Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1790/09 („Auto sina“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1790/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 1790/09, rješavajući apelaciju „Auto sina“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Auto sina“ d.o.o.
Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 758 od 12. marta 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Pž-06-000 324 od 11.
maja 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj Ps- 2189/04 od 14. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Auto sina“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banja Luke, podnio je 5. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 758 od 12. marta 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pž-06- 000 324 od 11. maja 2007. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-2189/04 od 14. aprila 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-2189/04 od 14. aprila 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Pž-06-000 324 od 11. maja 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Republiku Srpsku – Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati na ime naknade štete za uložena novčana sredstva iznos od 82.889,00 KM i na ime izgubljene zarade iznos od 179.767,55 KM sa kamatama i troškovima postupka. Prvostepeni sud je u odluci obrazložio da je, na osnovu provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da se apelant obratio nadležnim organima radi pribavljanja odobrenja za rad i neophodne dokumentacije za izvođenje radova koji se odnose na ugradnju i stavljanje u funkciju pokretnog rezervoara za autogas. Odlučujući o tom zahtjevu, Centar javne bezbjednosti Banja Luka (u daljnjem tekstu: nadležni organ tuženog), donio je rješenje od 13. februara 2003. godine kojim je apelantu odobrio lokaciju za postavljanje pokretnog rezervoara za autogas. Zatim, rješenjem istog organa od 30. aprila 2003. godine, apelantu je data saglasnost na mjere i normative zaštite od požara predviđene u tekućoj dokumentaciji za nadzemni rezervoar za gas, a rješenjem od 24. juna 2003. godine dato je i odobrenje za korištenje nadzemnog rezervoara za autogas. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da su sva navedena rješenja poništena rješenjem Inspektorata tuženog za zaštitu od požara (u daljnjem tekstu: Inspektorat) broj K7B-3-215-429-1/03 od 17. oktobra 2003. godine, pa je predmet vraćen na ponovni postupak.
3. Odlučujući o apelantovom zahtjevu u ponovnom postupku, Odjeljenje za zaštitu od požara nadležnog organa tuženog je, nakon ponovnog inspekcijskog pregleda, donijelo 5. decembra 2003. godine rješenje broj 10-K/B-3-215-2169/1 kojim je apelantu zabranjeno da vrši uskladištenje i promet tečnog gasa i rješenje broj 10-K/B-3-215-2169/02 kojim mu je naloženo uklanjanje spornog rezervoara. Kako je dalje obrazložio prvostepeni sud, apelant je protiv ovih rješenja izjavio žalbu koja je odbijena rješenjima Inspektorata broj K7B-3-215-65/04 od 17. februara 2004. godine. Dalje, Osnovni sud je također utvrdio da je apelant protiv navedenih rješenja Inspektorata pokrenuo upravni spor, ali da je odustao od tužbe, zbog čega je Vrhovni sud, rješenjem broj U-314/04 od 23. novembra 2005. godine, obustavio postupak.
4. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da je tuženi dokazao da su u postupku inspekcijskog pregleda nadležnog inspektorata „utvrđeni određeni nedostaci“ kako je to navedeno u relevantnim rješenjima tuženog, kojima su, po pravu nadzora, poništena rješenja kako je to već navedeno. Ovakvo postupanje je propisano, kako je naveo prvostepeni sud, Zakonom o administrativnoj službi i upravi i članom 254. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku, a ta rješenja su konačna u upravnom postupku, pa je protiv njih jedino bilo moguće voditi upravni spor pred nadležnim sudom. Također, Osnovni sud je naveo da je „naročitu pažnju posvetio činjenicama koje se odnose na to da li je u konkretnom slučaju [apelant] pretrpio štetu odnosno tačnije, da li je štetu [apelantu] prouzrokovao tuženi“. U ocjeni tog pitanja, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je tuženi izvršio bilo kakvu protivpravnu radnju, niti da između radnji tuženog i štete postoji uzročna veza kojoj „protivpravna radnja treba da se pojavi kao uzrok nastale štete“. Apelant, kako je dalje naveo prvostepeni sud, „polazi od činjenica da je sve radove izveo na osnovu važećih akata ovlaštenih organa, ali zanemaruje činjenicu da su ti akti u postupku preispitivanja poništeni odnosno ukinuti“. Apelant nije dokazao, prema stavu prvostepenog suda, protivpravno djelovanje tuženog „bez obzira što su evidentne činjenice da je [apelant] uložio odgovarajuća sredstva i eventualno je očekivao korist koja mu je izmakla“.
5. Osnovni sud je također naveo da je imao u vidu i odredbe člana 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je šteta definisana kao umanjenje nečije imovine ili sprečavanje povećanja imovine. Apelant je „bio zainteresovan da pribavi valjanu dokumentaciju za bavljenje odgovarajućom djelatnošću [...], međutim, on to nije uspio ili pak u postupku nadzora ovlaštenog inspektorata je utvrđeno da se moraju otkloniti svi uočeni nedostaci kako po pitanju odobrenja za bavljenje djelatnošću, tako i po pitanju ispunjavanja svih uslova propisanih odredbama Zakona o uređenju prostora i Zakona o prometu eksplozivnih materija i zapaljivih tečnosti i gasova“. Dalje, Osnovni sud se pozvao i na odredbu člana 172. ZOO prema kojem pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija, ali ta uzročnost pretpostavlja da je do toga došlo krivicom tog organa, odnosno da je šteta prouzrokovana namjerno što, prema stavu Osnovnog suda, nije dokazano.
6. Okružni sud je, odbijajući apelantovu žalbu protiv prvostepene presude, zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Naročito, Okružni sud je ukazao da je u prvostepenom postupku utvrđeno i to da Odjeljenje za prostorno uređenje Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za prostorno uređenje) donijelo tri rješenja i to: rješenje o urbanističkoj saglasnosti broj 03-364-633/2003 od 18. marta 2003. godine, kojim je odobreno Miloradu Saviću (u daljnjem tekstu: investitor) da „može pristupiti postavljanju nadzemnog rezervoara za autogas; rješenje o odobrenju za gradnju broj 03-351-337-03 od 20. maja 20003. godine i rješenje o upotrebnoj dozvoli za korištenje spornog rezervoara broj 03- 361-597 od 27. juna 2003. godine. Međutim, kako je dalje naveo Okružni sud, utvrđeno je da su navedena rješenja ukinuta, po pravu nadzora, rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 01-362-429/03 od 2. aprila 2004. godine. Na osnovu toga, Odjeljenje za prostorno uređenje je, rješenjem broj 03- 364-633/03 od 4. oktobra 2004. godine, naložilo investitoru da ukloni plinsku stanicu za autogas.
7. Imajući ovo u vidu ovo, kao i ostala činjenična utvrđenja prvostepenog suda, Okružni sud je obrazložio da je odobrenje za gradnju spornog rezervoara donio organ uprave, te da je apelant „mogao pristupiti gradnji nadzemnog rezervoara prema projektnoj dokumentaciji i uslovima iz urbanističke saglasnosti“. Sva ostala dokumentacija koju je apelant pribavljao, kako je dalje naveo Okružni sud, bila je uslov za dobijanje dozvole za gradnju, a bez dozvole za građenje koje je Odjeljenje za prostorno uređenje izdalo rješenjem od 20. maja 2003. godine, apelant nije mogao izvoditi radove na postavljanju spornog rezervoara. Okružni sud je također naveo da je ovo „[n]esumnjivo moralo biti poznato [apelantu] obzirom da se građevinski objekti ne mogu graditi bez građevinske dozvole izdate na osnovu neophodne dokumentacije“.
8. Okružni sud je dalje obrazložio da, prema odredbi člana 17. Ustava Republike Srpske, svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom pričini službeno lice ili državni organ ili organizacija koja vrši javna ovlašćenja, dok je članom 172. ZOO predviđena odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ. Dakle, kako je naveo Okružni sud, nije sporno da država odgovara „ili za nepravilan ili za nezakonit rad svojih službenika“. Međutim, u konkretnom slučaju, Okružni sud je zaključio da apelant nije pretrpio štetu zbog takvog djelovanja i rada organa tuženog, pa da u konkretnom slučaju tužni nije pasivno legitimisan.
9. Vrhovni sud je, presudom broj 118-0-Rev-07-000 758 od 12. marta 2009. godine, odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke. Vrhovni sud je zaključio da su, na osnovu nesporno utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo. Vrhovni sud se također pozvao na odredbu člana 17. Ustava Republike Srpske, te je naveo da je prema toj odredbi, ali i odredbama čl. 155. i 158. ZOO, potrebno da postoji šteta, krivica i uzročna veza između preduzete radnje i nastale štete. Dalje, Vrhovni sud je istakao da „[n]e dovodi svako nepravilno postupanje državnog organa u okviru njegovih zakonskih ovlašćenja do prava na naknadu štete“. Zbog toga, kako je dalje navedeno, organ koji postupa u okviru svojih zakonskih ovlašćenja ne može biti odgovoran za pogrešno pravno tumačenje zakonske norme, „a primjena neodgovarajuće zakonske norme nije povreda dužnosti, sama po sebi, u vršenju funkcije državnog organa“. Također, po ocjeni Vrhovnog suda, „ne smatra se nezakonitim radom činjenica što je nadležni organ (CJB Banja Luka) pogrešno protumačio odredbu člana 63. Zakona o prometu eksplozivnih materija i zapaljivih tečnosti („Službeni glasnik RS“ broj 16/96) i odredbe Pravilnika o izgradnji postrojenja za tečni nafni gas i o uskladištavanju i pretakanju tečnog naftnog gasa („Službeni list SFRJ“ broj 24/71 i 26/71)“. Nadležni Inspektorat je, kako je dalje naveo Vrhovni sud, preispitujući te odluke, utvrdio da su pravne norme pogrešno primijenjene i da nisu bili ispunjeni uslovi da se udovolji apelantovom zahtjevu, što znači da je „zauzeo drugačije pravno stanovište u odnosu na nižestepeni organ“. Međutim, drugačije pravno stanovište organa tuženog u odnosu na pravno stanovište instanciono višeg organa tuženog ne može se, kako je naveo Vrhovni sud, smatrati nezakonitim radom. Naime, nepravilnim radom smatra se „postupanje suprotno opštim pravnim načelima i pravilima struke“ što, prema stavu Vrhovnog suda, nije bio slučaj u konkretnom predmetu.
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant vrlo opširno izlaže zbog čega osporava svaku osporenu odluku pojedinačno, a njegovi navodi se u suštini svode na to da je činjenično stanje „proizvoljno utvrđeno“, da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno zato što su sudovi zaključili da nema odgovornosti tuženog za štetu koju je pretrpio, te da su osporene presude proizvoljne jer sudovi nisu dali obrazloženja za svoje pravne stavove. Apelant ističe također da je „tužena sama dokazala protupravnost svojih radnji poništavanjem svojih rješenja na osnovu kojih je [apelant] i pretrpio štetu jer je na osnovu njih pribavio ostalu dokumentaciju i uložio svoja sredstva odnosno završio investiciju“. Apelant smatra da je „sud izgubio iz vida da je tužena dužna donositi zakonita i pravilna rješenja, pogotovo u ovakvim slučajevima postupati sa posebnom pažnjom jer se ovakvim rješenjima pokreću privredne aktivnosti i ulažu znatna materijalna sredstva“. Apelant naročito osporava pravni stav Vrhovnog suda da pogrešna primjena pravne norme ne predstavlja u svakom slučaju nezakonito postupanje tuženog. U tom pravcu navodi da bi ovakvo prihvatanje pravnog stava Vrhovnog suda „značilo da bi sva pravna i fizička lica morala sumnjati u akte državnih organa, što bi imalo katastrofalne posljedice i po privrednu aktivnost“. Apelant smatra da su mu navedena ustavna prava prekršena zato što su mu prvo izdata sva potrebna rješenja, a zatim su ta rješenja poništena jer je tuženi na isto činjenično stanje drugačije primijenio materijalno pravo, iako je on u međuvremenu uložio svoja sredstva, te da je stoga pretrpio štetu.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, imovinu i djelotvorna pravni lijek, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu ili na djelotvoran pravni lijek (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su neprihvatljivi apelantovi argumenti o tome da se odluka prvostepenog organa ima smatrati nezakonitim djelovanjem tog organa ako bude ukinuta zbog toga što je instanciono viši organ utvrdio da je ta odluka donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava. Ustavni sud podsjeća da primjena materijalnog prava jeste zakonom predviđen osnov za žalbu u upravnom postupku, te da se različito tumačenje pravnih normi između prvo i drugostepenog upravnog organa, kako je to obrazložio i Vrhovni sud, ne može smatrati nezakonitim djelovanjem, zbog kojih bi javna vlast morala biti smatrana odgovornom za eventualno prouzrokovanu štetu, već djelovanjem unutar zakonom propisanih ovlašćenja. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant imao na raspolaganju i upravni spor, te da je podnio tužbu koju je naknadno povukao, čime se odrekao mogućnosti sudske zaštite u odnosu na rješenja upravnih organa koja smatra nezakonitim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu ili djelotvoran pravni lijek, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvorna pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić