni pritvor koji po rješenju može trajati 18 dana računajući od dana i sata lišenja slobode.

5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda BiH broj S1 3 K 008934 12 Eks od 23. februara 2012. godine apelantu je produžen pritvor koji ukupno može trajati 40 dana od dana i sata lišenja slobode.

6. Rješenjem sudije za prethodni postupak Suda biH broj S1 3 K 008934 12 Eks od 16. marta 2012. godine apelantu je određen ekstradicijski pritvor u trajanju najduže do donošenja odluke povodom zahtjeva države moliteljice za izručenje apelanta, odnosno do naredne odluke suda, ali ne duže od šest mjeseci od dana lišenja slobode.

7. U međuvremenu, pravosudni organi Republike Turske su putem svoje ambasade 2. marta 2012. godine Sudu BiH dostavili neposrednu molbu za izručenje apelanta uz originalnu ekstradicijsku dokumentaciju na engleskom i turskom jeziku. Osim toga, 8. marta 2012. godine Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine dostavilo je Sudu BiH molbu države moliteljice za izručenje apelanta u kojoj je navedeno da je apelantu izrečena zatvorska kazna u trajanju od osam godina i četiri mjeseca sudskim nalogom Drugostepenog suda za teška krivična djela u Kartalu od 20. juna 2006. godine pod brojem 2006/72 i Presudom broj 2006/462 koja je postala pravosnažna potvrđivanjem sudskog naloga Vrhovnog apelacionog suda od 18. decembra 2007. godine pod brojem glavnog predmeta 2007/3978, Presuda broj 2007/9526. U zahtjevu je navedeno da je u odnosu na apelanta izdat nalog za hapšenje 5. februara 2010. godine, koji je izdalo Glavno javno tužilaštvo iz Kartala/Istanbul, a da izrečena zatvorska kazna zastarijeva 18. decembra 2027. godine, u skladu sa članom 6871-d Krivičnog zakona Republike Turske.

8. Sud BiH je na ročištu održanom pred sudijom za prethodni postupak utvrdio identitet apelanta koji je saslušan u prisutnosti branioca, te su provedene izviđajne radnje. Sudija za prethodni postupak je uvidom u dokumentaciju utvrdio da je apelant državljanin Republike Srbije i Republike Turske i da ne posjeduje državljanstvo Bosne i Hercegovine, što je sam apelant potvrdio na održanom ročištu. Sudija za prethodni postupak je vijeću tog suda dostavio cio spis uz obrazloženo mišljenje da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje apelanta, u skladu sa odredbom člana 42. stav 2. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima («Službeni glasnik BiH» broj 53/09).

9. Sud BiH je Rješenjem broj S1 3 K 008934 12 Kv 2 od 4. aprila 2012. godine utvrdio da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje apelanta pravosudnim organima Republike Turske (sa generalijama pobliže navedenim u dispozitivu rješenja).

10. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je prema apelantu kao potraživanom licu pravosnažno okončan krivični postupak u Republici Turskoj, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od osam godina i četiri mjeseca zbog počinjenog krivičnog djela pomaganja u ubistvu sa umišljajem iz čl. 39/1, 62, 63. i 59. Krivičnog zakona Republike Turske, te je za njim Glavno javno tužilaštvo u Kartalu/Istanbulu izdalo i nalog za hapšenje broj 201/10-921 od 5. februara 2010. godine. Sud BiH je istakao da iz sadržaja dostavljenih pravosnažnih presuda jasno proizlazi da krivično djelo za koje se traži izručenje apelanta predstavlja krivično djelo i po zakonodavstvu Republike Turke u kojoj je djelo počinjeno, kao i po zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, po entitetskim krivičnim zakonima, čime je ispunjeno načelo identične norme ili klauzula dvostruke inkriminacije.

11. Pored navedenog, Sud BiH je uvidom u priloženu dokumentaciju utvrdio da apelant nema državljanstvo Bosne i Hercegovine, odnosno da je državljanin Republike Turske i Republike Srbije, tako da nije povrijeđen tzv. nacionalni princip ili princip aktivnog personaliteta. Također je navedeno da apelant, u smislu odredbi Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, ne uživa pravo azila niti je bio u postupku traženja azila u BiH u vrijeme podnošenja molbe za izručenje. Dalje je navedeno da predmetno krivično djelo po svojoj prirodi nije političko ili vojno krivično djelo, a iz stanja spisa proizlazi da se izručenje apelanta ne traži radi krivičnog gonjenja ili kažnjavanja zbog njegove rase, spola, nacionalnog i etničkog porijekla, religijskog uvjerenja i političkih stavova, niti je za to propisana smrtna kazna. Također je ocijenjeno da prema relevantnim zakonskim propisima po domaćem zakonu nije nastupila zastarjelost izvršenja kazne, dok prema podacima iz predmetne molbe za izručenje proizlazi da zastarjelost izvršenja kazne po zakonu Republike Turske nastupa 18. decembra 2027. godine. Dalje je navedeno da apelant nije zbog istog djela već osuđivan, odnosno da protiv njega zbog istog djela nije pokrenut krivični postupak, te je utvrđeno da se izručenje apelanta traži radi izvršenja pravosnažno izrečene kazne zatvora čije trajanje iznosi više od četiri mjeseca, što također predstavlja uvjet za dopuštenost izručenja. Sud BiH je zaključio da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za izručenje apelanta propisane članom 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima i da molba sadrži svu potrebnu dokumentaciju propisanu članom 12. Evropske konvencije o ekstradiciji.

12. Na kraju je Sud BiH konstatirao da činjenica da je krivični postupak pred pravosudnim organima Republike Turske okončan bez apelantovog prisustva, ali u prisutnosti njegovog branioca, ne dovodi u pitanje dopuštenost izručenja. Navedena okolnost nije protivna ekstradicijskim standardima prema odredbama čl. 33, 34. i 35. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, niti je u suprotnosti sa principima pravnog poretka u Bosni i Hercegovini i obavezama koje je Bosna i Hercegovina preuzela zaključivanjem međunarodnog ugovora, u smislu člana 63. navedenog zakona. Sud BiH nema zakonsko ovlaštenje niti obavezu da preispituje zakonitost i pravičnost pravosnažno okončanog postupka koji je vođen i okončan pred pravosnažnim organima države moliteljice, a koji je prethodio donošenju pravosnažne presude na osnovu koje se traži apelantovo izručenje. Sud BiH je, shodno članu 3. stav 1. Drugog protokola uz Evropsku konvenciju o ekstradiciji, našao da je postupak suđenja u odsustvu protiv apelanta (završna rasprava) pred pravosudnim organima Republike Turske zadovoljio apelantova osnovna prava na odbranu jer iz priložene dokumentacije proizlazi da je apelant u toku postupka imao branioca pa ne postoje zapreke za njegovo izručenje u smislu navedene odredbe, niti je neophodno da država moliteljica pruži uvjerenje ili određene garancije da će se apelantu garantirati pravo na novi sudski postupak. Apelant, kako je na kraju naveo Sud BiH, ima zakonsko pravo na ponavljanje krivičnog postupka, na što je na osnovu člana 48. stav 1. tačka d) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, u krivičnim stvarima obavezan ukazati i ministar pravde Bosne i Hercegovine u rješenju kojim se dopušta izručenje.

13. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 008934 12 Kž od 24. aprila 2012. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Suda BiH broj S1 3 K 008934 12 Kv 2 od 4. aprila 2012. godine. U obrazloženju je istaknuto da je osporena odluka pravilna i na zakonu zasnovana. U odnosu na žalbene navode da bi izručenje trebalo odbiti zbog činjenice da je krivični postupak protiv apelanta vođen u njegovoj odsutnosti, prema ocjeni Vijeća Apelacionog odjeljenja, neosnovano je jer iz sadržaja dokumentacije koja je priložna uz molbu pravosudnih organa Republike Turske proizlazi da je suđenje provedeno u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o krivičnom postupku Republike Turske, odnosno da je postupak zadovoljio minimalna prava odbrane što je predviđeno odredbama Drugog protokola uz Evropsku konvenciju o ekstradiciji. Naime, apelantu se sudilo u odsustvu, međutim, u konkretnom slučaju zadovoljena su minimalna prava apelantove odbrane u krivičnom postupku koji je završio u njegovoj odsutnosti i ne postoji okolnost koja ukazuje na povrijeđena ljudska prava i pravo odbrane. Sud BiH je podsjetio i na odredbu člana 48. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima kojom je propisano da će ministar pravde u rješenju kojim se dopušta izručenje stranca navesti određene uvjete za izručenje potraživanog, te da će između ostalih taksativno navesti uvjete iz člana 48. stav 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, tj. da će se prema strancu ponoviti krivični postupak ako je osuđen u odsustvu.

14. Dalje je istaknuto da paušalne tvrdnje i apelantovi navodi bez valjane argumentacije da dobija prijetnje po život ne dokazuju na koji način bi apelant bio ugrožen izručenjem u Republiku Tursku. Ti navodi su, prema ocjeni suda, motivirani i usmjereni isključivo na izbjegavanje krivičnog gonjenja i predmetnog krivičnog postupka koji će se ponoviti s obzirom na to da je presuda donesena u apelantovoj odsutnosti. Isticanje, bez dokaza, da je apelantov život ugrožen u Republici Turskoj neosnovano je i neprihvatljivo, posebno zbog činjenice da se apelant izručuje pravosudnim organima Republike Turske u kojoj se nesporno poštuju prava i slobode svakog pojedinca zagarantirani odredbama Evropske konvencije o ekstradiciji i odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

15. Apelant je naveo da su osporenim odlukama Suda BiH kojima je utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo izručenje pravosudnim organima Republike Turske povrijeđena njegova prava iz čl. II/3.b) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 6. Evropske konvencije. U dopuni apelacije apelant je istakao da mu je rješenjima kojima mu je određen i produžavan pritvor (rješenja Suda BiH od 10. i 15 februara 2012. godine, 23. februara 2012. godine i 16. marta 2012. godine) povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant je naznačio da je osporeno rješenje Suda BiH broj S1 3 K 008934 12 Kv od 15. februara 2012. godine primio 17. februara 2012. godine. Apelant je, također, u dopuni apelacije naveo da nije izjavljivao žalbu na Rješenje Suda BiH broj S1 3 K 008934 12 Eks od 23. februara 2012. godine kojim mu je produžen pritvor, niti protiv Rješenja broj S1 3 K 008934 12 Eks od 16. marta 2012. godine kojim mu je određen ekstradicijski pritvor.

16. Apelant je istakao da osim državljanstva Republike Turske ima i državljanstvo Republike Srbije koja ima značajan interes da zaštiti ljudska prava svojih državljana, te naveo da se suđenje u Republici Turskoj odvijalo djelomično u njegovom odsustvu, te da činjenica da nije imao mogućnost komentirati dokaze dovodi do kršenja prava na pravično suđenje. Apelant je istakao da postoji realna opasnost da ukoliko bude izručen Republici Turskoj bude izložen mučenju, nehumanom i ponižavajućem tretmanu zbog stanja u zatvorima u Republici Turskoj. Također je istakao da je Republika Turska objavila potjernicu za njim po kojoj je bio uhapšen u Republici Austriji, a koja ga je nakon razmatranja stanja spisa odbila izručiti Republici Turskoj navodeći da se zahtjev za izručenje u svrhu izvršenja neke kazne koja je izrečena u odsutnosti može odbiti ukoliko se utvrdi da u postupku koji je prethodio osuđujućoj presudi nisu zaštićena ni osnovna prava na odbranu. Apelant smatra da Bosna i Hercegovina ima obavezu da odbije njegovo izručenje Republici Turskoj s obzirom na postojanje osnovanog i opravdanog vjerovanja da bi bio suočen sa stvarnom opasnošću postupanja koja bi dovela do kršenja člana 3. Evropske konvencije.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačke 4, 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 2. i 4. tačke 4, 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu.

Dopustivosti u odnosu na rješenja kojim se utvrđuje da su ispunjene pretpostavke za apelantovo izručenje

a) Dopustivost prima facie

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. Apelant je naveo da mu je osporenim rješenjima u postupku utvrđivanja ispunjenosti zakonskih uvjeta za izručenje pravosudnim organima Republike Turske povrijeđeno pravo iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Ističe da osim državljanstva Republike Turske ima i državljanstvo Republike Srbije koja ima značajan interes da zaštiti ljudska prava svojih državljana, te je naveo da se suđenje u Republici Turskoj odvijalo djelomično u njegovom odsustvu, da nije imao mogućnost da komentira dokaze, te da postoji realna opasnost da ukoliko bude izručen Republici Turskoj bude izložen mučenju, nehumanom i ponižavajućem tretmanu zbog stanja u zatvorima u Republici Turskoj.

20. Ustavni sud se poziva na relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava iz presude u predmetu Saadi protiv Italije gdje je jasno ukazano da u ekstradicijskim postupcima sudovi «moraju ispitati sve predvidive posljedice vraćanja [apelanta] natrag u zemlju koja ga prima imajući na umu opću situaciju i njegove lične okolnosti (stav 130, pozivajući se na predmet Vilvarajah protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. oktobra 1991. godine, Evropski sud za ljudska prava, serija A, broj 215, stav 108). Uz korištenje svih pouzdanih dokaza, ovo obuhvata ocjenjivanje situacije u zemlji koja ga prima i razmatranje apelantovog položaja koji se može predvidjeti u tim okolnostima (stav 131. presude Saadi).

21. Ustavni sud zapaža da se pred Sudom BiH vodio ekstradicijski postupak u kojem se utvrđivalo da li su ispunjene sve pretpostavke za apelantovo izručenje pravosudnim organima Republike Turske predviđene odredbama Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima i Evropske konvencije o ekstradiciji. Ustavni sud, dalje, zapaža da je postupak pred Sudom BiH vođen u skladu sa standardima propisanim navedenim aktima, kao i pozitivnom obavezom javne vlasti koja je sadržana u članu 3. Evropske konvencije da «ispita sve predvidive posljedice vraćanja [apelanta] natrag u zemlju koja ga prima imajući na umu opću situaciju i njegove lične okolnosti». Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je ovaj sud prilikom odlučivanja ispitao relevantne okolnosti jer je imao u vidu da je apelant državljanin Republike Turske i Republike Srbije i da ne uživa pravo azila u Bosni i Hercegovini, da krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret nemaju politički odnosno vojni karakter, da nisu počinjena na teritoriji Bosne i Hercegovine niti protiv njenih građana, niti da je po domaćim zakonima nastupila zastara krivičnog gonjenja. Dalje je navedeno da je iz predmetne molbe prilikom odlučivanja Sud BiH također imao u vidu da se apelantovo izručenje ne traži radi njegovog krivičnog gonjenja ili kažnjavanja zbog njegove rase, spola, nacionalnog ili etničkog porijekla, političkih stavova, niti da se radi o krivičnom djelu sa propisanom smrtnom kaznom. Sud BiH je na temelju dokumentacije priložene uz molbu za izručenje utvrdio da zastarjelost izvršenja kazne po zakonu Republike Turske nastupa 18. decembra 2027. godine i da apelant zbog istog djela nije već osuđivan, te da se izručenje traži radi izvršenja pravosnažno izrečene kazne zatvora čije trajanje iznosi više od četiri mjeseca, što također predstavlja uvjet za dopuštenost izručenja. Sud BiH je, također, obrazložio da činjenica da je krivični postupak pred pravosudnim organima Republike Turske okončan bez apelantovog prisustva ali u prisutnosti njegovog branioca ne dovodi u pitanje dopuštenost izručenja. Navedene okolnosti nisu protivne ekstradicijskim standardima prema odredbama čl. 33, 34. i 35. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, niti je u suprotnosti sa principima pravnog poretka u Bosni i Hercegovini. Sud BiH je istakao da nema zakonsko ovlaštenje niti obavezu da preispituje zakonitost i pravičnost pravosnažno okončanog postupka koji je vođen i okončan pred pravosnažnim organima države moliteljice a koji je prethodio donošenju pravosnažne presude na osnovu koje se traži apelantovo izručenje. Sud BiH je, shodno članu 3. stav 1. Drugog protokola uz Evropsku konvenciju o ekstradiciji, našao da je postupak suđenja u odsustvu protiv apelanta (završna rasprava) pred pravosudnim organima Republike Turske zadovoljio osnovna prava na odbranu jer iz priložene dokumentacije proizlazi da je apelant u toku postupka imao branioca pa ne postoje zapreke za njegovo izručenje u smislu navedene odredbe niti je neophodno da država moliteljica pruži uvjerenje ili određene garancije da će se apelantu garantirati pravo na novi sudski postupak.

22. Sud BiH je podsjetio i na odredbu člana 48. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima kojom je propisano da će ministar pravde u rješenju kojim se dopušta izručenje stranca navesti određene uvjete za izručenje potraživanog, te da će, između ostalih, taksativno navesti uvjete iz tog člana, odnosno da će se prema strancu ponoviti krivični postupak ako je osuđen u odsustvu. Nakon navedenog, Ustavni sud zapaža, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, u vezi s relevantnom praksom Evropskog suda za ljudska prava i praksom Ustavnog suda u sličnim slučajevima (vidi Odluka o dopustivosti AP 1773/10 od 27. oktobra 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), da apelant nije učinio vjerovatnim da postoji realna opasnost da ukoliko bude izručen Republici Turskoj bude izložen mučenju, nehumanom i ponižavajućem tretmanu zbog stanja u zatvorima u Republici Turskoj, pa slijedi da apelant nema «opravdan zahtjev» u odnosu na navode apelacije o kršenju prava zabrane mučenja ili nehumanog i ponižavajućeg postupka ili kazne.

23. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava zabrane mučenja ili nehumanog i ponižavajućeg postupka ili kazne iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.

b) Dopustivost ratione materiae

24. Apelant se žali da je osporenim odlukama u postupku utvrđivanja ispunjenosti zakonskih uvjeta za izručenje pravosudnim organima Republike Turske povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije, prema kojoj se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak ekstradicije. Bivša Komisija za ljudska prava je, razmatrajući ovo pitanje, zaključila da domaći sudovi, kada odlučuju o pitanju ekstradicije, ne donose odluku o «krivičnoj optužbi» protiv traženog lica u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Komisija je ukazala da se pojam «odlučivanje o krivičnoj optužbi» odnosi samo na postupak u kojem se odlučuje da li je neko lice krivo ili ne za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a ne na postupak u kojem sudovi odlučuju o tome da li lice treba biti izručeno drugoj državi (vidi bivša Komisija za ljudska prava, Farmakopoulos protiv Belgije, aplikacija broj 11683/85, 64 D.R. [1990]).

25. Navedena praksa organa Evropske konvencije, koju podržava i Ustavni sud, primjenjiva je i u konkretnom slučaju, jer se predmetni slučaj odnosi na postupak pred Sudom BiH u kojem se odlučivalo o postojanju zakonskih pretpostavki za apelantovo izručenje pravosudnim organima Republike Turske i to se ne odnosi na određivanje građanskih prava i obaveza ili na odlučivanje o krivičnoj optužbi protiv apelanta, što je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.

26. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na rješenja kojima je apelantu određen privremeni pritvor, produžen pritvor i određen ekstradicijski pritvor

a) Protek roka

27. U konkretnom slučaju, apelant je lice lišeno slobode i nalazi se u pritvoru na temelju osporenog Rješenja Suda BiH broj S1 3K 008934 12 Eks od 10. februara 2012. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Vijeća Suda BiH broj S1 3 K 008934 12 Kv od 15. februara 2012. godine, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

28. S obzirom na to da je osporeno Rješenje Vijeća Suda BiH broj S1 3 K 008934 12 Kv od 15. februara 2012. godine uručeno apelantu 17. februara 2012. godine, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 30. aprila 2012. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje.

29. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) Neiscrpljivanje pravnih lijekova

30. Apelant se nalazi u pritvoru i na temelju osporenog Rješenja Suda BiH broj S1 3K 008934 12 Eks od 23. februara 2012. godine kojim mu je produžen pritvor i na osnovu osporenog Rješenja Suda BiH broj S1 3K 008934 12 Eks od 16. marta 2012. godine kojim mu je određen ekstradicijski pritvor zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

31. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i broj AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

32. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant nije izjavljivao žalbe Krivičnom vijeću Suda BiH protiv rješenja Suda BiH br. S1 3K 008934 12 Eks od 23. februara 2012. godine i S1 3K 008934 12 Eks od 16. marta 2012. godine, iako mu je na to ukazano u obrazloženju navedenih rješenja. Ustavni sud smatra da apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove (žalbu) pred nadležnim organima, te da samim tim nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja pred Ustavnim sudom. Prema tome, budući da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.

33. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačke 4, 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ako je protekao rok za podnošenje apelacije, ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i ukoliko nisu iscrpljeni pravni lijekovi mogući prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

36. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić