Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2045/12 (T. K.)
Odluka donesena 27. 06. 2012.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Krivični postupak
- Trajanje pritvora
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2045/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 06. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 27. juna 2012. godine, u predmetu broj AP-2045/12, rješavajući apelaciju Timura Keketovića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Timura Keketovića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 211466 12 Kž 8 od 18. maja 2012. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 211466 12 K od 11. maja 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Timur Keketović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aldin Lejlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. maja 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 211466 12 Kž 8 od 18. maja 2012. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 211466 12 K od 11. maja 2012. godine. Apelant je, istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo pritvor apelantu i naredio da se pusti na slobodu do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 211466 12 K od 11. maja 2012. godine odbijen je zbog neosnovanosti prijedlog branilaca apelanta i suoptuženog R.H. od 20. aprila 2012. godine za ukidanje mjere pritvora, te im je određena mjera pritvora, koja po tom rješenju može trajati najduže mjesec dana od momenta lišenja slobode ili do druge odluke suda, s tim da žalba protiv tog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je rješenjem tog suda broj 65 0 K 211466 11 Kpp od 5. oktobra 2011. godine određena mjera pritvora prema tada osumnjičenim R.H. i apelantu zbog postojanja osnovane sumnje da su kao saizvršioci izvršili produženo krivično djelo iznude iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. i člana 31, te člana 55. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), a sam apelant i krivično djelo lihvarstva iz člana 298. navedenog zakona, te posebnih okolnosti koje ukazuju da bi boravkom na slobodi nastavili sa vršenjem krivičnih djela kako je propisano članom 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH. U daljnjem toku postupka i tokom glavnog pretresa navedena mjera je produžavana. Međutim, 20. aprila 2012. godine, na glavnom pretresu, odlučujući o prijedlogu branilaca apelanta i suoptuženog R.H. za ukidanje mjere pritvora, Općinski sud je prijedlog usvojio, pritvor ukinuo, te apelantu i suoptuženom R.H. odredio mjere zabrane (svakodnevno javljanje u policijsku stanicu, oduzimanje putnih isprava, te zabrana prelaska državne granice). Te mjere su uredno izvršavane, kako to proizilazi iz izvještaja Prve policijske stanice MUP Kantona Sarajevo – PS Stari Grad. Žalbu protiv navedenog rješenja o ukidanju pritvora uložio je Kantonalni tužitelj, ističući da se okolnosti zbog kojih je došlo do određivanja pritvora nisu promijenile. Odlučujući o žalbi Kantonalnog tužitelja Kantonalni sud je rješenjem broj 09 K 211416 12 Kž 7 od 4. maja 2012. godine žalbu usvojio, prvostepeno rješenje o ukidanju pritvora ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje, u smislu člana 337. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). U navedenom rješenju je Općinskom sudu između ostalog ukazano na argumente iznesene u ranijim odlukama o određivanju i produžavanju pritvora što Općinski sud treba imati u vidu prilikom ponovnog odlučivanja o tome da li su zbilja prestale okolnosti zbog kojih je pritvor određen.
4. U ponovnom postupku, u kojem je cijenio i uvažavao upute iz rješenja drugostepenog suda, Općinski sud je utvrdio da je nesporno postojanje osnovane sumnje (što optuženi nisu ni osporavali) da su optuženi izvršili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Navedeno proizilazi iz svih do tada provedenih dokaza – posebno izjava svjedoka oštećenih B.J. i M.L, ali i svjedoka A.O, policijskog službenika koji je posmatrao primopredaju novca između optuženih i oštećenih, kao i svjedokinje A.L. koja je svoj iskaz iznijela na pretresu održanom 20. aprila 2012. godine. U pogledu postojanja naročitih okolnosti koje ukazuju da bi boravkom na slobodi optuženi nastavili sa vršenjem krivičnih djela Općinski sud je zaključio da je pritvor prema optuženim određen, i kasnije produžavan na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH jer je optuženim stavljeno na teret da su u dužem vremenskom periodu (više od pet mjeseci) iznuđivali novac od oštećenog M.L, u određenim mjesečnim iznosima, a zatim su 17. septembra 2011. godine od oštećenog zahtijevali isplatu određenog novčanog iznosa odredivši mu rok za predaju. Za to vrijeme su u više navrata ostvarivali kontakte sa oštećenim i od njega zahtijevali preuzimanje novčanih iznosa u čemu su pokazali naročitu istrajnost u izvršenju krivičnog djela iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, a u vezi sa čl. 31. i 55. KZ FBiH.
5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je dalje naveo da iako ranije optuženi nisu osuđivani, Općinski sud je imao u vidu način izvršenja krivičnog djela koje im je optužbom stavljeno na teret, te posebno trajanje istog, zatim iskazanu upornost u učinjenju istog, što predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi optuženi boravkom na slobodi mogli ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od 3 godine ili teža kazna. Optuženim se stavlja na teret da su u dužem vremenskom periodu od preko pet mjeseci iznuđivali novac od oštećenog M.L. i to tako što su iznuđivali mjesečno po 3.300,00 KM, a zatim 17. septembra 2011. godine zahtijevali isplatu od 50.000,00 KM i odredili mu rok za predaju. Sam apelant se tereti i zbog krivičnog djela lihvarstva koje je također, prema iskazima svjedoka M.L. i A.L. vršeno bezobzirno prema cijeloj njihovoj porodici, tako da su skoro ostali i bez stana u kojem su živjeli, a jedne prilike je i njihovo malodobno dijete bilo svjedok udarca koji je M.L. primio od apelanta u njihovom vlastitom domu i to zbog nejavljanja apelantu. Obzirom na način izvršenja krivičnog djela, posebno trajanje istog i ponavljanje krivičnopravnih radnji, te iskazanog straha koji proizilazi iz izjave oštećenog M.L. kojem je trebalo dosta vremena da se odluči slučaj prijaviti policiji, te okolnost da su na taj način optuženi ostvarivali u dužem periodu značajne izvore prihoda Općinski sud je zaključio da takve okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi u slučaju da budu pušteni na slobodu ponoviti krivično djelo, odnosno nastaviti sa vršenjem istog, a za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju 3 godine ili teža kazna.
6. Apelant i suoptuženi R.H. su se žalili protiv rješenja Općinskog suda od 11. maja 2012. godine. Kantonalni sud je rješenjem broj 65 0 K 211466 12 Kž 8 od 18. maja 2012. godine žalbe optuženih odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepeno rješenje.
7. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju rješenja naveo razloge zbog kojih smatra da optuženima treba odrediti pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, kao i razloge o postojanju osnovane sumnje da su isti počinili predmetna krivična djela. Dalje je navedeno da apelant žalbom pobija i postojanje osnovane sumnje da je on počinio krivično djelo za koje je protiv njega potvrđena optužnica. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 21. tačka m) ZKP FBiH propisano da je osnovana sumnja viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno krivično djelo. Prvostepeni sud je u obrazloženju naveo dokaze na kojima je zasnovao postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo. S toga su žalbeni prigovori apelanta u tom pravcu, po ocjeni Kantonalnog suda, neosnovani. Kako je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja naveo dovoljne razloge koji opravdavaju zaključak tog suda o postojanju naročitih okolnosti navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja, Kantonalni sud je zaključio da time navodi iz žalbe da optuženi do sada nisu osuđivani ne predstavljaju jedini preduslov za izvođenje zaključka o postojanju opasnosti od ponavljanja istog ili istovrsnog krivičnog djela, kako je to neosnovano u žalbama optuženih navedeno.
8. Apelant navodi da je osporenim rješenjima došlo do povrede prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je Kantonalni sud pogrešno ocijenio raspoložive dokaze i da zbog toga nije donio pravilnu odluku. Istakao je da Kantonalni sud nije cijenio činjenicu da apelant ranije nije bio kažnjavan, niti je cijenio relevantne dijelove transkripta sa suđenja održanog 9. marta 2012. godine kada je «navodno oštećeni» B.J. dao iskaz da optuženi u odnosu na njega nisu vršili iznudu. Apelant se pozvao na odluku Ustavnog suda broj AP-3619/08 od 29. aprila 2012. godine u kojoj je zauzet slijedeći stav: «Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav
3. Evropske konvencije u situaciji kada je apelantu određen i produžen pritvor samo na osnovu pretpostavke suda da, zbog prirode i težine krivičnog djela za koje se apelant tereti, postoji mogućnost da apelant nastavi svoje djelovanje - u vezi sa krivičnim djelom iznude i nedopuštenog držanja oružja ili eksplozivnih materija. Takva pretpostavka i navodi, u konkretnom slučaju, nisu dovoljno obrazloženi individualiziranim i valjanim razlozima koji bi objektivno ukazivali na to da je apelant pokušao ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati da nastavi svoje djelovanje, kako prema oštećenoj, tako i prema građanima». Apelant ističe da budući da prije nije bio kažnjavan što samo po sebi predstavlja razlog da se pritvor po osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH ne može odrediti jer se ne radi o kriminogenoj osobi, sklonoj izvršenju krivičnih djela. Osim toga apelant je bio na slobodi dvadesetak dana (od 20. aprila do 11. maja 2012. godine) kada je Općinski sud ukinuo pritvor i odredio mjere zabrane, te u tom periodu nije pokušao dovršiti, niti započeti neko krivično djelo. Apelant dalje navodi da u ponovljenom postupku pred Općinskim sudom kada je doneseno osporeno rješenje o određivanju pritvora Općinski sud nije dao priliku apelantu da se izjasni, čime je povrijeđeno pravo apelanta iz člana 145. stav 2. ZKP FBiH. Predložio je da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će naložiti puštanje apelanta na slobodu do donošenja odluke o apelaciji.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
12. Ustavni sud ukazuje da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
13. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Međutim, apelant osporava da su postojali drugi relevantni razlozi da mu bude produžen pritvor, odnosno navodi da redovni sudovi nisu pravilno ocijenili provedene dokaze na osnovu kojih bi trebao biti pušten na slobodu. Ustavni sud konstatuje da je pritvor apelanta određen u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKP FBiH, kojom odredbom je propisano da ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti «c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna».
14. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da okolnosti konkretnog slučaja, odnosno upornost i odlučnost koja je iskazana pri izvršenju krivičnog djela, za koje je apelant optužen, opravdavaju bojazan da će apelant u slučaju da budu pušten na slobodu ponoviti krivično djelo, odnosno nastaviti sa vršenjem istog, a za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju 3 godine ili teža kazna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali na činjenicu trajanja i ponavljanja krivičnopravnih radnji, te iskazanog straha koji proizilazi iz izjave oštećenog M.L, kao i okolnost da je na taj način apelant ostvarivao u dužem periodu značajne izvore prihoda.
15. Uvažavajući prethodne navode Ustavni sud nalazi da su pritvor protiv apelanta odredili organi sudske vlasti, u skladu sa relevatnim odredbama ZKP FBiH, što je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. Evropske konvencije «da svako ko je lišen slobode mora biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast». Nadalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor apelantu produžava, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Navedeno obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na navode apelanta da mu je povrijeđeno pravo iz člana 145. stav 2. ZKP FBiH kojim je propisano da se pritvor određuje ili produžuje na prijedlog tužitelja, a nakon što sud prethodno sasluša optuženog, Ustavni sud zapaža da je konkretni postupak pred Općinskim sudom bio ponovni postupak nakon usvojene žalbe Kantonalnog tužitelja i to u odnosu na prijedloge i argumente apelanta sa glavnog pretresa od 20. aprila 2012. godine da ne postoje razlozi za daljnji pritvor. S toga Ustavni sud smatra da je apelant iznio svoje argumente u postupku u kojem je Općinski sud osporenim rješenjem odbio prijedlog apelanta od 20. aprila 2012. godine za ukidanje mjere pritvora. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić