Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2043/09 („Helik exporte“ p.p. za proizvodnju i pružanje usluga u ugostiteljstvu, trgovini i inženjering d.o.o Bratunac)

Odluka donesena 27. 06. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2043/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 06. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP 2043/09, rješavajući apelaciju „Helik exporte“ p.p. za proizvodnju i pružanje usluga u ugostiteljstvu, trgovini i inženjering d.o.o Bratunac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Helik exporte” p.p. za proizvodnju i pružanje usluga u ugostiteljstvu, trgovini i inženjering d.o.o Bratunac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 069 od 30. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Pž-06-000 142 od 2. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-Ps-05-000 211 od 13. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Helik exporte“ p.p. za proizvodnju i pružanje usluga u ugostiteljstvu, trgovini i inženjering d.o.o Bratunac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca podnio je 1. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 069 od 30. aprila 2009. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-

Pž-06-000 142 od 2. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-Ps-05-000 211 od 13. jula 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 080-0-Ps-05-000 211 od 13. jula 2006. godine apelant je obavezan da „Frigo-Mottu“ d.o.o za proizvodnju rashladnih uređaja export-import Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga isplati iznos od 72.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj Zakonom o visini zatezne kamate počev od 7. jula 2004. godine i da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 6.570,00 KM u roku od 30 dana od prvog dana nakon donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Dio tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan. Presudom je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje mjere osiguranja kojom bi se apelantu zabranilo da otuđi, sakrije, demontira, proda, optereti ili raspolaže nepokretnom imovinom u svom vlasništvu preciziranom u presudi do iznosa od 72.500,00 KM.

3. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je u toku dokaznog postupka utvrđeno da su apelant i tužitelj, shodno odredbi člana 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključili ugovor o djelu na osnovu apelantove narudžbenice od 24. marta 2004. godine kojim se tužitelj obavezao da će apelantu izvršiti radove montaže pakirnice sa materijalom po cijeni od 39.000,00 KM, izmještanje postojećeg tunela sa ugradnjom novih panela po cijeni od 24.000,00 KM i izmjenu ventilatora i kompresora na postojećoj komori po cijeni od 9.500,00 KM, tako da ukupna vrijednost radova iznosi 72.500,00 KM. Utvrđeno je da je navedene radove tužitelj obavio 15. juna 2004. godine, a da je apelant uredno potpisao i ovjerio svojim pečatom prijem izvršenih radova nakon čega je tužitelj apelantu ispostavio tri računa na navedene iznose, da se apelant potpisivanjem i ovjerom radnih naloga-zapisnika saglasio sa cijenom izvedenih radova, ali da računi do završetka predmetnog postupka nisu plaćeni. Dalje, navedeno je da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske i vještaka finansijske struke, kojima je Osnovni sud poklonio punu vjeru, jer su ih, prema obrazloženju Osnovnog suda, dala stručna lica i jer nisu u suprotnosti sa ostalim dokazima provedenim u postupku, utvrđeno da tri navedena računa nisu proknjižena kroz apelantovo knjigovodstvo, ali da su proknjiženi račun i predračun precizirani u presudi u iznosu od oko 72.020,00 KM a po osnovu izvedenih radova koji su bili predmet tužbe, te da je zbog tog razloga neosnovan apelantov prigovor da vještak finansijske struke nije pregledao i finansijsko poslovanje i DLLD „Agropromet“ iz Pilice (sa kojim je tužitelj bio u poslovnom odnosu), jer u tom preduzeću postoji dvojna knjigovodstvena dokumentacija.

4. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je, u smislu člana 262. stav 1. i člana 623. ZOO, utvrdio da je potraživanje tužitelja osnovano, te je obavezao apelanta na isplatu spornog novčanog iznosa. Osnovni sud je, također, naveo da su neosnovani apelantovi prigovori da ne posjeduje sporne račune jer, kako je obrazložio Osnovni sud, neposjedovanje proknjiženih računa koji su predmet tužbe ne oslobađa apelanta od obaveze plaćanja tih računa, jer je nesporno da je tužitelj obavio ugovorene radove i apelant ih bez primjedaba primio a da pri tome ničim nije dokazao da je za obavljene radove tužitelju isplatio ugovorenu naknadu. Osnovni sud je obrazložio i da nije osnovan zahtjev tužitelja za donošenje mjere osiguranja, jer tužitelj nije ničim učinio vjerovatnim da je ta mjera hitna i osnovana, te da bi bez te mjere bilo spriječeno i otežano ostvarivanje njegovih prava.

5. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 012-0-Pž-06-000 142 od 2. novembra 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Presudom je, također, obavezan apelant da tužitelju naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.050,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da taj sud smatra da je Osnovni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, jer apelant činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku ničim nije doveo u sumnju kako ni u toku tog postupka, tako ni u žalbenom postupku. Navedeno je i da je žalbeni prigovor litispendencije apelanta neosnovan, jer litispendencija, u smislu člana 60. stav 3. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPPRS), postoji ukoliko parnica teče u pogledu istog zahtjeva između istih stranaka, a utvrđeno je da se parnica na koju se apelant pozivao i koja se vodi pred Općinskim sudom u Tuzli ne vodi između istih stranaka. Naime, utvrđeno je da se radi o sporu tužitelja sa firmom DLLD „Agropromet“ iz Pilice i da je u odgovoru na konkretnu tužbu apelant naveo da je bio posrednik između tužitelja i te firme zbog čega prvostepeni sud nije ni izvodio dokaze vezane za poslovni odnos apelanta sa tom firmom, pa je Okružni sud žalbene prigovore u vezi sa navedenim odbio kao neosnovane. Osim toga, navedeno je da nije osnovan ni žalbeni prigovor da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o građenju iz člana

630. ZOO, jer iz stanja spisa ne proizlazi da se radi o izgradnji građevine na određenom zemljištu, niti je to apelant dokazao, nego da se radi o poslovima montaže postrojenja sa različitim stručnim tehničko-zanatskim i fizičkim poslovima.

6. Okružni sud je odbio kao neosnovane i apelantove navode da je Osnovni sud povrijedio procesne odredbe, jer mu nije omogućio da raspravlja pred tim sudom, jer je, prema osporenoj presudi, prijedlog apelantovog punomoćnika za odgađanje glavne rasprave podnesen neblagovremeno, i to na dan održavanja glavne rasprave, bez ijednog konkretnog razloga zašto se odlaganje traži. Okružni sud je naveo da u ovakvoj situaciji prvostepeni sud nije imao nikakvu drugu mogućnost nego da takav prijedlog odbije pogotovo ako se ima u vidu da apelant ni u žalbi nije naveo nikakve razloge koji bi opravdali njegov nedolazak na glavnu raspravu, niti je na drugi način dokazao da je sud održavanjem rasprave počinio povredu postupka koja bi mogla utjecati na donošenje zakonite i pravilne odluke.

7. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 069 od 30. aprila 2009. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude je ponovljeno činjenično stanje utvrđeno u postupku pred nižestepenim sudovima, kao i zaključci tih sudova, te je Vrhovni sud zaključio da su navodi revizije neosnovani a odluka drugostepenog suda kojom je potvrđena prvostepena presuda pravilna i na zakonu zasnovana. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je, prema utvrđenom činjeničnom stanju, apelant naručio, a tužitelj izveo ugovorene radove, što je apelant potvrdio prijemom objekta o čemu je sačinjen zapisnik 15. juna 2004. godine. Stoga je, prema ocjeni tog suda, pravilan zaključak nižestepenih sudova da predmetni ugovor ima karakter ugovora o djelu, jer je odredbom člana 600. ZOO propisano da se ugovorom o djelu uposlenik (izvođač radova) obavezuje da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari, ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl., a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu. Obrazloženo je da, zbog navedenog, nisu osnovani apelantovi revizioni navodi da predmetni materijalnopravni odnos zasnovan između njega i tužitelja nema karakter ugovora o djelu i da tog ugovora uopšte nema. Naime, Vrhovni sud je istakao da ova vrsta ugovora spada u neformalne ugovore za koje nije nužna pismena forma, kao i da je predmetni ugovorni odnos zasnovan na osnovu pismene ponude tužitelja od 21. februara 2004. godine, apelantove narudžbenice od 24. marta 2004. godine, radnih naloga-zapisnika o izvedenim radovima i zapisnika od 15. juna 2004. godine o primopredaji tih radova. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je pravilno stanovište nižestepenih sudova da činjenice i dokazi na koje se apelant pozivao i koji se odnose na poslovni odnos zasnovan između tužitelja i DLLD „Agropromet“ iz Pilice ne doprinosi drugačijoj odluci u konkretnom sporu i da činjenica da apelant nije knjižio sporne račune u svojoj knjigovodstvenoj evidenciji, sama po sebi, ne oslobađa apelanta od obaveze plaćanja tužitelju naknade za izvedene radove za što je tužitelj ponudio valjane dokaze dovoljne za zaključak o osnovanosti predmetnog potraživanja.

8. Dalje, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani revizioni prigovori da su nižestepeni sudovi počinili povredu odredaba parničnog postupka, ne dajući dovoljno razloga o odbijanju prigovora litispendencije, jer Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da poslovni odnos zasnovan između tužitelja i DLLD „Agropromet“ iz Pilice, a između kojih i teče parnica pred Općinskim sudom u Tuzli radi ispunjenja Ugovora broj 02/04 i 03/04, nije od uticaja na odluku u pogledu ugovornog odnosa zasnovanog između apelanta i tužitelja u ovoj parnici, jer se ne radi o istim strankama, niti objektivnom identitetu tužbenih zahtjeva. Između ostalog je navedeno i da je apelantova reviziona tvrdnja da je tražio izuzeće sudije prvostepenog suda neosnovana, jer tako nešto ne proizlazi iz stanja spisa konkretnog predmeta. Obrazloženo je i da nema osnova revizioni prijedlog da apelant nije saslušan kao parnična stranka, jer sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti, a koji ne, pa kako je prvostepeni sud ocijenio bespredmetnim izvođenje ovog dokaza s obzirom na stanje dokaza u ovom predmetu, Vrhovni sud je zaključio da navedeni prigovor nema osnova. Vrhovni sud je obrazložio da su bez osnova i prigovori vezani za odlaganje ročišta za glavnu raspravu, jer pobijana presuda u vezi s tim sadrži valjane i dovoljne razloge koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, neosnovan je i prigovor vezan za određivanje trećeg vještaka, jer sud nije vezan prijedlogom samo jedne parnične stranke u pogledu određivanja vještaka, a apelant ne navodi razloge koji bi opravdali ovakav njegov prigovor, niti navodi konkretne prijedloge na nalaze vještaka koji bi nižestepene presude zasnovane na ovim nalazima doveli u sumnju.

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je predmetna prvostepena presuda, koja je donijeta zbog propuštanja, nezakonita jer nisu ispunjeni uvjeti iz člana 182. ZPPRS za donošenje presude zbog propuštanja. Apelant navodi da nije saslušan kao parnična stranka, jer nije uredno pozvan njegov zakonski zastupnik. Također, navodi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer između njega i tužitelja nikada nije zaključen ugovor, te da sudovi nisu dali nikakvo objašnjenje zašto je odbijen njegov prijedlog za saslušanje trećeg vještaka, niti je riješeno pitanje litispendencije na koju je ukazivao. Navodi i da nikada nije riješen ni njegov zahtjev za izuzeće sutkinje poimenično navedene u apelaciji.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i detaljno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja i obavezati apelanta na isplatu naknade tužitelju za obavljene poslove po osnovu ugovora o djelu, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da apelant navodi da je prvostepeni sud donio presudu zbog propuštanja iako nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti za donošenje takve presude, ali da iz osporene presude ne proizlazi da se radi o presudi zbog propuštanja koja se, shodno članu

182. ZPPRS, donosi kada tuženi ne dostavi odgovor na tužbu. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da je prvobitno u ovom postupku bila donesena presuda zbog propuštanja (19. septembra 2005. godine) ali da je ona po apelantovoj žalbi, odnosno prijedlogu za povrat u prijašnje stanje od 31. oktobra 2005. godine ukinuta rješenjem Osnovnog suda od 7. decembra 2005. godine, te kao takva više, dakle, ne egzistira, a da je prvostepena presuda u ovoj pravnoj stvari, koja je osporena ovom apelacijom, donesena 13. jula 2006. godine nakon redovno provedenog parničnog postupka. U tom postupku apelant je dostavio odgovor na tužbu, učestvovao na pripremnim ročištima a konkretna presuda je donesena bez apelantovog prisustva na glavnoj raspravi, koji je uredno pozvan i čiji je punomoćnik na dan glavne rasprave tražio njeno odlaganje bez ikakvog ponuđenog razloga za odgađanje, što je nadležni sud odbio. Zbog navedenog, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim. Osim toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da sudovi nisu obrazložili razloge zbog kojih su odbili njegov prijedlog za saslušanje trećeg vještaka, niti su riješili prigovor litispendencije, jer iz osporenih presuda nedvojbeno proizlazi da su nadležni sudovi dali obrazloženja u pogledu navedenih pitanja koja zadovoljavaju standarde Evropske konvencije.

14. Također, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode da nikada nije riješen njegov prijedlog za izuzeće sutkinje prvostepenog suda koja je bila zadužena u njegovom predmetu. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelant uz apelaciju dostavio akt naslovljen na Osnovni sud kojim se traži izuzeće navedene sutkinje, ali da na tom aktu, osim potpisa apelantovog punomoćnika, nema nikakvog dokaza da je predmetni akt i dostavljen Osnovnom sudu. Osim toga, iz osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da u spisu nema dokaza da je apelant ikada podnio takav prijedlog, a što je potvrdio i Općinski sud u informaciji dostavljenoj Ustavnom sudu 8. juna 2012. godine. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji povreda Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« povrede Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2043/09 („Helik exporte“ p.p. za… | Sudska praksa | Aktio